Sigurno ste čitali knjige koje vas općine u tolikoj mjeri da se iz njih teška srca vraćate u vaš stvarni život. Svakog časa tražite ponovnu priliku ponovno pobjeći u taj svijet između korica. A kad stignete do zadnje stranice i kad pročitate zadnju riječ ispisanu na papiru, u srcu zatitraju četiri osjećaja: jedno zadovoljstvo zbog otkrivenog svršetka, jedna praznina zbog neminovnosti izlaska iz čarobnog svijeta pročitanog štiva, jedna tuga jer se rastaješ od imaginarnih života književnih likova koji su ti postali tako bliski i jedna odgovornost jer dalje moraš sam pokušati živjeti one poruke koje su ti poslane u knjizi.
Čitanje knjige BUĐENJE GOSPOĐICE PRIM španjolske autorice Natalie Sanmartin Fenollera upravo je jedno ovakvo gore navedeno iskustvo. Osim što je u ovom specifičnom hodu čitanja prisutno svojevrsno originalno iskustvo vatrometa iznenađenja izazvano bogatstvom književnih asocijacija i citata, bogatstvom poezije, umjetnosti, kulture, ideja i stavova o društvu, braku, odgoju, odnosima, vjeri, ljubavi… koje autorica kroz svoje likove donosi u također neobičnom svijetu ove neobične knjige.
O autorici
Natalie Sanmartin Fenollera je španjolka, ima 45 godina i urednica je dnevnih novina koje se bave ekonomijom. Autorica sama kaže kako je iznenađena iznenađenjem čitatelja i kritike koji teško shvaćaju kako jedna osoba koja se bavi ekonomijom može imati i druga literarna, religiozna i kulturna iskustva. Samim tim, drago joj je što ruši tabue o tome kako nas naši poslovi ili zanimanja određuju, i sretna je što može pokazati kako je sve opet do osobe, njezinih interesa i volje da nešto učini, da nešto pokrene.
Kratak sadržaj romana:
Gospođica Prim je jedna tridesetjednogodišnja djevojka, vrhunski obrazovana, ali izmoždena od svog užurbanog života ispunjenog beskonačnim uredskim radnim satima i dvoličnošću osoba koje je okružuju. Kad u oglasniku za traženje posla pronađe oglas u kojem se traži knjižničarka jednom „uglađenom gospodinu“, odluči iskoristiti priliku, pobjeći od svega i započeti svoj život iznova u malom mjestu Sant’Ireneo di Arnois koje je sve drugo samo ne obično. Radi se zapravo o jednoj koloniji prognanika, zapravo izbjeglica iz svijeta koji je pritisnut i zarobljen vremenom i manijom dostignuća. Ovdje, naprotiv, stanovnici su odlučili odreći se karijere ili uspjeha, kako bi se potpuno posvetili jednostavnom, prirodnom životu, utemeljenom na najmanjim stvarima i inspiriranim na najvišim filozofskim i moralnim vrijednostima (dodajem i duhovnim vrijednostima, jer je vidljiva uloga katoličke vjere i dubokog iskustva Isusa Krista, koju nažalost vjerojatno zbog politike izdavaštva i radi podilaženja široj publici, ne spominju u već prisutnim recenzijama knjige na drugim jezicima). Na početku, gospođica Prim će naravno biti izgubljena u tom potpuno drugačijem ambijentu, ali kroz susrete sa svojim šefom, („čovjekom iz naslonjača“), te ostalim stanovnicima grada, polako će otkrivati u sebi jednu novu, duhovnu dimenziju i jednu drugu kvalitetu života koja proizlazi samo iz osobnog susreta s osobom Isusa Krista: onoga koji je kroz povijest, umjetnost, filozofiju, odgoj, kulturu… zapravo nadahnitelj svega onog što je Vječno, Lijepo i Plemenito – jedino izgrađujuće i probuđujuće.
Što kaže sama autorica
Iz razgovora s novinarkom Patriziom La Daga za web stranicu www.leultime20.it; autorica otkriva koju je poruku čitateljima željela prenijeti:
„Željela sam govoriti o jednom mjestu koje je objavilo rat modernizaciji, željela sam pričati o jednom otporu koji teško ide naprijed u ovom našem društvu u kojem je sve brzina, tehnologija, stres. Željela sam da se čitatelji zamisle o činjenici da je vrijedno znati se jedan tren zaustaviti i pogledati unatrag, kako se ne bi izgubile sve one lijepe stvari koje tradicija sa sobom nosi.
Kad sam izmislila gradić Sant’Ireneo di Arnois u svijesti sam imala jedno mjesto na sjeveru Francuske, ali ga ipak nisam željela točno geografski odrediti. Željela sam zapravo napisati jedan roman koji bi odao počast evropskoj tradiciji.
Ovo odavanje počasti evropskoj tradiciji naglašeno je odabirom samih imena i mjesta gradova koji se spominju i koji po meni, nisu slučajni. Tako ime gradića Sveti Irenej ima i dublje simboličko značenje jer je Sveti Irenej Lionski, lat. Irenaeus, "mirotvorac"; (Smirna, 130. -Lyon, 202.), teolog protiv gnostika i biskup Katoličke Crkve. Napisavši prvi prikaz svega poklada kršćanskoga nauka postao je jedan od utemeljitelja kršćanske teologije ili "otac katoličke dogmatike".
Sigurno nije slučajno također da veliku ulogu u duhovnom oblikovanju grada i njegovih stanovnika ima jedan benediktinski redovnik, kao ni to da su gospođicu Prim na njezino duhovno traženje uputili u Italiju, upravo u Norciu, mjesto rođenja sv. Benedikta, oca zapadnog redovništva, reda Benediktinaca koji su za vrijeme osvajanja barbarskih naroda u svojim samostanima očuvali antičke i kršćanske kulturne i duhovne vrijednosti i tradicije, te je zbog toga sv. Benedikt proglašen jednim od zaštitnika Europe.
Primjeri tematike iz romana
Za autoricu dva pridjeva koja opisuju njezin roman su: svijetao (luminoso) i buntovan (ribelle)
Ja bih to odredila ovako:
Roman je „svijetao“ u načinu na koji autorica kroz dijaloge svojih likova iznosi i meni tako bliske stavove:
- Razmišljanja o ulozi žene („Deset tisuća žena defiliralo je jednoga dana ulicama Londona s povikom: „Ne želimo da nam se diktira!“, a nedugo zatim pretvorile su se u daktilografkinje.“ Citat G.K. Chestertona). Zatim puno govora o važnosti ženstvenosti, načina na koji žena sjedi, razgovara, a najviše o važnosti žene kao supruge i majke – jedine prave odgojiteljice svoje djece.
- O ulozi obitelji – kao temeljnog mjesta odgoja djece
- O razlici između muškarca i žene: „…jednakost nema nikakve veze s brakom. Osnova dobra braka, razmjerno sretna braka (jer ne postoji, nemojte se zavaravati, nijedan koji je u potpunosti sretan), počiva upravo na nejednakosti, što je upravo neophodno kako bi među dvjema osobama moglo postojati uzajamno divljenje. (…) …diviti se možete samo onome što ne posjedujete. Ne divi se u drugome onoj osobini koju čovjek sam ima, divi se onome što čovjek nema, a vidi kako na drugome blista u punom sjaju. (…) Razlika, a ne jednakost, jest ono što hrani divljenje među osobama, pa otuda onda jednakost nema nikakve veze sa dobrim brakom, a ima je – i to u velikoj mjeri – različitost.“
- O braku: „Mislim da vam mogu reći što čini nadnaravno srce braka, ono bez čega on ne može postati više negoli kula od karata posloženih s više ili manje sreće. (…) A to je dijete drago, da u braku nije u pitanju dvoje nego troje.“ – sjećam se dobro kako je o ovome govorila naša dr. Jozefina Škarica u svojim predavanjima o braku. Baš to da ne zaboravimo da brak osim muža i žene gradi i Bog. I ako se temelji na Njemu, brak će uspjeti.
- Roman je bogat komentarima o knjigama i lektiri: oduševilo me citiranje katoličkih autora i djela koja promiču pozitivne moralne i vjerske svjetonazore. Posebno kad otkriješ kako si ih i ti sam čitao i kako su te u romanu citirane knjige oblikovale i tvoje odrastanje, onako kako navodi sama autorica. Najupečatljivije za mene je bilo spominjanje knjiga Jeane Austin „Ponos i predrasude“ i „Male žene“ spisateljice Louise May Alcot, baš zbog toga što su poduke i poruke iz tih knjiga i dan danas u mojoj glavi. Stoga se potpuno slažem s autoricom kada kroz lik Gospođice Prim tvrdi kako je svatko od nas na neki način plod štiva kojeg je čitao!
- O važnosti tradicije: „Vi želite reći, Herminia, da su tradicije brana pred srozavanjem i nekulturom, zar ne?“
- O ulozi novina: „Naravno da ima vijesti u San Ireneu – odgovorila joj je domaćica – gdje god ima skupina ljudi, uvijek ima vijesti. Druga je stvar što netko smatra viješću i koji filter primjenjuje kako bi to odredio. Ovo su novine po starinsku, Prudencia. Ne prepričavamo samo male događaje u zajednici, nego o njima i raspravljamo. Raspravljate? Tko? O čemu? Svatko od nas i o svačemu. O politici, gospodarstvu, umjetnosti, obrazovanju, književnosti, vjeri… To vas iznenađuje? Pogledajte oko sebe, pogledajte vlastiti život, preispitajte svoje odnose. Ne čini li vam se da je život neprestana rasprava?
Roman je „buntovan“ rekla bih zbog način na koji proniče ispraznost svijeta: „Niti su svi mogli biti svjesni kao što je ona bila. Da sve ono vrijedno divljenja, sve lijepo, sve uzvišeno, kao da pomalo iščezava i ne ostavljajući makar traga za sobom. Svijet je, tužila se Prudencija Prim, izgubio osjećaj za sklad, uravnoteženost i ljepotu.“
Zbog načina na koji otkriva trulež moderne kulture: „Pobjegli smo iz grada, tu ste u pravu, no nismo svi to učinili iz istog razloga. Neki, poput starog suca Basetta i mene, donijeli smo odluku nakon što smo iscrpili sav mogući sok iz života jer dobro znamo da je pronaći mirnu i kultiviranu sredinu, poput ove što se formirala ovdje, rijetka povlastica. Drugi, poput Herminije Treaumont, jesu ni više ni manje nego reformisti. Došli su do zaključka da sadašnji način života troši žene, otuđuje obitelji i u prah pretvara ljudsku sposobnost promišljanja pa žele isprobati druge formule. A postoji i treća skupina, kojoj pripada čovjek iz naslonjača, koji imaju za cilj bijeg, doslovno, od zmaja. Žele svoju djecu zaštititi od utjecaja svijeta, vratiti se čistoći običaja, povratiti sjaj stare kulture. (…) Ne znam razumijete li što vam želim reći, Prudencia: čovjek ne može sagraditi svijet po mjeri, ali ono što može jest izgraditi gradić. Ovdje svi pripadamo, da tako kažemo, klubu izbjeglica.“
Zbog načina na koji otkriva zabludu svijeta koji vjeruje samo u ono što je vidljivo, opipljivo i dokazivo. A zapravo je pravi pokretač svijeta ono što je nevidljivo: filozofija i duhovna stvarnost.
Ne može se tvrditi niti da su odabiri imena likova slučajni, pa tako ime glavne junakinje Prudencia Prim, sigurno mora imati veze sa latinskim značenjem riječi prudens što znači: mudrost, razboritost; predviđanje; iskustvo, znanje.
Iako glavna junakinja toga nije svjesna, ona zapravo onim nečim izvornim u sebi, onom iskonskom mudrošću proniče svijet i teži za nečim višim.
To će joj pojasniti devetogodišnji benediktinski redovnik koji je na neki način duhovni otac grada: “Kazali ste mi da cijenite obazrivost i da čeznete za ljepotom – nastavio je starac. – Tražite onda ljepotu, gospođice Prim. Tražite je u šutnji, tražite je u tišini, tražite je sred noći i tražite je u zoru. Zastanite kako biste zatvorili vrata dok je tražite i nemojte se iznenaditi ako otkrijete da ona ne stanuje u muzejima niti se krije u palačama. Nemojte se iznenaditi ako naposljetku otkrijete da ljepota nije nešto, nego netko.“
Netko koga ne bi tražili da nas već On nije pronašao – navodi se citat katoličkog mislioca B. Pascala.
Posebna se buntovnost romana odnosi na kritiku odgoja i obrazovanja koji se provodi u današnjim školama. Odgovarajući na primjedbu gospođice Prim kako ju je teta učila o tome kako žene trebaju sjediti ili hodati uspravnih leđa, stara gospođa Lulu je dodala: „Prije su tome podučavali u školi. Jasno da su onda škole još bila mjesta gdje su djeca nešto i učila. Sada su tvornice nediscipline, uzgajališta čudovišnih i nepristojnih neznalica.“ (…) Prenose lažnu percepciju o tome da je sve u redu dok je svijet, nemojte se zavaravati, u krajnje lošem stanju.“
Ili primjedba o mladima: „U današnje vrijeme mladi produljuju djetinjstvo dalje od onoga što im kronološki odgovara, nezreli su i neodgovorni u godinama u kojima to više ne bi trebali biti. No istovremeno vrlo brzo gube zanesenost, gube nevinost i svježinu. Možda će vam zvučati čudno ovo što ću reći, ali brzo stare.“
Zaključak:
Teško je donijeti jedan zaključak o ovoj knjizi, osim da je vrlo poticajna, probuđujuća i ohrabrujuća. Potiče na raspravu sa samim sobom i svijetom u kojem živimo jer je cijela knjiga zapravo jedna neprestana rasprava glavne junakinje, gospođice Prim, koja sa ostalim likovima knjige raspravlja o temeljnim vrijednostima života. U tim raspravama iznose se argumenti modernističkog duha svijeta i duha prožetog vrijednostima klasične umjetnosti i kršćanske vjere te se otkriva kako će uskoro postati neminovnost, naravno ako se želi zaštititi vlastiti život, život svoje obitelji, a napose životi svoje djece, napuštanje ropstva svijeta i stvaranje neke vlastite kolonije ljudi koji međusobno dijele ova drugačija, „milošću probuđena“ načela života.
Buđenje gospođice Prim zapravo je poziv svima nama da se probudimo. I da, dok još nije kasno, vratimo naš život i našu kulturu na kršćanske temelje koji su počivali na vjeri u Boga. Inače će nas sve, kao jednom davno, pokoriti ovi moderni barbari buke, kaosa i ružnoće.
