Iako ima što reći, njegovi javni istupi su rijetkost. Međutim, zato radi mnogo i temeljito pa je ovih dana javnosti izručio još jedno djelo, monografiju “Sjahali kićeni svatovi”. Kao i neka ranija njegova djela, primjerice, “Preživje svjedoče”, “Povijest osnovnog školstva u općini Neum”, “Pruge koje su život značile”…, i “Svatovi” su prava riznica podataka, bogato ilustrirana brojnim fotografijama. Odmah na početku da kažemo – trud mu se isplatio.
Kazivači i kazivačice
Jednostavno je nevjerojatno koliko toga je Vukorep, bivši stručni suradnik Zavoda za zaštitu kulturno-povijesne baštine Hercegovačko-neretvanske županije, sada umirovljenik, obišao, prikupio, evidentirao… radeći na “Kićenim svatovima”. Uz ostalo, tu su 61 kazivačica i kazivač, a o brojnim potpisanim fotografijama da se i ne govori. U knjizi je obradio razdoblje od oko 150 godina, od druge polovine devetnaestog stoljeća pa do današnjih dana. Na osnovi onoga što je uradio i obradio, mogu se pisati ne samo različiti etnografski osvrti i studije nego i pravi eseji.
Može se rekonstruirati život hercegovačkog sela od šezdesetih godina devetnaestog stoljeća pa do današnjih dana. Vukorepovo najnovije djelo nije štura priča o svadbenim običajima, nego prava riznica saznanja o ljudima, kraju i podneblju. Kronološki gledano, “Kićeni svatovi” započinju prvim “izlascima” djevojaka i momaka. “Reći za djevojku da se zacurila značilo je – bolje se oblačila”, navodi autor. Kroz predaju Vukorep u poglavlju opisuje odlaske momaka djevojci pastirici, pa običaje kad su drugi momku prosili djevojku, hvaljenje i kuđenje (ogovaranje), modne trendove, prošnju, vrijeme svadbovanja… Drugo poglavlje posvećeno je starom svatu.
To je bila uloga rezervirana za viđenije domaćine s iskustvom u tom zvanju. O statusu starog svata dovoljno govori podatak da je iz svadbe mogao udaljiti, zbog nepoštivanja neopisanog protokola ili ponašanja, svakog svata, što se za dotičnog smatralo velikom sramotom. Treće poglavlje obrađuje svadbu i svadbene običaje. Svatovi se okupljaju u mladoženjinu dvoru, dok u djevojačkom teku pripreme za njihov doček. Fascinira autorov detaljan opis ceremonijala, od kićenja svatova, otkupa sanduka i bale, pa do vjenčanja i svadbenog sijela. Treba reći da su svadbe na konjima na jugu Hercegovine bile uobičajene sve do konca sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
U četvrtom poglavlju opisani su običaji poslije svadbe. I tu je vladao strogi protokol, od odlaska mlade u pohode, roditeljski dom, pa do babina. Već sam naziv – Novo ženidbeno doba, govori o bitnim novinama, konje zamjenjuju automobili i druga vozila, svadbe se sele u šatore, kasnije u svadbene dvorane i postaju svojevrsni glazbeni koncerti. Gubi se svatovski protokol, kako autor kaže, “mladež igra i pjeva, a stariji čekaju da se čim prije ‘pokupi’ jabuka i da pobjegnu kući”.
Na osnovi Vukorepova sjetnog odnosa prema vremenima koja su prošla moglo bi se reći da su svadbe nekada bile društveni događaji za cijelo selo i rodbinu, dok danas kad se u svatove zovu znani i neznani, u prvi plan izbija “jabuka” jer bitno je, ako ništa, pokriti nemale troškove skupih svadbi. Nekad su se dva-tri dana prije svadbi potkivali konji, a danas se peru automobili.
Znanstveni rad
Valja reći da monografija “Sjahali kićeni svatovi” ima sve prerogative znanstvenog rada. Uz kazalo imena i mjesta, tu su i recenzije: dr. sc. Marka Dragića, redovitog profesora u trajnom zvanju, i Marice Popić–Filipović, diplomirane etnologinje, muzejske savjetnice Zemaljskog muzeja BiH, Sarajevo. Na kraju vrijedi naglasiti i sljedeće: “Stanislav Vukorep, prema Google Scholaru, ide u red najcitiranijih znanstvenika humanističkih znanosti u Bosni i Hercegovini, podatak je koji prof. dr. sc. Marko Dragić navodi u recenziji.
Dušan Musa /vecernji.ba
