Smrt Luke Milovca upravo je jedna od tih rana koje ostaju visjeti nad ljudima dugo nakon što se ugase kamere, nakon što prođu naslovi i nakon što se svakodnevni život ponovno pokuša vratiti u svoju prividnu normalu.
Jer kada ode tako mlad život, čovjek ne tuguje samo zbog jednog mladića, nego zbog svega što je moglo biti, a nikada neće. Tuguje zbog svih neproživljenih dana, svih planova, svih običnih trenutaka koji su trebali tek doći. U toj boli postoji nešto posebno teško, gotovo nestvarno, jer ljudski razum teško prihvaća da netko tko je tek zakoračio u život odjednom postane uspomena.
Smrt mladog čovjeka uvijek otvara ona najdublja pitanja koja ljudi često pokušavaju potisnuti bukom svakodnevice. Tek tada čovjek shvati koliko su male i prolazne sve svađe, podjele, prepucavanja i egoizmi kojima je svijet opsjednut. Pred smrću jednog djeteta sve ono što se činilo važno odjednom postaje prazno i bezvrijedno, a ostaje samo ljudsko srce koje pokušava razumjeti bol za koju nema pravog odgovora.
I upravo zato je ova tragedija tako snažno pogodila Hrvatsku, jer se u njoj osjetilo nešto više od običnog šoka. Osjetila se duboka kolektivna tuga i strah pred činjenicom koliko je život krhak i koliko malo čovjek zapravo ima kontrolu nad bilo čim. U jednom trenutku netko je dio svakodnevice, dio obitelji, dio razgovora, planova i smijeha, a već u sljedećem ostaje samo tišina koja se nastani u kući, među prijateljima i u srcima svih koji su ga voljeli.
Možda je najteže upravo roditeljsko srce, jer ne postoji bol koju ljudski jezik može dovoljno opisati kada majka i otac moraju ispratiti vlastito dijete. To je rana koja ne prolazi i križ koji čovjek nosi do kraja života. I dok društvo nakon nekog vremena nastavi dalje, obitelj ostaje živjeti s prazninom koju nitko i ništa više ne može popuniti.
U ovakvim trenucima čovjek se prirodno okreće Bogu, jer postoje boli koje razum ne može izliječiti. Tek pred smrću ljudi ponovno počnu tražiti smisao, ponovno počnu razmišljati o duši, vječnosti i o tome postoji li mjesto gdje više nema tame, straha i nasilja. Vjera tada više nije samo tradicija ili običaj, nego posljednje utočište slomljenog srca koje pokušava pronaći barem malo mira u uvjerenju da smrt nije kraj i da nijedan život, koliko god kratko trajao, nije bio uzaludan.
Ova tragedija istovremeno nosi i jednu tihu, ali bolnu opomenu društvu koje je postalo previše hladno, previše naviknuto na nasilje, previše umorno od tuđe boli da bi na vrijeme primijetilo koliko je svijetu ponestalo mira, suosjećanja i svetosti života. Ljudi danas često reagiraju tek kada bude prekasno, a upravo je to ono što najviše plaši - osjećaj da smo se kao društvo počeli privikavati na tragedije umjesto da nas one mijenjaju.
Zato Luka Milovac ne bi smio ostati samo još jedno ime koje će s vremenom nestati iz medijskog prostora. Njegova smrt trebala bi nas barem na trenutak zaustaviti i podsjetiti da je svaki ljudski život neprocjenjiv, da nitko nije samo prolaznik kroz ovaj svijet i da čovjek bez ljubavi, milosrđa i Boga vrlo brzo postane izgubljen u vlastitoj hladnoći.
I možda upravo zato ovih dana Hrvatska toliko šuti, jer postoje trenuci kada ni najglasnije riječi više nisu dovoljne, pa čovjek može samo spustiti pogled, pomoliti se i u tišini srca zamoliti Boga da jednom mladom životu podari mir koji mu je ovdje prerano oduzet.
M.Ž/medjugorje-info.com
Počivaj u miru Božjem, anđele, i znamo da nas pratiš, da si s nama"
Počivaj u miru Božjem, anđele, i znamo da nas pratiš, da si s nama
