Razumljivo je i to da on u sebi nosi nove snage, moglo bi se reći gotovo nadljudske, i da osjeća potrebu obratiti cijeli svijet. On osjeća da to mora i vjeruje da može. Zato ne primijeti kako je njegovo obraćenje najplodnije polje za bujanje korova koji se zove oholost. Vrlo teško će on sam to primijetiti, jer živi u uvjerenju da su svi pokreti u njemu i sav njegov žar samo od Boga. Vrlo brzo zaboravlja svoj dugi i vijugavi put do obraćenja.
On jednostavno osjeća da mora biti koristan, jer inače čemu njegovo obraćenje ako se na njegov poticaj svijet ne obraća. Zaboravlja koliko je to dar što ga ničim nije zaslužio. Zapravo svaki oduševljeni čovjek čini tako. Možda mu veće zadovoljstvo pribavlja vikanje drugima: "Obrati se", nego da se to stvarno nekome dogodi. Možda bi mu takav postao opasna konkurencija... Bilo mi je pomalo pretjerano slušati ponekoga trapističkog monaha govoriti: "Moli za moje obraćenje!" Nije se bojao to ponavljati ni ljudima "iz svijeta". Vrlo sam se brzo uvjerio u duboku istinu te rečenice. Ona mi više nije nimalo smiješna ni pretjerana. Smješnije mi je i pretjeranije kad čujem riječi iz ljudskih usta, i to s pozornice: "Obrati se!" Uvijek imam dojam da su rečene svisoka i da su neuvjerljive.
Da barem taj siđe s pozornice, sjedne do grešnika i kaže mu da se obrati, držeći ga kao brata za ruku... Tko je od nas tako obraćen da se može izdvajati iz nepregledne mase onih koji se svaki dan iznova moraju obraćati? Obraćenje traje cijeli život i obnavlja se svaki dan. Zar nam se ne događa da se jednoga dana u duhovnom životu popnemo za dvije stube, a da već slijedećega dana moramo sići za četiri stube?
Zar nije upravo to duhovni život? Dinamika, a ne statika. U statici još samo brojimo i mjerimo; kad je život dinamičan, za to uopće nemamo vremena.
Ako se u jezero ne dodaje uvijek nova voda, ono će se pretvoriti u žabokrečinu, u kojoj će žabe kreketati: "Obrati se!" Tko je gore, neka pazi da ne padne! I mora su se isušila, a da se ne bi jezera! A da ne bi presahnulo obraćenje bez nezaslužene hrane odozgor! To je dinamika koja nas čini uvijek budnima. To je poniznost. Mi smo upravo dužni pomagati si međusobno na putu prema obraćenju, i riječima poticanja i, još više, djelima. Ali mi ne obraćamo ljude. Osobito ne dvjema zapovjednim riječima.
Oduševljeni se bave poslom obraćanja drugih, oduhovljeni za to nemaju vremena, jer imaju neizmjerno puno posla oko obraćenja sebe. Više puta nemamo drugog izbora nego samo molitvu za tuđe i svoje obraćenje.Moli za moje obraćenje!
