Tijekom srdačnoga i bratskoga susreta razgovarali su o pastoralnom životu župe Međugorje, njezinu posebnom značenju za brojne hodočasnike iz različitih dijelova svijeta te o važnosti crkvenoga zajedništva i međusobne suradnje. Posebno je istaknuta važnost otvorene i redovite komunikacije, uz međusobno poštovanje i zajedničku zauzetost za duhovno dobro vjernika i poslanje Crkve.

Susret je protekao u ozračju bratskoga razumijevanja i spremnosti na suradnju kako bi se povjerene im službe ostvarivale u duhu crkvenoga zajedništva, na dobro mjesne i sveopće Crkve.

Mons. Cavina trebao bi započeti obnašanje službe apostolskoga vizitatora tijekom siječnja 2027. godine. (kta)

Svećenik je krađu prijavio 2. studenoga u policijskoj postaji u Dombasle-sur-Meurtheu. Prema izvješću postaje Magnum la Radio, snimke nadzornih kamera i zajednička istraga gradske i nacionalne policije omogućile su identifikaciju osumnjičenika. Muškarac je uhićen u svojem domu i priveden na ispitivanje. Predstoji mu suđenje, kojemu će nazočiti i predstavnici grada.

Prema priopćenju župe Saint-Nicolas-en-Lorraine od 6. studenoga, koje prenose francuski mediji, osumnjičenik je priznao da je razbio zaštitno staklo te relikviju spalio i zdrobio. Župa navodi da ga je vodila „želja za uništavanjem” predmeta koji je smatrao „simbolom fetišizma”. Istaknula je da gubitak nadilazi materijalnu vrijednost predmeta jer pogađa povijest zajednice, njezinu vjeru i pobožnost naraštaja hodočasnika.

Sveti Nikola bio je u 4. stoljeću biskup Mire u Maloj Aziji, na području današnje Turske. Poznat je po predajama o pomaganju siromašnima, a osobito se časti kao zaštitnik djece i pomoraca. Njegov se spomendan slavi 6. prosinca. Svečevi posmrtni ostaci preneseni su 1087. iz Mire u talijanski Bari, gdje se čuvaju u bazilici sv. Nikole, navodi Vatican News.

Manji ulomci kostiju koji se pripisuju sv. Nikoli čuvaju se i u drugim crkvama, među kojima je bazilika u Saint-Nicolas-de-Portu, povijesnom središtu njegova štovanja u Lotaringiji. Prema predaji, vitez Aubert de Varangéville potkraj 11. stoljeća donio je iz Barija u tadašnje naselje Port ulomak svečeva prsta. Ondje se razvilo hodočašće koje je privlačilo vjernike iz različitih europskih krajeva. Potreba za prihvatom sve brojnijih hodočasnika potaknula je izgradnju današnje bazilike, navodi udruga za njezino očuvanje. Nije potvrđeno da je nedavno uništeni ulomak upravo onaj na koji se odnosi ta predaja.

O važnosti relikvija govori i uputa Kongregacije za kauze svetaca iz 2017. U njoj se objašnjava da se posmrtnim ostacima svetaca iskazuje posebno poštovanje jer su njihova tijela bila hram Duha Svetoga i oruđe svetosti te su određena za uskrsnuće. Dokument zahtijeva dostojno čuvanje relikvija i izbjegavanje svakog oblika praznovjerja.

Biskup Nancyja i Toula u razgovoru za francusko izdanje Aleteije naglasio je da čašćenje relikvija izražava vjeru i povezanost sa svecima te pozvao vjernike da mole i za osumnjičenika. Biskupija je potaknula katolike da ostanu sjedinjeni u molitvi i ukorijenjeni u nadi. U bazilici je za 20. studenoga u 8.45 najavljena misa zadovoljštine.

Unatoč krađi i uništenju relikvije, nastavljaju se pripreme za tradicionalnu procesiju sa svijećama. Procesija će se održati 780. put, 5. prosinca u 20.30 u bazilici, uoči spomendana sv. Nikole, izvijestio je Magnum la Radio.

Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neka selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, učitelju, smiluj nam se!«

Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac.

Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«

Svećenik: vlč. Rafael Villergas Castano.

Trenutno su relikvije u biskupiji Augsburg. Od petka, 15. do nedjelje, 17. studenog relikvije će biti izložene vjernicima na čašćenje u bazilici svetog Ulricha i svete Afre u Augsburgu.

Zatim će biti prenesene u nedjelju, 15. studenog u katedralu u Augsburgu gdje je molitva krunice u 16 sati, a pontifikalna večernja molitva s mjesnim biskupom u 17 sati. Od 16. do 18. studenoga 2026. u crkvi Deutschordenskirche u Sachsenhausenu u Frankfurtu održat će se Lurdski dani, povodom dolaska relikvija svete Bernardice iz Lurda.

Tijekom ova tri dana predviđen je bogat duhovni program po uzoru na onaj u lurdskom svetištu.Sveta misa na hrvatskom jeziku slavit će se u utorak, 17. studenoga, u 10:30 sati.

Srdačno pozivamo sve hrvatske vjernike i katolike da se pridruže ovom posebnom duhovnom događaju!

https://hkz-frankfurt.de/lurdski-dani-u-deutschorden-lourdes-tage-in-deutschorden/

I dok promatram taj prizor, teško mi je ne razmišljati o neobičnoj povezanosti koja se gotovo sama nameće, jer je upravo Međugorje mjesto u kojem se, prema svjedočanstvima šestero vidjelaca, od lipnja 1981. godine ukazuje Blažena Djevica Marija, pozivajući čovječanstvo na molitvu, mir, post i obraćenje, dok samo nekoliko koraka od crkve stoji lik njezina uskrsloga Sina, na čijem se tijelu pojavljuju kapljice koje hodočasnici doživljavaju kao znak posebne Božje blizine.

Možda je upravo u tome jedna od najljepših duhovnih dimenzija Međugorja, jer Gospa, koju vidioci nazivaju Kraljicom Mira, u porukama koje joj pripisuju neprestano poziva ljude da se približe Isusu, da otvore svoja srca njegovoj ljubavi i da u njemu pronađu mir koji svijet ne može dati, a nedaleko od mjesta gdje se desetljećima okupljaju vjernici pred njezinim likom, Uskrsli Krist kao da svojom podignutom pojavom podsjeća na cilj svakoga istinskoga marijanskog hodočašća.

Od Gospinih ukazanja do suza Uskrsloga Krista

Kada su 24. lipnja 1981. godine šestero mladih iz Međugorja i Bijakovića prvi put posvjedočili da im se na brdu Crnica ukazala Gospa, nitko nije mogao predvidjeti da će to malo hercegovačko mjesto tijekom sljedećih desetljeća postati jedno od najpoznatijih svjetskih odredišta marijanskih hodočasnika, niti da će se uz ukazanja vezati toliko svjedočanstava o neobičnim pojavama, od svjetlosnih fenomena na Križevcu i Sunca koje se, prema kazivanjima očevidaca, prividno okretalo i mijenjalo boje, do ozdravljenja koja su pojedini hodočasnici prepoznavali kao poseban dar Božje milosti.

Upravo su ti događaji, zajedno s dubokim duhovnim iskustvima ljudi koji su ondje dolazili, postupno oblikovali međugorsku povijest, a osobito mjesto među njima zauzeo je fenomen kapljica na kipu Uskrsloga Krista, koji je za Uskrs 1998. godine postavljen iza župne crkve svetoga Jakova, prema zamisli slovenskoga kipara Andreja Ajdiča.

Kip je nastao mnogo godina nakon prvih prijavljenih ukazanja, pa njegova pojava nije dio događaja iz lipnja 1981., ali je s vremenom postao prepoznatljiv dio međugorskoga molitvenog prostora, a osobito nakon što su hodočasnici počeli primjećivati tekućinu koja se pojavljuje na njegovu koljenu.

Ajdič je u jednom razgovoru opisao kako je tijekom stvaranja skulpture došao na ideju prikazati Krista koji se uzdiže iznad križa položenoga na zemlju, ostavljajući iza sebe trag muke, ali istodobno otkrivajući veličinu uskrsnuća, zbog čega skulptura u sebi nosi neobičnu napetost između patnje i pobjede, smrti i života, ljudske nemoći i Božje svemoći.

I upravo tu počinje simbolika koja me posebno dotiče, jer Marija, koja je prema evanđeoskom svjedočanstvu stajala pod križem svojega Sina, poznaje dubinu boli koju može nositi majčinsko srce, dok Uskrsli Krist svjedoči da ni najveća patnja nema posljednju riječ, pa se u Međugorju, kroz Gospine pozive na molitvu i lik njezina uskrsloga Sina, susreću dvije stvarnosti koje kršćanstvo nikada nije razdvajalo, majčinska ljubav i Kristovo otkupljenje.

Zašto upravo u Međugorju, mjestu koje Gospu naziva Kraljicom Mira?

Postoji jedna osobito snažna poveznica između međugorskih ukazanja i fenomena Uskrsloga Krista, a ona se nalazi u samoj srži poruka koje vidioci desetljećima pripisuju Gospi, jer Marija u tim porukama ne poziva čovjeka da se zaustavi na njoj, nego da po njezinu majčinskom zagovoru pronađe put prema Isusu, prema njegovu milosrđu, njegovoj prisutnosti u euharistiji i njegovoj ljubavi koja može preobraziti i najranjenije ljudsko srce.

Posebno je znakovita poruka pripisana Gospi tijekom godišnjega ukazanja 25. prosinca 2002. godine, kada je, prema svjedočanstvu vidjelice, s djetetom Isusom u naručju pozvala na molitvu za mir i otvaranje srca kako bi se u njemu rodio Kralj mira.

Koliko je samo dubine u toj slici Majke koja u naručju nosi dijete, a svijetu neprestano pokazuje onoga koji će jednoga dana na Golgoti raširiti ruke i prihvatiti križ, jer između betlehemske štalice, Marijinih suza pod križem i praznoga groba postoji jedinstvena priča ljubavi koja je spremna proći kroz smrt kako bi čovjeku otvorila put prema vječnome životu.

Kada se toj slici pridruži Uskrsli Krist u Međugorju, na čijemu koljenu hodočasnici godinama promatraju kapljice koje nazivaju suzama, teško je ne osjetiti duboku simboliku, kao da se u jednom malom prostoru susreću sve velike tajne naše vjere, Majka koja nas poziva, Sin koji nas otkupljuje i čovjek koji, opterećen vlastitim grijesima, bolestima i strahovima, traži put povratka Bogu.

Ne tvrdim da su Gospina ukazanja i kapljice na brončanom kipu nadnaravno povezani na način koji bi se mogao dokazati, ali vjerujem da je njihova duhovna povezanost iznimno snažna, jer i jedno i drugo mnogim vjernicima govori o istoj čežnji, o potrebi da čovjek ponovno povjeruje kako nije zaboravljen i kako iznad njegovih životnih rana postoji ljubav koja ih poznaje bolje nego što ih on sam može razumjeti.

Kada iz brončanoga Kristova koljena počnu teći kapljice

Fenomen kapljica na desnom koljenu Uskrsloga Krista tijekom godina privukao je pozornost velikoga broja hodočasnika, a mnogi od njih opisuju kako se na površini bronce pojavljuje sitna kap tekućine koja postupno raste, a zatim polako klizi niz nogu skulpture, pri čemu se taj prizor ponavlja u različitim vremenskim okolnostima i s različitim intenzitetom.

Posebno su dirljivi prizori ljudi koji pred kipom stoje u molitvi, čekajući da rupčićem dotaknu mjesto na kojem se pojavljuje tekućina, jer iza svakoga od tih bijelih komadića tkanine može se skrivati neka ljudska sudbina, bolesno dijete, majka koja je izgubila nadu, supružnici koji pokušavaju spasiti svoj brak ili čovjek koji je nakon godina udaljenosti od vjere ponovno pronašao hrabrost obratiti se Bogu.

Neki te rupčiće odnose svojim najbližima, drugi ih čuvaju kao dragocjenu uspomenu na hodočašće, a mnogi o kapljicama govore s dubokim poštovanjem, ne zato što bi u samoj tekućini nužno vidjeli izvor moći, nego zato što ih taj neobičan fenomen podsjeća na prisutnost Krista kojemu su povjerili svoje molitve.

A kada se prisjetimo da su međugorska ukazanja od samih početaka bila povezana sa svjedočanstvima o znakovima, svjetlosti, miru i neobičnim duhovnim iskustvima, postaje razumljivo zašto su mnogi hodočasnici i pojavu kapljica doživjeli kao dio iste velike priče koja se već desetljećima odvija između Podbrda, Križevca i crkve svetoga Jakova.

Svjedočanstvo koje je dirnulo mnoge: djevojka koja je ponovno progledala

Među brojnim kazivanjima o kapljicama Uskrsloga Krista posebno mjesto zauzima svjedočanstvo Nene Mucak, majke djevojke koja je, prema njezinim riječima, od rođenja imala ozbiljno oštećenje vida, a čiju je priču 2008. godine prenio hrvatski portal Dnevnik.hr.

Majka je opisala kako je s kćeri tijekom hodočašća došla pred kip Uskrsloga Krista, primijetila kapljice na njegovu koljenu i njima dotaknula djevojčine oči, nakon čega je djevojka počela govoriti da osjeća promjenu vida, a prema majčinu svjedočanstvu, naknadni liječnički pregled pokazao je da ranije utvrđeni problemi više nisu bili prisutni.

Spominje se i priča talijanske djevojčice Federice, čija je obitelj tijekom trudnoće bila suočena sa zabrinjavajućim medicinskim nalazima, a koja je, prema obiteljskom kazivanju, nakon rođenja pokazivala znatno povoljniji razvoj od očekivanoga, pri čemu se u njihovu svjedočanstvu pojavljuje i rupčić koji je tijekom hodočašća bio dotaknut kapljicama s Kristova kipa.

Kada čitam takve priče, razmišljam o svim majkama koje u Međugorje dolaze noseći fotografije svoje djece, medicinske nalaze i molitve koje često više ne znaju ni izgovoriti, a upravo u njihovim očima možda najbolje možemo razumjeti zašto je Gospina prisutnost toliko snažna u duhovnom životu mnogih hodočasnika, jer majka koja moli za svoje dijete posebno duboko razumije drugu Majku koja je pod križem promatrala patnju vlastitoga Sina.

I nije li upravo to jedna od najdirljivijih poveznica Međugorja i Uskrsloga Krista, ta slika ljudske majke koja dolazi pred Isusa sa svojom boli, vjerujući da je razumije njegova Majka, ona koja je, prema kršćanskoj vjeri, stajala pod križem i koja je u svojemu srcu nosila i patnju i nadu uskrsnuća?

Što su istraživači otkrili o kapljicama?

Neobična tekućina na koljenu Uskrsloga Krista nije ostala samo predmetom hodočasničkih svjedočanstava, nego je tijekom godina pobudila i zanimanje pojedinih istraživača koji su pokušavali razumjeti njezin kemijski sastav i način nastanka.

Prema podacima koje je u svojoj knjizi Vivere Medjugorje prenio talijanski autor Saverio Gaeta, profesor Giuseppe Zagotto 2010. godine analizirao je uzorak tekućine, pri čemu je utvrđeno da se sastoji približno od 99 posto vode, uz tragove različitih mineralnih elemenata, među kojima su kalcij, bakar, željezo, kalij, magnezij, natrij, sumpor i cink.

U pojedinim izvještajima pojavila se i tvrdnja da tekućina svojim sastavom odgovara ljudskim suzama, što je dodatno pobudilo zanimanje javnosti, premda dostupni rezultati nisu dovoljni da bi se takva istovjetnost mogla smatrati znanstveno dokazanom.

Zanimljive su i procjene inženjera Giulija Fantija i Giuliana Bolisa, koji su razmatrali mogućnost nastanka tekućine kondenzacijom, ali su pritom izrazili dvojbe može li taj proces u potpunosti objasniti količinu kapljica koja se prema pojedinim opažanjima pojavljuje na kipu.

Spominju se i termovizijska snimanja koja su zabilježila temperaturne razlike na pojedinim dijelovima skulpture, kao i moguća objašnjenja povezana s unutarnjom strukturom bronce, vlagom i mikroskopskim pukotinama, no javno dostupni rezultati tih istraživanja ne daju konačan, neovisno potvrđen odgovor na sva pitanja o nastanku tekućine.

Za mene je osobito zanimljivo što fenomen koji se na prvi pogled čini toliko jednostavnim, tek nekoliko kapljica vode na brončanome koljenu, već godinama izaziva toliko pozornosti, promišljanja i različitih tumačenja, jer nas podsjeća koliko smo, unatoč svemu što znamo, još uvijek skloni zastati pred pojavama koje nas iznenade, osobito kada se događaju na mjestu toliko duboko povezanom s vjerom i molitvom.

A možda upravo zato ne trebamo suprotstavljati znanstveno istraživanje i duhovno iskustvo, jer istinsko traganje za istinom nikada ne mora biti protivnik vjere, kao što ni vjera ne mora zatvarati oči pred pitanjima koja čovjek postavlja, osobito kada ih postavlja iz iskrene želje da razumije ono što promatra.

Gospa pod križem i Isus koji je plakao

U Evanđelju po Ivanu postoji jedan prizor koji me posebno podsjeća na međugorski kip Uskrsloga Krista, a to je trenutak kada Isus dolazi pred Lazarov grob i, suočen s boli onih koji su izgubili voljenu osobu, zaplače, premda zna da će uskoro učiniti čudo i Lazara pozvati natrag u život.

U tim suzama otkriva se nešto duboko o Božjoj ljubavi, jer Krist ne ostaje ravnodušan pred ljudskom patnjom, ne promatra je iz daljine i ne umanjuje njezinu težinu, nego joj se približava toliko da i sam dijeli bol onih koji plaču.

A kada toj slici pridružimo Mariju pod križem, Majku koja promatra muku vlastitoga Sina i koja je, prema kršćanskoj predaji, u svojemu srcu nosila bol koju nijedna majka ne bi poželjela doživjeti, postaje gotovo nemoguće ne razumjeti zašto su upravo Gospa i Uskrsli Krist toliko duboko povezani u duhovnosti Međugorja.

Jer Gospa se u porukama koje joj se pripisuju obraća ljudima kao majka, poziva ih da otvore svoja srca, da se mole za mir i da dopuste Isusu djelovati u njihovim životima, dok Uskrsli Krist svojim likom podsjeća na ispunjenje onoga prema čemu svaka istinska molitva treba voditi, na pobjedu ljubavi nad smrću i na obećanje da patnja nije posljednja istina o čovjekovu životu.

Možda se zato u Međugorju tako snažno susreću ljudske i nebeske suze, one koje hodočasnici donose sa sobom, one koje su stoljećima povezivane s Marijinom boli pod križem i one kojima mnogi nazivaju kapljice na koljenu Uskrsloga Krista, kao da se u toj simbolici spaja čitava povijest ljudskoga trpljenja i Božjega milosrđa.

Tajna koja povezuje Majku i Sina

Ponekad razmišljam koliko je neobično što su upravo dva brda iznad Međugorja, Podbrdo i Križevac, postala toliko snažni simboli njegove duhovnosti, jer se jedno povezuje s Gospinim ukazanjima i majčinskim pozivom na obraćenje, dok drugo nosi veliki križ koji podsjeća na Kristovu muku, a između njih, uz župnu crkvu, stoji Uskrsli Krist koji svojom pojavom govori o pobjedi nad smrću.

Teško je zamisliti snažniju duhovnu sliku, jer se u njoj gotovo može pročitati cijeli put kršćanske vjere, od Marijina poziva da čovjek otvori srce Bogu, preko križa na kojem se očituje veličina Kristove ljubavi, do uskrsnuća koje daje smisao svakoj ljudskoj nadi.

A upravo u tom prostoru, između Gospina poziva i Kristova uskrsnuća, pojavljuju se kapljice koje hodočasnici godinama promatraju s divljenjem, noseći ih na rupčićima u svoje domove i povezujući ih s molitvama koje su možda izgovarali na Podbrdu, s križevima koje su nosili uspinjući se na Križevac i sa suzama koje su prolijevali u tišini međugorskih ispovjedaonica.

Možda će buduća istraživanja donijeti nove odgovore o podrijetlu tih kapljica, možda će neka pitanja ostati otvorena, ali vjerujem da njihova simbolika već danas govori mnogo o čovjekovoj potrebi da u svojoj patnji ne ostane sam, da se može obratiti Majci koja razumije njegovu bol i Sinu koji je vlastitom mukom i uskrsnućem pokazao koliko daleko seže Božja ljubav.

I kada ponovno pomislim na bijele rupčiće u rukama hodočasnika, na ljude koji dolaze iz dalekih zemalja, na majke koje mole za svoju djecu i na one koji se pred kipom Uskrsloga Krista ne mogu suzdržati od suza, nameće mi se misao da je možda upravo ta povezanost Gospine majčinske blizine i Kristove neizmjerne ljubavi razlog zbog kojega Međugorje toliko snažno dotiče ljudska srca.

Jer možda najveća tajna suza Uskrsloga Krista nije samo u pitanju odakle dolaze kapljice koje se pojavljuju na njegovu koljenu, nego i u onoj dubokoj duhovnoj povezanosti koja se proteže od Gospinih ukazanja na Podbrdu, preko Kristova križa na Križevcu, sve do uskrsnoga jutra koje čovjeku obećava da ni smrt nema posljednju riječ.

I možda upravo zato nije slučajno što mnogi hodočasnici svoj put u Međugorju započinju pred Gospinim likom, a završavaju ga u molitvi pred njezinim uskrslim Sinom, jer je Marija kroz cijelu povijest kršćanstva bila ona koja čovjeku pokazuje Isusa, ona koja ga vodi prema njegovoj ljubavi i koja, kao Majka, nikada ne prestaje pozivati svoju djecu da mu se vrate.

A dok se na brončanome koljenu Uskrsloga Krista oblikuje još jedna kapljica, možda je najljepše pomisliti da se u Međugorju, mjestu u kojem se desetljećima govori o Gospinoj prisutnosti, susreću dvije ljubavi koje se nikada nisu razdvajale, ljubav Majke koja čovjeka vodi svojemu Sinu i ljubav Sina koji je za čovjeka prošao kroz smrt kako bi mu otvorio vrata vječnoga života.

Jer ako je Međugorje za mnoge mjesto na kojem osjećaju Gospin majčinski zagrljaj, onda je Uskrsli Krist njegovo najdublje ispunjenje, podsjetnik da nas Marija ne poziva samo da podignemo pogled prema nebu, nego da u njezinu Sinu ponovno pronađemo život, nadu i ljubav koja nikada ne prestaje.

Marina Župan/medjugorje-info.com

„Njima, a preko njih i drugim žrtvama s kojima se nije mogao susresti, Papa je izrazio svoju blizinu i želju za jačanjem putova zaštite, dobrote, prihvaćanja i pratnje unutar Crkve”, dodaje se.

Žrtve je Papi predstavila mjesna Crkva. Razgovori su prethodili njegovu odlasku na Papinsko katoličko sveučilište Argentine u Buenos Airesu, gdje se susreo s predstavnicima društvenih pokreta i svijeta rada.

Na završetku susreta Papa je sudionike zajedno pozdravio i podijelio im apostolski blagoslov, zahvalivši im na susretu i svjedočanstvu vjere, izvijestio je Vatican News.

U ono vrijeme: Reče Gospodin: »Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru koji se vrati s polja: ‘Dođi brzo i sjedni za stol?’ Neće li mu naprotiv reći: ‘Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?’

Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ‘Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’«

Svećenik: vlč. Dario Levanić.

Kauza obuhvaća 21 kandidata: šesnaest svećenika, među kojima je jedan franjevac, te pet vjernika laika, od kojih su dvije žene. Prema dosad prikupljenoj dokumentaciji i navodima kauze, smatra se da su oni u razdoblju od 1937. do 1951. godine podnijeli smrt iz mržnje prema vjeri (in odium fidei).

Očitovanje je, na zahtjev riječkoga nadbiskupa Mate Uzinića od 25. ožujka 2026., uputio prefekt Dikasterija kardinal Marcello Semeraro, uz supotpis tajnika nadbiskupa Fabija Fabenea. Dobiveni nihil obstat važan je kanonski korak koji omogućuje daljnje istraživanje života, smrti i glasa mučeništva kandidata, ali još ne predstavlja službeno priznanje njihova mučeništva.

U zajedništvu s pozivom pape Franje njegujemo spomen svetosti u mjesnim Crkvama

Objavu ove radosne vijesti na blagdan Posvete Lateranske bazilike, 9. studenoga, želimo povezati s pozivom pape Franje, koji je upravo na taj dan 2024. godine potpisao pismo kojim je potaknuo sve mjesne Crkve da, počevši od Jubilarne 2025. godine, svake godine 9. studenoga njeguju spomen svojih svetaca, blaženika, časnih slugu Božjih i slugu Božjih. Papa je pritom naglasio da nije riječ o uvođenju novoga liturgijskog spomendana, nego o čuvanju njihove uspomene prikladnim inicijativama, osobito podsjećanjem na njihovo svjedočanstvo u propovijedima i pastoralnom životu.

Odazivajući se tom pozivu, želimo da spomen Riječkih mučenika bude trajni poticaj na zahvalnost za duhovnu baštinu naše mjesne Crkve i na obnovu vlastitoga poziva na svetost.

U ovoj je prigodi Postulatura pripremila i spomen-sličice slugu Božjih Riječkih mučenika, koje će tijekom narednih dana biti postupno objavljivane na mrežnoj stranici Riječke nadbiskupije. Na taj način želimo vjernicima i široj javnosti približiti njihove životne putove i svjedočanstva vjere te potaknuti molitvu i čuvanje spomena na njih.

Riječki mučenici – svjedoci Kristova mira u Kristovu kraljevstvu

Životni putovi i okolnosti stradanja Riječkih mučenika razlikuju se, ali ih povezuje svjedočanstvo vjernosti Kristu, Crkvi i vlastitoj savjesti. Živjeli su u različitim državnim i društvenim poretcima, u vremenu snažno obilježenom duhovnošću Krista Kralja i uvjerenjem da evanđelje treba prožimati ne samo osobni nego i cjelokupni društveni život. U Kristovu kraljevanju tadašnja je katolička duhovnost prepoznavala temelj istinskoga društvenog mira, u duhu gesla Pax Christi in Regno Christi – „Kristov mir u Kristovu kraljevstvu”.

U tom svjetlu valja razumjeti i njihovo kršćansko svjedočanstvo. Njihovo poslanje nije bilo usmjereno na rušenje društvenih institucija ili uspostavu novoga političkog poretka, nego na vjernost Kristu i evanđeoskim načelima unutar okolnosti u kojima su živjeli. Kršćanska vjera ne poistovjećuje Kristovo kraljevstvo ni s jednim zemaljskim poretkom, nego u evanđelju prepoznaje mjerilo prema kojemu svaki poredak treba služiti istini o čovjeku, njegovu neotuđivom dostojanstvu i općemu dobru.

Upravo je takvo svjedočanstvo moglo postati neprihvatljivo ideologijama i totalitarnim sustavima koji su zahtijevali potpunu podložnost čovjeka i nisu dopuštali da se njihova vlast i djelovanje prosuđuje prema evanđeoskim i moralnim kriterijima. U toj nespojivosti između vjernosti Kristu i zahtjeva za ideološkom podložnošću valja tražiti jedan od ključnih vidova razumijevanja progona i mogućega mučeništva ovih slugu Božjih.

Pred Pilatom Isus svjedoči: „Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta” (Iv 18,36). To kraljevstvo Crkva u predslovlju svetkovine Krista Kralja ispovijeda kao „vječno i sveopće kraljevstvo, kraljevstvo istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira”. Premda nije od ovoga svijeta, ono već sada započinje svoju prisutnost u ljudskim srcima i društvenim odnosima, a u punini će se ostvariti o Kristovu slavnom ponovnom dolasku.

Riječki mučenici nastojali su svojim životom svjedočiti upravo vrijednosti toga kraljevstva: istinu, pravednost, ljubav i poštovanje ljudskoga dostojanstva, ostajući vjerni Kristu i onda kada je ta vjernost značila izložiti se progonu i smrti. Kristovo kraljevstvo, naime, nije suparnik ljudskoj slobodi, nego njezino najdublje jamstvo i temelj istinskoga društvenog mira. Njegova prisutnost i njegov mir ne ostvaruje se silom ni prisilom, nego svjedočanstvom istine u ljubavi.

Svjedočanstvo Riječkih mučenika stoga nas podsjeća da nijedan društveni poredak ne može biti istinski pravedan ni miran ako ne poštuje slobodu savjesti i dostojanstvo svakoga čovjeka. Njihov spomen nije poziv na produbljivanje povijesnih podjela, nego na traganje za istinom, praštanje, pomirenje i izgradnju mira.

Zahvalnost i poziv na molitvu

Dobiveni nihil obstat nadovezuje se na rad Postulature, osnovane u lipnju 2024., i suglasnost Hrvatske biskupske konferencije iz siječnja 2026., a osobito je znakovit u godini stote obljetnice uspostave Riječke biskupije.

Postulatura zahvaljuje Svetoj Stolici, riječkomu nadbiskupu Mati Uziniću i svima koji su pridonijeli istraživanju života i stradanja kandidata. Poziva sve koji posjeduju povijesne dokumente i svjedočanstva da ih stave na raspolaganje Postulaturi, a vjernike da molitvom prate daljnji tijek postupka beatifikacije.

Neka nas spomen Riječkih mučenika, svjedoka vjernosti Kristu u različitim povijesnim okolnostima, potakne da i sami budemo graditelji Kristova mira, utemeljenoga na istini, slobodi, pravednosti i ljubavi.

Rijeka, 9. studenoga 2026.

Postulatura za kauze svetih Riječke nadbiskupije

Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užetâ te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: »Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku!«

Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za Dom tvoj. Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: »Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?«

Odgovori im Isus: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.« Rekoše mu nato Židovi: »Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?« No on je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče.

Svećenik: fr. Ivan Dominik Iličić.

Riječ je o Sisačkoj biskupiji iz koje je stiglo oko 600 vjernika s područja biskupije, predvođeni svojim pastirom, biskupom Vladom Košićem, koji su u Međugorju boravili od 6. – 8. studenog 2026.

U subotu 7. studenog, u poslijepodnevnim satima, hodočasnici su imali poseban program sa katehezama mons. Košića i fra Joze Grbeša u dvorani Sv. Ivana Pavla II. a iza toga je mons. Vlado Košić predvodio večernju svetu misu. U koncelebraciji su sudjelovali provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Jozo Grbeš i četrdesetak svećenika, među kojima i desetorica sa Sisačke biskupije.

U svojoj propovijedi biskup Košić osvrnuo se i na veliko duhovno značenje Međugorja, koje je tijekom proteklih 45 godina postalo jedno od najpoznatijih molitvenih odredišta u svijetu. Posebno je naglasio važnost ispovijedi, osobnog obraćenja i obnove vjere, istaknuvši kako brojni hodočasnici upravo u Međugorju pronalaze novu snagu, mir i nadu.

Program ovog trodnevnog hodočašća osim misnih slavlja, obuhvaćao je još molitvu na Brdu ukazanja i Križevcu.

Posebno raduje najava kako bi ovo hodočašće moglo postati "tradicionalno godišnje okupljanje vjernika" u Gospinu svetištu.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Za one koji su slušali njegovo svjedočanstvo u Međugorju, ovi prizori imaju posebno značenje. Josip je ondje 29. srpnja 2023. govorio o teškom stradavanju i dugom oporavku, ali i o tome kako je u vjeri pronalazio snagu za nastavak života. Uz njega je svjedočila i njegova majka, koja je ispričala kako je proživljavala njegovu borbu za život.

Nakon stradavanja izgradio novi život Život mu se promijenio 2016. godine, kada je kao polaznik časničke škole stradao u eksploziji tijekom vojne obuke na vježbalištu Cerovac kod Karlovca.

Izgubio je vid, obje šake i lijevu nogu te zadobio teško oštećenje sluha i druge ozljede. U komi je proveo 52 dana. Nakon dugotrajnog liječenja i rehabilitacije upisao je psihologiju u Zadru i završio studij. O svom iskustvu javno je govorio kako bi ohrabrio druge, otvoreno opisujući teškoće s kojima se suočavao, ali i podršku obitelji, prijatelja i ljudi koje je susretao tijekom oporavka.

Dugo je molio za životnu suputnicu Posebno mjesto u njegovoj priči dobila je Tea. Gostujući u emisiji „Zašto vjerujem“ Hrvatskoga katoličkog radija, čije je svjedočanstvo Hrvatska katolička mreža prenijela u siječnju ove godine, Josip je ispričao da je dugo molio za životnu suputnicu.

Pritom se pitao hoće li zbog teškog invaliditeta nekome biti teret i hoće li pronaći osobu koja će s njim dijeliti život. Dolazak Tee doživio je kao odgovor na svoje molitve.

„Zahvalan sam Mu što je u moj život poslao ovu predivnu dušu koja me čini boljim čovjekom i s kojom zajedno koračam u Kristu“, rekao je tada Josip.

Danas su Josip i Tea supružnici, a snimke njihova vjenčanja donose prizore ljubavi i slavlja s ljudima koji s njima dijele radost.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Kraljevstvo će nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja. Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše.

O ponoći nasta vika: ’Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!’ Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: ’Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!’ Mudre im odgovore: ’Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!’

Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: ’Gospodine! Gospodine! Otvori nam!’ A on im odgovori: ’Zaista kažem vam, ne poznam vas!’ Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!«

Đakon: Vjekoslav Uvalić.

Javni je servis izvijestio o dužnosti glavnoga tajnika. To će mjesto krajem studenoga ostati upražnjeno odlaskom Petera Schipke; prema trenutnim statutima, tu dužnost mora obnašati svećenik. Grünwidl je izjavio da će tu poziciju, barem za sada, ponovno zauzeti klerik – „kako je to i uobičajeno“ – no očekuje da će se pravila promijeniti. Napomenuo je da će taj proces potrajati jer svaka takva izmjena zahtijeva odobrenje iz Rima. Prema portalu „AdVaticanum“, ustvrdio je kako bi ta dužnost trebala biti otvorena svim krštenim osobama, bilo muškarcima bilo ženama. Austrijski biskupi održat će plenarno zasjedanje u Salzburgu od 9. do 12. studenoga; za svaku izmjenu statuta bit će potrebna suglasnost Dikasterija za biskupe, kako navodi portal „religion.ORF.at“. Kandidata predlaže predsjednik konferencije, salzburški nadbiskup Franz Lackner, a tu bi dužnost u nadolazećim godinama mogao preuzeti i sam Grünwidl.

Naučavanje o ovome ključnom pitanju je utvrđeno. U svome apostolskom pismu „Ordinatio sacerdotalis“ od 22. svibnja 1994. godine, Ivan Pavao II. izjavio je da „Crkva nema nikakvu ovlast podijeliti svećenički red ženama“ te da taj sud „moraju konačno prihvatiti svi vjernici Crkve“. U listopadu 1995. godine, tadašnja Kongregacija za nauk vjere, uz odobrenje Pape, odgovorila je da to naučavanje pripada pokladu vjere i zahtijeva konačan pristanak. Kanon 1024. Zakonika kanonskoga prava određuje da „samo kršteni muškarac valjano prima sveti red“. Već dan nakon što ga je u listopadu 2025. imenovao Lav XIV., Grünwidl je naznačio stajalište u tome smjeru. Tada je izjavio da je, iako otvoren za određene promjene, ređenje žena tema koja nije na dnevnome redu sveopće Crkve te da bi to predstavljalo raskid s njezinom dugotrajnom tradicijom – dodavši kako bi, posljedično, o tome pitanju mogao odlučiti samo ekumenski sabor, navodi „katholisch.de“. Također se zalagao za to da svećenički celibat postane neobvezan. Godinu dana kasnije, nakon što je u međuvremenu zaređen za nadbiskupa, nasljednik kardinala Christopha Schönborna promijenio je stajalište: dok je ranije smatrao da ta tema nije dio crkvenoga programa, sada je na javnome radiju izjavio da priželjkuje takvu promjenu.

Ovaj intervju dolazi samo nekoliko dana nakon što je sedam reformski usmjerenih organizacija podnijelo zahtjev Glavnomu tajništvu Sinode tražeći ukidanje nekoliko kanona – uključujući kanon 1024. – kako bi se omogućilo ređenje žena. Činjenica da se bečki nadbiskup javno pridružio tomu zahtjevu – iako je pritom odluku o tome prepustio nekom budućemu saboru – uvodi to pitanje u javnu raspravu posredstvom jednoga od najistaknutijih nadbiskupa u Europi.

Kardinal Malcolm Ranjith: Gotovo pedeset godina održavam bliske veze s Europom i svjedočio sam brzom i tragičnom procesu dekristijanizacije na tom kontinentu koji duboko volim. Kada sam 1973. prvi put posjetio jedan katolički njemački grad i kao bogoslov sudjelovao na nedjeljnoj liturgiji, zatekao sam crkvu ispunjenu vjernicima. Klupe su bile pune cijelih obitelji koje su snažno i oduševljeno pjevale te odgovarale na molitve.

Bio je to živ i radostan doživljaj za sve. Ondje su se nalazili misali Schott i veličanstvene orgulje. Danas, međutim, vidim brojne prazne klupe, u kojima uglavnom sjede stariji ljudi ili vrlo mala djeca, a liturgijsko sudjelovanje djeluje beživotno. U tim crkvama danas je vrlo malo mladih.

Širenjem sekularizma zapadna su društva postupno postala dekristijanizirana.

Taj je proces ubrzala i teološka revolucija koja je srušila čvrste stupove katoličke teologije. Oblici bogoštovlja, moralna načela i hijerarhijska struktura koji su obilježavali Crkvu prije rata bili su zbog toga znatno oslabljeni. Sekularistički pothvat, s imanentizmom koji iz njega proizlazi, gubitkom duhovne dimenzije te skretanjem prema individualizmu, hedonizmu i minimalizmu, doveo je do gubitka svijesti o vrijednosti ljudskog života i njegovu dostojanstvu.

Američki pisac i psihoanalitičar Erich Fromm, govoreći o tom razvoju, napisao je:

„Suvremeni je čovjek otuđen od samoga sebe, od svojih bližnjih i od prirode. Pretvoren je u robu i svoj život promatra kao ulaganje koje mu, u postojećim tržišnim uvjetima, mora donijeti najveću moguću dobit.” (The Art of Living, Unwin Books, 1972., str. 63–64.) Također je napisao: „Suvremeni čovjek ima sve: automobil, kuću, posao, djecu, brak, probleme, poteškoće, zadovoljstva, a ako mu ni sve to nije dovoljno, ima i svojega psihoanalitičara. Ali on sam nije ništa.” (Revolution of Hope, Bantam Books, Harper and Row, listopad 1968., str. 87.)

U međuvremenu se Europa suočava s ozbiljnom demografskom krizom, dok ekstremizam sve više podiže glavu. Može li doista prevladati takvo stanje? Da, vjerujem da može. No mora ozbiljno preispitati svoju savjest u svjetlu vlastite povijesti te filozofskih i duhovnih korijena i zauzeti jasniji stav prema onome što se dogodilo. Osim toga, Europa više nije kršćanska, s obzirom na to da u njoj živi velik broj ljudi koji nisu kršćani. Crkva bi trebala predvoditi taj proces promišljanja. Ne može se i dalje zadovoljavati sadašnjim stanjem i misliti da će se stvari same od sebe popraviti.

Potrebno je pokušati pronaći nov duhovni, teološki i pastoralni pristup. Crkveni poglavari moraju živjeti bliže svojim vjernicima: jednostavno, s dubokim pastoralnim osjećajem i u skladu s dostojanstvom svoje službe. Nažalost, posljednjih su godina i skandali naštetili naviještanju Evanđelja u tim Crkvama. Osim toga, mnoge europske Crkve naplaćuju „crkveni porez”, što nije u skladu s Kristovim naukom. Bilo bi bolje odustati od takve prakse i taj doprinos učiniti dobrovoljnim. Tako bi Crkva više ovisila o svojim vjernicima, a manje o vlastitoj imovini i ulaganjima. Takva bi odluka u početku mogla prouzročiti određene poteškoće, ali bila bi najprimjereniji način svjedočenja za Krista i autentične vjernosti duhu njegova nauka.

U posinodskoj apostolskoj pobudnici Ecclesia in Europa od 28. lipnja 2003. stoji: „Europa treba učiniti kvalitativni iskorak u osvješćivanju svoje duhovne baštine. Taj poticaj može proizaći jedino iz obnovljenog slušanja Evanđelja Isusa Krista. Odgovornost je svih kršćana zauzeti se za odgovor na tu glad i žeđ za životom.” (Ecclesia in Europa, br. 120.)

Tribune Chrétienne: Dok se kršćanstvo povlači, politički islam jača u nekoliko europskih zemalja. Kako gledate na taj razvoj?

Kardinal Malcolm Ranjith: U toj situaciji nema ničega neobičnog i ona ne mora nužno biti posljedica nekoga unaprijed osmišljenog plana. Riječ je o prirodnom procesu. Kršćanska društva postupno slabe jer prihvaćaju sekularne vrijednosti i na njima temelje svoje političke odluke, dok druge religije prisutne na tom kontinentu ne dijele istu opčinjenost sekularizmom. One svoje životne odluke temelje na vlastitim vjerskim uvjerenjima, što je ispravno i prirodno. Sekularizirano je društvo dualističko jer polazi od pretpostavke da čovjek može pripadati nekoj religiji, a da pritom nije dužan u javnom životu primjenjivati vrijednosti koje iz nje proizlaze.

Tako se događa da je čovjek u jednom trenutku vjernik, a već u sljedećem prisiljen postupati protiv svojih najdubljih duhovnih uvjerenja. To je proturječje s kojim se suočavaju sekularisti. Riječ je o shvaćanju koje pojedinca često prisiljava da postupa protiv vlastite savjesti. Ono ga depersonalizira i navodi da živi „dvostrukim životom”.

Islam i druge religije prisutne u Europi i na Zapadu ne prihvaćaju takvo proturječje kao nešto realno ili pošteno. Europa bi stoga od njih trebala učiti kako bi razumjela u čemu je zalutala.

Islam bi nam kršćanima mogao pokazati koliko smo postali „lažni”. U europskom društvu sve je vidljiviji stav odlučnog „nametanja vlastitih stajališta” prema islamu i drugim religijama. To nije put kojim bi katolička zajednica trebala ići. Katolici na ovu situaciju ne bi trebali odgovarati donošenjem zakona ili nametanjem sekularističkih praksi „drugima”.

Ne bi se smjelo posezati ni za ekstremističkim metodama protiv pripadnika tih religija. Ono što je potrebno jest pošten i iskren ispit savjesti, kako pastira tako i vjernika u našim Crkvama, kako bismo prepoznali pogrešne odluke iz prošlosti koje su dovele do ovako žalosnog stanja.

Potom je potrebno poduzeti hrabre i duboko duhovne korake kako bismo obnovili vjeru u Boga i Isusa, našega Spasitelja, te se vratili istinskim evanđeoskim vrijednostima, kako to od nas traži sam Gospodin.

Tribune Chrétienne: Prošloga rujna papa Lav XIV. poduzeo je svoje prvo apostolsko putovanje u Francusku, obilježeno iznimnim odazivom vjernika, osobito mladih. Kako gledate na taj posjet?

Kardinal Malcolm Ranjith: Putovanje pape Lava XIV. u Francusku bilo je iznimno uspješno. Isto se može reći i za njegov posjet Španjolskoj. Ono što je posebno dojmljivo u tim dvama putovanjima, upriličenima u dvije europske zemlje koje su snažno obilježene sekularizmom, radosno je i gorljivo sudjelovanje stotina tisuća mladih ljudi. Oni su svijetu jasno pokazali da duboko žele promijeniti način na koji Europa gleda na religiju, a osobito na kršćanstvo. Nedvosmisleno su izrazili želju za nastankom humanijega, duhovnijega i istinski preobraženoga svijeta, u kojemu će vjerske vrijednosti davati smisao ljudskom postojanju.

Čini se da to odražava određenu zasićenost načinom na koji su sekularizam i njegove vrijednosti usmjeravali naš kontinent. Mladi nam, čini se, poručuju: „Potreban nam je svijet nadahnut duhovnim vrijednostima, autentičnošću, istinskim bratstvom, pravednošću i društvenim skladom.”

Vjerujem da je papa Lav XIV. svojim neponovljivim stilom, jednostavnošću i duhovnim svjedočanstvom već dao vrlo snažan pozitivan poticaj procesu obnove našega kontinenta. Poziv koji upućuje u svojoj prvoj enciklici, Magnifica Humanitas, da „odustanemo od gradnje nove babilonske kule i udružimo snage kako bismo izgradili opće dobro, da čovječanstvo nikada ne izgubi svoju ljepotu i da svijet ponovno prepozna ljudsko srce kao mjesto u kojemu Bog želi prebivati” (Magnifica Humanitas, br. 16), poziv je na koji će ti mladi postupno odgovoriti sve dubljim zauzimanjem.

Crkveni poglavari tih zemalja trebali bi u tom razvoju prepoznati Božji dar i preispitati svoje teološke i pastoralne izbore, gledajući u budućnost s odlučnošću i nadom. Trebali bi učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi duhovnu dimenziju vratili u živote svojih vjernika.

Crkva Europi mora govoriti Božjim jezikom, jezikom ljubavi, a ne samo jezikom babilonske kule, njezinih struktura, bogatstva ili političke moći.

Tribune Chrétienne: Obnašali ste važne dužnosti u Kongregaciji za bogoštovlje za vrijeme pontifikata Benedikta XVI. Budući da mnogi mladi katolici ponovno otkrivaju osjećaj za sveto, gregorijansko pjevanje, a neki i tradicionalnu liturgiju, kako tumačite taj fenomen?

Kardinal Malcolm Ranjith: Čini se da se mladi, osobito u zapadnom svijetu, odnosno u ekonomski najrazvijenijim društvima, okreću od hedonističkog shvaćanja života i prihvaćaju duhovniju viziju postojanja. To je prirodna posljedica spoznaje da radost i sreća ne mogu proizlaziti samo iz gospodarskog blagostanja.

Ključna je razlika u tome u kojoj mjeri mi ljudi radost i sreću možemo pronaći u „imati”, a ne u „biti”. Potrošački društveni i gospodarski sustav, koji je u velikoj mjeri zavladao ljudskim životom, ne predstavlja istinski svijet vrijednosti jer ne pruža duboki smisao postojanju. On nudi samo tjelesno zadovoljstvo. Poput je fatamorgane u pustinji. O tome je govorio i Isus u svojem nauku o materijalnim dobrima.

Pokazao nam je koliko je isprazno smatrati bogatstvo i blagostanje putem osobnog ispunjenja. Isus nas je poučio kako živjeti herojskim i radosnim životom, životom koji ima smisao i puninu. Upozorio nas je na napast da bogatstvo ili njegovo gomilanje smatramo izvorom vječnosti i beskrajne radosti (Lk 12, 18–21; Lk 18, 18–25).

Europa bi trebala ponovno otkriti svoje povijesne i kulturne korijene, a osobito svoju povezanost s kršćanstvom. Žalosno je bilo vidjeti da su, unatoč opetovanim apelima svetoga pape Ivana Pavla II., čelnici Europske unije odlučili u preambuli svojega Ustava ne spomenuti judeokršćanske korijene njezine povijesti, kulture i razvoja. Jednostavno rečeno, takav stav nalikuje ponašanju čovjeka koji „odbacuje ljestve nakon što se njima popeo”.

Europa mora tražiti svoje duhovne korijene, osobito vjernost Isusu i nasljedovanje koje je prihvatila još u prvim stoljećima kršćanske ere. Nažalost, Zapadna Crkva podlegla je napasti očaja i nedostatka vjere te napustila vlastitu duhovnu i liturgijsku baštinu, vjerujući da je dovoljno jednostavno ići ukorak s vremenom. To je pogreška.

Kršćanstvo, odnosno Isusov nauk, nije konformističko i uvijek je novo. Ne može se okameniti ni u jednoj filozofiji ni u jednoj misaonoj struji. Crkva ne smije dopustiti da je progutaju ni modernizam ni tradicionalizam. Ona mora predstavljati nauk Gospodina Isusa kao put prema sreći u sadašnjem životu, ali i u životu koji dolazi.

Čovječanstvu mora pružiti nadu u Kraljevstvo Božje, koje je izvor svake nade.

To je Kraljevstvo „prisutno ondje gdje je On ljubljen i gdje njegova ljubav dopire do nas. Samo nam njegova ljubav daje mogućnost da iz dana u dan ustrajemo trijezno i razborito, a da pritom ne izgubimo žar nade, u svijetu koji je po svojoj naravi nesavršen. Njegova je ljubav ujedno jamstvo postojanja onoga što tek nejasno naslućujemo, a ipak iščekujemo u dubini svojega bića: života koji je uistinu život.” (Benedikt XVI., Spe salvi, br. 31.)

Tribune Chrétienne: Osobito u Njemačkoj pojedine struje unutar Crkve žele promijeniti njezin nauk o homoseksualnosti, spolnom moralu ili ređenju žena. Koliko se Crkva može mijenjati u tim pitanjima, a da pritom ne dovede u pitanje nauk koji je primila?

Kardinal Malcolm Ranjith: Krajnje mjerilo svakoga doktrinarnog ili moralnog stajališta ne može biti ništa drugo doli sam Isusov nauk, kako nam je prenesen u četirima evanđeljima.

Kao što znamo iz Isusova nauka, njegovi moralni zahtjevi mogu se smatrati vrlo strogima. Primjerice, govoreći o požudi, Isus izjavljuje: „Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njom učinio preljub u srcu.” (Mt 5, 28.) Jednaku strogost nalazimo i u pitanju rastave braka, o kojoj Isus kaže: „Tko otpusti svoju ženu – osim zbog bludništva – navodi je na preljub; i tko se oženi otpuštenom, čini preljub.” (Mt 5, 32.) Isti nauk nalazimo u Marku 10, 11–12 i Luki 16, 18. Bit je u tome da se same Isusove riječi i njegovi moralni zahtjevi, koji se odnose na čitav niz društvenih i osobnih odluka, ne mogu mijenjati prema nečijim hirovima ili sklonostima, pa ni prema sklonostima crkvenih pastira.

Kada je sveti papa Ivan Pavao II. donio svoju konačnu odluku o svećeničkom ređenju žena, izjavio je:

„Evanđelja i Djela apostolska potvrđuju da je taj poziv upućen u skladu s vječnim Božjim naumom: Krist je izabrao one koje je sam htio (usp. Mk 3, 13–14; Iv 6, 70), i to u zajedništvu s Ocem, ‘po Duhu Svetome’ (Dj 1, 2), nakon što je proveo noć u molitvi (usp. Lk 6, 12). Stoga je Crkva, kada je primala u ministerijalno svećeništvo (LG 28), uvijek priznavala kao trajnu normu način na koji je postupao njezin Gospodin, izabravši dvanaestoricu muškaraca koje je postavio za temelj svoje Crkve (usp. Otk 21, 14).

Ti ljudi, naime, nisu primili samo neku službu koju bi poslije mogao obavljati bilo koji član Crkve, nego su bili na poseban i dubok način povezani s poslanjem samoga utjelovljenoga Logosa (usp. Mt 10, 1–7; 28, 16–20; Mk 3, 13–16; 16, 14–15).

Apostoli su postupili na isti način kada su birali svoje suradnike (usp. 1 Tim 3, 1–13; 2 Tim 1, 6; Tit 1, 5–9), koji su ih trebali naslijediti u njihovoj službi. Taj je izbor obuhvaćao i one koji će kroz povijest Crkve nastaviti poslanje apostola predstavljajući Krista Gospodina i Otkupitelja.” (Usp. Lumen gentium, br. 20–21; Katekizam Katoličke Crkve, br. 1577.)

Zaključak toga dokumenta bio je nedvosmislen.

Sveti papa Ivan Pavao II. svečano je izjavio: „Izjavljujem da Crkva nema nikakve ovlasti podijeliti ženama svećeničko ređenje te da tu odluku svi vjernici Crkve trebaju smatrati konačnom.” (Ordinatio sacerdotalis, br. 4, 22. svibnja 1994., svetkovina Duhova.)

Naknadno je pojašnjeno da tu izjavu svi katolici trebaju smatrati proglasom ex cathedra. Stoga je jasno da nijedna crkvena vlast, bilo sinodsko vijeće ili biskupska konferencija, nema ovlast ni mandat mijenjati nauk, moral ili crkvenu praksu koju je htio Isus, pozivajući se isključivo na autoritet mjesnog biskupa, biskupske konferencije ili sinodske skupštine, osobito kada je to protivno Kristovu nauku i njegovim moralnim zahtjevima.

To načelo jednako vrijedi za Crkvu u Njemačkoj kao i za Crkvu u bilo kojoj drugoj zemlji.

O pojedinim pitanjima, osobito onima koja se odnose na crkveno upravljanje i zajedništvo, može odlučivati mjesna biskupska konferencija ili sinodsko tijelo. Međutim, ta tijela ne mogu odlučivati o promjeni onoga što je sam Krist zahtijevao, niti onoga što pripada vjeri i moralu Crkve, a proizlazi iz njegova nauka. Osim toga, zapadne zemlje ne mogu samostalno odlučivati o pitanjima nauka, morala i crkvenih službi bez uvažavanja ostatka Crkve.

Tribune Chrétienne: Četvrtoga rujna pozvali ste katolike Šri Lanke da mole krunicu kako bi napokon izašla na vidjelo puna istina o napadima na Uskrs 2019. godine. Što još, sedam godina poslije, treba otkriti i što se nadate postići tom duhovnom mobilizacijom?

Kardinal Malcolm Ranjith: Na prvi pogled činilo se da su napade na Uskrs 2019. počinili mladi islamisti iz Šri Lanke, vođeni krajnjom mržnjom prema kršćanima. Napadi su izvedeni 21. travnja 2019. na tri bogoslužna mjesta – dvije katoličke crkve u Colombu i jednu pentekostnu crkvu u istočnom gradu Batticaloi – kao i na tri velika turistička hotela u Colombu. Poginule su 273 osobe, uključujući strane turiste, a više od 500 ih je ranjeno, pri čemu su neki zadobili trajne posljedice. Bila je to strašna tragedija. Sve su te crkve bile potpuno uništene.

Sveti Otac, papa Franjo, nakon što je doznao za tu tužnu vijest, nije samo izrazio blizinu žrtvama i katoličkoj zajednici nego je i znatnim novčanim prilogom financijski podupro program pomoći žrtvama i njihovim obiteljima.

Čak je organizirao susret sa skupinom žrtava koje su u tom nasilju zadobile teške ozljede. Susret je održan u Vatikanu 25. travnja 2022. U cijelom tom slučaju najvažnije je bilo otkriti što se doista dogodilo i tko je organizirao napade. Jesu li iza njih stajali isključivo ekstremistički bombaši samoubojice ili se iza napada krilo još nešto? Naime, gotovo odmah nakon napada počele su kružiti glasine o političkoj zavjeri.

Činjenica da lokalni politički čelnici, kao i visoki dužnosnici nacionalnog sigurnosnog aparata, nisu učinili baš ništa kako bi spriječili napade, premda su još 4. travnja te godine primili četiri prethodna upozorenja indijskih obavještajnih službi, kao i njihov ravnodušan odnos prema zahtjevima za transparentnom i brzom istragom, dodatno su učvrstili sumnje među stanovništvom.

Pojavili su se određeni pokazatelji koji su upućivali na to da su ti napadi doista imali političku dimenziju.

Te su sumnje dodatno ojačale nakon što je Hamzeer Moulana, tajnik bivšega ministra i zastupnika Sivanesathuraija Santhirakanthana, zvanog Pillayan, javno ustvrdio u emisiji emitiranoj 5. rujna 2023. na britanskom kanalu Channel 4 da su napadi bili dio zavjere koju je organizirao dio vojne obavještajne službe, pod vodstvom Suresha Saleha.

Prema njegovim tvrdnjama, cilj je bio osigurati pobjedu Gotabaye Rajapakse na predsjedničkim izborima zakazanima za studeni 2019. On je tijekom završnih faza građanskog rata u Šri Lanki obnašao dužnost ministra obrane.

Moulana je tvrdio da je vojna obavještajna služba preko njega redovito isplaćivala novac bombašu samoubojici Zaharanu Hashimu i njegovoj skupini te da je pomagala toj terorističkoj organizaciji u pripremi bombaških napada. Prema njegovim riječima, organizatori zavjere vjerovali su da će takvi napadi izazvati val protumuslimanskog bijesa među većinskim sinhaleškim stanovništvom i potaknuti ga da glasuje za Rajapaksu, zagovornika čvrste politike sinhaleškog nacionalizma, čime bi mu osigurali pobjedu na predsjedničkim izborima.

Unatoč iznošenju tih informacija, moćni politički krug oko Rajapakse organizirao je otpor nastojeći u potpunosti opovrgnuti istinitost tih optužbi.

Nakon što je pobijedio na izborima, Rajapaksa je doista učinio sve što je mogao kako bi zaustavio istrage ili ih usmjerio dalje od bilo kakve moguće odgovornosti s njegove strane za te napade. Čak i nakon što ga je narodni ustanak svrgnuo s vlasti, predsjednik izabran uz potporu Rajapaksine političke stranke, koja je imala većinu u parlamentu, nastavio je istu strategiju opstruiranja istraga.

Godine 2024. na vlast je došla nova vlada koja je obećala provesti poštenu istragu o tom pokolju. Pokrenula je transparentniju i vjerodostojniju istragu. Međutim, poražena politička skupina, koja je željela sve zataškati, započela je kampanju s ciljem ometanja istraga koje su bile u tijeku i oslobađanja Saleha i njegovih suradnika svake odgovornosti za ta ubojstva.

Nastavili su pokretati brojne sudske postupke, organizirati javne prosvjede i voditi medijske kampanje.

Čak su se poslužili i Općom bolnicom u Colombu, u kojoj je Saleh, koji nije surađivao s istražiteljima, glumio bolest te bio hospitaliziran više od stotinu dana. Sve je to imalo za cilj što više oslabiti, ometati, blokirati, pa čak i uznemiravati istražitelje i njihove istrage kako bi se spriječilo iznošenje istine na vidjelo.

Zato smo pozvali naše katoličke vjernike da mole još gorljivije, zazivajući Božju pomoć kako bismo prevladali ovu situaciju.

Tribune Chrétienne: Nakon građanskog rata, napada 2019. i niza političkih i gospodarskih kriza, u kakvom je danas stanju Katolička Crkva u Šri Lanki?

Kardinal Malcolm Ranjith: Politička i gospodarska kriza koja je pogodila Šri Lanku nakon građanskog rata i napada na Uskrs 2019. uvjerila je sve veći broj ljudi da su našoj zemlji potrebne korjenite političke promjene. Naime, gotovo svi politički čelnici koji su se izmjenjivali na vlasti od 1948. postupno su dopustili da naša domovina potone u razjedinjenost i otvorene sukobe, gospodarski kaos, duboku korupciju, nedisciplinu, nejednakost, pa čak i pokušaje političkog upletanja u rad pravosuđa i u dosljednu primjenu vladavine prava.

Godine 2024. zemlja je izabrala novu vladu koja je obećala novi politički početak, utemeljen na transparentnom upravljanju, poštenju, strogom poštovanju vladavine prava i viziji usmjerenoj prema budućnosti. Novi je početak tako već pokrenut, a Crkva mora, koliko god može, pridonijeti toj preobrazbi prema većoj pravednosti i istinskoj demokraciji. Crkva se mora suočiti i s novim izazovima jer je proces sekularizacije, koji zahvaća cijeli svijet na gospodarskom i društvenom području, počeo utjecati i na nju, stvarajući nove pastoralne probleme. Sekularizam je shvaćanje koje nastoji uništiti ljudsku dušu i koje sreću promatra kroz materijalno bogatstvo, blagostanje i zadovoljenje osobnih želja.

On uspostavlja kulturu „imati”, a ne kulturu „biti”. Mjesna Katolička Crkva čini sve što može kako bi ostala vjerna Gospodinovu pozivu da jača vjeru svoje braće. Izazova je mnogo. Ipak, naša zemlja, Šri Lanka, duboko azijska po svojem duhu i stoga baštinica snažne religioznosti drevnih vjerskih tradicija, i dalje se odupire sekularizmu i duhovnoj oskudici koja iz njega proizlazi.

Naši su vjernici duboko oblikovani kulturnim i duhovnim okruženjem koje je prožeto azijskom religioznošću. Stoga je žeđ za duhovnom dosljednošću duboko ukorijenjena. U takvom okruženju svećeničkih i redovničkih zvanja još uvijek ima relativno mnogo. U našim župama odnosi između svećenika i vjernika bliskiji su. Znatan dio župljana i dalje sudjeluje na nedjeljnoj misi, prima sakramente i ostaje privržen svojim duhovnim tradicijama.

Obiteljski život i dalje je snažan, premda se i on suočava s poteškoćama. Imamo vrlo razvijenu mrežu malih kršćanskih zajednica koje se sastaju svaki tjedan ili svaka dva tjedna kako bi zajedno razmatrale Božju riječ i molile. Sada se krećemo prema sinodskom pristupu crkvenom životu, u skladu sa željama Svetoga Oca. Ipak, u pastoralnom pristupu vjernicima moramo i dalje pokazivati budnost i razboritost. Morat ćemo voditi računa o očuvanju i razvijanju molitve, vjernom slavljenju sakramenata te bliskim vezama između pastira i njihovih zajednica.

Tribune Chrétienne: Sveta Stolica nastavlja dijalog s Pekingom, dok pitanje slobode kineskih katolika ostaje osjetljivo. Kako taj dijalog uskladiti s obranom onih koji su ponekad platili vrlo visoku cijenu zbog svoje vjernosti Crkvi?

Kardinal Malcolm Ranjith: To je u osnovi pitanje koje treba riješiti dijalogom. Kina je država sastavljena od brojnih etničkih skupina i religija. S političkog gledišta, očuvanje jedinstva te velike zemlje oduvijek je bilo osobito osjetljivo pitanje, kako na emocionalnoj tako i na kulturnoj razini. Takva je pitanja bolje prepustiti rješavanju mjesnim crkvenim poglavarima i političkim vlastima jer bi svako upletanje izvana moglo dodatno zakomplicirati situaciju.

Samo oni koji u Kini prakticiraju katoličku vjeru mogu doista znati koji je najbolji način za rješavanje te situacije. Sveopća Crkva trebala bi imati samo diskretnu ulogu i pomagati u poticanju veće otvorenosti na objema stranama.

Cilj je potaknuti kinesku vladu i mjesnu Katoličku Crkvu, kako njezin službeno organizirani dio tako i njezinu podzemnu zajednicu, da uspostave proces dijaloga koji bi mogao dovesti do rješenja.

IZVOR: quovadisecclesia.com/tribunechretienne.com

Biskup Trondheima Erik Varden kazao je da „kada eutanazija postane legalna alternativa, izlažemo teško bolesne, starije i osobe s invaliditetom riziku da počnu sumnjati trebaju li izabrati smrt kako ne bi bili teret drugima“.

„Nitko ne bi trebao osjećati takav pritisak. Ljudsko dostojanstvo ne ovisi o našoj neovisnosti ili zdravlju. Vrijednost osobe ne opada kad nam trebaju drugi. To je temeljno načelo koje moramo slijediti“, dodao je biskup Trondheima.

Prema riječima norveških biskupa, odgovor na patnju jest pružanje pomoći te jačanje palijativne skrbi, skrbi za starije osobe i podrške osobama s invaliditetom, prenijela je KTA pozivajući se na ekai.

Papa je podsjetio da je inicijativa nastala 2024. godine, kada nije bilo novih kandidata za Međubiskupijsko sjemenište. To je potaknulo vjernike da se okupljaju kako bi molili Gospodara da pošalje radnike u svoju žetvu. „Od tada su ustrajali u molitvi i danas zahvaljujemo jer je nekoliko mladih započelo svoj put u sjemeništu i posvećenom životu te su ovdje među nama“, istaknuo je Papa.

„Kakva je radost znati da se i dalje rađaju velikodušni odgovori na Kristovu ljubav! Od srca zahvaljujem svima koji su podupirali tu molitvu i potičem ih da ustraju. Prepoznajte u tim plodovima da naš Bog sluša molitve svojega naroda“, potaknuo je Papa, a prenio Vatican News.

Posebna nakana molitve, navode, bila je zadovoljština za uvrede nanesene Bezgrešnom Srcu Marijinu.

„Od srca zahvaljujemo svima koji su nam se pridružili, koji su svojim dolaskom, molitvom i svjedočanstvom vjere pokazali da se ne bojimo javno ispovijedati svoju vjeru i ljubav prema Kristu i Njegovoj Presvetoj Majci”, poručili su iz zajednice Marijini ratnici Hercegovina.

Uz zahvalu sudionicima objavili su i fotografije molitvenog hoda, istaknuvši kako su molitve uputili i za obitelji te svoj narod.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

U razgovoru za medjugorje-info.com ovaj mladi katolički evangelizator govori o svojem putu vjere, razdoblju u kojem se osjećao izgubljeno i odluci da o svojem iskustvu javno progovori. Otvoreno priznaje da i njemu pozornost ponekad skrene prema pregledima i lajkovima, objašnjava kako se nosi s podsmijehom, te govori o tome zašto smatra da bi Crkva trebala biti otvorenija razgovoru s onima koje društvo odbacuje.

Dotaknuli smo se i Međugorja, njegovih razmišljanja o budućnosti i svećeničkom pozivu, ali i poruke mladima koji traže smisao i svoj put prema vjeri.

Carlose, za početak nam se predstavi. Odakle dolaziš, čime se baviš i kako izgleda tvoja svakodnevica kada ne snimaš za društvene mreže?

„Moje ime je Carlos, dolazim iz Like, iz Otočca. Trenutačno pohađam XV. gimnaziju u Zagrebu. Također treniram nogomet u NK Dubravi. Moja svakodnevica ispunjena je odlascima u teretanu, druženjem s prijateljima, snimanjem sadržaja o vjeri za društvene mreže, čitanjem Biblije i molitvom. Općenito, to bi bilo to kada je riječ o mojoj svakodnevici.”

Kako je izgledao tvoj put vjere? Je li ona oduvijek bila važan dio tvojeg života ili je postojao neki trenutak koji te potaknuo da svoj odnos s Bogom počneš graditi osobnije i dublje?

„Moj put vjere tekao je jako dobro do otprilike petog razreda, kada sam se počeo povezivati s lošijim društvom i okruženjem koje je na mene vrlo negativno utjecalo. Tada sam pao na najnižu točku u svojem životu. Glavni trenutak u mojem životu, kada sam se baš istinski okrenuo Bogu, bio je u sedmom razredu. Jako sam se izgubio i zavapio Bogu u svojim teškoćama i problemima. Vjerovao sam da je On jedini izlaz i jedino rješenje svih mojih problema.”

View this post on Instagram

A post shared by Carlos Erceg (@carloserceg8)

Tko je najviše utjecao na tvoje duhovno odrastanje? Jesu li to bili obitelj, prijatelji, neki svećenik ili iskustvo koje te posebno obilježilo?

„Na moj život i moje duhovno odrastanje najviše je utjecao upravo taj trenutak. Nakon što sam otvorio srce Bogu, jednoga sam se jutra samo probudio i znao da moram istrčati. Od tog trenutka počinje moj rad na sebi, kako fizički tako i mentalni, a najbitniji je onaj duhovni.”

Kako si odlučio o vjeri progovoriti na društvenim mrežama? Sjećaš li se prve objave i jesi li imao strah od toga kako će reagirati tvoji prijatelji i okolina?

„Ideja o snimanju za društvene mreže došla mi je nakon što sam ove godine u korizmi počeo svaki dan pola sata čitati Bibliju. U tom sam razdoblju osjetio veliku potrebu. I nakon završetka korizme nastavio sam svaki dan pola sata čitati Bibliju. Osjetio sam toliko nadahnuće Duhom Svetim da sam jednostavno morao početi snimati za društvene mreže o kojima sam nekada bio ovisan i iz kojih me Bog izvukao. Imao sam osjećaj da sada to traži od mene, da me poziva da odem naviještati i evangelizirati u isto to zlo iz kojega me On izvukao.”

View this post on Instagram

A post shared by Carlos Erceg (@carloserceg8)

Što želiš postići svojim videozapisima i kome se najviše obraćaš? Razmišljaš li, dok snimaš, i o onima koji ne vjeruju ili se osjećaju udaljenima od Crkve?

„Svojim videozapisima najviše želim pomoći ljudima koji su zapeli u tim ovisnostima, pogotovo u ovisnosti o telefonu i društvenim mrežama, ljudima koji su postali toliko lijeni, koji su se ulijenili. Mislim da je jako teško razumjeti koliko društvene mreže mogu negativno utjecati na nas, pogotovo u ovako mladoj dobi. Cilj mi je pomoći njima i što većem broju ljudi da spoznaju istinu o Isusu Kristu. Ali općenito, neovisno o vjeri, vjerovao netko u Krista ili ne, pozivam na propitivanje, razmišljanje i traženje istine.”

Kakve ti poruke šalju mladi koji te prate? Što ih najviše muči i postoji li neka reakcija, bez otkrivanja tuđe privatnosti, zbog koje si osjetio da to što radiš ima smisla?

„Mladi mi najčešće šalju neke svoje osobne probleme povezane s vjerom, kroz koje sam i sam prošao, pa im vrlo lako mogu odgovoriti i potaknuti ih. Nikada mi nije problem popričati s bilo kim od njih, pa čak ni s neistomišljenicima. Smatram da se baš tu pokazuje naša veličina kao kršćana: neovisno o tome slaže li se netko s nama ili ne, znamo da nam je cilj pomoći svima, a ne samo određenima koji su u Crkvi i koji su s nama dobri.”

View this post on Instagram

A post shared by Carlos Erceg (@carloserceg8)

U objavama govoriš i o ljubavi, vezama i neispunjenim željama. Kako ti vjera pomaže nositi se s razočaranjima i trenucima kada se stvari ne odvijaju onako kako si se nadao?

„Kada je riječ o razočaranjima i trenucima u kojima stvari ne idu onako kako se nadamo, najviše mi pomaže spoznaja da nas Bog u takvim situacijama pokušava nečemu naučiti. Bog nas izgrađuje u osobe koje će danas-sutra biti spremne brinuti se o blagoslovima koje On za nas priprema kasnije u životu.”

Kako se pripremaš za teme o kojima govoriš? Savjetuješ li se s nekim kada dobiješ teško pitanje ili naiđeš na nešto na što ni sam nemaš odgovor?

„Ideje za videozapise najčešće dolaze spontano, dok s nekim razgovaram, u školi, na treningu, u svakodnevici. Svakoga dana pojavi se neka tema ili nešto aktualno i onda jednostavno krenem o tome govoriti. Često se znam savjetovati i proučiti što o tome kaže Katekizam Katoličke Crkve. Naravno, ne želim ići protiv Katekizma, nego se njime stvarno vodim i nastojim ne naučavati nešto što je u suprotnosti s njim.”

Susrećeš li se s podsmijehom ili negativnim komentarima zbog sadržaja koji objavljuješ? Kako na njih odgovaraš i uspiješ li ne doživljavati ih osobno?

„Naravno, uvijek je prisutan neki podsmijeh, uvijek je prisutno neko ruganje. Ali s kim god sam osobno razgovarao, čak i ako su mi se ti ljudi rugali, razumjeli su da me to ne dira i da sam svjestan kako će toga uvijek biti, neovisno o tome činiš li dobro ili zlo. Pogotovo kada činiš dobro, ljudi ti se znaju podrugivati. Potrebno je ostati čvrst, pokušati pomoći tim ljudima i razgovarati s njima o tome koji je zapravo razlog njihova ruganja. Najčešće je tu problem njihova ljubomora, a možda i neki njihov grijeh koji se, ajmo reći, pokazuje kroz ruganje meni.”

Društvene mreže lako usmjere pozornost na preglede, lajkove i broj pratitelja. Kako čuvaš početnu namjeru da govoriš o Bogu i koliko ti je važno odvojiti vrijeme za vjeru i molitvu koje ne dijeliš s publikom?

„I meni osobno cilj ponekad može prerasti iz želje da pomognem ljudima u želju da steknem određeni broj pregleda ili lajkova. Ili gledam tko me zapratio, možda netko poznatiji, netko koga sam nekada jako visoko držao. Onda se stalno podsjećam: nije to cilj. Uvijek se treba moliti i molim se za poniznost. Po meni je upravo ta poniznost, za koju se molim, najbolje sredstvo kojim se borim protiv ponosa koji se rađa u ovom poslu. Tako stalno osvješćujem da nije bitan broj pregleda, nego jesam li tim videozapisom pomogao i jednoj osobi i približio je Kristu.” 

View this post on Instagram

A post shared by Carlos Erceg (@carloserceg8)

Imaš li dojam da se mladi u Hrvatskoj sve više okreću Bogu? Što primjećuješ među svojim vršnjacima, izvan društvenih mreža, i što misliš da mladi danas traže u vjeri?

„Definitivno bih rekao da se mladi u Hrvatskoj sve više okreću Bogu. Rekao bih da je razlog posebno u tome što je, ajmo reći, vjera u Boga izostala u prethodnoj generaciji. Djeca, pogotovo oni mojih godina, tinejdžeri i moji vršnjaci, uočavaju da njihovi roditelji nisu toliko ispunjeni iako ispunjavaju određene norme koje se smatraju potrebnima u životu. Imaju obitelj, novac, automobil i neke stvari za koje se smatra da nužno donose sreću. Oni sami uočavaju da to njihovim roditeljima nije dovoljno i da im nešto istinski nedostaje. Onda ljudi kreću u potragu za time i jako mi je drago da se to danas događa.”

Što bi, prema tvojem iskustvu, Crkva trebala bolje razumjeti o mladima? Postoji li nešto o čemu bi s njima trebalo otvorenije razgovarati?

„Smatram da je jedna od najvećih mana Crkve danas to što nije toliko otvorena, što se ne izlaže razgovoru s neistomišljenicima i što se ljudi boje razgovarati s onima koje će ovaj svijet najčešće osuditi. Treba razgovarati s ljudima koje će ovaj svijet najviše osuditi. To su najveći grešnici, ljudi potpuno suprotne seksualne orijentacije, ljudi koji su počinili goleme grijehe. Moramo im pomoći jer ih ovaj svijet odbacuje. I ne samo njima, nego svakome. Po meni moramo biti puno otvoreniji. Ne mislim to u smislu da budemo glasni, nego da u svemu i u svakom razgovoru tražimo mogućnost naviještanja evanđelja. Na kraju dana to je ono što je istinski najbitnije na ovom svijetu. Ja se oko svoje ocjene iz biologije brinem puno više nego oko svojega brata i sestre u razredu za koje znam da idu u suprotnom smjeru, da ne idu u dobrom smjeru. To nije dobro, a ja sam donekle toga svjestan. Vjerujem da 99 posto ljudi na ovome svijetu nije.”

Dolaziš li u Međugorje? Ako dolaziš, kako se ondje osjećaš i postoji li neki susret ili trenutak koji ti je posebno ostao u sjećanju? Ako još nisi bio, imaš li želju otići?

„Nikada nisam bio u Međugorju, ali već jako dugo gajim želju otići tamo. Vjerujem da ću se dogodine definitivno zaputiti u Međugorje.”

Kako vidiš sebe u budućnosti i kakvo mjesto u tome ima evangelizacija? Jesi li razmišljao i o svećeničkom ili redovničkom pozivu ili svoj put zasad vidiš kroz drugačiji oblik svjedočenja vjere?

„Svoju budućnost ne želim isplanirati, nego sam stalno vođen vjerom, vjerujući da Bog zna što je najbolje za mene i da ću radom na sebi vrlo lako doći do onoga što je Božja volja za mene u ovome svijetu. Evangelizacija nije samo dio mojega života i moje budućnosti, nego je samo središte mojega života. I sam Pavao nam kaže: ‘Meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak.’ Meni je kao osobi krajnji cilj umrijeti i biti sjedinjen s Bogom, ali zbog ljudi na ovome svijetu koji možda još nisu spoznali tu ljubav potreban sam ovdje. Do časa moje smrti najbitnije mi je pomoći upravo ljudima kojima me Bog postavio da pomognem. Trenutačno se u budućnosti možda vidim u različitim zanimanjima. Ne vidim se sada u svećeničkom zvanju ili redovništvu, ali definitivno tome nisam potpuno zatvorio vrata. Siguran sam da me Bog može upotrijebiti u svemu i da me u određenim stvarima može upotrijebiti puno bolje. Na kraju dana, i politika je nešto što trenutačno, po meni, izgleda jako, jako loše, ne samo u Hrvatskoj nego i općenito u svijetu. Smatram da je ljudima potrebna osoba za koju mogu znati i tvrditi da će biti tu za njih, a ne zbog svoje guzice biti na vlasti i krasti baš od onih najmanjih.”

View this post on Instagram

A post shared by Carlos Erceg (@carloserceg8)

Za kraj, što bi poručio mladoj osobi koja traži smisao, ima pitanja o Bogu ili osjeća da se udaljila od vjere, a ne zna kako napraviti prvi korak?

„Po meni je za hod u vjeri, bilo na početku, na kraju ili u sredini, bilo da si već dugo u Crkvi ili prvi put dolaziš u crkvu, najbitnije razumjeti ljubav kojom je Bog ljubio ovaj svijet. Važno je razumjeti što je Krist učinio za nas na križu: da jedino po Njemu, vjerujući da je podnio kaznu za naše grijehe, da je On Bog i da je pobijedio smrt, možemo ići u raj, a ne po svojim djelima. Nitko se neće spasiti po svojim djelima. Kada čovjek razumije koliko ga je Bog ljubio, da je poslao svojega Sina Jedinorođenca da umre za nas i podnese kaznu za naše grijehe, tada doživljava obraćenje. Tada razumije koliko nas Bog voli i počinje činiti dobra djela, ne zato što ih mora činiti, nego iz zahvalnosti i ljubavi. Zna da, neovisno o tome koliko dobra činio, ne može nadoknaditi niti ikada zadovoljiti ono što je potrebno Bogu. Ali Bog od nas ne traži ništa osim vjere, vjere koja se, kada stvarno povjerujemo, očituje i u našim djelima. To je ono što je potrebno. Kažem, kada čovjek to spozna, našao je smisao svojega života. Njegov život počinje biti ispunjen jer napokon dolazi do spoznaje jedine i istinske ljubavi koja nije prisutna u ovom svijetu i koju mu ovaj svijet nikada ne može ponuditi. Ta je ljubav sam Bog.”

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

U ono vrijeme: Govoraše Isus svojim učenicima: »Napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore.«

»Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten. Ako dakle ne bijaste vjerni u nepoštenom bogatstvu, tko li će vam istinsko povjeriti? I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko li će vam vaše dati?«

»Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.«

Sve su to slušali farizeji, srebroljupci, i rugali mu se. On im reče: »Vi se pravite pravedni pred ljudima, ali zna Bog srca vaša. Jer što je ljudima uzvišeno, odvratnost je pred Bogom.«

Svećenik: vlč. Karlo Špoljarić.

Program započinje svetom misom u 7 sati na Humcu, nakon koje će sudionici krenuti u molitveni hod prema Ljubuškom. Početak javne molitve krunice predviđen je u 8.30 sati, odnosno nakon završetka hoda.

„Okupljamo se u molitvi kako bismo iskazali ljubav prema Blaženoj Djevici Mariji i dali zadovoljštinu za sve uvrede nanesene Bezgrješnom Srcu Marijinu”, naveli su Marijini ratnici Hercegovina.

U ono vrijeme: Govoraše Isus svojim učenicima: »bijaše neki bogat čovjek koji je imao upravitelja. Ovaj je bio optužen pred njim kao da mu rasipa imanje. On ga pozva pa mu reče: ‘Što to čujem o tebi? Položi račun o svom upravljanju jer više ne možeš biti upravitelj!’ Nato upravitelj reče u sebi: ‘Što da učinim kad mi gospodar moj oduzima upravu? Kopati? Nemam snage. Prositi? Stidim se. Znam što ću da me prime u svoje kuće kad budem maknut s uprave.’«

»I pozva dužnike svoga gospodara, jednog po jednog. Upita prvoga: ‘Koliko duguješ gospodaru mojemu?’ On reče: ‘Sto bata ulja.’ A on će mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu, sjedni brzo, napiši pedeset.’ Zatim reče drugomu: ‘A ti, koliko ti duguješ?’ On odgovori: ‘Sto kora pšenice.’ Kaže mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu i napiši osamdeset.’«

»I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti.«

Svećenik: vlč. Matija Luketić.

Glazbu potpisuje David Glibo, tekst Žarko Madžar, dok je za aranžman i glazbenu produkciju zaslužan Gabrijel Prusina.

Posebnu dimenziju pjesmi daje videospot u kojem se u glumačkoj ulozi pojavljuje Valerija Bago. Video produkciju potpisuje Kristian Penavić (EQ Studios), a ovog puta Čuvarice su za snimanje odabrale posebne lokacije: Goricu, crkvu svetog Stjepana Prvomučenika u Gorancima i Bile. Autentični ambijent i simbolika odabranih prostora dodatno naglašavaju atmosferu i poruku pjesme.

„Spokoj“ nije samo pjesma o gubitku. To je podsjetnik na zahvalnost, ljubav i sve ono što majke ostavljaju iza sebe. Posveta je svakoj majci – onoj koju još možemo zagrliti i onoj koju danas čuvamo u sjećanjima i molitvama.

Pjesma i videospot dostupni su na službenom YouTube kanalu etno skupine Čuvarice.

Zastrašujuće brojke pokazuju kako je od 1. srpnja do 30. rujna 2026. zabilježeno 283 smrtna slučaja, pri čemu eutanazija obuhvaća čak 80% njih, dok ostatak otpada na potpomognuto samoubojstvo. Time se ukupna brojka ubijenih od početka primjene zakona popela na 3 475. Dodatno zabrinjava činjenica da raste broj osoba koje traže eutanaziju, a uopće nisu pristupile palijativnoj skrbi – taj broj je porastao sa 359 na 503 u posljednje dvije godine. Umjesto jačanja zaštitnih mehanizama, Odbor za pregled dobrovoljnog potpomognutog umiranja predlaže uvođenje procjena putem videopoziva i telefona s mogućnošću proširenja zakona na osobe sa demencijom, što bi prepoznavanje pritisaka i prisile učinilo gotovo nemogućim.

Predstavnici organizacije Right To Life uputili su poziv ministru zdravstva Queenslanda Timu Nichollsu sa zahtjevom za pokretanje istrage kako bi se utvrdilo štite li postojeći propisi uopće ranjive ljude. Upozoravaju na to da vlasti svjesno ne objavljuju podatke s komplikacijama tijekom samog postupka, čime se od javnosti skrivaju opasni propusti.

Neka ova molitva bude prilika za produbljivanje osobnog odnosa s Isusom, predanje naših obitelji, Crkve i cijeloga svijeta Božjoj providnosti. Po Marijinu zagovoru, otvorimo svoja srca Kristu, Svjetlu svijeta, i dopustimo da njegova prisutnost rasvijetli naše živote.

Camino de Santiago ili Put sv. Jakova, mreža je hodočasničkih putova koji iz cijele Europe vode do svetišta apostola Jakova u Santiagu de Composteli. Više od 1,5 milijuna ljudi svake ga godine hoda diljem Europe. Camino je 1987. postao prva kulturna ruta Vijeća Europe.

Nagrada nosi ime don Elíasa Valiñe, župnika iz galicijskog mjesta O Cebreiro. On je 1984. počeo obilježavati Camino žutim strelicama i tako pridonio njegovu preporodu.

Hrvatska je dio Camina stoljećima. Prvi zapisi o organiziranim hodočašćima u Santiago de Compostelu sežu u 1203. godinu. U srednjem vijeku Hrvati su bili toliko poznati kao hodočasnici da Dante u „Božanstvenoj komediji“ ima lik hodočasnika Hrvata. U Hrvatskoj postoji više od 60 crkava i kapela sv. Jakova. Uz niz tradicija i živih običaja, one svjedoče o bogatoj hrvatskoj Camino baštini.

Na tim temeljima danas se razvija Camino Hrvatska. Riječ je o mreži od više od 3.500 km označenih Camino staza, koje su dio službene europske Camino mreže.

„Ova nagrada pripada svim hrvatskim Camino entuzijastima koji su pridonijeli razvoju hrvatskih Camino ruta, hodočasnicima koji su ih hodali, svećenicima koji su im pružali duhovnu podršku, domaćinima koji su ih primali, kao i djelatnicima turističkih zajednica, gradonačelnicima i županima koji su podržali njihov razvoj. Za Hrvatsku ova nagrada nije cilj, nego žuta strelica koja nas potiče da idemo još dalje i još više – ultreia et suseia,“ izjavio je Vedran Pražen, hrvatski predstavnik u europskoj federaciji Camino Europa Compostela.

Priznanje stiže uoči 2027., Jakovljeve svete godine i 40. obljetnice proglašenja Camina prvom kulturnom rutom Vijeća Europe, navodi se u izvještaju na mrežnoj stranici Camino Croatia.

Uime Hrvatske biskupske konferencije sudjelovao je porečki i pulski biskup Ivan Štironja. Na zasjedanju je kao delegat Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metodija sudjelovao zrenjaninski biskup Mirko Štefković dok je delegat Austrijske biskupske konferencije bio umirovljeni biskup St. Pöltena Klaus Küng. S biskupima se susreo i apostolski nuncij u BiH nadbiskup Francis Assisi Chullikatt.

Biskupi su saslušali izvješće o provedbi zaključaka s prošlih zasjedanja te dali Tajništvu smjernice za daljnje korake glede pristiglih dopisa. Tijekom zasjedanja biskupi su saslušali izvješće vlč. Hrvoja Kalema o formaciji čitača i akolita. Vlč. Kalem upoznao je biskupe s konkretnim izazovima kao i prijedlozima za budućnost.

Posebna pozornost posvećena je analizi programa u organizaciji Biskupske konferencije s naglaskom na obilježavanje i proslavu Obiteljskog dana. Biskupi zahvaljuju članovima Vijeća za laike, obitelj i život kao i svim sudionicima i onima koji su doprinijeli organizaciji a posebno župniku i župljanima na Kupresu. Razgovaralo se o mogućnostima unaprjeđivanja programa Obiteljskog dana. Jedna od tema zasjedanja bila je crkveno-pravni položaj karizmatskih pokreta i zajednica te pitanje njihova djelovanja i uključivanja u život partikularnih Crkva na području BiH.

Biskupi su se osvrnuli na glavne naglaske dokumenta Dikasterija za nauk vjere „Dođite k meni. Razmatranja o prijenosu vjere u promjeni epohe“ te razgovarali o njegovoj važnosti za sveukupno buduće pastoralno djelovanje. U njemu se potiče na propovijedanje i prijenos vjere s Isusom Kristom u središtu naviještanja i postojanja. Dokument predstavlja važnu okosnicu u evangelizacijskom poslanju u suvremenom svijetu i društvu.

U vezi s nedavno održanim općim izborima u Bosni i Hercegovini biskupi pozdravljaju izbor legitimnih predstavnika hrvatskog naroda. Nadalje, biskupi pozivaju na jačanje pravde i društvene sloge u Bosni i Hercegovini, koja je složena država, ali naglašavaju i potrebu donošenja pravednih zakonskih rješenja, koja će ubuduće biti trajna garancija da svaki narod može sebi izabrati svoje predstavnike.

Biskupi su upoznati s izazovima u ostvarivanju prava Katoličke Crkve, osobito kada je riječ o pravu na izgradnju i obnovu crkava i drugih sakralnih objekata. Pritom je nužno jasno istaknuti da prava Katoličke Crkve ne smiju biti predmet proizvoljnih tumačenja, administrativnih opstrukcija ili različitih kriterija, nego moraju biti zajamčena i zaštićena na jednak način kao prava svih drugih vjerskih zajednica. Istinska ravnopravnost i međureligijsko poštovanje podrazumijevaju da se ta načela dosljedno primjenjuju i u praksi.

Budući da se sve češće problematizira važno pitanje neradne nedjelje i zakona koji radnicima, u skladu sa suvremenim standardima, osigurava radno vrijeme, pravednu plaću i vrijeme za odmor, biskupi poručuju kako konkretan čovjek, naime, njegovo dostojanstvo i njegove potrebe te uvjeti za normalan obiteljski život, moraju biti kriteriji za reguliranje toga pitanja, a ne interesi krupnoga kapitala i profit interesnih lanaca. Stoga, javno ponavljaju socijalni nauk Crkve da se moraju štiti dostojanstvo i prava radnika, posebice žena i obitelji s djecom, te njihova sigurnost i zajamčeni dan odmora.

Dogovoreni su sljedeći termini Biskupske konferencije BiH tijekom 2027. godine: 18. i 19. ožujka u Mostaru zasjedanje BK BiH koje će završiti na svetkovinu sv. Josipa konferencijom za novinstvo u 12 sati te misom u 18 sati u katedrali Marije Majke Crkve; 16. i 17. srpnja u Banjoj Luci koje će započeti 15. srpnja Misnim slavljem u katedrali sv. Bonaventure u 18 sati te 4. i 5. studenoga u Sarajevu koje će započeti 3. studenoga euharistijskim slavljem u katedrali Presvetog Srca Isusova.

Zajedničko zasjedanje Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i Hrvatske biskupske konferencije bit će 18. siječnja u Zagrebu. Euharistijsko slavlje u povodu Tjedna solidarnosti bit će 28. veljače. Sjednica biskupa s franjevačkim provincijalima održat će se 13. travnja te s Izvršnim odborom Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica 14. travnja. Međudekanski susret održat će se u Nadbiskupijskom sjemeništu „Petar Barbarić“ u Travniku 14. i 15. travnja. Od 13. do 16. lipnja u Sarajevu će se održati susret generalnih tajnika biskupskih konferencija Europe. Deseti Obiteljski dan u Bosni i Hercegovini slavit će se 24. i 25. srpnja u Kupresu dok će se Dan medija obilježiti 26. rujna

U ono vrijeme: Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grešnici da ga slušaju: Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.«

Nato im Isus kaza ovu prispodobu: »Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: ‘Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.’ Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.«

»Ili koja to žena, ima li deset drahma pa izgubi jednu drahmu, ne zapali svjetiljku, pomete kuću i brižljivo pretraži dok je ne nađe? A kad je nađe, pozove prijateljice i susjede pa će im: ‘Radujte se sa mnom! Nađoh drahmu što je bijah izgubila.’ Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika.«

Svećenik: fr. Mate Kolak.

Pravo bogatstvo ne nalazi se u onome što čuvamo, nego u onome što darujemo s ljubavlju. Slobodno srce preobražava svijet: otvara putove pravednosti, ruši zidove ravnodušnosti i sije nadu među siromašnima.

Papina je želja da svaka odluka u gospodarskom, obiteljskom ili zajedničkom životu proizlazi iz slobodnoga srca, sposobnoga prepoznati da je svako dobro zajedničko. Kampanjom „Moli s Papom“ poziva vjernike i sve ljude dobre volje na molitvu kako bi dublje spoznali temeljnu istinu: samo dijeleći možemo izgraditi budućnost.

U molitvi se obraća Gospodaru života i priznaje da sve što imamo dolazi od njega: plodna zemlja, primljeni talenti i zalaganje onih koji su živjeli prije nas. Ništa nije samo naše, sve je zajednički dar – objašnjava Papa te upozorava da bogatstvo kojemu težimo ili koje steknemo može otvrdnuti srce i učiniti da zaboravimo najranjivije. Stoga moli Boga da nam oprosti što smo gomilali umjesto da dijelimo te što smo se dobrima koristili za stjecanje moći umjesto za služenje. Potiče nas da postanemo svjedoci bogatstva preobraženoga u služenje i milosrđe te tako budemo znak Kraljevstva pravednosti i mira.

Molitvena nakana potiče i na razmišljanje o blagostanju u svijetu. Financijsko bogatstvo kućanstava u 2025. godini, prema izvješću Global Wealth Report 2026 tvrtke Allianz, dosegnulo je rekordnih 268.400 milijardi eura, što je porast od 8,6 posto u odnosu na prethodnu godinu. Međutim, mnogi ljudi i dalje žive u siromaštvu. U zemljama obuhvaćenima istraživanjem najbogatijih 10 posto stanovništva posjeduje 85,4 posto neto financijske imovine, dok najsiromašnija polovica, odnosno gotovo tri milijarde ljudi, ne posjeduje gotovo ništa.

Broj najbogatijih ljudi i dalje raste. Izvješće Global Wealth Report 2026 švicarske banke UBS pokazuje da je 2025. godine zabilježeno gotovo milijun novih dolarskih milijunaša, odnosno više od 2600 dnevno, a od 2020. godine prosječno bogatstvo sve se više udaljava od bogatstva prosječne osobe. Dobici su neravnomjerno raspoređeni: bogatstvo najimućnijih raste brže od bogatstva prosječne osobe.

Na taj se paradoks Papa osvrnuo u svojoj prvoj apostolskoj pobudnici Dilexi te, ističući da u svijetu u kojemu je sve više siromašnih istodobno raste broj pripadnika bogatih elita koji žive u vrlo udobnim i luksuznim uvjetima. To potiče kulturu odbacivanja koja ravnodušno prihvaća činjenicu da milijuni ljudi žive u nedostojnim uvjetima.

U poruci za ovogodišnji 10. svjetski dan siromaha, koji će se obilježiti 15. studenoga pod geslom „Gospodin je utočište siromašnih“, papa Lav ističe suprotnost između opsjednutosti onih koji gomilaju bogatstvo samo za sebe i Božje ustrajnosti koja otvara srce i prihvaća druge. Pritom predlaže ispit savjesti koji uključuje sljedeća pitanja: Jesmo li svjesni vlastitoga siromaštva i dajemo li mu prednost pred nepravedno stečenim bogatstvom? Idemo li na mjesta na kojima se nalaze siromašni, proživljavajući njihovu marginaliziranost? Slušamo li njihova razmišljanja i dijelimo li njihova očekivanja?

Važno je da se počnemo preispitivati, prije svega zahvaljujući za sve što smo primili kao dar i imajući na umu da Krist od nas traži da svaki dar stavimo u službu drugih. To se odnosi na sve nas, bez iznimke – istaknuo je isusovac Cristóbal Fones, međunarodni ravnatelj Papine svjetske molitvene mreže, govoreći o značenju nakane za studeni.

Ona nije samo poziv na molitvu nego i poticaj na promjenu. Papina svjetska molitvena mreža – papinsko djelo povjereno Družbi Isusovoj, prisutno u više od 90 zemalja, koje okuplja duhovnu zajednicu s više od 22 milijuna ljudi – stoga predlaže pet konkretnih načina djelovanja: prepoznati da je sve dar i zahvaljivati; velikodušno dijeliti ono što jesmo i što imamo, darujući svoja dobra i same sebe; promišljeno raspolagati novcem, služeći se razlučivanjem; staviti vlastite talente u službu općega dobra; živjeti u evanđeoskoj umjerenosti, odnosno jednostavnosti, prenosi Vatican News.

22. studenoga 2026. – 3.-8. kolovoza 2027.

„Hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!“ (Iv 16,33)

Dragi mladi,

ovom porukom želim biti blizu svima vama, a prije svega želim zahvaliti Bogu za dar koji vi predstavljate za Crkvu i društvo. On vas poznaje, ljubi i prati na vašem životnom putu. Njegov Duh u svima vama, premda ste toliko različiti i raspršeni diljem svijeta, pobuđuje istu težnju za velikim i trajnim stvarima te vas potiče na traženje slobode i istine. Od Boga dolazi vaša želja da ljubite i budete ljubljeni, kao i nada koju Duh Sveti pobuđuje u vašim srcima: nada koja može postati svjetlo i drugima. Za sve to zahvaljujem Gospodinu.

Pripremamo se za proslavu 41. svjetskog dana mladih u mjesnim Crkvama, 22. studenoga ove godine, na svetkovinu Gospodina našega Isusa Krista Kralja svega stvorenja, a već smo pogledom usmjereni prema našem međunarodnom susretu u Seulu, u kolovozu 2027. Pripremajući se za te događaje, želim vam povjeriti Isusove riječi: „Hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!“ (Iv 16,33). O tim riječima, koje su geslo što će nas voditi tijekom idućih mjeseci, počnimo sada zajedno razmišljati.

Odakle dolazi hrabrost?

Kristove riječi započinju pozivom na hrabrost. Dobro znam da katkad u nama, kao i u prvim učenicima, umjesto hrabrosti mogu prevladati nesigurnost ili strah. Mnogi od vas u sebi nose pitanja i brige koje opterećuju srce. Možda osjećate strah pred budućnošću, pritisak da morate uspjeti i ostavljati dojam savršenstva te ste izloženi stresu neprestanog uspoređivanja s drugima ili s nedostižnim i umjetno stvorenim uzorima. Možda vam je teško prepoznati i prihvatiti vlastiti identitet pod utjecajem slika koje se stvaraju na društvenim mrežama. Osjećate potrebu za iskrenim odnosima i naklonošću, jer tehnologija može oponašati empatiju, ali ne može zamijeniti istinsku ljudsku blizinu. Neki od vas poznaju samoću, razočaranje ili strah da nisu dovoljno dobri.

Zbog svega toga možda ste se i vi osjećali poput Isusovih učenika na maloj lađi koja noću plovi jezerom. Vjetar postaje sve jači, valovi se podižu, a obala nestaje u tami. U sličnim okolnostima u Evanđelju odjekuje poziv na hrabrost. Isus dolazi ususret svojim učenicima i govori im: „Ja sam! Ne bojte se!“ (usp. Iv 6,20). Upravo tu sigurnost želim povjeriti vašim srcima: i prije nego što vi počnete tražiti Krista, on već traži vas, hodeći po uzburkanim vodama života. Kršćanska hrabrost ne rađa se ponajprije iz naše snage, nego iz njegove prisutnosti.

Krist zasigurno nije živio život bez oluja niti nama obećava takav život. Ali nijedna tama i nijedna patnja nisu jače od njegove ljubavi. On vas nikada ne napušta. Poziva vas na prijateljstvo sa sobom i da mu povjerite svoj životni put i put svojih zajednica. Dopustite, dakle, da vas susretne Isus Krist koji vas traži i povjerite mu svoj osobni i zajednički put. Osjetit ćete kako u vašem srcu raste nova hrabrost koja ne prolazi.

Pobjeda nad svijetom

Gospodin Isus, koji je hodajući po vodi došao ususret svojim učenicima, sada govori nama: „Hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!“ (Iv 16,33). Prihvatite te riječi kao obećanje osobno upućeno svakomu od vas, kao i braći i sestrama s kojima zajedno putujete. One su dar i prije nego što su poticaj. Krist ne kaže: „Vi ćete pobijediti svijet.“ Kaže: „Ja sam pobijedio svijet.“ Znamo da se pod „svijetom“ u ovom evanđeoskom odlomku ne misli na svemir koji je Bog stvorio i koji ljubi te koji je određen za spasenje, nego na „svijet tame“ (usp. Ef 6,12), odnosno na onu otajstvenu stvarnost, prisutnu i u srcu svakoga čovjeka, koja se opire Bogu i protivi mu se. Isus, i samo on, svojom smrću i uskrsnućem pobijedio je tu mračnu stvarnost i ponovno otvorio čovječanstvu put prema Bogu, sreći, pravednosti i miru.

Tako razumijemo i druge vidove hrabrosti na koju vas Isus poziva. Ona se ne rađa iz vaših odluka ili čvrstoće vašega karaktera. Rađa se iz pouzdanja u Onoga koji ide pred vama, rađa se iz vjere u Isusa Krista. Ako imamo na umu da je Krist pobijedio svijet ljubeći ga, shvaćamo da kršćanska hrabrost nije hrabrost „protiv“ nečega ili nekoga, nego hrabrost „za“: za život, za istinu, za slobodu, za pravednost.

Hrabrošću koju nam Krist daruje možemo se, dakle, novim očima okrenuti svijetu koji je Bog toliko ljubio (usp. Iv 3,16). I nama je povjerena naša uloga, koliko god bila malena, kako bi se od „svijeta tame“ došlo do „spašenoga svijeta“. Krist vas ne poziva da bježite od ovoga svijeta, nego da ga promatrate njegovim pogledom i dotičete njegovom ljubavlju koja sve iscjeljuje. Dopustite da vas stvarnost dotakne i gane! Isus nije ljubio svijet izdaleka. Ušao je potpuno u našu stvarnost, ponizivši se sve do križa (usp. Fil 2,7-8). Upoznao je radost i prijateljstvo, ali i umor, odbacivanje, samoću i patnju, ne dopustivši da mu se srce zatvori.

I vi živite u svijetu koji je stvoren dobrim, ali je ranjen, punom mogućnosti, ali obilježenom nepravdama, napetostima i strahovima. Mnogi žele mir, ali susreću nasilje. Mnogi čeznu za zajedništvom, ali doživljavaju samoću. Usred tih proturječja kršćani su pozvani slijediti Krista u njegovoj krotkoj hrabrosti: hrabrosti da budu puni ljubavi kada se grubost čini lakšom i djelotvornijom, hrabrosti da traže mir kada se sukob čini korisnijim, hrabrosti da čuvaju nadu kada se cinizam čini uvjerljivijim.

Pobjeda ljubavi koja se daruje

Kad čuju govoriti o „pobjedi“, neki bi mogli pomisliti da je riječ o tome da budemo jači od drugih, da se istaknemo ili da neprestano dokazujemo vlastitu vrijednost. Ali to su pobjede koje predlaže prevladavajući način razmišljanja, pobjede svijeta bez Boga. Ako pogledamo Isusa, nalazimo drukčiju vrstu pobjede. Sveti Pavao kaže da je Krist, premda je bio u Božjem obličju, samoga sebe oplijenio, uzevši lik sluge (usp. Fil 2,6-7). Sin Božji ponizuje se jer je njegova ljubav slobodna, nema potrebe ništa dokazivati niti išta osiguravati za sebe. Ponizujući se, ne gubi svoje dostojanstvo, nego otkriva visinu i dubinu svojega božanskog srca, sposobnog darovati život onima koji su bili mrtvi. Njegova pobjeda je pobjeda ljubavi koja se daruje bez računice.

Dragi mladi, prava pobjeda nije nametati sebe, nego darivati sebe. Slijedeći put koji je otvorio Isus Krist, ni vi nemate potrebu nametati se, neprestano dokazivati koliko vrijedite, ostavljati dojam savršenstva ili skrivati svoje slabosti, sumnje i ograničenja. Imajte hrabrosti biti istiniti pred Bogom i pred drugima. Vaše dostojanstvo ne proizlazi iz slike koju uspijete stvoriti o sebi. Dragocjeni ste zato što ste stvoreni na sliku Božju, zato što vas on poznaje i ljubi. Otkrivamo tko doista jesmo kada otkrijemo da je naše srce stvoreno za Boga, da bismo ga ljubili te u njemu ljubili braću i sestre. U nama, naime, postoji želja da se darujemo, da se založimo za sreću i dobro drugih. To je sloboda koju vam Krist nudi: nadići isključivu zaokupljenost samima sobom i otvoriti se velikodušnoj stvaralačkoj snazi ljubavi.

Hrabrost poniznosti

Kristovo poniženje iz ljubavi prema nama ne završava na križu: Otac uskrisuje Sina i uzvisuje ga iznad svakoga stvorenja (usp. Fil 2,9-11). Primijetimo da uskrsnuće nije čin samouzvisivanja, nego dar Oca i njegova Duha Svetoga. Ovdje otkrivamo još jedan vid hrabrosti: hrabrost primanja. Mogli bismo je nazvati hrabrošću poniznosti. Biti Isusov prijatelj znači i u tome mu postajati sve sličniji.

Određeni način razmišljanja govori nam da sve moramo činiti sami, raditi na sebi kako bismo se neprestano usavršavali, izgradili snažniju osobnost i čvršći karakter. No na kraju nas to može dovesti do uvjerenja da smo sami sebi spasitelji. Evanđelje nam pokazuje drukčiji put rasta: ne spašavati se vlastitim snagama, nego dopustiti da nas spasi Isus Krist. Za to je potrebna hrabrost da prihvatimo pomoć drugih, priznamo vlastita ograničenja, zastanemo, slušamo i povjerimo svoj život Bogu.

Dragi mladi, otvarajući srce Kristu, nećete izgubiti sebe. Naprotiv, još ćete dublje otkriti tko ste u Božjim očima i upoznati sebe njegovim pogledom. Okrenite se zato dubinama vlastitoga srca: nećete se izgubiti jer vas upravo ondje Bog čeka. Dopustite da vas on spasi, dopustite da njegova ljubav – Duh Sveti – oblikuje vaš život i da Isus prebiva u vama, u vašim odlukama. Kada se to dogodi, sve se obnavlja, pa i u svakodnevnim okolnostima: u vjernosti prijateljima, poštovanju onih koji misle drukčije od vas, pozornosti prema onima koji su sami, blizini najslabijima, pa i u načinu na koji se ponašate u digitalnom svijetu. Ljubav sve preobražava. Za mnoge je ljubav oblik slabosti, ali Krist nam pokazuje da je ona izvor slobode i snage.

Uskrsli Krist dolazi vam ususret sa svojim mirom

Uvečer na dan uskrsnuća, kada je svjetlo Uskrsa već ušlo u svijet, učenici su još bili u dvorani Posljednje večere, iza zatvorenih vrata, puni straha. Vjera ne uklanja odmah tamu, ali nas u njoj ne ostavlja samima. Isus, Pobjednik, ne čeka da učenici pobijede strah ili otvore vrata. Dolazi među njih, a njegove prve riječi glase: „Mir vama!“ (Iv 20,19). Bili su ga napustili. Jedan ga je od njih izdao, drugi zatajio. A on im daruje svoj mir.

Možda i u vašem srcu i u zajednicama kojima pripadate postoje vrata koja ostaju zatvorena zbog razočaranja, rana, ogorčenosti i osjećaja krivnje. Krist dolazi darovati vam svoj mir i pomiriti vas jedne s drugima. Kršćanska hrabrost rađa se iz prisutnosti uskrsloga Gospodina, koji oprašta i šalje. Dar njegova mira ulijeva nam hrabrost koju svijet ne može dati: hrabrost u kojoj, unatoč ranama, strah više nema posljednju riječ.

Otvorite srce Kristu

Kada se susretnemo u Seulu, na poseban ćete način doživjeti ljepotu sveopće Crkve i velikodušnu gostoljubivost Crkve u Koreji. Mladi iz različitih naroda, jezika i kultura naći će se ujedinjeni u Kristu. U euharistiji, križnom putu, katehezama, slavljima i brojnim susretima tijekom tih dana ponovno ćete iskusiti da evanđelje nadilazi sve granice i govori svakomu narodu. Dopustite da ti dani postanu istinski susret s Isusom Kristom, trenutak u kojem ćete mu povjeriti svoj život. Upravo su zato nastali Svjetski dani mladih. Naše je hodočašće već započelo. Nemojte pripremati samo praktične stvari za putovanje u Seul: pripremite svoje srce!

Donesite Kristu svoja pitanja, svoje rane, ali i one koje razdiru vaša društva i suprotstavljaju vaše zemlje. Donesite mu ovo stvorenje koje uzdiše i trpi, vapaj zemlje i siromaha koji nas je papa Franjo naučio slušati. Podijelite s Isusom svoje radosti i nade. U tom duhu prihvaćam kao svoje riječi kojima je sveti Ivan Pavao II. započeo svoj pontifikat: „Ne bojte se! Otvorite, štoviše, širom otvorite vrata Kristu!“ Ne čekajte da postanete savršeni kako biste mu se otvorili. On vam dolazi ususret upravo takvima kakvi jeste. Otvorite Kristu svoj život. Otvorite Kristu svoje zajednice. Otvorite putove koji vas vode do srca ljudi koje ćete susresti. Uskrsli Gospodin, koji je ušao kroz zatvorena vrata, i danas dolazi među nas. Zato se ne zadovoljavajte životom manjim od onoga na koji vas Krist poziva. Dopustite da vas njegova ljubav sjedini i preobrazi.

Dragi mladi, žarko vas želim susresti u Seulu. Ali zapamtite: Gospodin kojega ćemo ondje susresti već sada dolazi vama ususret. Prihvatite njegovo obećanje: „Hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!“ (Iv 16,33) i dopustite da vas ono prati na cijelome vašem putu.

Svakoga od vas povjeravam majčinskom zagovoru Blažene Djevice Marije, Majke Crkve, da vas nauči, kao što je i sama činila, otvarati srce Kristu, pouzdavati se u njegovu riječ i s radošću prihvaćati njegov mir kako biste ga dijelili sa svima.

Iz Vatikana, 22. listopada 2026., na spomendan svetoga Ivana Pavla II.

LAV XIV.

INTERVJU Albina Grčić: "Međugorje je mjesto mog osobnog susreta s Gospodinom za kojim sam čeznula tražeći se kroz svjetovnu glazbu i javnu scenu""

Na svom putu obraćenja Albina je donijela radikalnu odluku – u trenutku kada je odlučila odustati od bavljenja svjetovnom glazbom, na stol su joj stigle najbolje poslovne ponude za nastavak blistave glazbene karijere. Vođena vjerom, sve ih je odbila.

Tijekom dirljivog svjedočanstva, Albina je posebno istaknula snagu milosti koju je doživjela po sakramentu ispovijedi u Međugorju. Okupljenim vjernicima, posebice mladima, uputila je snažnu poruku ohrabrenja, pozvavši ih na život u čistoći – naglasivši kako je takav hod kroz život itekako moguć, ali isključivo Božjim, a ne ljudskim snagama.

Cijelo obraćanje pogledajte u videu kojeg je objavila Zadarska nadbiskupija:

Želja koju je vezao uz rođenje djeteta

Pehar je imao šest godina kada je otišao u Njemačku. Ondje se školovao, završio zanat, a potom i fakultet. Danas radi kao inženjer u DEKRA-i, gdje vodi tim od 15 inženjera i majstora. Za svoj život u Stuttgartu kaže da je sretan i zadovoljan. U slobodno vrijeme igra nogomet, bavi se MMA-om i fitnessom te odlazi u teretanu. U Stuttgartu, dodao je, živi velik broj Hrvata i ondje imaju veliku zajednicu.

O hodočašću je počeo razmišljati još prije rođenja djeteta. Želio je Bogu zahvaliti na svemu što njegova obitelj ima, osobito na zdravlju i novom životu. Za tu je zahvalu, kako je objasnio, želio podnijeti veću žrtvu. Ove je godine iz Stuttgarta krenuo prema Međugorju.

Prva dva tjedna bila su najteža

Iako se redovito bavi sportom, Pehar kaže da se teško unaprijed pripremiti za ono što tijelo prolazi kada treba hodati dan za danom, tjednima. Na početku nije znao ni što sve treba ponijeti. Krenuo je s oko 13 kilograma tereta, a na to je trebalo dodati piće i druge potrepštine. Svakoga bi dana prešao koliko je mogao. Trebala su mu otprilike dva tjedna da se tijelo privikne na napor.

„Bilo je teško“, prisjetio se početka puta. S vremenom je, kaže, primijetio da se ne mijenja samo njegova izdržljivost. „Svaki dan rasteš, dan u dan.“

U Njemačkoj ga je zatekao vrhunac toplinskog vala. Vrućina ga je pratila i nakon ulaska u Austriju, a osobito mu je teško bilo hodati hrvatskom magistralom. Pritom je bio sam. Prva dva-tri dana samoća mu je godila, ali poslije su se sati hodanja počeli vući. Tada je počeo dublje razmišljati i više moliti. U tome je, uz tjelesni napor na koji se još privikavao, pronašao i priliku za odmor.

Nekad je mogao prijeći 50 kilometara, a nekad je i 20 bilo teško

Iz iskustva je, kaže, naučio da ono što čovjek unaprijed isplanira poslije zna biti teže nego što je očekivao. Znao je okvirno kojim putem treba ići, ali smještaj i dnevne dionice nije odredio prije polaska. Hodao bi koliko je mogao, potražio gdje će prenoćiti pa tek onda procijenio koliko bi mogao prijeći sutradan. Nekih se dana osjećao spremnim za 50 kilometara, a drugih mu je i 20 bilo teško. Odluku je donosio prema vremenu i tome kako se osjećao.

Put ga je vodio prema Salzburgu, a zatim preko planinskog prijevoja na oko 1.800 metara nadmorske visine. Odabrao ga je jer je, prema njegovim riječima, bio najniži prijevoj preko kojeg je mogao nastaviti put kroz planine. Otuda je krenuo prema Bleiburgu.

U Augsburgu ga je ugostio fra Dario Galić. U Münchenu je prenoćio kod prijateljeva rođaka, a preko preporuka pronalazio je domaćine i u Austriji, u okolici Klagenfurta i Bleiburga. Ljudi su ga primali i u Sloveniji te duž puta kroz Hrvatsku, iako nije posvuda imao osiguran smještaj.

Svima koji su mu otvorili vrata želio je zahvaliti i u svom svjedočanstvu. Posebno je zapamtio da su i domaćini zahvaljivali njemu jer su, ugostivši ga, postali dio njegova hodočašća. Podršku je, kaže, imao sa svih strana.

Od Imotskog 54 kilometra u jednom danu

Posljednjeg je dana krenuo iz Imotskog prema Ljubuškom. Kako u Ljubuškom nije imao smještaj, odlučio je nastaviti. Toga je dana prešao 54 kilometra. Kad je ugledao znak za Čitluk, osjetio je da opet ima snage.

Dok je cilj još daleko, objasnio je, svaki kilometar izgleda teži. Što je Međugorje bilo bliže, to mu je bilo lakše nastaviti. Kod Tromeđe mu se čak učinilo da bi mogao napraviti još deset krugova prije nego što ode na počinak.

Iz Gradnića su još kao djeca pješice išli u Međugorje

Peharu je put do Međugorja poznat od djetinjstva. Odrastao je u vjerničkoj obitelji. Kad bi iz Njemačke došli u Hercegovinu, svake bi godine iz Gradnića pješice išli u Međugorje, na misu i na Brdo ukazanja. To je, prisjetio se, za njih bio uobičajen dio dolaska kući. I danas redovito idu u crkvu, a važna im je i velika vjernička zajednica u Njemačkoj. Želju da zahvali Bogu zato je želio ostvariti upravo u svom kraju.

Na Festivalu mladih u Međugorju uvijek ga iznova dirne koliko ljudi dolazi iz različitih zemalja. Ipak, tek je na ovom putu shvatio koliko je Međugorje poznato i među ljudima koje je susretao u Njemačkoj i Austriji. Dotad je mislio da za njega uglavnom znaju ljudi iz njegova kraja.

Iznenadili su ga osobito razgovori sa starijim prolaznicima. Jedni bi mu rekli da su u Međugorju bili prije godinu ili dvije, drugi da se tek spremaju poći. Ondje gdje je on odrastao, objasnio je, podrazumijeva se da ljudi znaju za Međugorje. Bilo mu je drago otkriti da o njemu može razgovarati i tako daleko od kuće. Čim bi spomenuo kamo ide, imali bi o čemu razgovarati. Ljudi su ga hrabrili, a jedino bi ga pitanje o datumu dolaska vratilo računanju kilometara koje još treba prijeći.

Nakon Međugorja pješice je nastavio do Gradnića

U Međugorju ga je dočekala obitelj. Ni tada, nakon oko 1.300 kilometara, nije prestao hodati. Iz Međugorja je pješice otišao u Gradniće, gdje su mu ljudi pripremili još jedan doček. Sve se odvijalo tako brzo da se nije odmah stigao priviknuti na to da je put završio.

Još je sedam dana osjećao ono što je nazvao „fantomskom boli“. Navečer bi se osjećao dobro, a ujutro bi ga ponovno zaboljele noge, kao da ima upalu mišića, iako više nije hodao. Tek kada su se bolovi počeli smirivati, mogao je polako razmišljati o tome što je prošao, kako su mu ljudi prilazili i koliko je podrške dobio.

U vrijeme razgovora za Maria Vision dojmovi su mu još bili svježi. Govoreći o domaćinima, rekao je da ni kod koga nije imao osjećaj da mu je teško primiti ga na počinak. Gostoljubivost ljudi pamti kao jedno od najljepših iskustava na putu.

Hodočasnicima nudi pomoć, a sam želi poći na Camino

Onima koji žele na hodočašće, ali se ne osjećaju spremnima za dugu stazu, Pehar preporučuje da počnu kraćim dionicama. Njemu je hodanje, unatoč naporu, pomoglo da se odmori. Posao od njega mnogo traži, a uz njega dolaze obiteljske i društvene obveze. Na putu je imao vremena za molitvu i duhovni odmor. Kad danas razmišlja o sebi prije i poslije hodočašća, rekao bi da je postao mirniji.

Svakome tko razmišlja o sličnom putovanju ponudio je i konkretnu pomoć. Mogu mu se javiti za savjet o tome kako organizirati hodanje i tražiti smještaj. I sam je, podsjetio je, krenuo bez prethodnog iskustva i učio korak po korak. Put od Stuttgarta do Međugorja za njega je „neki doživljaj za život“.

Od hodočasničkih želja ostaje mu Camino, a spomenuo je i mogućnost posjeta papi. Hoće li i kada ponovno krenuti na put, ovisit će, kaže, o zdravlju, vremenu i obitelji.

U ono vrijeme: S Isusom je putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!«

»Tko od vas, nakan graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi, pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti — počeli ismjehivati svi koji to vide: so ‘Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!’ Ili koji kralj kad si polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti da li s deset tisuća može presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir.«

»Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.«

Svećenik: vlč. Dario Levanić.

Jučerašnje poslijepodne na Brdu ukazanja proteklo je u znaku takvih dolazaka. Hodočasnici u toplim jaknama prolazili su neravnom kamenom stazom, neki uz pomoć štapova. Pred Gospinim kipom pojedini su klečali na kamenu, dok su se drugi zaustavljali uz put, ostavljajući vrijeme za osobnu molitvu.

Jesenske boje raslinja, oblačno nebo, krunice na ogradi i cvijeće podno kipa upotpunili su prizore koje donosimo u fotogaleriji. Među njima je i jednostavan natpis „Tišina”, koji posjetitelje podsjeća na sabranost i poštovanje prema onima koji su ovamo došli moliti.

Upravo ti mali, tihi prizori obilježili su jučerašnji obilazak. Međugorje ulazi u dane s manje hodočasnika, ali na Brdu ukazanja i dalje se susreću ljudi kojima je dolazak na ovo mjesto važan neovisno o vremenu. I kada dođu hladniji dani, srca i duše su ugrijane Božjom blizinom na ovom svetom tlu. {gallery}brdo-ukazanja-3-11-2026{/gallery}

Pri preuzimanju teksta i fotografija, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Na početku homilije Papa je rekao da je groblje mjesto molitve i sjećanja, ljubavi i nade. Osvrnuvši se na liturgijska čitanja, podsjetio je da Božja ruka čuva duše pravednika koje nikakva muka ne dotiče.

„To je obećanje spasenja koje upravo na ovaj dan postaje središte molitve koju upućujemo Gospodaru života za sve vjernike pokojnike.“

Sveti Otac potom se osvrnuo na blaženstva. Istaknuo je da su ona poput Isusova autoportreta, ali i put prema ispunjenom i ostvarenom životu, već sada i u vječnosti.

„Taj navještaj spasenja, sadržan u Blaženstvima, odjekuje posebnom duhovnom snagom na groblju, koje je poput praga između ovoga i onoga svijeta, između zemaljskoga života i onoga što nas čeka s druge strane. Uskrsli nam Isus govori: blaženi oni koji žive prema tom putu jer njihovo je kraljevstvo nebesko.“

Među osam blaženstava jedno nas danas posebno dotiče: „Blago ožalošćenima: oni će se utješiti“, rekao je Papa. Napomenuo je da je previše suza majki, djece, starijih osoba i ljudi koji su gledali kako njihovi najmiliji umiru pod bombama ili zbog nečuvene brutalnosti koja obilježava pojedina mjesta u svijetu. Izrazio je nadu da taj plač i suze mogu postati poticaj i poziv koji će dotaknuti savjesti onih koji imaju moć zaustaviti ratove.

Na kraju homilije papa Lav XIV. prisjetio se sv. Franje Asiškoga u godini 800. obljetnice njegove smrti. Podsjetio je i na blaženstvo koje je siromašak iz Asiza dodao svojoj „Pjesmi stvorova“ kada je shvatio da se približava kraj njegova života: „Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri našoj tjelesnoj smrti…“.

Vjera u Krista govori nam da naša povezanost s vjernim pokojnicima nije prekinuta, nego preobražena, istaknuo je Papa.

„Ohrabreni tom vjerom punom nade, nastavljamo svoj zemaljski hod, iščekujući dan kada će on otrti svaku suzu, kada više neće biti smrti, ni tuge, ni jauka, ni boli, jer ono prijašnje uminu“, zaključio je papa Lav XIV., izvijestio je Vatican News.

Kada razmišljam o počecima međugorskih događaja, o šestero mladih koji su u lipnju 1981. godine posvjedočili da im se ukazuje Blažena Djevica Marija, o tadašnjim komunističkim vlastima koje su nastojale zaustaviti širenje tih svjedočanstava, o neobičnim svjetlosnim pojavama koje su ljudi opisivali iznad Križevca i o svim onim nepoznatim hodočasnicima koji su tijekom desetljeća dolazili tražiti odgovore na pitanja koja nisu mogli povjeriti nikome, teško mi je promatrati Međugorje samo kao zemljopisno mjesto, jer je ono za mnoge odavno postalo prostor susreta vidljivoga i nevidljivoga, ljudske nemoći i nade u Božju svemoć.

Kada se nebo približi zemlji

U prvim godinama Međugorja zabilježena su brojna svjedočanstva o pojavama koje su ostavile snažan dojam na ljude koji su ih promatrali, od velikoga bijelog križa na Križevcu koji je, prema iskazima pojedinih svjedoka, prividno nestajao u neobičnoj svjetlosti, do ženskoga lika koji su neki prepoznavali u toj bjelini, neobičnih plamenova, svjetlosnih stupova i Sunca koje je, kako su opisivali hodočasnici, mijenjalo boje, pulsiralo i okretalo se pred njihovim očima.

O takvim događajima govorili su svećenici, redovnice, mještani i hodočasnici različitih životnih iskustava, a neki od njihovih iskaza ostali su sačuvani još iz 1981. godine, dok su se tijekom kasnijih desetljeća nizala i svjedočanstva ljudi koji su govorili o neobičnim ozdravljenjima, dubokim duhovnim iskustvima i događajima koje su prepoznali kao poseban dodir Božje milosti.

I upravo se pred takvim pričama često zapitam koliko smo kao ljudi postali neskloni tajni, koliko smo navikli vjerovati samo onome što možemo izmjeriti, objasniti i staviti u unaprijed poznate okvire, zaboravljajući pritom da se sama kršćanska vjera temelji na otajstvima koja nadilaze granice ljudskoga razumijevanja, od Kristova utjelovljenja i njegovih čudesa do uskrsnuća koje je zauvijek promijenilo povijest čovječanstva.

Razboritost nas uči da svako neobično svjedočanstvo ne možemo automatski proglasiti potvrđenim čudom, ali nas vjera istodobno poziva da ne zatvaramo srce pred mogućnošću Božjega djelovanja, jer za onoga tko vjeruje u Boga koji je stvorio nebo i zemlju, ozdravljao bolesne, vraćao vid slijepima i uskrisio Lazara, čudesno ne pripada samo dalekoj biblijskoj prošlosti, nego ostaje dio žive nade da Bog nije prestao djelovati među ljudima.

Pet kamenčića protiv Golijata današnjega svijeta

Među svim neobičnim pojavama, svjedočanstvima i duhovnim iskustvima vezanima uz Međugorje postoji jedna poruka koja me posebno dotiče, upravo zato što je toliko jednostavna, a istodobno toliko zahtjevna da pred njom možda najbolje možemo prepoznati koliko smo se udaljili od istinskoga kršćanskog života.

Riječ je o pet kamenčića međugorske duhovnosti, slici koju je osobito približio fra Jozo Zovko, povezujući pozive na molitvu, euharistiju, čitanje Svetoga pisma, post i ispovijed s biblijskim Davidom koji je pred strašnoga Golijata izišao noseći samo praćku i pet glatkih kamenova, dok su oko njega stajali ljudi uvjereni da se protiv takve sile ne može pobijediti bez velikoga oružja.

Koliko je samo simbolike u toj biblijskoj priči, osobito danas kada se čovjek svakodnevno suočava s vlastitim Golijatima, onima koji ne nose oklop niti mač, nego dolaze u obliku bolesti, straha za djecu, raspadnutih obitelji, ovisnosti, osjećaja napuštenosti, nepravde, usamljenosti i onih dugih noći u kojima se pitamo koliko još možemo izdržati, dok istodobno pred drugima pokušavamo ostaviti dojam da je sve u našem životu upravo onako kako treba biti.

Današnji čovjek posjeduje gotovo nevjerojatnu tehnološku moć, sposoban je istraživati svemir, stvarati umjetnu inteligenciju i u nekoliko sekundi komunicirati s drugim krajem svijeta, ali je pred vlastitom patnjom često jednako nemoćan kao i čovjek prije nekoliko tisuća godina, jer nijedan tehnološki napredak ne može umjesto njega oprostiti izdaju, izliječiti svaku ranu na duši ili odgovoriti na ono najteže pitanje koje se rađa kada izgubimo nekoga koga volimo.

I možda upravo zato slika pet kamenčića ima toliku snagu, jer nas podsjeća da za najvažnije životne bitke ne trebamo uvijek ono što svijet smatra velikim i moćnim, nego vjeru koja se ne predaje, molitvu koja nas povezuje s Bogom, ispovijed koja oslobađa dušu, euharistiju u kojoj susrećemo živoga Krista, post koji nas uči slobodi i Božju riječ koja ostaje svjetlo čak i kada sve oko nas potone u tamu.

Čuda koja čovjeka zaustave i milost koja ga mijenja

Međugorje je tijekom desetljeća postalo poznato i po svjedočanstvima o ozdravljenjima, o ljudima koji su ondje doživjeli nešto što su prepoznali kao poseban Božji zahvat u vlastiti život, a upravo su takva iskustva mnogima bila početak drukčijega odnosa prema vjeri, jer izvanredan događaj katkad može otvoriti vrata srca koja su godinama bila zatvorena.

I ne vidim zašto bismo morali suprotstavljati izvanredna čuda i tihe promjene ljudske duše, jer nam Evanđelje pokazuje da je Krist ozdravljao bolesne, vraćao vid slijepima i podizao nemoćne, a istodobno ih pozivao na vjeru, obraćenje i novi život, pokazujući da se Božje milosrđe može očitovati i u tijelu i u duši, u onome što svi mogu vidjeti i u onome što ostaje skriveno između čovjeka i njegova Stvoritelja.

Možda je upravo u tome jedna od najljepših dimenzija međugorske duhovnosti, jer ondje jedni dolaze privučeni svjedočanstvima o neobičnim pojavama, drugi zbog vlastite patnje, treći zbog želje za ozdravljenjem, a mnogi jednostavno zato što osjećaju neobjašnjiv poziv da se vrate mjestu na kojem su jednom pronašli mir, premda nisu znali objasniti što ih je toliko duboko dotaknulo.

Posebno me diraju ljudi koji se uspinju kamenitim stazama Podbrda i Križevca, često u tišini, s krunicom u rukama i pogledom upravljenim prema vrhu, jer nitko od nas ne zna što se događa u srcu osobe koja hoda pokraj nas, kakvu molitvu nosi u sebi, za čije zdravlje moli, koga je izgubila ili kakvo čudo potajno iščekuje.

A možda je upravo ta nevidljiva rijeka ljudskih molitava, koja se već desetljećima slijeva prema malenom hercegovačkom mjestu, jednako zadivljujuća kao i svjetlosne pojave o kojima su govorili prvi svjedoci, jer pokazuje koliko duboko u čovjeku živi potreba da vjeruje da njegov život nije prepušten slučaju i da iznad svih njegovih strahova postoji ljubav koja ga nikada ne napušta.

Svijet se mijenja, ali naši Golijati ostaju

Ponekad razmišljam o tome kako je moguće da se poruka toliko jednostavna poput poziva na molitvu, mir, post i obraćenje već desetljećima ponavlja, a da svijet i dalje ostaje tako duboko podijeljen, zarobljen u ratovima, mržnji, oholosti i neprestanoj borbi za moć, kao da čovječanstvo sve bolje razumije zakone prirode, a sve manje razumije zakone ljubavi.

Nikada nismo imali toliko mogućnosti za povezivanje s drugim ljudima, a tako često ostajali sami sa svojim brigama, nikada nismo mogli toliko toga doznati u nekoliko sekundi, a tako teško pronalazili odgovore na pitanja koja nas doista bole, i nikada možda nismo toliko govorili o slobodi, dok smo istodobno postajali zarobljenici vlastitih navika, ovisnosti, uspoređivanja i neprestane potrebe da pred drugima izgledamo uspješno i sretno.

Upravo zato vjerujem da pet kamenčića nisu samo lijepa duhovna slika, nego poziv na ozbiljnu promjenu načina života, jer se istinska vjera ne može svesti na povremeni odlazak u crkvu, nošenje krunice ili oduševljenje nekim neobičnim događajem, nego traži čovjeka koji će ono što vjeruje pokušati živjeti i onda kada ga nitko ne vidi, kada je povrijeđen, kada mora oprostiti i kada bi mu bilo mnogo lakše okrenuti leđa drugome nego mu pružiti ruku.

I možda je upravo u tome jedna od najvećih tajni Međugorja, jer nas njegova priča istodobno poziva da podignemo pogled prema nebu i da pogledamo duboko u vlastitu dušu, da ostanemo otvoreni za čudesno, ali i da prepoznamo odgovornost koju imamo prema ljudima s kojima dijelimo svakodnevicu.

Kada je Crkva u rujnu 2024. godine dala nihil obstat međugorskome duhovnom iskustvu, prepoznala je vrijednost njegovih brojnih duhovnih plodova i dopustila javnu pobožnost, premda time nije proglasila nadnaravno podrijetlo ukazanja dokazanim, a meni se upravo u toj razboritosti čini važnim to što se vjernicima ostavlja prostor za molitvu, promišljanje i otvorenost prema Božjem djelovanju.

A možda smo mi oni koji još uvijek stoje pred Golijatom

Dok zamišljam Davida s pet kamenčića u ruci, okruženoga ljudima koji su mnogo snažniji od njega, ali nemaju hrabrosti suprotstaviti se Golijatu, sve mi se više čini da se ta drevna biblijska priča na neki način ponavlja u svakome od nas, jer svi imamo trenutke u kojima se osjećamo premaleno pred onim što nam život donosi, premda možda upravo tada trebamo otkriti koliko je velika snaga vjere koja se ne oslanja samo na ljudske mogućnosti.

I zato mi je posebno bliska pomisao da Međugorje, sa svim svojim svjedočanstvima, čudesnim pojavama, molitvama i ljudskim sudbinama, nije samo mjesto na kojem se govori o nebu, nego mjesto koje čovjeka podsjeća da nebo nije zaboravilo zemlju, da su naše molitve važne i da nijedna iskrena suza nije neprimijećena pred Bogom.

Možda nećemo svi doživjeti neobičnu svjetlost na Križevcu, možda nećemo svjedočiti izvanrednom ozdravljenju niti ćemo ikada do kraja razumjeti sve ono o čemu se u Međugorju govori od 1981. godine, ali to ne znači da čudesno nema mjesta u našim životima, kao što ne znači da Bog ne može iznenaditi čovjeka upravo onda kada je pomislio da više nema razloga za nadu.

I možda najveća snaga pet kamenčića nije samo u tome što nam pokazuju kako se boriti protiv zla, nego što nas podsjećaju da nikada nismo ostavljeni bez duhovne pomoći, čak ni onda kada se pred nama nalazi Golijat koji nam se čini nepobjedivim.

Jer David nije pobijedio zato što je imao snažnije oružje, nego zato što je vjerovao da Božja snaga može učiniti ono što ljudskoj izgleda nemoguće.

I zato, dok svijet traži sve moćnija sredstva kojima će osigurati svoju budućnost, možda bismo se trebali prisjetiti da je jedan dječak s pet kamenčića promijenio tijek biblijske bitke, a da nas međugorska poruka već desetljećima poziva da ponovno otkrijemo snagu onoga što smo gotovo zaboravili.

Jer možda nam najveći Golijati današnjega vremena ne stoje na putu zato što je Bog daleko od nas, nego zato što smo mi zaboravili koliko možemo kada mu istinski povjerujemo, a Međugorje, sa svim svojim otajstvima, svjedočanstvima i čudesnim događajima, ostaje podsjetnik da nebo nije prestalo pozivati čovjeka da mu otvori srce.

Marina Župan/medjugorje-info.com

U ono vrijeme: Reče Isusu jedan od sustolnika: »Blago onome koji bude blagovao kruh u kraljevstvu Božjem!« A on mu reče: »Čovjek neki priredi veliku večeru i pozva mnoge. I posla slugu u vrijeme večere da rekne uzvanicima: ‘Dođite! Već je pripravljeno!’ A oni se odreda počeli ispričavati. Prvi mu reče: ‘Njivu sam kupio i valja mi poći pogledati je. Molim te, ispričaj me.’ Drugi reče: ‘Kupio sam pet jarmova volova pa idem okušati ih. Molim te, ispričaj me.’ Treći reče: ‘Oženio sam se i zato ne mogu doći.’«

»Sluga se vrati i javi to domaćinu. Tada domaćin, gnjevan, reče sluzi: ‘Iziđi brzo na trgove gradske i ulice pa dovedi ovamo prosjake, sakate, slijepe i hrome.’ I sluga reče: ‘Gospodaru, učinjeno je što si naredio i još ima mjesta.’ Reče gospodar sluzi: ‘Iziđi na putove i među ograde i prisili neka uđu da mi se napuni kuća.’ A kažem vam: nijedan od onih pozvanih neće okusiti moje večere.«

Svećenik: vlč. Dario Levanić.

Njihov život i djelovanje pripadaju ranoj povijesti evangelizacije američkoga kontinenta. Iz različitih krajeva Španjolske stigli su u Novi svijet između 1587. i 1595. godine te djelovali u selima naroda Guale duž obale današnje Georgije. Propovijedanjem i sudjelovanjem u svakodnevnom životu mjesnih zajednica dolazili su u doticaj s tradicijama i običajima koji su se znatno razlikovali od kršćanskoga nauka.

Pobunu je potaknuo Juanillo, mladi ratnik iz naroda Guale, koji je bio kršten i oženjen, ali je odlučio uzeti drugu ženu. To se protivilo crkvenom nauku o jednosti i nerazrješivosti braka, o kojem je bio poučen. Kada ga je fra Pedro de Corpa podsjetio na taj nauk, Juanillo je organizirao njegovo ubojstvo. Fra Pedro ubijen je u Tolomatu početkom rujna 1597., a nasilje se ubrzo proširilo na druge misije.

Spomen na petoricu mučenika sačuvao se u franjevačkoj tradiciji i među najstarijim katoličkim zajednicama toga područja. Početkom 20. stoljeća Red manje braće, uz potporu američkih biskupa, pokrenuo je postupak njihove beatifikacije. Biskupijsko istraživanje provedeno je u Savannahu između 1984. i 2007. godine.

Beatifikacijom je Crkva priznala njihovo svjedočanstvo vjere, čiji se spomen čuva više od četiri stoljeća. Ono će biti predstavljeno široj crkvenoj zajednici i Redu manje braće tijekom proslava 800. obljetnice smrti sv. Franje Asiškoga.

Papa Lav XIV. kratko se osvrnuo na beatifikaciju tijekom molitve Anđeoskoga pozdravljenja u nedjelju, 1. studenoga 2026., na svetkovinu Svih svetih.

Životopisne bilješke o petorici franjevaca

Fra Pedro de Corpa, svećenik

Rođen je 1560. u Corpi u španjolskoj Kastilji, a u Red manje braće stupio je 1577. Nakon svećeničkoga ređenja posvetio se propovijedanju i ispovijedanju, nadahnut misionarskim pozivom. Sa subratom Alfonsom de Reinosom krenuo je 21. srpnja 1587. prema Floridi. Ondje ga je mjesni poglavar poslao u novu misiju među narodom Guale na području današnje Georgije.

Njegovo je služenje donijelo mnogo plodova. U važnom selu Tolomatu osnovao je misiju Naše Gospe od Guadalupe. U opsežnom misionarskom radu posebnu je pozornost posvećivao katehezama o sakramentima, osobito katoličkom nauku o jednosti braka, koji su katekumeni prihvaćali prije krštenja.

Fra Blas Rodríguez de Cuacos, svećenik

Rođen je između 1550. i 1560. u Cuacosu, u pokrajini Cáceres. Oko 1570. stupio je u Provinciju sv. Gabrijela reformirane ili bosonoge manje braće, a za svećenika je zaređen oko 1579. Deset je godina propovijedao i ispovijedao u domovini.

Dopuštenje poglavara za odlazak u Novi svijet dobio je 17. svibnja 1590. te je poslan u misiju na Floridi. Nakon sedam godina misionarskoga rada među narodom Tucuaman imenovan je poglavarom misija među narodom Guale, gdje je u selu Tupiquí bila osnovana misija sv. Klare.

Kao poglavar toga misijskog područja podupro je fra Pedra u obrani katoličkoga nauka o jednosti braka. Zarobili su ga pristaše budućega plemenskog poglavice i mučili dva dana. Prije smrti bilo mu je dopušteno posljednji put slaviti misu. Oprostio je napadačima i pozvao ih da odustanu od ubojstva, no 16. rujna 1597. ubijen je tomahavkom.

Fra Miguel de Añón, svećenik

Rođen je između 1540. i 1550. u plemićkoj obitelji u Zaragozi. Godine 1570. stupio je u Kastiljsku provinciju Reda manje braće te je više godina obavljao plodnu apostolsku službu. Na njegovu su ga molbu poglavari u rujnu 1595. poslali u misiju na Floridi.

Djelujući među narodom Guale, osnovao je misiju Santa Catalina. Blag i susretljiv, bio je vrlo omiljen među mjesnim stanovništvom. Premda upozoren na skori napad Juanillovih pristaša, odlučio je ostati sa zajednicom. Slavio je misu uz posluživanje fra Antonija de Badajoza te proveo četiri sata u molitvi. Mučen je i ubijen 17. rujna 1597.

Fra Antonio de Badajoz, brat laik

Rođen je u La Albueri, nedaleko od Badajoza, možda prije 1550. U Provinciju sv. Gabrijela reformirane ili bosonoge manje braće stupio je kao brat laik te je u njoj položio svečane zavjete. Godine 1587. poslan je s fra Pedrom de Corpom u španjolsku misiju na Floridi.

Među pripadnicima naroda Guale bio je rado prihvaćen i veoma cijenjen zbog čestitosti i jednostavnosti. Ubrzo je dobro ovladao mjesnim jezikom.

Godine 1595. određen je za pratitelja fra Miguela de Añóna pri osnivanju misije Santa Catalina. Nakon upozorenja na skori dolazak pobunjenika sudjelovao je na misi i u molitvi koja je uslijedila. Unatoč nagovaranju mjesnoga poglavice da se skloni na sigurno, odlučio je ostati sa subratom. Mučen je te 17. rujna 1597. ubijen uz njega udarcem tomahavka.

Fra Francisco de Veráscola de Gordejuela, svećenik

Rođen je 13. veljače 1564. u Gordejuéli, u španjolskoj Biskaji. Stupio je u Kantabrijsku provinciju Reda manje braće, a za svećenika je zaređen oko 1590. Bio je poznat po pokorničkom duhu i vjernom obdržavanju Pravila.

Godine 1595. poslan je u misiju na Floridi te je ubrzo sudjelovao u istraživanju područja Tama na zapadu Floride. Sljedeće je godine poslan u novu misiju u Asau, gdje je njegovo služenje donijelo mnogo plodova. Za vrijeme pobune bio je odsutan iz misije i nije znao za nasilje. Po povratku na otok Asao izdan je i napadnut na Juanillov poticaj te ubijen sjekirom, vjerojatno 18. rujna 1597.

Poruka generalnoga ministra

Generalni ministar Reda manje braće fra Massimo Fusarelli u poruci povodom beatifikacije izrazio je radost i zahvalnost Gospodinu. Svjedočanstvo novih blaženika istaknuo je kao poticaj na vjernost Kristu i naviještanje evanđelja ponajprije vlastitim životom.

Pozvao je na promicanje mira i bratstva te blizinu najsiromašnijima. Zahvalio je mjesnoj Crkvi u Savannahu, subraći i svima koji su čuvali spomen na mučenike i pridonijeli pripremi proslave.

U poruci, dostupnoj na talijanskom i engleskom jeziku, zamolio je Gospodina da po zagovoru novih blaženika obnovi odvažnost vjere, radost naviještanja evanđelja i želju za nasljedovanjem Krista. Sve je preporučio u molitvu i na svakoga zazvao Gospodinov blagoslov, objavljeno je na mrežnim stranicama Reda manje braće.

„Imam Isusa kojeg su mi dali u Australiji. Živoga. Jer katoličanstvo nije vjera nego stvarnost. Jer On je živ”, nastavlja pjevač.

View this post on Instagram

A post shared by Zrno gorušice (@zrno.gorusice)

Ivana je tako u danima nakon očeve smrti podijelila njegove riječi o vjeri, podsjetivši na osobni trenutak iz televizijskog razgovora.

Mišo Kovač preminuo je u subotu, 31. listopada, u 86. godini života. Split će se od njega oprostiti u utorak, 3. studenoga, na Poljudu, gdje ispraćaj počinje u 16 sati.

Nakon splitskog oproštaja planiran je pogreb na zagrebačkom Mirogoju, gdje je pokopan njegov sin Edi.

Stric joj je ranije rekao da mu se javi kad poželi poći u Međugorje. Kad ga je zamolila da je odvede, pridružili su im se i njezini roditelji.

Prvoga dana sudjelovali su na križnom putu, a mladi svećenik koji ga je predvodio ostavio je na nju snažan dojam.

Te su večeri bili na misi. Ocu je rekla da želi na ispovijed, a on joj je savjetovao da zamoli Gospu za dobrog ispovjednika.

Na izlasku iz crkve to je i učinila.S ocem je potom stala u red za ispovijed. Kako se red sporo pomicao, on je prešao u drugi, a ona je odlučila ostati.

„Dok sam čekala, prišla mi je jedna žena, zagrlila me, dala mi je jednu sličicu“, ispričala je Filić. Žena joj je, prisjetila se, rekla da ide kod dobrog ispovjednika. Tek kad je došla na red, vidjela je da je u ispovjedaonici upravo svećenik s križnog puta.

Filić je taj susret doživjela kao odgovor na molitvu. Posebno joj je značilo što je riječi ohrabrenja čula još dok je čekala, prije nego što je doznala tko će je ispovjediti. „Znakovi su tu. Znakovi su na svakom koraku. Bitno je prepoznati znak i priznati ga“, poručila je.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

„Vrijeme nam nije baš išlo na ruku, staze su bile skliske, a neki dijelovi puta za mene su bili pravi izazov. Bilo je trenutaka kada nisam mogao sve sam, ali uvijek se našla nečija ruka da mi pomogne“, ispričao je.

Video pogledajte OVDJE.

U Međugorje je sa skupinom stigao ujutro nakon noćne vožnje autobusom. Tijekom hodočašća zajedno su molili i družili se, a Bebek kaže da je upravo na zahtjevnijim dijelovima puta još jednom osjetio koliko mu znači zajedništvo.

„Nije sramota nešto ne moći, nije sramota zatražiti ili prihvatiti pomoć“, poručio je.

Zahvalio je svima s kojima je hodočastio i zaključio: „Nije najvažnije koliko brzo ili koliko daleko možemo sami, nego da na tom putu imamo jedni druge.“

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Isus reče: »Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva.

Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’

Tada će mu pravednici odgovoriti: ‘Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’

Zatim će reći i onima slijeva: ‘Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’

Tada će mu i oni odgovoriti: ‘Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ Tada će im on odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.’ I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.«

Svećenik: fr. Ivan Dominik Iličić.

U ono vrijeme: Isus, ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati: »Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago ožalošćenima: oni će se utješiti! Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju! Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi! Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!

Blago čistima srcem: oni će Boga gledati! Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati! Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!«

Đakon: Vjekoslav Uvalić.

Čovjek nikada ne smije prepustiti umjetnoj inteligenciji odluku o oduzimanju ljudskoga života, istaknuo je papa Lav XIV. primivši u audijenciju sudionike skupa „Budućnost umjetne inteligencije: dijalog između Vatikana i znanstvenoga svijeta o razvoju i primjeni inteligentnih tehnologija”.

Skup se istoga dana održava u Casini Pio IV. u Vatikanu, u organizaciji Papinske akademije za život i Instituta za budućnost života.

Papa je podsjetio na nepokolebljiv stav crkvenog učiteljstva o tom pitanju te na riječi pape Franje, izgovorene u lipnju 2024. pred čelnicima skupine G7, o umjetnoj inteligenciji kao istodobno fascinantnom i zastrašujućem sredstvu.

U govoru na engleskom jeziku istaknuo je da je prirodno osjećati određenu nelagodu zbog razvoja umjetne inteligencije. Premda prepoznajemo smjer kojim bismo trebali krenuti, ne činimo dovoljno kako bismo u tome napredovali.

S obzirom na taj zastoj, važno je međusobno dijeliti zabrinutosti, ideje i prijedloge za budućnost. Papa je zahvalio organizatorima skupa i pohvalio njihov interdisciplinarni pristup. Podsjetio je i na svoju encikliku „Magnifica humanitas”, u kojoj je podrobnije razmotrio ta pitanja, te iznio pet razmišljanja o toj temi.

Prva četiri odnose se na etička načela koja trebaju usmjeravati razvoj umjetne inteligencije i vode prema petom, posvećenom izazovu koji Papa smatra najhitnijim:

„Ono što nam je danas potrebno jesu ustanove sposobne provoditi ta načela u praksi, osobito učinkovite međunarodne ustanove koje mogu štititi opće dobro cijeloga svijeta.”

Papa se zauzeo za zajedničke standarde, neovisan nadzor i jasne mehanizme odgovornosti. Oni bi trebali omogućiti usmjeravanje odluka o razvoju i uporabi umjetne inteligencije, njihovo osporavanje kada je to potrebno te odgovarajuće mjere za otklanjanje nastale štete.

„Prije svega, budućnost umjetne inteligencije nije unaprijed određena. Budući da je riječ o tehnologiji koju su razvili ljudi, njezina budućnost ovisi o odlukama koje donosimo. Stoga imamo odgovornost usmjeravati je, mijenjati te, kada je to potrebno, odbaciti njezine primjene.”

Razrađujući prvo razmišljanje, Papa je upozorio da vodeći kriterij ne smije biti brzina, kao da je razvoj umjetne inteligencije utrka u kojoj treba pobijediti, usredotočujući se isključivo na cilj i zaboravljajući one koji ostaju po strani. Prednost treba dati pouzdanom sustavu koji služi ljudskoj osobi pred sustavom koji je možda iznimno moćan, ali čije posljedice ne možemo predvidjeti ni nadzirati.

U drugom je razmišljanju Papa istaknuo da su strojevi sredstva, a ne osobe.

„Danas neki predlažu da se tim sustavima dodijele prava ili čak svojstva pravne osobe. Takav pristup donosi opasnost da se potisne ljudska odgovornost te da se oni koji pretrpe štetu moraju suočavati s bezličnim entitetom.”

Pritom je naveo 99. odlomak enciklike „Magnifica humanitas”, koji pojašnjava razliku između strojeva i ljudi te razloge zbog kojih strojevi ne mogu donositi odluke o ljudskim životima. Ne osjećaju radost ni bol, ne sazrijevaju kroz odnose i nemaju unutarnje iskustvo ljubavi, rada, prijateljstva ili odgovornosti, istaknuo je Papa.

Treće je razmišljanje posvetio odlukama koje se tiču ljudskog postojanja i koje nikada ne smiju biti prepuštene strojevima.

„Odluke koje se tiču ljudskoga života, slobode i uporabe sile uvijek moraju biti podložne učinkovitom, informiranom i odgovornom ljudskom nadzoru.”

Papa je istaknuo da umjetna inteligencija mora biti razoružana te pozvao države da poduzmu konkretne korake prema zabrani smrtonosnog autonomnog oružja.

Govoreći o svrsi inteligentnih tehnologija, Papa je istaknuo da one moraju biti usmjerene prema općem dobru.

„Njihov razvoj trebao bi promicati solidarnost i sudjelovanje na različitim razinama globalne zajednice, jamčeći pravednu raspodjelu dobrobiti napretka, osobito među onima koji su najpotrebitiji.”

Nove tehnologije nikada ne smiju postati same sebi svrhom niti služiti isključivo interesima nekolicine povlaštenih. Potrebno je promicati pravedan pristup dobrobitima inovacija, omogućujući svima dostupnost zdravstvene skrbi, znanja, sredstava i mogućnosti.

Papa Lav XIV. zahvalio je sudionicima skupa na dragocjenim doprinosima i potaknuo ih da ustraju u svojim nastojanjima, surađujući u duhu dijaloga i zajedničke odgovornosti za opće dobro, izvijestio je Vatican News.

U homiliji se biskup osvrnuo na fra Markov put zvanja, koji povezuje njegovu rodnu Župu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Seonici s hrvatskom zajednicom u Chicagu. Podsjetio je da je fra Marko 6. rujna 2025. u Međugorju položio doživotne zavjete u Redu manje braće, a primanjem đakonata njegovo predanje Gospodinu dobiva novi oblik služenja Crkvi.

Govoreći o poslanju zaređenoga službenika, biskup je istaknuo važnost ukorijenjenosti u Kristu i vjernosti vlastitomu pozivu. Polazeći od razmišljanja francuskoga pisca Jeana Guittona o potrebi da svećenici budu Božji ljudi, pojasnio je posebnost đakonskoga služenja: novomu se đakonu povjerava služba Riječi, oltara i ljubavi, u kojoj je pozvan naviještati Krista i prepoznavati ga u braći i sestrama, osobito u potrebitima.

Svoje poticaje fra Marku biskup je sažeo u tri nade: da će sve bolje upoznavati Isusa i u njemu vlastito poslanje, da neće ublažavati zahtjeve kršćanskoga svjedočenja te da će uvijek živjeti za Kraljevstvo Božje. Naglasio je kako nasljedovanje Krista uključuje prihvaćanje križa i spremnost da vlastiti život postane dar drugima.

Posebno se osvrnuo na iskustvo života daleko od domovine, blisko mnogim članovima hrvatske zajednice u Chicagu. Potaknuo je novoga đakona da ljudima daruje svoje vrijeme, sluša njihove brige i svojom im blizinom pokazuje da ih Gospodin nije zaboravio. Tako vjera postaje djelotvorna ljubav, vidljiva u konkretnim djelima služenja.

„Neka tvoj život, i ovdje daleko od domovine, bude blizina Kristove ljubavi svakomu čovjeku kojemu te Gospodin pošalje”, poručio je biskup Medo na završetku homilije, pozvavši okupljene da fra Marka prate molitvom.

U završnim riječima zahvale kustod fra Nikola Pašalić izrazio je zahvalnost Bogu za dar novoga đakona te biskupu Medi za dolazak i podjelu svetoga reda.

Čestitku fra Marku uputio je i provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Jozo Grbeš. U svojoj je poruci istaknuo poniznost kao temelj života posvećenoga Kristu, služenju i ljubavi. Naglasio je da poniznost nije slabost, nego unutarnja sloboda, te izrazio želju da ređenje donese novu svježinu životu zajednice i služenju svim ljudima.

Predstavnik sjemeništa Mundelein Rev. John Guthrie, prenio je čestitke uime rektora Johna Kartjea, profesora, djelatnika i bogoslova. Prisjećajući se susreta s hrvatskom franjevačkom baštinom i svjedočanstvom ubijenih fratara, potaknuo je fra Marka da u svojoj službi ljudima donosi svjetlo i ljubav uskrsloga Krista, izvijestila je Hercegovačka franjevačka provincija.

U koncelebraciji je sudjelovalo pedesetak svećenika, među kojima su bili splitsko-makarski nadbiskup u miru mons. Marin Barišić, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Siniša Balajić, generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Franjo Frankopan Velić, pastoralni vikar don Edvard Punda te odgojitelji dijecezanskih i franjevačkih bogoslova.

Slavlju su nazočili redovnici i redovnice, bogoslovi te obitelji, rodbina i prijatelji ređenika. Liturgijsko pjevanje predvodio je Mješoviti konkatedralni zbor pod ravnanjem Ide Bilić Katić, uz orguljašku pratnju maestra Mirka Jankova.

Nadbiskup Križić u homiliji je pošao od evanđeoskoga odlomka u kojemu nekoliko Grka izražava želju susresti Isusa riječima „Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa!”. Istaknuo je da se u toj molbi prepoznaje duboka čežnja ljudskoga srca, jednako aktualna i danas. Naglasio je da mnogi ljudi, suočeni s osamljenošću, bolešću, nepravdom i životnim teškoćama, traže Božju blizinu, premda tu želju možda ne izgovaraju izravno. Upravo je zato pred ređenike stavio pitanje tko će tim ljudima pokazati Isusa i pomoći im prepoznati njegovo lice u svijetu koji je često bogat riječima, a siromašan ljubavlju i solidarnošću.

Govoreći o naravi đakonske službe, istaknuo je njezine tri međusobno povezane dimenzije: služenje kod oltara, naviještanje Božje riječi i djelotvornu ljubav prema potrebitima. Podsjetio je da se kršćanska ljubav ne može svesti samo na materijalnu pomoć jer čovjeku, uz pomoć u njegovim potrebama, treba iskazati poštovanje, uvažiti njegovo dostojanstvo i pružiti mu osjećaj prihvaćenosti. „Gladnomu treba dati kruh, ali mu treba dati i poštovanje i dostojanstvo. Osamljenomu treba pružiti društvo, ali mu treba dati i osjećaj da on nije teret”, poručio je nadbiskup.

Osvrnuvši se na Isusovu sliku pšeničnoga zrna koje mora umrijeti kako bi donijelo plod, mons. Križić pozvao je ređenike na potpuno i nesebično darivanje. Istaknuo je da se istinsko služenje ne mjeri priznanjem, zahvalama ni vidljivim rezultatima, nego spremnošću činiti dobro i onda kada ono ostaje nezapaženo. „Evanđeoski služiti znači činiti dobro i kada te nitko neće vidjeti. Činiti dobro i kada ti zauzvrat nitko neće reći ‘hvala’”, naglasio je.

Upozorio je da i u crkvenom djelovanju postoji opasnost traženja vlastite važnosti, priznanja i ugleda te poručio da se Kristova služba ne može ostvarivati bez odricanja od sebičnosti i oholosti. Posebno je istaknuo da današnje vrijeme, obilježeno naglašavanjem vidljivosti i samopromocije, pred crkvene službenike stavlja izazov autentičnoga svjedočenja. „Ali ljudi ne trebaju one koji se trude ostaviti dojam. Trebaju svjedoke”, poručio je nadbiskup.

Tumačeći Isusove riječi „Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom”, nadbiskup je naglasio da đakonski poziv podrazumijeva nasljedovanje Krista u ljubavi, poniznosti i blizini čovjeku. Potaknuo je ređenike na vjernost molitvi, razmatranju Božje riječi, euharistiji i sakramentu pomirenja. Istaknuo je da pastoralna zauzetost i organizacijske sposobnosti nisu dovoljne ako u njihovu životu ne postaje vidljiv Krist.

Podsjetio ih je da sakrament svetoga reda ne primaju zato što su već postali savršeni, nego zato što ih Krist poziva, daruje im svoju milost i povjerava im poslanje unatoč njihovim ljudskim slabostima. Pozvao ih je stoga na trajni rast u ljubavi i vjernosti Bogu, istaknuvši da je upravo osobni odnos s Kristom temelj njihove buduće službe. Zaključno je poručio: „Dragi ređenici, neka ljudi u vašoj blizini ne susreću samo službenika Crkve, nego čovjeka u kojem se nazire lice Kristovo.”

Nakon homilije uslijedio je središnji čin đakonskoga ređenja. Ređenici su pred nadbiskupom izrazili spremnost na preuzimanje đakonskih obveza te obećali poštovanje i poslušnost svojim ordinarijima. Tijekom litanija Svih svetih prostrli su se pred oltarom, nakon čega im je nadbiskup polaganjem ruku i posvetnom molitvom podijelio sakrament svetoga reda u stupnju đakonata. Novozaređeni đakoni potom su odjenuli liturgijsko ruho, štolu preko lijevoga ramena i dalmatiku, te iz nadbiskupovih ruku primili evanđelistar. Nakon cjelova mira pristupili su služenju kod oltara.

Prije završetka mise okupljeni su vjernici himnom „Tebe Boga hvalimo” zahvalili Bogu na daru novih đakona. Nadbiskup Križić potom je novozaređenim đakonima i ostalim okupljenima udijelio svečani blagoslov, nakon čega je uslijedilo zajedničko fotografiranje, izvijestila je Splitsko-makarska nadbiskupija.

Puno je podrijetlom Filipinac, a odrastao je u Los Angelesu. U razgovoru se prisjetio svojeg prvog dolaska u Međugorje i ispričao koliko je dugo čekao priliku za povratak.

„Prvi sam put u Međugorje došao prije 25 godina, još kao dijete. Puno sam se puta želio vratiti, ali nisam imao priliku. Vidim koliko se Međugorje promijenilo. Presretan sam što sam opet ovdje”, rekao je.

Iako je jutros u Međugorju puhala jaka bura, Puno je pred crkvom pjevao u kratkim rukavima. Na njegovoj crnoj majici bijelim su crtama prikazani Gospa i šestero međugorskih vidjelaca kao djeca.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Životopis mons. Francesca Cavine

Njegova Ekscelencija mons. Francesco Cavina rođen je 17. veljače 1955. u Faenzi (pokrajina Ravenna).
Nakon završetka klasične gimnazije započeo je teološki studij u Regionalnom sjemeništu Benedikta XV. u Bologni. Za svećenika je zaređen 15. svibnja 1980. godine.

Godine 1981. stekao je licencijat iz dogmatske teologije na Regionalnom sjemeništu u Bologni. Potom je nastavio studij u Rimu, boraveći u Papinskom zavodu Capranica, te je na Papinskom lateranskom sveučilištu stekao doktorat iz kanonskoga prava.
Dana 14. studenoga 2011. papa Benedikt XVI. imenovao ga je biskupom Carpija. Za biskupa je zaređen 22. siječnja 2012., a službu biskupa Carpija obnašao je do 26. lipnja 2019. godine.

Dana 31. listopada 2026. papa Lav XIV. imenovao ga je Apostolskim vizitatorom s posebnom ulogom za župu Međugorje. medjugorje.hr

Jedne subote Isus dođe u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu: »Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: ‘Ustupi mjesto ovome.’

Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto. Nego kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto pa, kada dođe onaj koji te pozvao da ti rekne: ‘Prijatelju, pomakni se naviše!’ bit će ti to tada na čast pred svim sustolnicima, jer — svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«

Svećenik: vlč. Rafael Villergas Castano.

Jedne subote dođe Isus u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. A oni ga vrebahu. Kad evo: pred njim neki čovjek koji je imao vodenu bolest. Nato Isus upita zakonoznance i farizeje: »Je li dopušteno subotom liječiti ili nije?« A oni mukom ponikoše. On ga dotaknu, izliječi i otpusti.

A njima reče: »Ako komu od vas sin ili vol padne u bunar, neće li ga brže bolje izvući i u dan subotni?« I ne mogoše mu na to odgovoriti.

Svećenik: vlč. Mato Zirdum.