To nitko ne može niti želi osporiti no to nikako ne znači da su se vjernici zbog toga dužni primiti eksperimentalna protukovid cjepiva od kojih su mnoga, a trenutno dostupna u Hrvatskoj sva, okaljana povezanošću s pobačajem. Naime on je tu izrazio svoje osobno mišljenje a službeni stav donosi dokument Kongregacije za nauk vjere kojeg je on potpisao gdje izrijekom stoji da „praktični razum čini očitim to da cijepljenje u pravilu nije moralna obveza i da zato mora biti dobrovoljno“.[1] Ovim dokumentom – u povezanosti s prijašnjima koji govore o cjepivima okaljanim pobačajem – Učiteljstvo Crkve upozorava na njihovu problematičnost. Uz to, ne ulazeći u prosudbu o njihovoj sigurnosti i učinkovitosti, navodi važne uvjete koji moraju biti ispunjeni da bi se ona iz moralnog vida, čak i izvanredno i privremeno, mogla uzeti u obzir u borbi protiv bolesti. Bez tih uvjeta moralno okaljana cjepiva ne samo da ne smiju biti obvezna, nego nisu ni dopustiva, o čemu je prethodno već bilo govora. U skladu s tim je činjenica da papa nikada i nigdje nije rekao da cijepljenje mora biti obvezatno. Ne poštuje se stoga papu ako ga se nepotpuno ili iskrivljeno navodi nego zloupotrebljava.
U pozadini papinog zastupanja dobrovoljnosti pri cijepljenju stoji i svijest o važnosti ključne uloge koju tu treba imati savjest. Kardinal Newman je, analizirajući slučaj da papa naloži nešto što ne spada u nauk vjere i morala, istakao da ako treba nazdraviti da će prvo nazdraviti savjesti a tek onda papi.[2] Doista savjest je, kao što navodi i Katekizam Katoličke crkve „prvi od Kristovih namjestnika“.[3] To znači jednostavno da savjest dolazi prije pape ne zbog nekog neuvažavanja pape nego zato jer se ona otvara istini odnosno Bogu kojem je i papa podložan. Kardinal Ratzinger objašnjava kako ispravno shvatiti Newmanovu zdravicu: „Papa ne može nametnuti vjernicima katolicima zapovjedi, samo zato jer on to hoće ili drži korisnim. Slično moderno i voluntarističko shvaćanje autoriteta može samo deformirati autentično teološko značenje papinstva. (…) Autentično značenje doktrinarnog autoriteta pape sastoji se u činjenici da je on jamac kršćanske memorije. Papa ne nameće izvana, nego razvija kršćansku memoriju i brani je. Zato zdravica za savjest treba prethoditi onoj za papu, jer bez savjesti ne bi bilo nikakvog papinstva. Svu moć koju on ima je moć savjesti: služenja dvostrukoj memoriji, na kojoj se temelji vjera i koja treba biti stalno pročišćavana, proširivana i branjena protiv svih oblika uništenja memorije, koja je ugrožena kako od subjektivnosti koja je zaboravila svoj temelj tako i od pritisaka društvenog i kulturnog konformizma.“[4]
Newman, stoga, može napisati: „Kad bi Kristov namjesnik govorio protiv savjesti, u pravom značenju tog izraza, počinio bi samoubojstvo; uklonio bi temelj na kojem stoje njegove noge. Njegova je pravo poslanje proglašavati moralni zakon; zaštititi i ojačati ono 'Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka koje dođe na svijet'“.[5] Prvenstvo savjesti temelji se, kaže kardinal Ratzinger, na „dostupnosti i obvezujućoj snazi istine“ koja je objektivna.[6] Savjest, „u svom autentičnom značenju, je pravi temelj autoriteta pape. Doista njena snaga dolazi od Objave, koja upotpunjuje naravnu savjest prosvijetljenu na samo nepotpun način, i 'njezin razlog postojanja je taj da bude prvak moralnog zakona i savjesti'.“[7]
Savjest je ugrožena, kako s pravom ukazuje kardinal Ratzinger, iznutra od subjektivizma i izvana od konformizma. U korona krizi izvanjska prijetnja je posebno izražena. Francuski biskup Marc Aillet je još koncem 2020. upozorio: „U krilu Crkve, primjećuju se u najmanju ruku neočekivane reakcije: oni koji su ranije osuđivali autoritarnost Hijerarhije i sustavno osporavali njeno Učiteljstvo, posebno u pitanjima morala, danas se podvrgavaju državi bez oklijevanja, izgledaju da su izgubili svaku kritičku sposobnost, i postavljaju se kao moralizatori, okrivljujući i osuđujući bez davanja mogućnosti žalbe one koji se usude postavljati pitanja o službenom mišljenju ili braniti temeljne slobode. Strah nije dobar savjetnik: on dovodi do nepromišljenih stavova, postavlja ljude jedni protiv drugih, stvara klimu napetosti, pa čak i nasilja. Možda smo na rubu eksplozije!“[8]
Primjeri iz nedavne prošlosti pokazuju kako nekad, rukovodeći se savješću, treba odolijevati nepravednom združenom pritisku državnih i crkvenih vlasti. Za vrijeme provođenja takozvane Ostpolitik Sveta Stolica je da bi izbjegla još veće progone, zabranjivala svećenička ređenja u nekim komunističkim zemljama. Tadašnji poljski kardinal Wojtyla a sadašnji sveti Ivan Pavao II. je unatoč toga vidjevši da takva politika pogoršava stanje vjernika svjesno ušao u neposluh te potajno, uz privole njihovih poglavara, u Krakovu redio svećeničke kandidate iz Čehoslovačke a kasnije i iz nekih drugih zemalja kao što su Ukrajina, Litva i Bjelorusija.[9] Karol Wojtyla nije imao nakanu prkositi Svetoj Stolici nego se smatrao dužnim pomoći Crkvi u tim zemljama da opstane znajući „da ima obvezu pred Bogom, i dužnost prema trpećoj braći u vjeri“.[10] Ovaj primjer protuzakonitih ređenja u komunizmu je vrlo poučan. On pokazuju da kada je „Crkva pod napadom i u igri je njezino preživljavanje, ili kada je teško ugroženo njeno opće dobro, očita 'neposlušnost' zapovijedima ili zakonima pape može biti opravdana – štoviše, ne samo opravdana, nego pravedna, zaslužna“.[11] Vrhovni zakon kojem se podvrgava Crkva i cijelo njezino pravo jest spasenje duša (salus animarum suprema lex). Dakako da je takvo postupanje izvanredno te da je preduvjet za njega utemeljena sigurnost da bi izvršenje zapovijedi donijelo daleko više štete nego koristi ili da zapovijed u samoj sebi odstupa od pozitivnog pologa vjere. Razlog za štetnost može biti u tome što zapovijed počiva na pogrešnim pretpostavkama ili što nije bilo dostatne slobode pri njenom donošenju. Problematične odredbe danas imamo u pojedinim biskupijama kod uvjetovanje pristupa sakramentima, kako svećenika tako i vjernika, kovid potvrdom odnosno cijepljenjem. Drastičan primjer, koji nadilazi i mjere za ulazak u Vatikan gdje se može boraviti na temelju negativnog PCR testa, je odluka zrenjaninske biskupije u Vojvodini kojom se od prvi studenoga 2021. zabranjuje rad, plaća te čak boravak u crkvenim prostorima i svaka ekonomska pomoć svima svećenicima i pastoralnim djelatnicima koji nisu cijepljeni.[12]
U stanju kovid epidemije, kako je čovjek jedinstveno biće u igri je ne samo sudbina tjela nego i sudbina duša. Sama odluka o cjepljenju može imati ozbiljne posljedice pa čak dovesti i do smrti što onda ima izravni odraz na psihu zainteresiranog. Ako osoba na osnovu svoga iskustva dođe do spoznaje da stradava zbog vlastite pogrešne odluke lako može upasti u očaj i dovesti u pitanje spasenje svoje duše. A u slučaju da je pri odlučivanju prevagu donijela moralna preporuka, ili još gore uvjetovanje, nekog duhovnog autoriteta onda može doći do razočarenja i sablazni radi kojih mnogi mogu otpasti od vjere. Zato je i pastoralno od iznimne važnosti da crkveni pastiri snažno i odvažno zastupaju i brane pravo na samostalno i dobrovoljno cjepljenje. Dobar primjer zato je danski kardinal Willem Jacobus Eijk koji je ustvrdio: „treba poštivati prigovore savjesti osoba koje se odbijaju cijepiti, posebno onih koji prigovaraju što je cjepivo bilo projektirano, razvijeno i(li) proizvedeno kao i testirano korištenjem staničnih linija dobivenih iz pobačenih ljudskih fetusa.“[13] Takve prigovore savjesti valja „uzeti vrlo ozbiljno, prije svega jer se tiču suradnje - iako materijalne, neizravne i udaljene – sa teškim zlom“ pobačaja koji „iako je bio učinjen prije nekoliko desetljeća, ostaje teško intrinzično zlo.“[14] Stoga zaključuje: „Obvezna primjena cjepiva nije etički opravdana. Odluku o cijepljenju mora donijeti dobrovoljno primatelj cjepiva.“[15]
Kod nametanja cijepljenja protiv kovida situacija je posve jasna jer tu, kako smo vidjeli, uopće ni nema zakona o obvezatnosti, nego se radi o osobnom mišljenju pape. Stoga se s još više razloga treba oduprijeti bilo kakvom lažnom moraliziranju i nametanju osjećaja krivice te slobodno po savjesti odlučivati po pitanju cijepljenja.
Piše: prof. dr. don Jozo Mužić
VIDEO PORUKA: don Mužić počinje od 5:07
