Prema Murgijinim navodima, njemu su 17. rujna 2016. godine dostavljena 33 pisana mišljenja članova tadašnje Kongregacije za nauk vjere i drugih crkvenih dužnosnika o fenomenu Međugorja.

Murgia navodi da je tadašnji papa Franjo, nakon što je razmotrio završno izvješće Komisije Ruini, pitanje Međugorja uputio na redovitu sjednicu Kongregacije, poznatu kao Feria Quarta.

Sudionici savjetovanja trebali su se izjasniti rabeći jednu od triju formula: da je fenomen natprirodnoga podrijetla, da nije natprirodnoga podrijetla ili da nema dovoljno elemenata za donošenje konačnoga suda.

Prema zbirnim rezultatima koje je objavio Murgia, 21 mišljenje bilo je protiv priznavanja natprirodnoga podrijetla fenomena, devet ih je bilo za takvo priznanje, dok su tri mišljenja ostala neodlučna.

Takav omjer, prema Murgijinoj interpretaciji, pokazuje koliko je pitanje Međugorja bilo podijeljeno unutar Katoličke Crkve. On navodi i da je izvješće Komisije Ruini, posebno kada je riječ o prvim danima navodnih ukazanja 1981. godine, imalo otvoreniji pristup nego kasnije interno izjašnjavanje.

"Mnogo puta sam to rekao i i dalje to tvrdim – zbog Međugorja je Crkva riskirala vrlo dubok raskol", napisao je Murgia.

Razmišljate o ugradnji solarnih panela? Evo kako možete profitirati u 2026. i dobiti najbolju ponuduRazmišljate o ugradnji solarnih panela? Evo kako možete profitirati u 2026. i dobiti najbolju ponudu

U širem kontekstu slučaja Međugorja, Murgia podsjeća na nova pravila Dikasterija za nauk vjere o razlučivanju navodnih natprirodnih pojava, objavljena 17. svibnja 2024. godine. Prema tim pravilima, procjena ovakvih fenomena više nije usmjerena prvenstveno na donošenje konačne izjave o tome jesu li oni natprirodnoga podrijetla, već i na procjenu njihovih duhovnih i pastoralnih plodova.

Jedan od mogućih zaključaka jest nihil obstat – "nema zapreke". Ta formulacija, prema pravilima Dikasterija, ne predstavlja potvrdu natprirodnoga karaktera nekog fenomena, ali znači da su prepoznati pozitivni duhovni plodovi i da nisu utvrđeni elementi koji bi predstavljali posebnu opasnost.

Vjernicima je omogućeno da takvom duhovnom iskustvu pristupe na oprezan način, a dopušteni su i javni oblici pobožnosti.

Murgia je objavio i popis 33 kardinala, biskupa i stručnjaka koji su, prema njegovim navodima, sudjelovali u savjetovanju, ali nije povezao pojedinačna imena s njihovim izjašnjavanjem.

Dikasterij za nauk vjere je 19. rujna 2024. godine objavio bilješku "Kraljica mira" o duhovnom iskustvu povezanom s Međugorjem. U njoj je navedeno da su utvrđeni brojni i rašireni pozitivni duhovni plodovi povezani s Međugorjem, uključujući obraćenja, povratak sakramentima, molitvu, pomirenja i različite oblike pastoralnog i humanitarnog djelovanja.

Na temelju tih nalaza Dikasterij je zaključio da postoje uvjeti za određivanje statusa nihil obstat, nakon čega je odgovarajući dekret trebao izdati biskup Mostarsko-duvanjske biskupije.

Vatikan je pritom izričito naglasio da nihil obstat ne znači proglašenje natprirodnoga podrijetla navodnih ukazanja. U službenoj se bilješci navodi da procjena pozitivnih duhovnih plodova ne predstavlja potvrdu autentičnosti navodnih natprirodnih događaja.

Upravo zbog toga zanimljivo je vratiti se nekim manje poznatim fenomenima o kojima su tijekom desetljeća govorili hodočasnici, liječnici, istraživači i svjedoci prvih međugorskih godina.

1. Neobična tišina koja bi nastupila u vrijeme ukazanja

Brojni ljudi koji su tijekom godina prisustvovali molitvi u vrijeme ukazanja opisivali su izrazitu promjenu ozračja u trenutku kada bi vidioci započeli iskustvo koje su nazivali susretom s Gospom. Mnoštvo koje je nekoliko trenutaka ranije molilo naglas, pomicalo se ili razgovaralo postupno bi se smirilo, a vrijeme ukazanja prolazilo bi u gotovo potpunoj tišini i sabranosti.

Takav opis uklapa se i u najranija svjedočanstva o Međugorju. Već 1981. novinari koji su posjećivali mjesto bilježili su iznimno snažnu molitvenu sabranost, ljude koji nakon mise ostaju na koljenima i mnoštvo koje je moglo dugo moliti gotovo nepomično. U jednom od tadašnjih izvještaja Međugorje je opisano kao „tiho molitveno mjesto“, pri čemu su svjedoci mnogo više govorili o unutarnjem miru, obraćenju i promjenama u vlastitom životu nego o samim izvanrednim pojavama.

Za mnoge hodočasnike upravo je ta tišina bila jedno od najupečatljivijih iskustava Međugorja jer nije doživljavana kao praznina, nego kao trenutak izrazite sabranosti tisuća ljudi okupljenih u istoj molitvi.

2. Ptice koje bi u trenutku ukazanja odjednom zanijemjele

Jedno od neobičnijih svjedočanstava iz ranih godina odnosi se na ptice koje su se okupljale na stablima oko župne kuće i crkve. Prema svjedočenjima, prije početka ukazanja znale su biti vrlo glasne, a onda bi, upravo u trenutku kada bi vidioci pali na koljena i započeli ekstatično stanje, njihovo glasanje naglo prestalo.

Fenomen je privukao pozornost i liječnika Marca Margnellija, stručnjaka koji je proučavao izmijenjena stanja svijesti i koji je u Međugorje došao s izrazito skeptičnim stavom. Daniel Maria Klimek u knjizi Medjugorje and the Supernatural, objavljenoj 2018. u izdanju Oxford University Pressa, opisuje kako je Margnelli posebno zapamtio upravo ponašanje ptica, a uvodno poglavlje knjige naslovio je „The Silence of the Birds“ - „Tišina ptica“. Prema tom opisu, glasanje velikog broja ptica prestajalo bi u trenutku početka ukazanja, a isti su fenomen kasnije opisivali i drugi hodočasnici.

Takva svjedočanstva, naravno, sama po sebi ne predstavljaju dokaz nadnaravnosti, ali ostaju jedan od manje poznatih detalja međugorske povijesti koji je ostavio dubok dojam čak i na neke ljude koji su u Međugorje došli upravo zato da pronađu racionalno objašnjenje događaja.

3. Vidioci koji gotovo istodobno ulaze u ekstatično stanje

Posebnu pozornost liječnika privukla je činjenica da se kod više vidioca istodobno događala nagla promjena ponašanja. Tijekom promatranja zabilježeno je da bi gotovo u istom trenutku usmjerili pogled, pali na koljena ili prešli iz zajedničke molitve u stanje duboke koncentracije, a završetak tog stanja također je pokazivao vrlo veliku vremensku podudarnost.

Francuski i talijanski medicinski timovi tijekom osamdesetih godina provodili su različita psihološka, neurološka i fiziološka ispitivanja, uključujući EEG i praćenje očnih pokreta. Objavljeni opisi tih istraživanja navode da tijekom ekstatičnih stanja vidioci nisu bili u snu te da ispitivanja nisu pokazivala tipičan obrazac epileptičkog napadaja. Istodobnost nekih njihovih reakcija bila je jedan od elemenata koji su istraživačima bili posebno zanimljivi.

Takva ispitivanja ne mogu utvrditi što su vidioci u tom trenutku vidjeli niti mogu potvrditi nadnaravnost njihovih iskustava, ali mogu opisivati fiziološko stanje osobe koja tvrdi da doživljava ukazanje. Upravo je zbog toga Međugorje tijekom osamdesetih postalo jedno od rijetkih mjesta navodnih marijanskih ukazanja na kojemu su iskustva vidioca praćena tada dostupnom medicinskom opremom.

4. Usne se pomiču, ali glas u jednom trenutku prestaje biti čujan

Među neobičnim pojavama koje su istraživači opisivali nalazi se i takozvana „ekstinkcija glasa“. Tijekom određenog dijela ukazanja vidioci bi nastavili pomicati usne kao da razgovaraju, ali njihov glas više nije bio čujan prisutnima. Još je zanimljivije što se kod više vidioca ta promjena događala gotovo istodobno, nakon čega bi se njihov glas ponovno mogao čuti.

U izvještajima o medicinskim istraživanjima međugorskih vidioca upravo se istodobnost prelaska iz čujne molitve u nečujno pomicanje usana navodi među fenomenima koje su istraživači pokušavali objasniti.

Ni ovaj fenomen nije dokaz onoga što vidioci tvrde da doživljavaju, ali predstavlja jedan od razloga zbog kojih su njihova ekstatična stanja tijekom godina bila predmet liječničkog i psihofiziološkog zanimanja.

5. Smanjena reakcija na svjetlost, bol i zvuk

Još neobičniji bili su pokusi u kojima su liječnici tijekom ekstatičnog stanja provjeravali reakciju vidioca na različite vanjske podražaje. Prema objavljenim opisima istraživanja, tijekom ukazanja bilježena je znatno smanjena reakcija na određene zvučne, svjetlosne i bolne podražaje, dok su izvan tog stanja vidioci na njih reagirali uobičajeno.

Ispitivanja francuskih i talijanskih timova uključivala su praćenje moždane aktivnosti, očnih reakcija i osjetljivosti na podražaje. U pojedinim pokusima korišteno je vrlo jako svjetlo, a opisano je i izlaganje glasnom zvuku, pri čemu ponašanje tijekom ekstatičnog stanja nije bilo jednako njihovoj uobičajenoj reakciji.

Ove rezultate treba interpretirati oprezno, osobito zato što su metode i zaključci pojedinih istraživačkih skupina tijekom godina bili predmet rasprava. Ipak, činjenica da su vidioci više puta podvrgavani liječničkim i psihijatrijskim pregledima dobro je dokumentiran dio povijesti Međugorja, a službena međugorska arhiva navodi da rani psihijatrijski pregledi nisu ustanovili poremećaje koji bi jednostavno objasnili njihova svjedočanstva.

6. Tajanstveni natpis „MIR“ iznad Križevca

Jedan od najpoznatijih događaja iz prvih mjeseci Međugorja, premda se danas o njemu govori manje nego o samim ukazanjima, jest svjedočanstvo o velikom natpisu „MIR“ koji su ljudi navodno vidjeli iznad područja Križevca.

Prema zapisima i kasnijim svjedočanstvima vezanima uz događaje iz kolovoza 1981., više osoba tvrdilo je da su na nebu vidjele velika slova koja su oblikovala hrvatsku riječ „MIR“. Taj događaj dobio je posebno značenje zato što se upravo mir od najranijih dana nalazi u središtu poruka koje vidioci pripisuju Gospi. Službena međugorska kronologija navodi da su već trećega dana, 26. lipnja 1981., vidioci prenijeli poziv na mir među Bogom i čovjekom te među ljudima.

Svjedočanstva o natpisu „MIR“ zabilježena su u međugorskoj tradiciji i publikacijama koje prate prve godine fenomena, pri čemu se govori o više promatrača koji su tvrdili da su znak vidjeli istodobno.

Crkva takav događaj nije proglasila čudom, ali simbolika riječi „MIR“ postala je toliko snažna da je upravo Kraljica Mira postala naziv po kojemu je međugorska duhovnost danas prepoznatljiva diljem svijeta.

7. Križ na Križevcu koji nestaje, mijenja izgled i, prema svjedočanstvima, kao da se okreće

Veliki križ na Križevcu podignut je 1930-ih godina, mnogo prije događaja iz 1981., ali upravo je tijekom prvih mjeseci navodnih ukazanja postao središtem brojnih neobičnih svjedočanstava. Među njima su iskazi ljudi koji su tvrdili da križ pred njihovim očima privremeno nestaje, da se na njegovu mjestu pojavljuje bijeli stup ili lik te da se potom ponovno pojavljuje.

Posebno je zanimljivo što takvi zapisi nisu nastali u doba mobitela i društvenih mreža. U službenoj arhivi Međugorja sačuvan je tekst iz 1981. u kojemu skupina ljudi opisuje kako je na mjestu križa vidjela bjelinu, dok jedna svjedokinja navodi da je tridesetak osoba istodobno promatralo takvu pojavu. U istom arhivskom tekstu zabilježeno je i svjedočanstvo svećenika koji je 27. listopada promatrao kako križ iz njegova vidokruga nestaje, a zatim se ponovno pojavljuje.

Kasnijih godina hodočasnici su opisivali i druge vizualne pojave povezane s križem, među njima dojam da se križ okreće, pomiče ili mijenja položaj i izgled. Takva kasnija svjedočanstva nisu crkveno potvrđena i kod udaljenog promatranja križa svakako treba uzeti u obzir atmosferske prilike, perspektivu i optičke učinke. Ono što je ipak povijesno zanimljivo jest činjenica da su zapisi o neobičnim promjenama izgleda križa dokumentirani već u jesen 1981. godine.

8. Miris ruža bez vidljivog izvora

Među manje spektakularnim, ali često spominjanim osobnim iskustvima hodočasnika nalazi se iznenadan i izrazito snažan miris ruža na mjestima gdje nije bilo cvijeća niti drugog očitog izvora takvog mirisa. Slična svjedočanstva poznata su i iz povijesti drugih marijanskih pobožnosti, a u Međugorju ih pojedini hodočasnici povezuju s trenucima molitve na Podbrdu, Križevcu ili u blizini crkve.

Takva iskustva po svojoj su prirodi subjektivna i teško ih je naknadno provjeravati, zbog čega ih nije opravdano predstavljati kao dokaz čuda. Ipak, miris ruža pojavljuje se u brojnim hodočasničkim svjedočanstvima i u literaturi o Međugorju, najčešće kao osobno iskustvo koje je pojedincu imalo snažno duhovno značenje.

U kontekstu vjere takvi događaji nikada ne bi trebali postati važniji od sakramenata i molitve, ali ostaju dio velikog mozaika iskustava koja su hodočasnici tijekom desetljeća povezivali s Međugorjem.

9. Kapljice na brončanom kipu Uskrsloga Krista

Iza crkve sv. Jakova nalazi se brončani kip Uskrsloga Krista, djelo slovenskog kipara Andreja Ajdiča, koji je tijekom godina postao još jedno posebno mjesto molitve. Hodočasnici su počeli primjećivati prozirnu tekućinu koja se pojavljuje u području desne noge kipa, zbog čega se ondje često mogu vidjeti ljudi koji rupčićem skupljaju kapljice i potom ostaju u molitvi.

Postojanje kapljica na kipu opisano je u brojnim hodočasničkim izvorima, ali njihovo podrijetlo nije službeno proglašeno nadnaravnim niti je Crkva fenomen proglasila čudom.

Upravo je zato važno izbjegavati tvrdnje koje idu dalje od onoga što je poznato. Fenomen kapljica postoji kao iskustvo koje hodočasnici promatraju, dok pitanje njihova podrijetla ostaje otvoreno. Za vjernika je, u konačnici, važnije ono prema čemu kip upućuje - otajstvo Kristova uskrsnuća - nego sama neobična pojava na bronci.

10. Fenomen koji je Crkvi važniji od svih drugih: obraćenja, ispovijedi i promijenjeni životi

Uz sve neobične događaje povezane s Međugorjem postoji još jedan fenomen koji nema dramatičan vanjski oblik, ali je upravo njemu Dikasterij za nauk vjere posvetio najveću pozornost. Riječ je o iznimno velikom broju ispovijedi, povratku ljudi sakramentalnom životu, obraćenjima, pomirenjima u obiteljima, molitvenim zajednicama, svećeničkim i redovničkim zvanjima te humanitarnim djelima koja su nastala kao plod međugorske duhovnosti.

Već su najraniji izvještaji iz 1981. bilježili pomirenja među zavađenim pojedincima i obiteljima, obnovu posta i molitve te ljude koji su više govorili o vlastitom unutarnjem preobražaju nego o izvanrednim znakovima.

Upravo je to jedan od ključnih razloga zbog kojih je Vatikan 2024. dao Nihil obstat. Dikasterij je u službenoj Noti istaknuo mnogobrojne pozitivne duhovne plodove povezane s Međugorjem, uključujući obraćenja, povratak sakramentima, brojna zvanja, obnovljeni bračni i obiteljski život te djela ljubavi prema bližnjemu. Istodobno je podsjetio da vjernik nije dužan vjerovati privatnim objavama te da hodočašće ne smije biti usmjereno na susret s vidiocima ili potragu za senzacijama, nego na susret s Kristom.

Što je, nakon svega, najveća tajna Međugorja?

Moguće je raspravljati o tišini koja nastupa u vrijeme ukazanja, o pticama koje prema svjedočanstvima prestaju pjevati, o neobičnim reakcijama vidioca, natpisu „MIR“, pojavama na Križevcu, kapljicama na kipu ili iskustvima hodočasnika. Za neke će ti događaji biti znakovi, za druge neobjašnjive pojave, a za treće iskustva kojima će tražiti sasvim prirodna objašnjenja.

Katolička Crkva upravo zato poziva na razboritost. Nihil obstat iz 2024. godine ne znači da je Crkva rekla kako je svaki navodni događaj u Međugorju čudo niti da je potvrdila nadnaravnost svih poruka i ukazanja. Ono što je Crkva prepoznala jesu stvarni i brojni duhovni plodovi koji su se tijekom desetljeća razvili oko tog mjesta.

Možda se zato tajna Međugorja ne može razumjeti samo promatranjem onoga što se navodno događa očima vidioca ili na križu Križevca. Za velik broj ljudi mnogo važnije bilo je ono što se dogodilo nakon povratka kući, kada su se nakon desetljeća ponovno ispovjedili, vratili molitvi i Euharistiji, oprostili nekome kome godinama nisu mogli oprostiti ili potpuno promijenili smjer svojega života.

Ako se želi govoriti o najvažnijem međugorskom fenomenu, tada možda nije presudno pitanje je li netko vidio križ koji se okreće, čuo kako ptice odjednom utihnu ili osjetio miris ruža, nego je li nakon Međugorja u čovjekovu životu ostalo više vjere, mira, molitve, praštanja i ljubavi. Upravo su ti plodovi razlog zbog kojega priča o maloj hercegovačkoj župi, započeta prije više od četiri desetljeća, još uvijek privlači pozornost svijeta.

Marina Župan/Medjugorje-info.com

Jedino preostalo kršćansko-palestinsko selo na okupiranoj Zapadnoj obali više puta je bilo izloženo nasilju izraelskih doseljenika.

Osobe koje nisu stanovnici tog područja ne smiju ulaziti ni boraviti tamo. Glasnogovornik vojske rekao je medijima da zabrana ne vrijedi za Palestince. Novinari su također izuzeti sve dok njihova prisutnost ne ugrožava njihove živote ili ne ometa vojne operacije.

Izraelska vojska se mogla primijetiti u ponedjeljak ujutro 10. kolovoza na pristupnoj cesti prema Taybehu, oko 30 kilometara sjeverno od Jeruzalema. Zbog vozila koja su željela napustiti selo bilo je prometnih gužvi.

Župnik u Taybehu Bashar Fawadleh u ponedjeljak 10. kolovoza je odbacio objašnjenje dano KNA da je zatvaranje sela učinjeno radi zaštite od izraelskih doseljenika. Dodao je da bi se učinkovita zaštita mogla pružiti na druge načine. Osim toga, unatoč zapovijedi, izraelski doseljenici sa stadima stoke nalazili su se u zabranjenom području.

Prema župniku Fawadlehu trenutno u Taybehu živi gotovo 1 200 stanovnika. Zbog eskalacije nasilja mnogi stanovnici i dalje žele napustiti selo. Situacija se u posljednjim mjesecima pogoršala.

U srpnju su palestinski izvori zabilježili najmanje jedanaest napada izraelskih naseljenika u području Taybeha. Samo od srijede 5. kolovoza izraelski doseljenici su više puta upadali i napasali stada ovaca na zemlji kršćanskih obitelji, rekao je župnik Fawadleh, a prenijela je KTA.

Benedikt Chao rođen je 1918. u Chengtingu, u provincija Hebeiju. Godine 1941., u dobi od 23 godine, ušao je u izvornu opatiju Gospe od Radosti (poznatu i pod francuskim imenom Liesse), koja se nalazila u tom dijelu Hebeija.

Redovnička zajednica osnovana je 1928. kao ogranak prve opatije u Kini, Gospe od Utjehe, koju su 1883. u planinama Yangjiaping (nedaleko od Kineskog zida, oko 130 kilometara sjeverno od Pekinga) sagradili redovnici iz francuske opatije Notre Dame de Sept-Fons.

Zajednica kojoj se o. Chao pridružio 1941. već je bila iskusila strahote rata iako je u Kini djelovala manje od 70 godina.

Godine 1937. Japanci su prvi put okupirali samostan Gospe od Radosti u Chengtingu, zbog čega je nekoliko redovnika zatvoreno i ubijeno.

Godine 1947., kada je otac Chao položio vječne zavjete, počeo je najveći progon trapista u Kini.

Opatija Yangjiaping našla se na prvoj crti u ratu između komunističkih snaga pod vodstvom Mao Ce Tunga i nacionalista. Brojala je oko 75 redovnika, većinom Kineza, s obzirom na obilje lokalnih zvanja.

Treći opat Gospe od Utjehe, o. Louis Brun, o toj temi je napisao: „Rečeno je da Kinezi imaju određenu sklonost kontemplaciji i da su skloniji kontemplativnom životu nego neki drugi narodi, što se pripisuje njihovoj sabranosti, teškom životu, postojanju mnogih budističkih i taoističkih samostana, meditativnoj prirodi ljudi manje sklonih djelovanju od Europljana… Mogli bismo reći, što će mnogi vidjeti kao paradoks, da izgleda kao da je Pravilo svetog Benedikta napisano za Kineze.

Kada su komunisti probili obranu nacionalista, potaknuli su stanovnike obližnjih sela da poharaju opatiju, izvodeći redovnike na suđenje pred revolucionarni sud, koristeći se javnim premlaćivanjem i mučenjem da bi ih prisilili da se odreknu vjere.

Nakon što su spalili ostatke samostana, komunisti su deportirali sve redovnike, vodeći ih kroz planine sjeverne Kine na „marš smrti“. Putem su od mučenja i iscprljenosti umirala i po trojica dnevno.

U siječnju 1948., nakon konačnog narodnog suđenja u Panpouu, strijeljani su o. Zlatousti Chang i petorica redovnika. Među 33 mučenika iz Yangjiapinga je 30 kineskih redovnika i po jedan Francuz, Nizozemac i Kanađanin.

Komunisti su napali i drugi samostan u Hebeiju, u kojem je boravio o. Chao. Dvojica redovnika su ubijena, a ostali su bili pronašli utočište u Xinduu, u blizini Sečuana, koji je bio pod kontrolom nacionalista.

Međutim, opat je shvatio da će to utočište biti samo privremeno. Zato je osigurao da barem neki redovnici, uključujući o. Chaoa, napuste Kinu i odu u samostan Notre Dame des Prairies u Manitobi u Kanadi.

Godine 1951. komunisti su trapističku zajednicu u Xinduu također likvidirali.

No, zahvaljujući spašenim trapistima iz Kanade zajednica je ponovno uspostavljena u Hong Kongu. Britanski guverner Hong Konga im je na zahtjev biskupa Valtorte dodijelio nenaseljeno zemljište na otoku Lantauu. Osmorica redovnika su svojim rukama izgradila samostan koji je službeno otvoren 19. veljače 1956. godine.

Prije povratka iz Kanade, kineski redovnici su nekoliko mjeseci boravili u opatiji Svetog Trojstva u Utahu, gdje su usavršili engleski jezik i naučili proizvoditi sir.

Da bi živjeli od svoga rada, na Lantau su doveli krave. Počeli su proizvoditi mlijeko, maslac i sir, po kojima su ubrzo postali poznati u cijelom Hong Kongu.

Godine 1974. o. Benedikt Chao izabran je za trećeg priora obnovljene monaške zajednice. Tu službu obnašao je do 1998. godine.

Sljedeće godine trapistički red je priznao zajednicu Lantau kao samostalnu opatiju, koja je u siječnju 2000. ponovno dobila ime Gospe od Radosti, koje je imala u Hebeiju, objavljeno je na stranici PIME-a Asia News.

Nakon smrti o. Chaoa najstariji članovi trapističkog reda na svijetu su s. Sebastiana Yamaguchi Teruko (107) u opatiji Imari u Japanu, br. Frederic Collins (103) u opatiji Gethsemani u SAD-u, o. Pierre Mougel (103) u opatiji Acey u Francuskoj i o. Francisco Dietzler (103) u opatiji Novo Mundo u Brazilu.

U ono vrijeme: Petar pristupi Isusu i reče: »Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?«

Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.«

»Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: ‘Strpljenja imaj sa mnom i sve ću ti vratiti.’ Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti.«

»A kad taj isti sluga, izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: ‘Vrati što si dužan!’ Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: ‘Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.’ Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga.«

»Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: ‘Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svomu drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.« Kad Isus završi ove besjede, ode iz Galileje i dođe u judejski kraj s onu stranu Jordana.

Svećenik: fra Mate Kolak.

Mnoge karizme, ali jedan Duh i jedan poziv

Podsjećajući na temu susreta koji se održava od 11. do 14. kolovoza, „Mnoge karizme, jedan Duh, jedan poziv“, Sveti ih je Otac potaknuo da tijekom radova na osobit način imaju na umu posebne karizme koje je Bog povjerio utemeljiteljima i utemeljiteljicama njihovih zajednica. Izrazio je i zahvalnost za trajne doprinose njihovih instituta osobito na područjima evangelizacije, obrazovanja te skrbi za siromašne i marginalizirane. Papa je dodao da je riječ o karizmama koje im je darovao Duh Sveti, po kojima su tijekom vremena posvećene žene i muškarci pomagali da poslanje i otajstvo Crkve postanu vidljivi u našem svijetu.

Pozvani postati stručnjacima za sinodalnost

Rimski je biskup na početku svoje poruke citirao govor kojim je 26. lipnja ove godine otvorio izvanredni konzistorij, kada je podsjetio da su svi kršćani pozvani biti graditelji Kristova zajedništva, koje poprima svoj oblik u sinodskoj Crkvi u kojoj svatko surađuje u istom poslanju prema vlastitoj karizmi i službi. Pritom je dodao:

Na osobit način, članovi redovničkog života pozvani su postati stručnjacima za sinodalnost zahvaljujući prilikama za njezino prakticiranje koje pruža život u zajednici, kao i samom načinu na koji su organizirane vaše kongregacije.

Razgovori u Duhu tijekom skupštine

Petrov je nasljednik izrazio zadovoljstvo što će program skupštine uključivati sinodsku metodu slušanja, razmjene mišljenja i razlučivanja, uz otvorenost i spremnost razumjeti ono što drugi govore. Program, naime, predviđa više razgovora u Duhu, pa se Papa Lav stoga nada da će sudionici kroz taj oblik bratskog i otvorenog dijaloga moći razlučiti što Duh Sveti govori o sadašnjosti i budućnosti posvećenog života u narodima u kojima služe.

Prenositi mladima radost odaziva na poziv

Sveti je Otac na kraju videoporuke ponovno istaknuo važnost rada na promicanju redovničkih zvanja te podsjetio da - kao što su mnogi od njih osobno iskusili - Kristov poziv da ga slijedimo po zavjetima siromaštva, čistoće i poslušnosti donosi radost, mir i ispunjenje. Stoga se ponovno osvrnuo na riječi koje je izrekao na molitvenom bdijenju 9. lipnja u Barceloni, kada je primijetio da brojni mladi i odrasli ponovno otkrivaju kršćansku vjeru, možda nakon životnoga razdoblja u kojem su se malo udaljili od Boga. Rimski je biskup stoga potaknuo redovnice i redovnike da u njihovim susretima s mladima traže načine kako im približiti njihov način života te da im pomognu osluškivati Božji glas. Pritom je rekao:

Potaknite ih da imaju hrabrosti odgovoriti Isusu, kojega nitko ne može nadmašiti u velikodušnosti, kako bi i oni mogli dijeliti radost koja proizlazi iz nasljedovanja njegova poziva.

Poruka sestre Brambille i prva predavanja na programu

Papa Lav XIV. je zaključio videoporuku povjeravajući rad skupštine majčinskoj zaštiti Blažene Djevice Marije. Nakon Papine videoporuke pročitat će se poruka sestre Simone Brambille, prefekta Dikasterija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života. Potom je predviđeno izlaganje sestre Nathalie Becquart, podtajnice Biskupske sinode, na temu „Sinodalnost i posvećeni redovnički život“, nakon čega slijedi izlaganje sestre Vicky Larson, predsjednice Konferencije, na temu „Sklad za novo doba: osluškivati mnoge karizme, jedan Duh, jedan poziv“.

Papa Lav XIV. je danas, 12. kolovoza, u katehezi na općoj audijenciji održanoj u bazilici sv. Petra, govorio o petom poglavlju Konstitucije Drugoga vatikanskog sabora Sacrosanctum Concilium posvećenom liturgijskoj godini, kako bi objasnio njezinu vrijednost u životu svakoga vjernika.

Spominjući se sluge Božjega opata Prospera Guérangera, zahvaljujući kome se ovaj način određivanja ciklusa kršćanskih blagdana kao liturgijske godine proširio u crkvenom jeziku, Papa je podsjetio da u enciklici Mediator Dei papa Pio XII. ističe da se ne radi o hladnom i pasivnom prikazivanju činjenica koje pripadaju prošlosti ili jednostavnom prisjećanju stvarnosti iz nekoga drugog vremena. Pritom je dodao:

Liturgijsku godinu treba shvatiti kao trajno posadašnjenje djela spasenja koje Krist ostvaruje u povijesti. Prolazeći kroz ovaj vremenski ciklus, Crkva ostaje u dodiru s Gospodinovim otkupiteljskim djelovanjem, tako da svi vjernici bivaju ispunjeni njegovom milošću. Susret s Isusom, koji je za nas umro i uskrsnuo, cilj je kojemu Crkva uvijek teži, stavljajući svakoga trenutka u središte slavlje vazmenog događaja.

Stoga saborski oci upravo nedjelju smatraju temeljem i srcem liturgijske godine. U različitim suvremenim jezicima njezin naziv potvrđuje da je ona dies Domini, 'Dan Gospodnji'. Čak i u jezicima u kojima je prevladao izraz 'dan sunca', može se nazrijeti povezanost s Kristom: on je istinsko 'Sunce pravde' koje prosvjetljuje svakoga čovjeka – istaknuo je Sveti Otac te nastavio:

Sveti Ivan Pavao II. u apostolskom pismu „Dies Domini“ poučava da je nedjelja dan Gospodnji, dan Crkve i dan čovjeka: „Budući da je nedjelja tjedni Uskrs, u kojemu se spominje i uprisutnjuje dan kada je Krist uskrsnuo od mrtvih, ona je također dan koji otkriva smisao vremena. Proizlazeći iz Uskrsnuća, ona presijeca čovjekova vremena, mjesece, godine i stoljeća, poput usmjeravajuće strijele koja ih prožima i usmjerava prema cilju Kristova drugog dolaska. Nedjelja je predznak posljednjega dana, dana Paruzije, kada ćemo svi uskrsnuti.“

A da bi se nedjelja posvetila, temeljno je slaviti Euharistiju. Slušanje Riječi i sudjelovanje u Kristovu Tijelu, prema saborskim ocima, podrazumijevaju radosno okupljanje vjernika. To okupljanje ne može se zamijeniti samo virtualnom prisutnošću niti se svodi na puko pasivno okupljanje. Liturgijsko se okupljanje, naime, ostvaruje u aktivnom sudjelovanju braće i sestara, okupljenih zajedno kako bi zahvalili Bogu koji ih je preporodio – podsjetio je rimski biskup te pozvao sve ljude da nastoje stvoriti najbolje uvjete kako bi na svetoj misi mogli sudjelovati i oni koji nedjeljom nisu u mogućnosti uzdržati se od rada.

Petrov je nasljednik istaknuo da liturgijska godina, u ritmu nedjeljâ, ima zanimljivu povijest u kojoj se isprepliću vjera i pobožnost Crkve. Već od 2. stoljeća nakon Krista - napomenuo je - slavlju tjednoga Uskrsa pridružilo se slavlje godišnjega Uskrsa, najveće svetkovine koje se protegnulo na najradosnije razdoblje od pedeset dana, vrhunac kojega je Pedesetnica, a kojemu prethodi korizmeno vrijeme s njegovim pokorničkim obilježjem. Razvoj božićnoga ciklusa omogućio je ponovno proživljavanje otajstava utjelovljenja Božje Riječi, njegova rođenja i očitovanja svijetu. Crkva je potom u različita liturgijska vremena uključila čašćenje Blažene Djevice Marije, kao i spomendane mučenika i drugih svetaca koji na nebu pjevaju Bogu savršenu hvalu i zagovaraju za nas. Sveti je Otac pritom dodao:

Liturgijska godina tako u sakramentalnom obliku ponovno predstavlja pedagogiju povijesti spasenja, vodeći vjernike od iščekivanja Mesije prema punini vazmenog otajstva i anticipaciji buduće slave. U liturgiji Crkva slavi spasenjsku aktualnost Kristova otajstva, omogućujući vjernicima da u njemu sve dublje sudjeluju.

Stoga liturgijska godina predstavlja nadahnjujuće načelo i temeljni okvir svake pastoralne djelatnosti - zaključio je papa Lav XIV. u današnjoj katehezi.

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.«

»Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu«.

Svećenik: fr. Vinko Vuković.

Poslijepodnevni program započinje u 16 sati predavanjem i meditacijom koje će održati fra Ante Vučković. U 17 sati slijedi molitva krunice, a u 18 sati euharistijsko slavlje koje će predslaviti fra Massimo Fusarelli, generalni ministar Reda manje braće.

Nakon mise, u 19.40 sati nastupit će zbor Frame, dok će program završiti klanjanjem pred Presvetim Oltarskim Sakramentom u 21 sat.

Predsjednica Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine s. Augustina Matijević pozvala je redovnike i redovnice da Redovnički dan podupru molitvenim zajedništvom i osobnim sudjelovanjem u završnom slavlju obilježavanja 800. obljetnice franjevačke karizme. (kta)

Mještani su mu u ponedjeljak navečer priredili oproštaj, a među detaljima koji su obilježili druženje bila je i torta s porukom: "Službeno premješten... Neslužbeno zauvijek naš Vionički župnik!"

Fra Marin nakon druženja nije skrivao emocije.

"Sinoć su mi mještani Vionice priredili oproštaj koji ću dugo nositi u srcu. Teško je u nekoliko rečenica zahvaliti za sve ono što sam ovdje doživio, ali želim od srca reći – hvala vam", napisao je.

Zahvalio je mještanima na riječima, susretima, osmijesima, pruženim rukama i dobroti koju su mu iskazivali.

"Hvala vam što ste me prihvatili kao svoga i što ste mi kroz ove godine dali osjetiti da nisam ovdje bio samo službeno, nego kao čovjek među ljudima", poručio je Mikulić.

Posebno je zahvalio svima koji su sudjelovali u organizaciji oproštaja, istaknuvši kako će iz Vionice ponijeti uspomene na ljude i zajedničke trenutke.

"Iz Vionice odlazim, ali ono što sam ovdje primio nosim sa sobom. Ostat će mi u lijepom sjećanju ljudi, susreti i brojni trenutci koje smo zajedno dijelili", naveo je.

Na kraju je Vioničanima poželio Božji blagoslov te ih preporučio zagovoru Blažene Djevice Marije.

"Neka vas sve dobri Bog čuva i blagoslovi, a Vionicu i sve njezine obitelji neka prati zagovor Blažene Djevice Marije, Kraljice mira. Hvala vam od srca za sve. Bog vas blagoslovio!", zaključio je fra Marin Mikulić.

Mještani Vionice već su mu u srpnju, tijekom Međunarodnih večeri folklora, javno zahvalili na njegovu djelovanju u mjestu, nazivajući ga i svojim "vioničkim župnikom"

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

U onaj čas pristupe učenici Isusu pa ga zapitaju: »Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?« On dozove dijete, postavi ga posred njih i reče: »Zaista, kažem vam ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima.«

»Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima.«

»Što vam se čini? Ako neki čovjek imadne sto ovaca i jedna od njih zaluta, neće li on ostaviti onih devedeset i devet u gorama i poći u potragu za zalutalom? Posreći li mu se te je nađe, zaista, kažem vam, raduje se zbog nje više nego zbog onih devedeset i devet koje nisu zalutale. Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih.«

Svećenik: vlč. Dario Levanić.

Danas je zaklada „Vinea Dei“, koju je osnovao zajedno sa svojom digitalnom crowdfunding platformom Jala Kasih, pridonijela izgradnji 219 crkava i kapelica u nekima od najudaljenijih katoličkih zajednica u zemlji. Ipak, mladić je napomenuo da se najveći rezultat ne može mjeriti ciglama, betonom ili impresivnim statistikama jer – kako je rekao - zgrade su samo vidljivi rezultat, dok je prava misija izgrađivati ljude, donositi nadu, jačati vjeru i podsjećati one koji žive na rubovima društva da nisu zaboravljeni.

Obnavljati ne samo crkve

Kada je Gregory prvi put osjetio želju da pridonese obnovi Crkve, taj je poziv shvatio na doslovni način. Mislio je da to znači graditi crkvene objekte ondje gdje katoličke zajednice nemaju prostor za okupljanje i bogoslužje. Godine putovanja u udaljena sela postupno su promijenile njegov pogled. Crkva se počinje obnavljati mnogo prije nego što se položi prvi kamen - objasnio je – Obnova počinje kada se ljudi međusobno prate na životnom putu, dijele terete i postaju znakovi Božje ljubavi. Svaki projekt izgradnje - dodao je - ujedno je i put obraćenja. Mještani pridonose svime što mogu: svojim radom, materijalima, hranom ili jednostavno ohrabrenjem. Uče raditi zajedno, prevladavati razlike i ponovno otkrivati snagu vlastite zajednice. Kada je crkva dovršena, nešto još važnije dobiva oblik: obnovljeni osjećaj pripadnosti – istaknuo je Gregory.

Otkriti Krista na periferijama

Među brojnim mjestima koja je posjetio 36-godišnjak, jedno sjećanje nastavlja usmjeravati smisao njegova poslanja. U prvoj crkvi kojoj je zaklada pružila potporu, u biskupiji Sibolga, susreo je djecu koja su radosno pjevala pjesme, unatoč tome što su živjela u krajnjem siromaštvu. Imali su tako malo – prisjetio se – a ipak njihova je vjera obilovala. Njihova radost postala je poruka koju nikada nisam zaboravio. Naučili su me da Božja ljubav ne ovisi o materijalnom bogatstvu. Ponekad upravo oni koji imaju najmanje, otkrivaju najveću vjeru – istaknuo je Gregory. Takva su ga iskustva uvjerila da evangelizacija ne počinje velikim programima, nego prisutnošću: hoditi uz ljude, slušati ih i omogućiti im da kroz jednostavne geste suosjećanja iskuse Božju blizinu.

Crkva koja govori jezikom svoga naroda

To isto uvjerenje vodilo je zakladu „Vinea Dei“ u izgradnji crkava. Umjesto nametanja uvijek istih projekata, zaklada potiče lokalne zajednice da svoj kulturni identitet izraze kroz sakralnu arhitekturu. Jedna nedavno dovršena crkva na otoku Flores izgrađena je tradicionalnim arhitektonskim stilom nazvanim Mbaru Niang, koji odražava baštinu naroda Manggarai. Za Gregoryja je to mnogo više od pukog arhitektonskog izbora. Kada ljudi prepoznaju vlastitu kulturu unutar Crkve – istaknuo je - prepoznaju i da je Krist već prisutan u njihovoj povijesti, njihovim tradicijama i njihovu načinu života. Prema njegovu mišljenju, inkulturacija omogućuje Evanđelju da se dublje ukorijeni jer se izražava kroz simbole koji su ljudima već poznati i dragi.

Graditi sinodsku Crkvu: laici u misiji

Razvijajući se, zaklada je proširila svoje poslanje i izvan same izgradnje crkava. Danas „Vinea Dei“ također dodjeljuje stipendije i pruža školsku potporu djeci koja dolaze iz katoličkih obitelji slabijeg imovinskoga stanja, uvjerena da je ulaganje u mlade još jedan način izgradnje budućnosti Crkve. Inicijativu gotovo u cijelosti podupiru katolički laici. Poduzetnici, učitelji, računovođe, studenti, bankari, mladi stručnjaci i umirovljenici – svi pridonose u skladu sa svojim darovima. Mnogi se nikada nisu međusobno susreli, a ipak ih povezuje zajednička želja za služenjem. Za Gregoryja upravo to predstavlja sinodsku Crkvu u praksi. Svatko ima svoj poziv. Svatko ima nešto za ponuditi. Poslanje Crkve pripada svim krštenicima – istaknuo je osnivač zaklade.

Započnite ondje gdje se nalazite

Gledajući prema budućnosti, Gregory je izrazio nadu da će zaklada nastaviti dopirati do najudaljenijih zajednica, a istodobno pružati potporu bogoslovima čije je školovanje ugroženo zbog ekonomskih teškoća. Njegov je san također da se jednoga dana taj pokret proširi i izvan Indonezije kako bi služio Crkvi u drugim dijelovima svijeta. Ipak, njegova je završna poruka iznenađujuće jednostavna. On nije pozvao da doniramo, nego da djelujemo. Ne tražimo od svih vas da podržite Jala Kasih, nego poduprite svoju župu - rekao je - Pomozite svojoj lokalnoj zajednici. Posjetite onoga tko se osjeća usamljeno. Ohrabrite onoga tko se nalazi u nevolji. Započnite s malim stavrima. Bog često pokreće velika poslanja kroz sasvim mala djela ljubavi – zaključio je Albertus Gregory Tan.

Ceremonija je bila unaprijed isplanirana, a bazilika je zbog tog događaja iznimno trebala biti otvorena u kolovozu. Odluka je promijenjena nakon što su otkrivene informacije o D’Amarijevoj aktivnoj uključenosti u slobodno zidarstvo.

Prema „La Nuova Bussoli“, kler odgovoran za baziliku u početku nije znao za njegovu pripadnost masonskoj loži Veliki orijent Italije (tal. Grande Oriente d’Italia, GOI), najstarijoj i najvećoj regularnoj slobodnozidarskoj velikoj loži u Italiji, osnovanoj 1805. godine.

D’Amario je bio cijenjeni klasični gitarist i profesor na Konzervatoriju „San Pietro a Majella“ u Napulju. Tijekom godina surađivao je s Enniom Morriconeom, a dijelovi skladbi koje je izvodio na gitari našli su se u filmskoj glazbi za filmove „Za šaku dolara“, „Za dolar više“, „Dobar, loš, zao“ i „Bilo jednom na Divljem zapadu“.

Nakon glazbenikove smrti njegove veze s masonerijom javno je potvrdio Veliki orijent Italije. U objavljenom in memoriamu organizacija ga je predstavila kao osnivača rimske lože „Giuseppe Leti“ i autora službene himne Velikoga orijenta Italije. D’Amario je također dvaput vodio Regionalni kolegij časnih majstora Lacija i služio kao savjetnik Reda.

Te su informacije prenesene rektoru bazilike, biskupu Antoniju Staglianòu, predsjedniku Papinske teološke akademije. Nakon što ih je provjerio, kontaktirao je kardinala Reinu. Papin generalni vikar za Rimsku biskupiju, nakon konzultacija s pravnim odjelom Biskupije, odbio je dopustiti slavljenje mise zadušnice. Biskup Staglianò potom je primio i pisanu potvrdu te odluke.

Rektor bazilike razgovarao je i s pokojnikovom kćeri. Prema njezinu iskazu, nije znala za članstvo svoga oca u masoneriji. Crkvene vlasti također nisu dobile informacije koje bi upućivale na to da je D’Amario prije smrti napustio masonsku organizaciju.

Na kraju je u obiteljskom okružju održana samo molitva u prisutnosti svećenika, ali bez slavljenja svete mise i bez liturgijskoga ruha. Biskup Staglianò istaknuo je da je u budućnosti moguće slaviti svetu misu za preminuloga.

Odluka kardinala Reine u skladu je s nepromijenjenim stavom Katoličke Crkve prema aktivnom članstvu u masonskim organizacijama. U Deklaraciji Kongregacije za nauk vjere iz 1983. navodi se da negativna prosudba Crkve o masonskim udrugama ostaje nepromijenjena jer se njihova načela smatraju nespojivima s katoličkim naukom. U studenome 2023. Dikasterij za nauk vjere ponovno je potvrdio nespojivost aktivnog članstva u masoneriji s naukom Crkve.

Slučaj D’Amario pokazuje da, unatoč dijalogu koji se proteklih godina vodio između predstavnika Crkve i osoba povezanih s masonerijom, doktrinarni stav Crkve o tom pitanju ostaje nepromijenjen, izvijestio je ekai, a prenosi KTA.

Laurent Kružić kao svećenik stavljen je na raspolaganje Porečkoj i Pulskoj biskupiji na razdoblje od tri godine. U svom dvogodišnjem iskustvu s mladima Riječke nadbiskupije istaknuo je kako su se u ponuđene programe uključivali brojni mladi s područja nadbiskupije te studenti iz drugih biskupija. Na poseban način bili su uključeni i mladi koji ne studiraju nego rade. Susreti mladih bili su redoviti u Centru za mlade Miroslav Bulešić, a okupljali su se i na prigodnim duhovnim i humanitarnim programima. Kružić je istaknuo bdjenje na Trsatu uoči proslave sv. Vida i 100. obljetnice Riječke biskupije 2025. godine, dekanatske susrete krizmanika te program Vidformacije, obrazovanja mladih za pastoralno djelovanje.

Bivši i sadašnji voditelj Odsjeka za pastoral mladih prisjetili su se i prošlogodišnje suradnje u humanitarnoj akciji nakon koje je Riječka nadbiskupija donirala 12 000 eura Dječjem domu „Ivana Brlić Mažuranić“ u Lovranu, koji skrbi o djeci, mladima i majkama s djecom. Akciju prikupljanja sredstava pokrenuli su Ured za mlade i Odsjek za sport Riječke nadbiskupije povodom blagdana sv. Vida. Izradili su prigodne majice, vrećice i nakit s likom sv. Vida i riječkim motivima, koje je dizajnirala umjetnica Svjetlana Delić, a zatim u župama Riječke nadbiskupije i Sportskim igrama mladih prikupili novac za donaciju, izvijestili su iz Riječke nadbiskupije.

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga.

A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac.«

Svećenik: fr Ivan Dominik Iličić.

O divna Krvi mog Gospodina tebi posvećujem svoju osobu, život, misli, poteškoće i trpljenja. Raspolaži sa mnom kako ti želiš. Kraljuj Gospodine, u mom razumu po motrenju tvoje uzvišenosti, kraljuj u mom pamćenju po sjećanju na tvoja dobročinstva, kraljuj u mojoj volji po podložnosti tvojoj volji, a pogotovu kraljuj u mome srcu, posveti sve moje osjećaje, sklonosti, želje i učini ga potpuno slobodnim od svih stvorenja. Amen.

O predragocjena Krvi Isusova

O predragocjena Isusova Krvi, ti si bila prolivena da cijelom čovječanstvu pokažeš svoje milosrđe! Mi smo sada jako blizu tebi. Izlij se na nas u svome neizmjernom obilju! Evo naše glave, naših ruku, naše volje, pameti, sjećanja, misli, želja i nagnuća, naših aktivnosti, naše vanjske i unutarnje osjećajnosti! Operi nas od svega onoga što je prljavo; izbriši naše mrlje, ozdravi ono što je u nama bolesno; obrati nas i preobrazi svojom snagom, da mognemo ostati sjedinjeni s tobom. O neizmjerna čistoćo, očisti nas, ukrasi nas, nahrani nas, blagoslovi i spasi nas! Amen.

Pouzdanje u Krv Kristovu

(Za one koji se bore za oslobođenje od ovisnosti)

Gospodine Bože, Ti si mi dao život i zdravlje, no nisam poštivao Tvoje darove. Svojom lakomislenošću i zanemarivanjem postao sam ovisnik. Nepotrebno sam popuštao kušnjama, a sada se osjećam kao u zatvoru. Moja sloboda je ograničena, moje zdravlje slabo. Postao sam problem drugima i samome sebi. Želim se osloboditi svoje ovisnosti, ali mi nedostaje snage. Toliko sam puta pokušavao započeti novi život, ali svaka izgubljena bitka bi povećavala moju nutarnju prazninu, odbojnost prema samom sebi i prema životu uopće. A ipak, želim živjeti, želim započeti nanovo, želim pobijediti ono što me ograničava i drži u lancima. (Navedi u srcu svoje konkretne ovisnosti, kojih se želiš osloboditi).

Posvješćujući sebi da je Krv Tvoga Sina pobijedila pakao i smrt, želim se otvoriti i primiti tu Božansku snagu, taj lijek s Neba. Znam da vlastitim snagama ne mogu ništa promijeniti, zato se želim boriti zajedno s anđelima i sa svima koji se uzdaju u snagu Kristove Krvi.

Učvrsti moju slabu volju svojom ljubavlju, da ne bih tražio utjehu kod ljudi i da se više ne vratim ovisnosti. Želim razborito izbjegavati susrete, poznanstva, situacije koje su za mene kušnja i ustrajati u molitvi s Riječju Života, kada me vuče sila zla. Daj mi mudrost kako bih znao kada trebam izdržati u borbi, a kada je najbolja borba izbjeći kušnju.

Gospodine Isuse, svako oslobođenje od ovisnosti je bolno. Bojim se toga trpljenja, no ipak, želim gledati na Tebe, koji si ustrajao na Križnom putu. Snagom Tvoje Krvi želim ustrajati i kada imam dojam da više nemam snage i da nisam u stanju izdržati. Neka me Tvoja ljubav učvrsti i daje mi ustrajnost. Neka Duh Sveti, koji je dao snagu i pobjedu mučenicima, spasi također i mene i sve koji žele novi život, dostojan čovjeka i kršćanina. Amen.

Za milost opraštanja

Gospodine Isuse, Spasitelju! Ne želiš da na zlo zlom uzvratimo nego da zlo pobjeđujemo dobrim. Trebamo se pomiriti s onima koji nam se čine nesimpatičnima, koji su nas ranjavali ili nam nanijeli nepravdu. Nije lako moliti se iskreno i iz svega srca za one koji su daleko od nas zbog svog karaktera, svojih pogleda ili loših iskustava, za one s kojima više ne bismo htjeli imati ništa zajedničko.

Ali Tvoja Predragocjena Krv nam govori da ljubiš svakoga. Bez iznimaka. Platio si također i za one koje izbjegavamo ili odbijamo. I sami smo već toliko puta primili oproštenje. Svakodnevno Te molimo za oproštenje naših grijeha, «kako i mi otpuštamo dužnicima našim.» Zato te, Gospodine, molimo za tvojega Duha. On neka očisti naša srca, našu ljubav i naš pogled na druge. Želimo tvojim očima gledati čovjeka. Želimo vidjeti svako dobro, čak i onda kada nam ljudske slabosti i ograničenja zamrače sliku.

Molimo za milost istinskog i potpunog praštanja kako bismo mogli ljubiti poput Tebe, i kako bi tvoja spasiteljska Krv ponovo dotaknula duše naših bližnjih. Daj da znamo oprostiti kako bismo i sami primili oproštenje i postali radost i slava tvojemu i našemu Ocu na nebesima. Amen.

Za milost dobre smrti
Gospodine, Bože moj, znam da ništa u mome životu nije tako sigurno kao moja smrt i da ništa nije tako nesigurno kao trenutak završetka života na ovoj zemlji. Zahvaljujem Ti za vjeru koja mi daje nov pogled na tu stvarnost. Gledajući na smrt i uskrsnuće tvoga Sina više se ne moram bojati svoje smrti. Zahvaljujući Kristovoj Krvi, mogu mirno čekati na susret sa Sucem: čeka me kuća Oca koji me ljubi i mjesto koje mi je pripremio Spasitelj. No, ipak molim, da se dobro pripremim za smrt. Daj mi Svoga Duha, kako bih uvijek bio spreman na završetak zemaljskog života, pomiren s Tobom i sa svima. Želim biti također spreman i za život, posao i trpljenje, ako je to potrebno za ispunjenje Tvojih planova koje imaš za mene i za moju braću. Neka se ispuni Tvoja volja u svemu. Amen.

Posebno je naglasio važnost pomoći mladima i njihovoj budućnosti, ističući kako je kao salezijanac zahvalan što će dio prikupljenih sredstava biti usmjeren upravo na izgradnju studentskog doma.

”Dođimo u Vukovar. Zajedno zapjevajmo, pomolimo se i učinimo nešto dobro za Vukovar, za mlade i za Hrvatsku”, poručio je don Damir Stojić u objavi na Facebooku.

Podsjetimo, Thompsonov tim objavio je ranije da humanitarnim koncertom u Vukovaru podržavaju akciju Salezijanaca i njihov projekt završetka Studentskog doma u Zagrebu. ”Dom je namijenjen studentima iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine kojima su potrebni dodatna podrška i pomoć, kako bi im se omogućilo da nastave svoje obrazovanje i ostvare svoje snove”, napisali su na društvenim mrežama.

Uz objavu su stavili i poveznicu na promotivni video na kojemu se može saznati više:

https://youtu.be/e9CzkhTD43M

„Nakon čuda s kruhovima i ribama, Učitelj potiče svoje učenike da uđu u lađu i otisnu se na pučinu, dok se on povlači na goru, sam, kako bi molio. Međutim, daleko od obale, učenici su prepušteni na milost i nemilost vjetru i teško napreduju. Nakon iskustva uspjeha, u kojem su bili protagonisti čudesnog znamenja, sada se nalaze, nemoćni i prestrašeni, pred prijetnjom valova i protivnog vjetra“, rekao je.

Sveti je Otac podsjetio da im u najtamnijem trenutku noći Isus dolazi ususret po uzburkanim vodama, a oni ga, prestrašeni, zamijene za utvaru, ali on im kaže: „Hrabro! Ja sam! Ne bojte se!“ Gospodinova prisutnost sve mijenja: Petar čak uspijeva napraviti nekoliko koraka po valovima prema njemu; zatim se prestraši, počne tonuti, a Isus ga spašava. Kada potom Učitelj uđe u lađu, oluja se smiri i tada iz srca učenika spontano poteče ispovijest vjere: „Uistinu, ti si Sin Božji!“, istaknuo je rimski biskup.

„Da bi došli do toga, nije im bilo dovoljno što su bili svjedoci čuda niti što su pred ljudima doživjeli uspjeh: morali su proći kroz iskustvo vlastite slabosti i u njoj prepoznati Božju prisutnost. Tek su tako mogli doista otvoriti oči i srce njegovoj blizini te ponovno pronaći mir i usred oluje“, naglasio je Papa.

Petrov nasljednik je napomenuo da ih to čudo poučava nečemu važnom. „Prije svega, da se ne uzoholimo pred uspjehom i da nikada ne umišljamo kako možemo sve sami; a istodobno da ne očajavamo, čak ni u trenucima tame, kada se pred problemima osjećamo nemoćnima i kada nam se, unatoč našim naporima, čini da više nazadujemo nego što napredujemo. U svakoj okolnosti Isus nas ne napušta i, ako ga ponizno primimo u lađu svojega života – po molitvi, sakramentima i slušanju njegove Riječi – u njemu ćemo pronaći mir, svjetlo i snagu za svoj put”, istaknuo je.

„Neka nam Marija, ona koja je zbog svoje vjere proglašena blaženom, pomogne živjeti s pouzdanim predanjem Bogu“, zaključio je katehezu papa Lav XIV., izvijestio je Vatican News.

Tijekom službe na brodu preživio je teški kamikaza napad u kojem su mnogi njegovi suborci izgubili život. Božjom providnošću vratio se kući, gdje ga je čekala ljubav njegovog života. Nakon rata su se vjenčali, zajedno završili srednju školu i otišli na maturalnu večer kao supružnici, prenosi novizivot.net.

Tijekom osam desetljeća zajedničkog života izgradili su blagoslovljen dom. Danas ponosno broje dvoje djece, petero unučadi, jedanaestero praunučadi i troje prapraunučadi. Njihova 80. godišnjica simbolično se naziva “hrastovom godišnjicom”. Hrast ne postaje snažan preko noći; on podnosi oluje, savija se pod jakim vjetrovima i tiho stoji godinama. Upravo tako izgleda i vjeran brak.

Kada su ih upitali za tajnu tako dugovječne ljubavi, njihov odgovor bio je jednostavan i dubok: „Nemojte imati tajni i budite iskreni. Recite sve onako kako jest.“

Njihov primjer poziva nas da u vlastitim obiteljima gradimo duboke korijene, nosimo se s teškim životnim razdobljima i iz dana u dan izabiremo jedni druge, dajući slavu Bogu na daru zajedništva. Cijeli vido pogledajte na poveznici OVDJE.

U pismu upućenom župniku i dijecezanskom upravitelju, zabrinuti vjernici ističu kako ne mogu vjerovati da su crkvene vlasti odobrile takvu zabavu u posvećenom prostoru. Upozoravaju da događaj dovodi do buke, smijeha i narušavanja mira.

“Tijekom ovih dana sveti karakter mjesta bit će ozbiljno narušen, što je sama definicija riječi ‘oskvrnjenje'”, navodi se u pismu.

Katolici se pozivaju na Kanonsko pravo koje jasno propisuje da je u svetim prostorima dopušteno samo ono što služi štovanju, pobožnosti i religiji. Također podsjećaju na dokument Kongregacije za bogoslužje iz 1987. godine koji naglašava da crkve nisu javna mjesta za svjetovne događaje. Unatoč tome, pretvaranje sakralnih prostora u mjesta za zabavu i dalje postaje sve češća praksa u dijelovima Europe, prenosi novizivot.net.

Pošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam. Lađa se već mnogo stadija bila otisnula od kraja, šibana valovima. bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: »Utvara!«

I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« Petar prihvati i reče: »Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!« A on mu reče: »Dođi!« I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: »Gospodine, spasi me!« Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: »Malovjerni, zašto si posumnjao?« Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: »Uistinu, ti si Sin Božji!«

Đakon: Vjekoslav Uvalić.

Biskupi pozivaju na bolju zaštitu kršćana

Do ovoga pokolja dolazi u trenutku rastuće zabrinutosti unutar Crkve zbog pogoršanja sigurnosne situacije u Nigeriji. Predsjednik Bola Ahmed Tinubu sastao se 28. srpnja u Abuji s članovima Konferencije katoličkih biskupa Nigerije (CBCN) koji su izrazili zabrinutost zbog teškoga položaja kršćanskih zajednica i pozvali na učinkovitije mjere zaštite stanovništva.

Govoreći uime Biskupske konferencije, predsjednik CBCN-a i nadbiskup Kadune, Matthew Man-Oso Ndagoso, prenio je predsjedniku zabrinutost koju mnogi vjernici osjećaju zbog svoga položaja u zemlji: „Gospodine predsjedniče, ovo je trenutak u kojemu mnogi kršćani gaje opravdanu zabrinutost oko svoje uloge u Nigeriji – posebice u pogledu ravnoteže između kršćanskih i muslimanskih predsjednika – te se nadamo kako će se ta pitanja riješiti ciljanim Vladinim politikama i kako će kršćani dobiti jamstva vezana uz svoja građanska prava“.

Biskupi su također upozorili kako terorizam, razbojništvo i otmice i dalje prijete stanovništvu. Iako su priznali određeni napredak u borbi protiv tih kaznenih djela, izrazili su žaljenje što škole, crkve, domovi, poljoprivredna gospodarstva i ceste ostaju nesigurni u velikim dijelovima zemlje. Nadalje, pozvali su Vladu da zajamči slobodne, poštene i transparentne parlamentarne izbore 2027. godine upozorivši da bi izbori bez vjerodostojnosti predstavljali „poziv na katastrofu koju je moguće izbjeći“.

Nedoumice oko počinitelja

Nigerijske vlasti još nisu službeno pripisale odgovornost za masakr nijednoj određenoj naoružanoj skupini. Međutim, razne međunarodne kršćanske organizacije ukazuju na moguću umiješanost islamističkih milicija iz etničke skupine Fulani koje se godinama okrivljuje za brojne napade na kršćanske zajednice u središnjim i sjevernim dijelovima zemlje. Ta se pretpostavka podudara sa svjedočanstvima nekoliko stanovnika Naridona koji tvrde da su među napadačima prepoznali pripadnike tih skupina.

Tinubu osuđuje masakr

Nakon vijesti o masakru, predsjednik Bola Ahmed Tinubu osudio je napad i naložio oružanim snagama, policiji i obavještajnim službama da identificiraju odgovorne i uspostave sigurnost u regiji. Vlasti savezne države Kaduna također su izrazile sućut obiteljima žrtava i najavile pojačavanje sigurnosnih operacija.

Tragedija koja se ponavlja

Masakr u Naridonu označava još jedno poglavlje u nasilju koje je godinama mučilo kršćanske zajednice takozvanoga Srednjeg pojasa, regije u kojoj se spajaju islamistički terorizam, zemljišni sporovi i naoružane skupine.

Među najkrvavijim epizodama su masakri koji su se dogodili u državi Plateau tijekom božićnih blagdana 2023. godine, a koji su odnijeli živote gotovo 200 ljudi.

Unatoč upozorenjima Crkve i obećanjima vlasti da će pojačati sigurnost, napadi na civilno stanovništvo nastavljaju odnositi desetke života među kojima je mnogo djece dok tisuće kršćana žive pod stalnom prijetnjom od daljnjih masakra.

Na početku slavlja predvoditelj je spomenuo i dvije novakinje koje su prve zavjete položile prethodnih dana u svojim provincijama – jedna u Madridu u Španjolskoj, a druga u Sjedinjenim Američkim Državama. Nakon što je pozdravio vrhovnu poglavaricu Družbe, majku Chiaru Cazzuolu, i sve okupljene, don Giorgio istaknuo je kako se savez između Boga i čovječanstva obnavlja po darivanju života novih zavjetovanih sestara.

Obred škropljenja, praćen pjesmom „L’acqua viva“ („Živa voda“) Marca Frisine, otvorio je liturgijsko slavlje, nakon čega su uslijedila biblijska čitanja koja su usmjerila razmatranje: „Ljubi Gospodina Boga svojega“, „Samo je u Bogu moje spasenje“, „Sve izgubih da Krista steknem“ i „Tražite najprije Kraljevstvo Božje“.

U homiliji je don Giorgio iznio vrlo konkretno razmatranje, izgrađeno oko triju glagola u budućem vremenu – ljubit ćeš, hodat ćeš i uzdat ćeš se – kao smjernica za posvećeni život. Podsjetio je kako svaki poziv započinje slušanjem: „Ljubav ne proizlazi iz našega napora, nego iz slušanja glasa koji nam prvi progovara.“ Iz toga slušanja rađa se salezijansko poslanje koje se živi u radosti svakodnevice, u blizini najsiromašnijih mladih i u sestrinskom zajedništvu. Homiliju je zaključio pozivom na pouzdanje: „Ne brinite se za sutra… svakome je danu dovoljna moja milost.“

Život svakoga čovjeka, objasnio je don Giorgio, sažet je između dviju riječi: „voljen si“ i „ljubit ćeš“. Prije ljubavi dolazi slušanje: Bog prvi progovara i svakome od nas govori da je dragocjen. Slušati znači otvoriti prostor njegovoj prisutnosti u svakodnevnom životu. U posvećenom životu ljubav se ne sužava, nego se širi. Duhovno majčinstvo i očinstvo nisu oduzeti, nego umnoženi u Božjoj ljubavi. Zato će, rekao je, ljudi ove mlade redovnice zvati „majkama“ – jer će ljubiti srcem koje ne poznaje granice.

Pozivajući se na svetoga Pavla, don Giorgio potaknuo je okupljene da ne ostaju zarobljeni prošlošću, nego da idu naprijed, trčeći ususret Kristu. Salezijanski se život živi u dvorištima, u jednostavnosti svakodnevice, u blizini najsiromašnijih mladih i u bratskom zajedništvu. Da bi taj put imao smisla, pogled mora ostati usmjeren prema cilju – Isusu Kristu, raspetom i uskrslom. Na tom će putu biti i trnja jer svaka prava ljubav uključuje žrtvu, ali se salezijanska radost ne gasi kada je srce usmjereno prema poslanju.

Treći glagol poziv je na povjerenje. Evanđelje poručuje: ne brini se, nego vjeruj. U svijetu obilježenom potrebom za kontrolom Isus oslobađa srce od tjeskobe za budućnost. Redovnički zavjeti ne proizlaze iz ljudskih proračuna, nego iz povjerenja u Oca koji zna što nam je potrebno. Siromaštvo, čistoća i poslušnost postaju konkretni odgovori na to povjerenje: siromaštvo kao bogatstvo u Božjoj providnosti, čistoća kao sloboda ljubiti sve, a poslušnost kao potpuno predanje života Bogu, u uvjerenju da su njegovi planovi veći od naših.

Tražiti Kraljevstvo Božje za salezijanke znači tražiti lice mladih i pomagati im da otkriju kako su ljubljena djeca Oca. Vjernost se živi dan po dan: poput mane u pustinji, milost dolazi svakoga dana i dostatna je. Na kraju homilije don Giorgio pozvao je novakinje da Bogu daruju svoj život svim srcem, svom dušom i svom snagom, podsjećajući da je Bog vjeran te da posvećeni život ne dodaje dane životu, nego život danima.

Nakon navještaja Božje riječi magistra novakinja s. Luisa Menozzi prozvala je svaku novakinju po imenu, a one su odgovarale: „Evo me.“ Jedna od njih, u ime svih, izrazila je želju da se u Družbi kćeri Marije Pomoćnice potpuno daruju Bogu kako bi sudjelovale u njegovu djelu spasenja.

Nakon homilije svaka je pojedinačno izrekla obrazac zavjeta čistoće, siromaštva i poslušnosti u ruke vrhovne poglavarice, majke Chiare Cazzuole, te potom potpisala službeni dokument. Majka Chiara svaku je primila u Družbu zagrljajem, a zatim joj predala Konstitucije i križ, znakove pripadnosti Kristu i Družbi. Pjesma „O Maria, Vergine Potente“ („O Marijo, Moćna Djevice“) zaključila je taj dirljivi trenutak.

Na završetku slavlja mlade su redovnice svoju zahvalnost izrazile u obliku molitve, prisjećajući se svojih obitelji, zajednica, odgojiteljica, susestara, salezijanaca te svih koji su ih pratili na njihovu putu zvanja, osobito prijatelja i mladih.

Majka Chiara Cazzuola pozvala je sve da i dalje mole za nove zavjetovane sestre, istaknuvši ljepotu prizora mladih koji svoj život daruju Bogu. Posebno se obratila kćerima Marije Pomoćnice i svim odraslima, naglašavajući važnost prepoznavanja žeđi za Bogom koja postoji u srcima mladih te njihova praćenja u razlučivanju Božjega poziva.

Na kraju se obratila obiteljima podsjetivši na obećanje svetoga Ivana Bosca: „Kada neka obitelj daruje sina ili kćer Gospodinu, Marija Pomoćnica zauzima njegovo ili njezino mjesto u toj obitelji.“ Zaključila je riječima: „Želim vam da iskusite ovu majčinsku prisutnost koja prati vaš životni put. Hvala“, objavljeno je na mrežnoj stranici kćeri Marije Pomoćnice.

U ono vrijeme: Pristupi Isusu neki čovjek, padne pred njim na koljena i reče: »Gospodine, smiluj se sinu mojemu jer je mjesečar i zlo mu je. Često doista pada u oganj i često u vodu. Dovedoh ga tvojim učenicima i ne mogoše ga izliječiti.«

A Isus odgovori: »O rode nevjerni i opaki! Dokle mi je biti s vama! Dokle li vas podnositi! Dovedite mi ga ovamo!« I zaprijeti Isus zloduhu te on iziđe iz njega. I ozdravi dječak toga časa.

Tada učenici pristupiše nasamo k Isusu i rekoše: »Zašto ga mi ne mogosmo izagnati?« Kaže im: »Zbog vaše malovjernosti. Zaista, kažem vam, ako imadnete vjere koliko je zrno gorušičino te reknete ovoj gori: ‘Premjesti se odavde onamo!’, premjestit će se i ništa vam neće biti nemoguće.«

Svećenik: vlč. Karlo Špoljarić.

A motorcyclist rushed into the wildfire zone in Western Attica, fearing the chapel of Archangel Michael had burned. Everything around was ash — but the chapel stood untouched. His video instantly went viral. #orthodox pic.twitter.com/YuMguMXO7O

— Greek City Times (@greekcitytimes) August 6, 2026

Još je nevjerojatnije što su stabla koja neposredno okružuju kapelicu ostala zelena, dok je ostatak područja pretvoren u zgarište.
U unutrašnjosti crkve ikone, namještaj i vjerski predmeti izgledaju potpuno netaknuto. U kandilima je čak ostalo ulja — detalj koji činjenicu da je građevina preživjela čini još nevjerojatnijom.
Snimka se velikom brzinom proširila društvenim mrežama, a brojni korisnici netaknutu kapelicu opisuju kao istinsko čudo usred razaranja.

Izvor: greekcitytimes

Online prodaja ulaznica za koncert odvija se preko Sportify events: https://events.sportify-app.com/

“Vidimo se u Vukovaru! Čuvajmo jedni druge!”, zaključuje menadžment Marka Perkovića Thompsona.

Marko je istaknuo kako Juliju smatra Božjim darom te da nije mogao zamisliti prikladnije mjesto za prosidbu žene s kojom želi provesti život i osnovati obitelj.

Njihove obitelji povezuju i duboki hrvatski korijeni. Nakon Drugoga svjetskog rata njihovi djedovi i bake odselili su u Kanadu, gdje su zajedno s drugim hrvatskim iseljenicima sudjelovali u izgradnji hrvatske crkve i Hrvatskog centra u Vancouveru.

Upravo su u tom centru njihove obitelji godinama čuvale vjeru, običaje i povezanost s domovinom te ih prenosile na nove naraštaje.

Zaruke u Međugorju tako su, prema objavi, bile više od same prosidbe – spoj ljubavi, vjere, obitelji i hrvatske baštine. Marko i Julia vjenčanje planiraju proslaviti sljedeće godine u Hrvatskom centru u Vancouveru, na mjestu na kojem su i prethodne generacije njihovih obitelji obilježavale važne životne trenutke.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga. Ta što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj?

Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojini i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim.« »Zaista, kažem vam, neki od ovdje nazočnih neće okusiti smrti dok ne vide Sina Čovječjega gdje dolazi sa svojim kraljevstvom.«

Svećenik: vlč. Petar Mlakar.

Preminuli je kasnije identificiran kao o. Samuel Opeyemi iz Župe sv. Pavla u gradu Ayetoro Gbedeu, u lokalnoj samoupravi Ijumu, u država Kogi.

U objavi na biskupijskom Facebooku preporučili su svojeg „voljenog svećenika beskrajnom Božjem milosrđu, zahvaljujući za njegovo vjerno služenje, požrtvovnu ljubav, i nepokolebljivu predanost Božjem narodu“.

Svećenike, redovnike i laike da se sjete ubijenog svećenika u molitvama i misama te da mole za njegovu obitelj i biskupiju tijekom žalovanja.

Guverner Ahmed Ododo opisao je svećenikovo ubojstvo kao „gnusan i neprihvatljiv čin“, objavio je Fides.

Četiri dana nakon ubojstva, u nedjelju 2. kolovoza, u Inoyiju u državi Enugu najmanje sedmorica naoružanih muškaraca upala su u crkvu sv. Josipa u Inoyiju, u okrugu Udiju u državi Enuguu, oko 8:30, prekidajući liturgijsko slavlje. Oteli su najmanje tri osobe – bogoslova, katehista i župljanina, i pobjegli u obližnju šumu.

Napad se dogodio kad je jaka kiša zahvatila područje, a vjernici su bježali iz crkve tražeći zaklon. Neki župljani su počeli potjeru, ali su odustali jer su napadači bili teško naoružani, te nisu htjeli ugroziti živote talaca.

Policija je pokrenula potragu koja je, prema vlastima, omogućila katehistu da pobjegne i vrati se kući. Bogoslov Lawrence Chidera Igbo i laik Emmanuel ostali su u rukama otmičara, objavila je agencija Papinskih misijskih djela.

@visitknin Dječji domoljubni festival - Kninu s ljubavlju ❤️🇭🇷 Luka Pulić - Bili cvitak #knin #oluja95 #visitknin ♬ izvorni zvuk - visitknin

„Danas sam posjetio jednu školu u Keniji. Ovo je iskustvo koje me duboko dirnulo i podsjetilo koliko često zaboravljamo cijeniti ono što imamo.

Djeca ovdje uče u skromnim uvjetima. Učionice su jednostavne, nedostaje mnogo toga što naša djeca smatraju sasvim uobičajenim. Ipak, u njihovim očima vidi se želja za učenjem, osmijeh i radost. Unatoč siromaštvu koje se ovdje osjeti na svakom koraku, nose u sebi nevjerojatnu snagu i zahvalnost.

Kod nas djeca imaju puno više mogućnosti, materijalnih stvari i prilika. Zato bih volio da ih naučimo koliko je važno biti zahvalan za ono što imaju, jer sreća ne dolazi uvijek iz obilja, nego iz načina na koji gledamo na život.

Ovaj posjet ostat će mi dugo u srcu i podsjećati me da su znanje, zahvalnost i osmijeh vrijednosti koje nemaju cijenu.“

Poruka fra Stjepana Brčine nije usmjerena samo na usporedbu životnih uvjeta, nego i na podsjećanje da istinsko bogatstvo nije u onome što posjedujemo, već u sposobnosti da budemo zahvalni. Video iz Kenije pokazuje kako djeca, unatoč teškim okolnostima, zrače vedrinom, nadom i željom za učenjem.

Njegova objava mnoge je potaknula na razmišljanje o tome koliko često uzimamo zdravo za gotovo mogućnosti koje imamo, dok su u mnogim dijelovima svijeta obrazovanje, školski pribor i osnovni uvjeti za život još uvijek privilegija.

Video iz Kenije tako nije samo zapis jednog putovanja, već snažan podsjetnik da su znanje, zahvalnost i osmijeh vrijednosti koje nadilaze svako materijalno bogatstvo.

„Pozvani smo čitati Sveto pismo zajedno s Učiteljem, tumačiti naše vrijeme i donositi odluke nasljedujući njegov put. Ovdje smo kako bismo pobijedili ravnodušnost i strah, kako bismo razriješili sumnje koje nas sputavaju kao što su nekoć sputavale apostole. Isus nas poziva da uđemo u odnos s njegovim životom kako bismo ispisivali nove stranice povijesti“, pojasnio je.

Istaknuo je da je Asiz „mjesto gdje nam sve govori da naš život može dobiti novi oblik, zračiti svjetlom i obnavljati svijet.“ Podsjetio je također da je upravo ondje započela preobrazba svetoga Franje i svete Klare, a zatim i tisuća drugih mladih koji su prihvatili Evanđelje bez kompromisa, pa je tako Isusov život započeo u njima.

Na dan kada Crkva slavi blagdan Preobraženja Gospodinova, Papa se u homiliji dotaknuo događaja na gori Tabor. Papa je primijetio da Isusovo lice koje je zasjalo kao sunce i njegove haljine koje su postale bijele kao svjetlost podsjećaju na uskrsno jutro i na anđela koji je navijestio uskrsnuće, čije je lice bilo kao munja, a odjeća bijela kao snijeg. To je znak svjetla novoga dana prema kojemu smo usmjereni dok je oko nas, a katkad i u nama, još uvijek tama. No, zora već sja u mnogim svecima, poput svetoga Franje i svete Klare, kao i u mnogobrojnoj braći i sestrama koji na zlo odgovaraju dobrom, rekao je Papa.

Ohrabrio je mlade rekavši im da nisu sami te da su to ovih dana i sami iskusili, susrećući se i slušajući jedni druge, prelazeći od buke glasova koji se nadjačavaju i sukobljavaju prema umijeću pravoga razgovora.

Pritom je dodao: „Crkva postoji kako bi nas uvela u tu dinamiku slušanja i odlučivanja, u kojoj spoznajemo za koga živjeti i kako živjeti. Ona je zajednica u kojoj učimo razlikovati Božji glas, koji se nikada ne podudara jednostavno s našim mišljenjima, te odvažiti se na poslušnost Duhu Svetomu, koja je učinila hrabrima i kreativnima sve one koji su prihvatili slijediti Isusa.“

Ako se odvojimo od Boga i od drugih, gubimo svoje pravo lice, a preobražavamo se u odnosima koji hrane i pozivaju na život, istaknuo je potom papa Lav. Osvrćući se na franjevačku duhovnost, rekao je da ona nastoji pažljivo obnoviti temeljne odnose s Bogom i sa svim njegovim stvorenjima, a to je sloga koju danas, više nego ikada, trebamo čuvati i njegovati.

U vremenu kada čovječanstvu prijeti opasnost da izgubi svoje lice, kršćani su pozvani podignuti pogled prema Bogu koji je postao tijelom, svjesni da samo u otajstvu utjelovljene Riječi otajstvo čovjeka nalazi svoje pravo svjetlo. Zbog toga to veličanstveno čovještvo u Isusu Kristu postaje Put, Istina i Život, otvarajući svakome od nas put prema punini života, rekao je Papa te dodao: „Razlog zbog kojega nas sveti Franjo i dalje privlači, osamsto godina nakon svoje smrti, stoji upravo u tom veličanstvenom čovještvu koje ga je potaknulo da napusti već iscrtane putove kako bi otvorio novi put, dosljedniji Isusovu putu.“

Izbor svetoga Franje u njegovo je vrijeme bio revolucionaran, a još je dojmljiviji izbor svete Klare koja je kao žena željela živjeti slobodno. To je snaga kršćanstva od samih njegovih početaka i kroz različite izraze, istaknuo je Sveti Otac.

„Dragi mladi, danas Europa i cijeli svijet u vama traže nove svece: usudite se vjerovati riječi Evanđelja, postanite ljudski u slobodi Isusa Krista, zagrlite sestru siromaštinu. Naslov vašega susreta – Go! – jest poslanje, poziv da krenete putovima za koje nemamo karte, jer se oni otvaraju slušajući srce, poslušnošću Duhu Svetome i slijedeći Uskrsloga koji hodi pred nama“, poručio je mladima Papa.

Sve to treba živjeti ne udaljavajući se od Kristovih rana, napomenuo je podsjećajući na riječi pape Franje iz apostolske pobudnice „Evangelii gaudium“, koji je istaknuo da Isus želi da dotičemo ljudsku bijedu i patnju drugih te da očekuje da ne tražimo osobna ili zajednička utočišta koja nas udaljavaju od središta ljudske drame.

Premda se može dogoditi da čovjek ne bude shvaćen čak ni od vlastite obitelji, kao što se dogodilo svetome Franji, odreći se kulture moći i rušiti zidove koji razdvajaju ljude nikada ne znači izdati svoju obitelj, grad ili tradiciju, napomenuo je. Naprotiv, to znači osloboditi ih od njihovih sablasti, od neprijatelja izmišljenih zbog straha i neznanja te od nasilja kojim se nastoji nametnuti vlastiti mali poredak u stvarnosti koja nas sa svih strana nadilazi, pojasnio je.

„Pouzdati se u Boga znači ponovno otkriti, poput svetoga Franje i svete Klare, svijet braće i sestara koje trebamo cijeniti i kojima trebamo služiti, a ne ih iskorištavati ili nad njima vladati. To nije svijet koji trebamo braniti, nego zagrliti. Posvetite se, dragi mladi, izgradnji civilizacije ljubavi, čije ste klice susreli u tolikim primjerima besplatnosti te koja – po Kristovu primjeru – preobražava mnoge graditelje mira koji su i danas predani u služenju životu, čak i u najtragičnijim prizorima smrti“, rekao je.

Papa Lav XIV. je stoga pozvao mlade naraštaje da ujedine svoje najbolje snage – studij, sposobnosti, rad, prijateljstva, ljubav i molitvu – kako bi na različite načine u današnjem vremenu ostvarivali viziju svetoga Franje, prenio je Vatican News.

ZAPOČEO 37. FESTIVAL MLADIH U MEĐUGORJU: POVRATAK NA IZVOR JE POVRATAK KRISTU"

Pohodilo ga je više desetaka tisuća mladih iz prijavljene 73 zemlje svijeta i više stotina svećenika, čiji pravi broj ostaje do kraja nepoznat, jer se pravi broj (najveći broj koncelebranata bio je zadnjega dana Mladifesta, njih 690) nikada ne može sa sigurnošću znati zbog toga što mnogi ostaju ispovijedati i tokom misnog slavlja i molitvenog programa.

Slijedeće godine, 38. Mladifest bit će održan u pomjerenim datumima, od 27. do 31. srpnja 2027. godine. Razlog ove promjene termina je zbog Svjetskog susreta mladih u Seoulu (Južna Koreja) koji se održava od 3. do 8. kolovoza 2027.

NA IZVORU MEĐUGORJA I NA IZVORU FRANJEVAŠTVA

U ovom geslu „Ad fontem!“ tematski su se objedinile i proslavile dvije velike obljetnice: 45. obljetnica Gospinih ukazanja (1981. – 2026.) te 800. obljetnica preminuća sv. Franje, utemeljitelja Franjevačkog reda.

O ovoj poveznici i vraćanju na izvore, i međugorske i franjevačke duhovnosti, međugorski župnik i koordinator 37. Mladifesta, fra Zvonimir Pavičić je rekao:

”Obično kad se proslavljaju neke velike godišnjice, uvijek se prisjeća početka, odnosno izvora odakle je sve krenulo. Mi ove godine proslavljamo 45. obljetnicu Gospinih ukazanja i, također, 800. obljetnicu smrti svetoga Franje pa smo se upravo zbog toga odlučili vratiti na izvor, i na izvor franjevaštva, ali i na izvor Međugorja, tamo gdje je sve započelo. Tako da ćemo i kroz ovaj Mladifest provući i misli svetoga Franje, ali isto tako kateheze će biti osmišljene na način da će govornici govoriti o svetom Franji, ali i o duhovnosti Međugorja.“

Ove dvije teme doticale su se u najavama govornika, tako su se prije kateheza čitali tekstovi sv. Franje Asiškog, a prije svakog svjedočanstva, čitala se jedna Gospina poruka koja je odgovarala poruci svjedočanstva.

IZVRSTAN SCENARIJ 37. MLADIFESTA

Ono što se istaknulo na ovom Mladifestu bila je jedna posebna promišljenost i uklopljenost svih sadržaja programa. Sve je bilo ukomponirano poput dobrog scenarija nekog filma ili predstave. Jer, ako je scenarij loše napisan, uzalu se trude glumci ili produkcija. Fra Zvonimir se već istaknuo kao dobar scenarista u pripremi tekstova i uloga za Večer svjedočanstava i razgovora o fra Slavku Barbariću koja je održana 24. 11. 2025. prigodom obilježavanja 25. obljetnice njegova rođenja za Nebo. Inače, fra Slavko je 1989. pokrenuo ove molitvene duhovne obnove za mlade, kasnijih godina nazvane MLADIFEST! Tako se i na Mladifestu vidjelo koliko su program, poruke, kateheze, svjedočanstva, zadaci za sudionike te dvije nove instalacije postavljene upravo za prigodu ovih dana, međusobno isprepletene, povezane i imaju jedinstveni cilj: dovesti sudionike do izvora franjevaštva i Međugorja, a to je osobni susret sa Isusom Kristom, susret sa Vječnom ljubavlju koja te ljubi i u spoznanju te ljubavi zauvijek ostaješ promijenjen.

DVIJE PRIGODNE INSTALACIJE U SLUŽBI PORUKE „Ad fontem“: 'VIA FRANCISCI' i ZDENAC BOŽJE RIJEČI

Prva instalacija predstavljena nekoliko dana prije Mladifesta je „Via Francisci – put svetoga Franje“ postavljena na stazi iza vanjskog oltara crkve sv. Jakova u Međugorju. Cilj joj je hodočasnike vraćati na izvore Gospine škole, franjevaštva i naše katoličke vjere. Sastoji se od pet postaja sa slikama s motivima iz života svetog Franje i Međugorja koje su djelo akademskog kipara Tonija Kozarića, a prate ih meditacije na teme: Ispovijed – put pomirenja, Evanđelje – pravilo života, Silentium – tišina susreta, Post – sloboda srca i Euharistija – izvor i vrhunac. Tekstovne meditacije napisao je župni vikar u župi sv. Jakova Međugorje fra Ivan Hrkać.

Druga instalacija je Zdenac Božje riječi, napravljena od stiropora i ljepila za fasade, postavljena uz stablo masline ispred crkve sv. Jakova, podsjećajući na biblijski Jakovljev zdenac na kojem se dogodio susret Isusa i Samarijanke. Upravo ovaj motiv izrezbaren je na zdencu koji je također djelo akademskog kipara Tonija Kozarića. Ovaj Zdenac Božje riječi trebao je poslužiti kao podsjetnik kako je najveći nepresušni izvor i Franjevaštva kao i Gospine škole upravo Božja Riječ. I sama Gospa u zadnjoj svojoj poruci od srpnja upućuje da uvijek pijemo s tog Biblijskog izvora:

„Stavite, dječice, Sveto pismo na vidljivo mjesto u vašoj obitelji i čitajte ga, da bi vam bilo poticaj na obraćenje i novi život.“ (Gospina poruka 25. 7. 2026.)

Upravo ovaj citat napisan je na ploči koja stoji uz zdenac. U zdencu se nalaze crvene kartice sa logom Mladifesta i određenim biblijskim citatom koji vjernici mogu izabrati kao Božju riječ za sebe te ponijeti kući kao mali suvenir sa Mladifesta. Zdenac je bio doista jedna dobra ideja za promoviranje i poticanje čitanja Božje riječi, pa je prema podacima ICMM tokom Mladifesta izvučeno više od 40 000 listića s citatima.

KATEHEZE KAO INSPIRACIJA IZAZOVA ZA MLADE (RIJEČI I DJELA)

Naša katolička vjera je vjera koja se treba utjeloviti, bez djelotvorne ljubavi, bez toga da „Riječ tijelom postane“ ona ne vrijedi ništa! O tome su većinom govorile i kateheze ovogodišnjeg Mladifesta, pa je svaka od njih bila svojevrsna inspiracija za određeni izazov, zadatak koji su mladi trebali izvršiti toga dana.

„Odlučili smo također tokom Mladifesta dati nekoliko zadataka svima nama kako bismo što bolje živjeli svoju vjeru i svjedočili je u svom životu.“ – najavio je ovu lijepu ideju fra Zvonimir.

PRVA KATEHEZA I PRVI IZAZOV

Tako je prva kateheza koju je u nedjelju imao FRA ALOJZIJE SLAVKO ANĐELIĆ, a koja je govorila o Franjinoj i Gospinoj viteškoj borbi za mir, bila inspiracija za zadatak da se moli za mir u svijetu: „Za današnji dan, na blagdan Gospe od Anđela htjeli svima nama dati jedan zadatak, a to je MOLITVA ZA MIR. Ovaj izazov se sastoji u tome da svatko danas izmoli 3 Zdravo Marije za mir u svijetu. Sv. Franjo je bio prijatelj mira, u ovom velikom Jubileju, podsjetimo se koliko je mir važan i zapravo je to i jedna od prvih poruka ovdje u Međugorju. Oprost je važan dio nutarnjeg mira, stoga razmisli zamjeraš li nekome nešto, nosiš li nekakvu gorčinu u svome srcu? Danas na blagdan Gospe od Anđela, predaj Gospodinu svoje rane, svoje gorčine i odluči krenuti dalje bez toga tereta!“

DRUGA KATEHEZA I DRUGI IZAZOV

U ponedjeljak kateheza FRA LJUBE KURTOVIĆA govorila je o POSTU kao o jednom od temelja međugorske, ali i Franjine duhovnosti, zato je izazov dana bio digitalni post: „Danas, pošto govorimo o postu, zadatak, izazov će biti DIGITALNI POST! Pozivam vas danas: Isključite mobitel i društvene mreže na dva sata. Kao što je Franjo birao jednostavnost i ti ostvari unutarnji mir bez buke digitalnog svijeta. Učini barem jedan mali čin ljubavi, osmijeh, pomoć, ljubaznu riječ… Franjo je pokazivao da male geste mijenjaju svijet i uljepšavaju svakodnevicu. Učimo se ljubiti kao što je i sv. Franjo ljubio!“ – kazao je fra Zvonimir.

TREĆA KATEHEZA I TREĆI IZAZOV

U utorak, fra Ante Vučković u svojoj katehezi želio je mladima približiti značenje Božje Riječi za Franju, ali i za Međugorje. Nakon kateheze, fra Zvonimir je zaželio da sve prisutne Božja Riječ zaogrne i odgaja kao što je odgojila i sv. Franju. U duhu ove kateheze bio je i izazov dana: čitanje Božje riječi 10 minuta u toku dana.

ČETVRTA KATEHEZA I ČETVRTI IZAZOV

U srijedu, zadnju katehezu imao je FRA BOJAN RIZVAN koji je govorio o Franjinoj i Gospinoj ljubavi prema Isusu Kristu. Ta se ljubav očitovala preko posebne ljubavi za svećenike u čijim se rukama hostija i vino pretvaraju u Tijelo i Krv Kristovu, zboga toga je izazov dana bio MOLITVA ZA SVEĆENIKE! „Danas se posebno sjeti svog župnika, svoga duhovnika, svoga ispovjednika… pomoli se za njega. Zatraži za sve svećenike snagu, mudrost, radost i ustrajnost u njihovom služenju! Neka to bude naš zadatak za danas“ – kazao je fra Zvonimir!

ZBOR I ORKESTAR MLADIFESTA DONISILI SU SKLAD NEBA U NAŠA SRCA

Oko stotinjak članova zbora i orkestra Mladifesta koji prof. Damir Bunoza vodi već 17. godinu, nekoliko dana prije početka Mladifesta okupilo se na probe reportoara pjesama koji je ove godine, uz stare, imao i neke nove izvedbe. Svojevrsni hit ovogodišnjeg Mladifesta svakako je pjesma 'Heaven is in my heart' (Nebo je u mom srcu).

Svojim pjevanjem i maestralnim instrumentalnim izvedbama, posebno na liturgijskim slavljima i završnom oproštaju uz pjesmu, oni su pokazali kako ovo nije običan zbor, jer ono što sve njih spaja u jedno i što se komunicira drugima kroz njihove izvedbe je sila i snaga Duha Svetoga koju svatko od članova zbora živi u osobnom molitvenom životu i angažmanu u vlastitim župama.
„Međugorski zbor i orkestar zaista je specifičan zbor u pozitivnom smislu, gdje svi pričamo na engleskom jeziku, svi smo iz različitih zemalja, ali svi točno osjećamo kako trebamo pjevati i kako trebamo svirati da bi vladao Duh Sveti“ - rekao je prof. Bunoza.

NOSI MI SE CRVENA BOJA...

Članovi zbora i orkestra kao i sve osobe uključene u organizaciju Mladifesta nosili su akreditacije i prepoznatljive majice sa LOGOM MLADIFESTA. Ove godine majice članova zbora bile su crvene boje, a majce FRAMAŠA i VOLONTERA bile su svjetlozelene boje. Na majcama se nalazio LOGO MLADIFESTA koji je bio predstavljen za jubilarni 25. Mladifest 2014. godine, dizajnerski rad Vanje Sivrić i Katarine Vasilj. One su tada objasnile i njegovo značenje: "Novi logotip je jednostavan, ali komunicira duboku poruku. Dva brda - dva simbola Međugorja, tvore srce. Unutar srca je samo Međugorje. Srce je otvoreno, kao što i srce svakog vjernika treba biti otvoreno za Boga i bližnje. Gospa nas stalno iznova poziva da molimo srcem, da otvorimo svoje srce Isusu. Srce je s desne strane presječeno linijom tako da tvori križ. Simbol kršćanstva, Isusa Krista. Križ je na srcu, podsjeća nas da nas Isus ljubi i da je križ znak najveće ljubavi. Poprečna linija križa je uzdignuta te podsjeća na ruke dignute u pjesmi i molitvi. Srce je ujedno i slovo M. M kao Mladifest, M kao Međugorje, M kao Marija".

VEČERNJI MOLITVENI PROGRAM – IZVOR NADNARAVNOG MIRA

Vrhunac svakog pojedinačnog dana i ovog 37. Mladifesta bio je večernji molitveni program. Krunica, Sveta misa, predslavitelji liturgijskih slavlja u svojim propovijedima, u molitvenim trenucima klanjanja pred Presvetim, procesije sa Gospinim kipom, molitve pred križem s meditacijom sa svijećama, učinili su da je svako srce moglo iskusiti komadić Neba u sebi. Pomazanje je bilo srcem tako čitljivo i očutljivo, slava Božja koja je zaustavljala vrijeme, prolazno pretvarala u neprolazno što je za plod imalo jedan veliki mir u duši. A upravo je MIR kojeg nose KRALJ MIRA i KRALJICA MIRA, glavni izvor zbog kojega svi dolazimo ovdje u Međugorje.

Ps. Bog čuva svoje
I na kraju jedna zanimljivost koja pokazuje kako Bog sa svime ima svoj plan. Naime, ovoga proljeća izvršeni su radovi na obnovi vanjskog oltara crkve sv. Jakova. Stara tenda, zamjenjena je novom, termički nepropusnijom i od protuzapaljivog materijala koji je prije nekoliko dana doista pokazao kako mu ni vatra ne može ništa. Zahvaljujući ovom potezu, vanjski oltar, ali i cijela ckva sv. Jakova spašena je od velike štete, u protivnom, sa starom tendom, tko zna što bi bilo kod tako velike vatre.

MISA NA KRIŽEVCU: POZIV NA OSOBNO PREOBRAŽENJE S ISUSOM"

"U svitanju prvih zraka svjetlosti koje su razbijale tamu i riječi fra Zvonimira Pavičića koji je predslavio svetu misu, razbile su tišinu sabranosti koja je uslijedila nakon molitve krunice koja se molila prije mise."

Paula Tomić/medjugorje-info.com

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

U svitanju prvih zraka svjetlosti koje su razbijale tamu i riječi fra Zvonimira Pavičića koji je predslavio svetu misu, razbile su tišinu sabranosti koja je uslijedila nakon molitve krunice koja se molila prije mise.

Preobrazba u nove ljude

„Popeli smo se ovdje potrebiti Njegova preobraženja. Na današnji blagdan, molimo Ga da i nas preobrazi...“ – započeo je fra Zvonimir, a u svojoj propovijedi je nastavio: „Dragi mladi, danas slavimo blagdan Gospodnjeg preobraženja. I mi smo se popeli na ovo brdo na kojem su mnogi doživjeli svoje preobraženje. Isus je ovdje promijenio njihov život, povjerovali su Isusu, njemu su otvorili svoje srce i On ih je preobrazio u nove ljude. I nas danas poziva da mu otvorimo svoja srca, da nas učini novim ljudima, da budemo istinski kršćani, oni koji uvijek traže Isusa i žele s njim živjeti.“

Zatim je svoju propovijed pročitao i na drugim jezicima za strane hodočasnike. Pjevanje tokom mise spontano su vodili fratri i hodočasnici, a nakon svete Mise, okupan zrakama prvog jutarnjeg sunca, fra Zvonimir je svima uputio i završnu riječ: „Evo još jednom želim zahvaliti svima vama što nam je bilo tako lijepo proteklih dana i vidimo se sljedeće godine!“

Paula Tomić/medjugorje-info.com

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

U ono vrijeme uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime.

A Petar prihvati i reče Isusu: »Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.« Dok je on još govorio, gle, svjetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!« Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: »Ustanite, ne bojte se!« Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama.

Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: »Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.«

Svećenik: fr. Mate Kolak.

Isus nas uči vjeri one Kananske žene koja nije odustala, nije se uvrijedila.. „što je više nailazila na kušnju, to se više približavala Tebi! Gospodine, podari i nama takvu vjeru! Vjeru koja ne odustaje kada je teško, kada odgovori kasne, koja se ne temelji na onome što osjećamo nego na povjerenju da ti znaš što je najbolje za nas!“ – molio je između ostalog fra Zvonimir!

DANAS JE KONAČNO POBJEDILA PJESMA I PLES!

Unatoč toplinskoj kupoli koju su najavili za današnji i sutrašnji dan, mladi su pokazali kako ih ni visoke temperatre ni užareni zrak, ni omarina sunca ne mogu spriječiti u plesu, pjesmi i radosti! I danas su konačno pjevni i plesni blokovi između riječi dobili svoj pravi prostor, a glazbenici vrijeme za svoje instrumentalne egzibicije.

KATEHEZA
FRA BOJAN RIZVAN, Sv. Franjo kao zaljubljenik u Krista

Prije kateheze, fra Zvonimir je ponovno pročitao jedan tekst sv. Franje iz jedne njegove opomene: „Blago sluzi koji se smatra boljim kad ga ljudi slave i veličaju, nego kad ga smatraju nevrijednim, priprostim i prezrenim. Jer koliko čovjek vrijedi pred Bogom, toliko vrijedi i ne više. Jao onome redovniku koji je od drugih postavljen na visoki položaj i ne želi svojevoljno sići. I blago onom sluzi koji bez svoje želje biva postavljen na visok položaj, a uvijek želi biti pod nogama drugih.“

Jutarnju katehezu održao je FRA BOJAN RIZVAN, član Franjevačke kustodije svetog Jeronima. Fra Bojan je uistinu nadahnuto govorio o Franjinoj zaljubljenosti u Isusa Krista koja je za njega bila izvor i njegova poziva, i ljubavi prema Crkvi i prema svećenicima. A zatim i snaga za prihvaćanje Isusove boli i trpljenja do te mjere da je i sam postao „drugi Krist“! „Franjo ljubi ranjenu Crkvu jer zna da u njoj prebiva Krist! – To je Kristocentrična duhovnost. A ovu Kristocentričnu duhovnost živi i Gospa u Međugorju koja uvijek stavlja sakramentalni život na prvo mjesto. Isto tako Gospa je bila zaljubljena u Božju Riječ, jer je bila spremna reći: Neka mi bude po Riječi tvojoj!“

Između puno lijepih i dubokuh musli o franjinoj duhovnosti ističe se ova misao: ”Ljubav se uvijek mjeri spremnošću na trpljenje. Nekoga voliš onoliko koliko si spreman trpjeti za njega. Nekoga voliš onoliko koliko si spreman život svoj dati za njega. I to je Franjo znao”.

VIDEO: Majka troje djece iz Mostara podijelila lijepo svjedočanstvo na Mladifestu"

"Ovogodišnji Mladifest, koji je između ostaloga posvećen svetom Franji Asiškom, dao je njezinu svjedočanstvu posebnu težinu, budući da je upravo franjevačka duhovnost obilježila njezin život."

„Naša kršćanska vjera je vjera utjelovljenja, ono što slušamo mora se utjeloviti u našem tijelu. I sv. Franjo je to znao i zato je rekao da svaki puta kada vršimo volju Božju mi zapravo rađamo Krista na ovome svijetu. Živeći volji Božjoj, živeći zaljubljenost u Krista, mi njega donosimo na ovaj svijet!“ – kazao je fra Bojan.

Posebno su lijepe fra Bojanove usporedbe sv. Franje i Marije, a posljednja glasi ovako: „Sveti Franjo u Porcijunkuli daruje svoj život Gospodinu okružen svojom braćom. Jer je Franjo osobito volio to mjesto, Porcijunkulu. Govorio je da je Porcijunkula osobito mjesto Božjeg prebivališta. To je porcija, komadić zemlje. Porcijunkula je komadić zemlje, ali je Franjo na tom komadiću zemlje otkrio komadića neba. Zato je Gospa Porcijunkula. Ona u sebi nosi komadić neba iz poslušnosti Božjoj riječi. Zato je Međugorje Porcijunkula, jer ovdje imamo komadić neba. Ovdje čujemo Božju riječ. Ovdje dopuštamo da ta Božja riječ, ovdje dopuštamo da ta riječ zavlada u našem srcu i ako to dopustimo onda i mi postajemo Porcijunkula… Onda i mi postajemo komadić neba drugima.” Na kraju svoje kateheze fra Bojan je svima zaželio da prihvate Božju riječ i postanu komadić neba jedni drugima.

IZAZOV 5. dana: MOLITVA ZA SVEĆENIKE

I danas, 5. dana 37. Mladifesta, mladi su dobili svoj zadatak: „Fra Bojan Rizvan u svojoj katehezi je dotaknuo Franjino poštovanje prema svećenicima, njegovu ljubav prema svećenicima po čijim rukama Krist dolazi na oltar. Stoga je naš današnji izazov:

MOLITVA ZA SVEĆENIKE!

Danas se posebno sjeti svog župnika, svoga duhovnika, svoga ispovjednika… pomoli se za njega. Zatraži za sve svećenike snagu, mudrost, radost i ustrajnost u njihovom služenju! Neka to bude naš zadatak za danas“ – kazao je fra Zvonimir!

SVJEDOČANSTVA

I današnja svjedočanstva imala su ovu dimenziju posvećenog trpljenja, koje dušu otvara za vrijednosti Neba. Tako je prvo svjedočanstvo o svom životnom putu imala Misionarka ljubavi, odnosno sestra reda sv. Majke Tereze, s. Mariana Kovačić iz Kotor Varoša u Bosni.

„U NAŠOJ KUĆI RASTU MARKERI I RASTE VJERA!“ – Stipe Čutura

Drugo svjedočanstvo imala je DRAŽENKA ČUTURA koja je ispričala svjedočanstvo o svom sinu Stjepanu (Stipe) Čuturi koji je bio brat, sin, ujo, dečko, vaterpolist, mladić iz Sesveta koji je u 17. godini obolio od adenokarcinoma debeloga crijeva, bolesti od koje oboli tek 1 od 100 milijuna mladića. Dok se borio sa svojom bolesti, Stipe se svakoga dana sve više približavao Bogu i postao mu sve sličniji i sličniji…

Gospodin ga je k sebi pozvao s navršene 22 godine života, ali Stipina hrabrost i vjera tijekom petogodišnje životne kalvarije ostavile su neizbrisiv trag u srcima njegove obitelji, prijatelja i svih koji su ga poznavali. O toj snazi vjere, molitve, mladenačke ljubavi i obiteljskog zajedništva napisana je i knjiga “Mladić i njegov Bog“.
Jutro je kao i obično završilo molitvom Anđeo Gospodnji u 12,00 sati.

POPODNEVNA SVJEDOČANSTVA

Današnja popodnevna svjedočanstva bila su u znaku žlanova Zajednice Cenacolo koji su ne samo rječju svjedočili o tome kako ih je susret sa živim Bogom podigao iz groba smrti, nego su to izražavali i svojim tijelima kroz ples i pjesmu.
Bilo je tu puno kratkih svjedočanstava o tome kako su ovi mladi potonuli u životu, što zbog rana, razorenih obitelji ili previše blagostanja u obitelji. Tužnih iskustava o životu s drogom, nasiljem, neposluhom, depresijom, besmislom i pokušajima samoubojstva... Sada su stajali tu kao svjedoci pobjede Života, jer su zahvaljujući Zajednici: životu sa braćom i sestrama koji su ih prihvatili, životu u redu koji se sastoji od rada, discipline, dužnosti, odgovornosti, u poslušnosti, bez virtualne tehnologije, u dijeljenju, slušanju i služenju, pronašli ljubav, radost i nadu!

VEČERNJI MOLITVENI PROGRAM

Nakon svete krunice, započelo je misno slavlje koje je ove večeri predslavio mons. Petar Palić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski. U koncelebraciji su bilo mons. Aldo Cavalli, apostolski vizitator s posebnom ulogom za župu Međugorje, drugi biskupi prisutni na Mladifestu te 690 svećenika.

U svojoj propovjedi mons. Palić se dotakao više bitnih stvari, jedna je poruka iz misnih čitanja: da se i mi trudimo imati vjeru one Kanaanke: „Kanaanka nije znala kako će završiti susret s Isusom, ali je znala komu može povjeriti svoju bol. Upravo je to vjera. Ona ne uklanja sva pitanja, ali čovjeku daje oslonac da kroz njih prođe. Zato Isus na kraju ne govori o njezinoj domišljatosti ni o njezinoj ustrajnosti. Govori o njezinoj vjeri.“ Kazao je biskup.

Druga je osvrt na nedavni nemili događaj vandalizma oltara o kojem je mons. Palić kazao: „Ovih smo dana i ovdje iskusili kako ljudska slabost može ostaviti bolne tragove. Ali još smo snažnije doživjeli da ništa ne može nadjačati Kristovu prisutnost među svojim narodom. Oko istoga oltara ponovno se okupila Crkva i nastavila slaviti Euharistiju. To je odgovor vjere. Krist je naš Izvor i njegova milost ne prestaje teći.“

I treća je današnja proslava Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja o kojoj je kazao: „ Dok se u Hrvatskoj danas zahvaljuje Bogu za dar slobode i s poštovanjem spominju hrvatski branitelji, ne možemo zaboraviti ni mnoge ljude iz Bosne i Hercegovine koji su u teškim ratnim godinama branili Hrvatsku, kao ni one iz Hrvatske koji su branili domove i živote ljudi u Bosni i Hercegovini. Njihova nas žrtva ne poziva da živimo od sjećanja na rat, nego da još odgovornije gradimo mir.“

I na kraju mons. Petar očinski je poručio svim prisutnima: „Neka zato geslo Ad fontem ne ostane samo tema ovogodišnjega susreta. Neka postane put kojim ćemo se vraćati Kristu, jer jedino iz njega izvire život koji ne prolazi. I neka jednoga dana i nama Gospodin izgovori riječi koje je izgovorio ženi Kanaanki: „Velika je tvoja vjera.“

ZAHVALE NAKON SVETE MISE

Na kraju svete mise fra Zvonimir se zahvalio mons. Paliću: „Oče biskupe hvala vam što ste danas ovdje s nama i što ste predslavili ovo Euharistijsko slavlje!“ Nakon toga uslijedio je dugački i topli pljesak. Fra Zvonimir je nastavio: „Pozdravljam i zahvaljujem svim biskupima i svećenicima, đakonima koji su nam pomagali kroz ove dane u ispovjedi, u liturgiji, u razgovorima s mladima. Hvala vam na tome!“ Zatim se našalio: „Trebati će nam i sutra i ovih dana pomoć u ispovijedanju – pa ostanite još malo!!!“ Zatim je završio: „I na kraju, hvala Gospodinu i Gospi, Kraljici Mira za ovaj 37. Madifest. Nadamo se da vam je ovo vrijeme uistinu bilo vrijeme molitve, vrijeme duhovne obnove!"

Prije samoga blagoslova, riječ je preuzeo mons. Petar Palić koji se zahvalio mons. Aldu na pozivu da predslavi ovo Euharistijsko slavlje. „Mons. Cavalli uvijek kaže da mi dijelimo odgovornost za Međugorje. Pastoral – kad vi ovdje dođete – to je njegova briga; ali ste ipak na 'mom' teritoriju, pa zato DOBRODOŠLI!“ – poželio je svima mons. Petar, zahvalivši se nadalje svim svećenicima, zboru, franjevcima na službi u svetištu i posebno fra Zvonimiru Pavičiću, župniku Međugorja i koodinatoru Mladifesta.

Na kraju mons. Palić je kazao: „Hvala i svima vama koji ste sudjelovali ovih dana i osobito vama koji ste večeras bili na ovom slavlju i neka nam ovo zajedništvo u vjeri pomogne da doista sa ovoga mjesta odemo kao obnovljeni Kristovi svjedoci i da u svijetu gdje jesmo, živimo i svjedočimo za Uskrsloga Gospodina. Neka nas u tom nastojanju prati Božji blagoslov koji molim za sve vas ovdje, za sve vaše obitelji, našu zemlju BiH i za cijeli svijet!“

KLANJANJE, SVEĆENIČKI BLAGOSLOV, POSLANJE i OPROŠTAJ

Nakon svete mise bilo je Klanjanje pred Presvetim sakramentom koje je predmolio fra Ivan Hrkać, nakon kojega su svećenici ispruženih ruku na blagoslov sišli među mlade poput živih zraka Isusa, našeg Sunca. Iza toga je slijedilo poslanje: predstavnici svih zemalja primili su simboličan dar – krunicu (da ih podsjeća na Mariju) i da Gospinu majčinsku ljubav i njezinu ljubav za Krista nose u svoje zemlje. Krunice su mladima djelili mons. Petar Palić i mons. Aldo Cavalli.

Mladifest je u pjesmi i plesu trajao još dugo u noć. Službeno će završiti u četvrtak ujutro, 6. kolovoza, na svetkovinu Preobraženja Gospodinova, misnim slavljem na Križevcu u pet sati.

Paula Tomić/medjugorje-info.com

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Ivana Alpeza majka je troje djece, osnivačica i voditeljica mostarske agencije Powerella Pilgrim te članica Franjevačkog svjetovnog reda u Mostaru. Govoreći okupljenima, prisjetila se dana provedenih u Frami, zajednici u kojoj je sazrijevala u vjeri i u kojoj je upoznala svoga budućeg supruga.

Ispričala je kako je nakon hodočašća u Asiz ozbiljno razmišljala o redovničkom pozivu i misijskom životu. Međutim, kroz molitvu i razlučivanje shvatila je da je Bog vodi drugim putem – putem braka i obitelji. Danas svoju vjeru i franjevačke vrijednosti nastoji živjeti kroz svakodnevni obiteljski život, odgoj djece i međusobno služenje.

Posebnu simboliku njezinu svjedočanstvu dala je činjenica da je upravo toga dana slavila rođendan. Iako njezin nastup nije bio predviđen u prvotnom programu, promjena rasporeda omogućila joj je da svoje iskustvo podijeli s mladima pristiglima iz cijeloga svijeta.

U svom obraćanju istaknula je kako je svetost poziv upućen svakom čovjeku, a ne samo svećenicima i redovnicima. Naglasila je da se Evanđelje može živjeti u obitelji, na radnom mjestu i u svakodnevnim susretima s ljudima.

Govoreći o Međugorju, opisala ga je kao mjesto koje smatra svojim drugim domom, gdje je tijekom godina pronalazila mir, ohrabrenje i novu snagu za životne izazove.

Na kraju je mladima uputila poticaj da imaju hrabrosti odgovoriti na Božji poziv, čak i onda kada ih vodi putem koji nisu planirali. Pozvala ih je da ostanu vjerni molitvi, zajedništvu i povjerenju u Boga, uvjereni da On svakoga vodi putem koji je najbolji za njegov život.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

U ono vrijeme: Ode Isus i povuče se u krajeve tirske i sidonske. I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: »Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!«

Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu nato njegovi učenici te ga moljahu: »Udovolji joj jer viče za nama.« On odgovori: »Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.«

Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: »Gospodine, pomozi mi!« On odgovori: »Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.« A ona će: »Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!« Tada joj Isus reče: »O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.« I ozdravi joj kći toga časa.

Svećenik: fr. Vinko Vuković.

Par je prije dvije godine u Međugorje stigao s grupom mladih koju je pratila sestra Marija od Križa iz Mađarske. Susret tijekom Festivala mladih prerastao je u vezu, a dvije godine poslije vratili su se na mjesto na kojem je sve počelo.

Bernadett je nakon prosidbe s osmijehom pokazala zaručnički prsten, dok su njihovu radost podijelili prijatelji i ostali sudionici Mladifesta.

Njihova priča još je jedno svjedočanstvo susreta i povezanosti koje Mladifest donosi mladima iz različitih zemalja, a za Ádáma i Bernadett Međugorje će od sada biti i mjesto početka njihova zajedničkog životnog puta.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Sestra Marija na Mladifest dolazi više od 20 godina: 'Gospa ovdje čini čuda u srcima mladih, jučer se dogodilo nešto lijepo'"

"Tijekom Mladifesta u Međugorju susreli smo sestru Mariju od Križa iz Mađarske, koja već više od dva desetljeća dolazi na ovaj molitveni susret mladih."

Sestra Marija na Mladifest dolazi više od 20 godina: 'Gospa ovdje čini čuda u srcima mladih, jučer se dogodilo nešto lijepo'"

Već je davno sv. Augustin rekao da “Tko pjeva, dvostruko moli!” Glazba je emocija koja otvara ljudska srca te nas na najbolji način približava Gospodinu. A posebno duhovna glazba, koja je poput osobne molitve koju pjevamo Gospodinu na slavu, a na naše spasenje. A to su i ovoga jutra dokazali brojni mladi koji su iz svojih sjenovitih mjesta, na prve zvuke nota, utrčavali u prostor ispred oltara spremni za plesne korake.

PUNO RIJEČI, MANJE PJESME I PLESA

Ipak, suprotno od prošlih Mladifesta pod vodstvom fra Zvonimira, kada su za pjesmu i ples bili ostavljeni i cijeli blokovi po 10-15 minuta vremena i u kojima su se sudionici Mladifesta doista dobro ispjevali i isplesali, a bogati zbor i orkestar pokazao sva svoja vokalna i instrumentalna dostignuća, ova tri prva dana Mladifesta zbog dugačkih svjedočanstava, između blokova riječi stigne se otpjevati samo jedna ili čak ni jedna pjesma, kako bi se ispoštovala satnica programa, na žalost svih prisutnih.

JUTARNJA MOLITVA I KATEHEZA

I ovo jutro 4. dana Mladifesta započelo je jutarnjom molitvom u 9,00 sati koju je predmolio fra Zvonimir Pavičić. Nakon zaziva Duhu Svetom, razmatrao se odlomak iz Evanđelja od dana: „U ono vrijeme: Pristupe Isusu farizeji i pismoznanci iz Jeruzalema govoreći: »Zašto tvoji učenici prestupaju predaju starih? Ne umivaju ruku prije jela!' Tada Isus dozove mnoštvo i reče: »Slušajte i razumijte! Ne onečišćuje čovjeka što ulazi na usta, nego što iz usta izlazi — to čovjeka onečišćuje.« Tada pristupe k njemu učenici i kažu mu: »Znaš li da su se farizeji sablaznili kad su čuli tu riječ?« On im odgovori: »Svaki nasad koji ne posadi Otac moj nebeski iskorijenit će se. Pustite ih! Slijepi su, vođe slijepaca! A ako slijepac slijepca vodi, obojica će u jamu pasti.« (Mt 15,1-2.10-14)

Prije treće kateheze ovog 37. Mladifesta koju je održao fra Ante Vučković, svećenik Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja sa sjedištem u Splitu, fra Zvonimir je rekao kako #NAŠA DUŠA U NAMA PLEŠE KADA SLUŠAMO O BOGU! Zato su nam važne kateheze, zato ih održavamo svakoga dana kako bi što više o Bogu naučili, kako bi kroz te kateheze naučili Boga još više ljubiti.“

Kao najavu kateheze fra Zvonimir je pročitao riječi sv. Franje iz jedne njegove opomene: „Blago onome redovniku koji nalazi milinu i veselje samo u Presvetim riječima i djelima Gospodnjim i pomoću njih u radosti i veselju vodi ljude k ljubavi prema Bogu. Jao onome redovniku koji uživa u besposlenim i ispraznim riječima i pomoću njih ljude navodi na smijeh!“

Fra ANTE VUČKOVIĆ: „Sv. FRANJO I RIJEČ“

U svojoj bogatoj i dubokoj katehezi fra Ante je pokušao dočarati ono što je Božja Riječ značila za sv. Franju. Istaknuo je važnost riječi koje slušamo jer će nas one oblikovati u ljude kakvi postajemo. Sv. Franjo je slušao Božju Riječ, zato joj se na kraju i suobličio.

”Franjo je tako najprije čuo Riječ. Potom ju je u Grecciu učinio vidljivom, a na La Verni ta se Riječ upisala u njegovo tijelo.

Možemo slobodno reći da Franjino tijelo postaje posljednji rukopis Evanđelja, koje je on živio” – kazao je fra Ante. I na nama bi se trebala vidjeti ova riječ Evanđelja: „Može se vidjeti na našim rukama – u onome što činimo i komu pomažemo. Može se vidjeti na našim nogama – u tome prema komu idemo, a od koga bježimo. Može se vidjeti u našem pogledu – okrećemo li glavu od ranjenoga ili u njemu prepoznajemo čovjeka. Može se vidjeti u našem načinu govora, korištenju vremena, odnosu prema novcu, sposobnosti slušanja i spremnosti da napravimo prvi korak kad se neki odnos slomi.“...”Bilo bi veliko kada bi nam sveti Franjo pomogao da ne govorimo samo o Evanđelju, nego da mu dopustimo da oblikuje naš život. Da ga čujemo, da nas oblikuje, da postane vidljivo na nama, da Evanđeljem gradimo svoje odnose. I da u svijet u kojem ima mnogo riječi, da u taj svijet unesemo onu riječ koja daje život, riječ koja se i zove tako – Radosna vijest, Evanđelje” – poručio j emladima fra Ante u svojoj katehezi.

JESI LI IZVUKAO BOŽJU RIJEČ ZA TEBE?

Tema ovog 37. Mladifesta je „Ad fontem! Na izvor!“ A jedan od gavnih izvora naše vjere jest Sveto Pismo. Upravo su zato organizatori 37. Mladifesta postavili kao instalaciju za ovaj Mladifest ZDENAC BOŽJE RIJEČI. U njemu se nalaze listići sa citatima iz Biblije, Božjom riječi koju Bog baš sada upućuje tebi, ako to prihvaćaš s vjerom.

ZADATAK 4. DANA: ČITATI BOŽJU RIJEČ 10 min

Nakon kateheze fra Ante Vučkovića o sv. Franji i Božjoj Riječi, fra Zvonimir je zaželio da sve prisutne Božja Riječ zaogrne i odgaja kao što je odgojila i sv. Franju. U duhu ove kateheze je i današnji zadatak za sve: čitanje Božje riječi 10 minuta u toku dana. Pozvao je i sve mlade, da ukoliko već nisu, posjete ZDENAC BOŽJE RIJEČI i izvuku svoj Biblijski citat, tako im to može biti pomoć u ispunjavanju današnjeg zadatka!

SVJEDOČANSTVA:

Iza kateheze koja je završila oko 10,05 minuta, dugačko svjedočanstvo do 11,05 imala je TALIJANSKA REDOVNICA MICHAELA SICILIANI IZ RIMA. Ona je napustila karabinjere kako bi se posvetila Gospodinu i ušla u red Misionarki Božjeg Otkrivenja.
„Do nedavno sam nosila uniformu karabinjera , a danas sam evo ovdje. Imala sam duboku želju za pravdom u srcu koja me navela da obučem uniformu karabinjera“, kaže sestra Micaela.

To je bio njezin najveći san i svi izbori koje je donijela, nastavlja, bili su povezani s ostvarenjem tog sna: postati časnica karabinjera. „Sve dok jednog dana nije otkrila da Gospodin ima san puno veći od mog“, dodala je. Njezino putovanje povezano je s putovanjem u Međugorje 2018. „U mom srcu bio je nemir i već sam tražila nešto što mi je nedostajalo“, nastavlja. „Ali nisam razumjela što: imala sam svoj život u svojim rukama, karijeru u tijeku, svoje strasti poput sporta i motocikala. Ali nisam bila ispunjena. Tada mi je vojni kapelan predložio ovo putovanje, tijekom kojeg sam upoznala one koje su sada moje kolegice časne sestre. Ono što me najviše pogodilo bila je radost u njihovim očima, sigurno ne radost ovoga svijeta.“

Na tom putovanju otkrio sam ljepotu tišine i snagu da otvorim svoje srce Božjoj volji: da shvatim puninu svog života. Imala sam i nešto drugo u srcu. Riječ "posljednji": služila sam u policiji uz one koji su trpjeli nepravdu. Tada me je Gospodin kroz molitvu tražio da nadiđem sebe, da se umjesto zaštite tijela borim za spasenje duša.

Sestra Michaela je tada priznala da je trenutak kada je napustila karabinjersku uniformu kako bi obukla monaški habit bio vrlo važan i pomalo bolan: „Bez Božje milosti, nikada to ne bih učinila. Ovdje sam imala pištolj“, dodala je dodirujući se po boku, „a sada imam krunicu. Ova krunica je pravo oružje, oružje molitve jer se svaka perla sastoji od mnogih 'Zdravo Marija' koje, kada se izgovore s vjerom i ljubavlju, zlatne su strijele koje pogađaju Isusovo srce u središte. Volim povući ovu paralelu između zakletve koju sam dala u karabinjerima i one koju sam dala u svojim zavjetima: prije je to bila zakletva, da ću biti vjerna svojoj zemlji. Danas je moj 'da' moja vjernost službi Isusu i Crkvi s potpunim darom svog života.“

Mladima je poručila da se ne boje biti vjerni Bogu, da se ne boje riječi VJEČNOST! Jer riječ „Vječnost“ je riječ koja pripada Božjem riječniku.

SVJEDOČANTVA FRAME I OFS HERCEGOVINA

Nakon nje sudionicima Mladifesta, u povodu jubileja franjevačkog reda, 800. godina od smrti sv. Franje, predstavili su se predstavnici FRAME HERCEGOVINA u ime kojih su govorili fra Ivan Hrkać i Iva Šarac, a u ime OFS Hercegovina svoje dirljivo svjedočanstvo o tome koliko je OFS usmjerio i oblikovao njezin život dala je IVANA ALPEZA, danas osnivačica i voditeljica Agencije „Powerella Pilgrim“ iz Mostara, te aktivna članica OFS Mostar.

Zajedno sa svojim suprugom Draženom ima troje prekrasne djece. Klara, Fran i Veronika nose „franjevačka“ imena, samim time jasno je koliko Ivani i Draženu znače sv. Franjo i pripadnost ovome redu. Posvjedočila je o svom životnom putu, o ranoj mladosti i razlučivanju poziva, susretu sa svetim Franjom, prolasku kroz Framu te na kraju pronalasku svog poziva u franjevačkom svjetovnom redu.

Ovaj bračni par inače svjedoči kako se Bog divno očitovao u njihovom životu. Veliki broj puta u životu su prepoznali Božju volju kroz čudesne znakove vezane za život i djelo svetoga Franje. Sv. Franjo toliko je dirnuo njihove živote da nisu mogli ostati imuni na tolike milosti koje su dobili po njegovom zagovoru, pa su tako odlučili svoje vrijeme i talente posvetiti za služenje braći i sestrama u redu, ali i šire.

POPODNEVNI PROGRAM: BITI U KRISTU ZNAČI BITI SLOBODAN!

Prvo svjedočanstvo popodne imala je KIM ZEMBER IZ SAD-A, koja je govorila kako ju je Božja ljubav izvukla iz pakla homoseksualnosti. „Ovdje stojim pred vama ne zato što sam jaka, nego zato što sam slaba i što trebam Isusa. Da sam jaka, ne bi mi trebao Isus. Stvoritelj je tu jer ne možemo sami: bilo što muči naše srce: homoseksualnost, pornografija, alkoholizam, ljutnja... nema toga od čega naš Spasitelj nije jači. Isus je došao zbog nas izgubljenih, ranjenih, bolesnih...“ Ja ne hodam sa ženama, ne zato što za to nemam potrebu, nego zato što sam upoznala ljubav svoje duše: Isusa Krista i on je taj koji mi je dao slobodu.“ – rekla je Kim u svom snažnom i bolnom svjedočanstvu borbe protiv ropstva grijeha i slobode u ljubavi Isusa Krista o kojoj svjedoči svugdje u svijetu.

Njezino svjedočanstvo pokazalo je koliko je moćnije i interesantnije ono svjedočanstvo koje nije savršeno napisano, nego koje dolazi jednostavno iz srca, spontano. Jer tada Duh govori ono što se treba reći upravo u tom trenutku!

Iza svjedočanstva slijedio je pjevni i plesni blok od 20-tak minuta i izgledalo je kao da sve prisutno pjeva, pleše i smije se! Tako se ipak, na opću radost mladih, ravnoteža riječi i glazbe malo popravila!

I drugo svjedočanstvo bilo je spontano i snažno, a dao ga je vlč. Jason Lewis, katolički svećenik i član reda Marijana Bezgrešnog Začeća (MIC) koji služi kao službeni dušobrižnik (kapelan) za hodočasnike engleskog govornog područja u Međugorju. Kazao je da nikad ne bi postao svećenik, niti bi radio to što radi da nije bilo Gospe Međugorske. Prisutnima je ispričao svoj put obraćenja te zaključio: ”Gospa je došla u ovo turbulentno vrijeme u svijetu da bi nam donijela mir”, i na kraju je sve pozvao u Međugorje da dođu i napiju se s ovog izvora.

VEČERNJI MOLITVENI PROGRAM

Za vrijeme svete krunice koja je počela u 18 sati, a koju su molili mladi na više jezika, u Međugorju je započela prava gužva. Svetu misu je predslavio mons. Aldo Cavalli, apostolski vizitator s posebnom ulogom za župu Međugorje uz suslavlje 654 svećenika.

U svojoj kratkoj i jasnoj propovijedi, mons. Cavalli je usporedio Međugorje sa prekrasnim vrtom prepunim plodova milosti, prepunim plodova mira, prepunim plodova vjere, prepunim plodova novoga života. „Međugorje je vrt Gospodina Isusa, u kojem na djelotvoran način prebiva Marija, Isusova Majka, Majka Božja.“ – kazao je mons. Cavalli.

Ohrabrio je mlade da postanu svjesni kako ih Blažena Djevica Marija prati, kako ih štiti, nikada ih ne ostavlja same i kako je Blažena Djevica Marija uvijek prisutna u njihovom životu, kao što je bila prisutna u Isusovu životu: nenametljivo, vjerno i djelotvorno. I zato im je zaželio: „Dobro došao, dobro došla u ovaj predivni vrt kojeg su pripravili za tebe Isus i Marija, Marija i Isus!“

Na kraju svete mise, fra Zvonimir se zahvalio mons. Cavalliu na predsjedanju ovog misnog slavlja, a okupljeni vjernici su mu udjelili dugački i topli aplauz.

Nakon završne molitve 7 Očenaša, Zdravomarija i Slava Ocu te blagoslova nabožnih predmeta, večer se nastavila predstavom Zajednice Cenacolo na livadi iza vanjskog oltara.

Program 37. Mladifesta za sutra, SRIJEDA, 5. 8. 2026.

9.00 - Molitva
Kateheza: fra Bojan Rizvan
Svjedočanstva
12.00 - Anđeo Gospodnji
16.00 – Svjedočanstva Zajednice Cenacolo
18.00 - Krunica
19.00 – Euharistija, predslavi mons. Petar Palić
20.30 - Klanjanje pred Presvetim
21.30 - POSLANJE
Oproštaj uz pjesmu

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Prije dvije godine se upoznali na Mladifestu u Međugorju, a jučer se na Mladifestu i zaprosili'"

"Međugorje je za mladi mađarski par Ádáma i Bernadett postalo mjesto koje će zauvijek imati posebno značenje. Upravo su se na Mladifestu upoznali prije dvije godine, a njihova je priča ovih dana dobila novo poglavlje."

Na Mladifest, kaže, dolazi s mladima iz Mađarske, ali i iz Slovačke. Ne zna točno koliko je puta do sada bila na Festivalu mladih, ali ističe kako se uvijek iznova raduje dolasku u Međugorje.

Najviše je, kaže, dirnu svjedočanstva mladih nakon povratka kući.

“Kada se vraćamo autobusom, slušam što su mladi ovdje doživjeli. To su velika čuda. Gospa puno radi u srcima”, kazala je sestra Marija za medjugorje-info.com.

Dodala je kako se mladi nakon Mladifesta često vraćaju radosniji i povezaniji te da mnogi požele ponovno doći u Međugorje.

Posebno je izdvojila priču mladića i djevojke koji su se, kako kaže, prije dvije godine upoznali upravo u Međugorju, a jučer su se zaručili na Brdu ukazanja.

Za nju Međugorje nije samo mjesto susreta, nego prostor molitve, mira i osobnog povratka Bogu.

“Ja dolazim Majci, Gospi. Svaki put kada dođem ovdje, osjećam kao da me Gospa čeka kao dijete. Ona čini ono što je najbolje za moju dušu i moje srce”, rekla je sestra Marija za medjugorje-info.com.

Mladifest u Međugorju i ove je godine okupio tisuće mladih iz brojnih zemalja, a među njima su i hodočasnici iz Mađarske koji se, predvođeni svojim svećenicima i redovnicama, svake godine vraćaju molitvi, pjesmi i zajedništvu u Međugorju.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Drugi pratitelj poručio mu je kako mu je „porastao u očima 200 posto“, poželjevši mu Božji blagoslov u životu i braku.

Hrvatska katolička misija u Londonu nedjeljna misna slavlja na hrvatskom jeziku održava upravo u crkvi Presvetoga Srca u središtu britanske prijestolnice.

Molio u Međugorju

Sosina povezanost s vjerom nije prvi put dospjela u javnost. Prema pisanju portala Međugorje Info, hrvatski reprezentativac bio je u lipnju 2025. godine među hodočasnicima u Međugorju, tijekom obilježavanja 44. obljetnice Gospinih ukazanja.

Sosa je tada viđen kako u molitvi sudjeluje u misnom slavlju ispred vanjskog oltara župne crkve svetog Jakova. U Međugorje je stigao nedugo nakon rođenja sina Šimuna.

Sina je poslije krstio u bazilici svetog Antuna Padovanskog na Svetom Duhu u Zagrebu, a uz fotografije s krštenja kratko je napisao: „Dijete Božje“.

Sosa je snažno povezan i s Hercegovinom, odakle potječe njegova obitelj. U ranijem televizijskom gostovanju Hercegovinu je opisao kao mjesto u kojem je odrastao, kojem se uvijek rado vraća i uz koje ga vežu lijepe uspomene. Njegov sadašnji klub Crystal Palace također u službenoj biografiji navodi da je rođen u Zagrebu u obitelji hercegovačkih Hrvata.

Sosa je član londonskog Crystal Palacea od ljeta 2025. godine, kada je u engleski klub stigao iz Ajaxa.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

U naknadnoj objavi HGSS Čitluk – Međugorje kratko je priopćio: „Osoba pronađena”.

Više detalja o okolnostima pronalaska zasad nije objavljeno.

Posljednji put viđena je kako se pješice kretala od raskrižja kod Foruma prema Brdu ukazanja.

U potragu su uključeni pripadnici HGSS-a i policije, koji pozivaju sve građane i hodočasnike da, ukoliko imaju bilo kakvu informaciju koja bi mogla pomoći u pronalasku nestale djevojke, to odmah prijave.

Sve korisne informacije mogu se dostaviti HGSS-u na broj 063 55 44 33 ili policiji na broj 122.

U ono vrijeme: Pristupe Isusu farizeji i pismoznanci iz Jeruzalema govoreći: »Zašto tvoji učenici prestupaju predaju starih? Ne umivaju ruku prije jela!« Tada Isus dozove mnoštvo i reče: »Slušajte i razumijte! Ne onečišćuje čovjeka što ulazi na usta, nego što iz usta izlazi — to čovjeka onečišćuje.«

Tada pristupe k njemu učenici i kažu mu: »Znaš li da su se farizeji sablaznili kad su čuli tu riječ?« On im odgovori: »Svaki nasad koji ne posadi Otac moj nebeski iskorijeni! će se. Pustite ih! Slijepi su, vođe slijepaca! A ako slijepac slijepca vodi, obojica će u jamu pasti.«

Svećenik: vlč. Dario Levanić.

Kao i svako jutro ovog Mladifesta vodi je fra Zvonimir Pavičić. Traje oko 25 min, a započinje molitvom Zaziva Duhu Svetom, zatim slijedi odlomak iz Evanđelja (danas je bilo iz Evanđelja od dana u kojem Isus zove Petra da mu priđe hodajući po vodi), zatim ide glazbeni pripjev između kojega na meditativan način fra Zvonimir razmatra o pročitanom tekstu Evanđelja ili temi Mladifesta.

Prije kateheza ili svjedočanstava, fra Zvonimir kao i prijašnjih godina, čita odgovarajuće tekstove iz spisa sv. Franje ili neku prigodnu Gospinu poruku.

Ovoga puta prije same kateheze, fra Zvonimir je pročitao jednu vrlo poticajnu misao sv. Franje: „Gdje je ljubav i mudrost, ondje nema ni straha ni neznanja. Gdje je strpljivost i poniznost, ondje nema ni srdžbe ni pometnje. Gdje je siromaštvo u veselju, ondje nema ni pohlepe, ni lakomosti. Gdje je spokoj i razmatranje, ondje nema ni tjeskobe ni rastresenosti. Gdje je strah Gospodnji da čuva svoj stan, ondje neprijatelj ne može naći gdje da uđe. Gdje je milosrđe i razbor, ondje nema ni suviška ni krutosti“!

KATEHEZA FRA LJUBE KURTOVIĆA: POST KAO PUT DO IZVORA

Iza još jedne pjesme, fra Zvonimir je najavio i drugu katehezu ovog Mladifesta koju je pripremio fra Ljubo Kurtović, nekadašnji župni vikar u Međugorju koji je i sam nekoliko godina nakon fra Slavkove smrti koordinirao Mladifest, a sada je župnik u Tihaljini.

Fra Ljubo Kurtović imao je katehezu na temu POSTA, jer je post jedan važan aspekt međugorske duhovnosti. Ljepota njegove kateheze bila je u jednostavnosti i proživljenosti onoga o čemu je govorio, jer fra Ljubo već 26 godina vodi Seminare posta i molitve ovdje u Domus Pacis u Međugorju. U teoretske dijelove o važnosti posta, vrstama posta i duhovnim učincima posta, fra Ljubo je utkao i osobna svjedočanstva i svjedočanstva sudionika ovih seminara posta koji su za pouku imali „kako od posta još nitko nije umro!“ i naravno kako pravi post još više vraća zahvalnost za hranu koju blagujemo kao i uživanje u onome što blagujemo.

„Bilo bi zanimljivo čuti vas zašto ste došli ovdje danas i kroz ove dane? U ovom raspoloženju ljeta kad se mnogi opuštaju, odmaraju, traže malo zabave, vi ste došli ovdje bez ijednog naravnog razloga da dođete. I to je jedno od čuda Međugorja. Nema ovdje ni mora, niti išta turistički atraktivno osima dva brda puna kamenja pa i crkve koja nema umjetničku vrijednost, ali ovdje ima nešto što se doživi, iskusi, susretne i to kao blago ponese u život, kući. Ovdje u Međugorju, Gospa nije izmislila ništa novo i nepoznato. Kad mi čitamo njezine poruke, one su vrlo jednostavne, ne proriču budućnost… Ali nam Gospa govori ono što smo mi zaboravili, a zaboravili smo jednu od tih tema o kojoj ćemo danas govoriti, a to je post. Na ovoj vrućini nije atraktivno niti privlačno govoriti o postu. Pa i sve ono što nam Gospa govori nije privlačno na prvi pogled. Mi znamo da nije dovoljno odmoriti tijelo i nismo mi samo tijelo, tijelo ima svoju hranu, ali ima i duša svoju. Kaže Isus: Zna Otac vaš da vam je potrebno toliko toga za život dostojan čovjeka. Ali ima nešto što je važnije od svega toga i zato kaže: Tražite najprije Kraljevstvo Božje. A kako naći Kraljevstvo Božje? Pa postoje sredstva. Jedno od tih sredstava je POST. Post nije cilj, post radi posta nema cilja. Post nas želi dovesti do Izvora. Post nije cilj, nego sredstvo dolaska u Kraljevstvo Božje.“ - istaknuo je fra Ljubo.

ZADATAK 3. DANA MLADIFESTA: DIGITALNI POST OD DVA SATA

Obavijestili smo kako je za svaki dan Mladifesta predviđen jedan zadatak, jedan izazov. Što će to biti danas, trećega dana Mladifesta, iza prve jutarnje kateheze koju je imao fra Ljubo Kurtović na temu POSTA, pojasnio je fra Zvonimir Pavičić: „Danas, pošto govorimo o postu, to će biti zadatak, izazov DIGITALNOG POSTA! Pozivam vas danas: Isključite mobitel i društvene mreže na dva sata. Kao što je Franjo birao jednostavnost i ti ostvari unutarnji mir bez buke digitalnog svijeta. Učini barem jedan mali čin ljubavi, osmijeh, pomoć, ljubaznu riječ… Franjo je pokazivao da male geste mijenjaju svijet i uljepšavaju svakodnevicu. Učimo se ljubiti kao što je i sv. Franjo ljubio!“ – kazao je fra Zvonimir.

PRIPREMLJENO PLATNO ZA PISANJE MOLITAVA, ŽELJA, ZAHVALA…

I ove godine zajednica Cenacolo, uz brigu Frame Medjugorje, pripremila je stometarsko platno na kojem sudionici Mladifesta i hodočasnici mogu tijekom cijelog trajanja Mladifesta napisati svoje molitve, želje, zahvale i dr.

Zadnje večeri Festivala, odnosno u srijedu 5. kolovoza na svetoj misi za vrijeme zborne molitve framaši i svećenici će na svojim rukama platno donijeti pred sam oltar i prikazati na svetoj misi!

To je simbolični čin kojim pokazujemo kako Bogu prinosimo ono naše ljudsko, a On to na svetoj misi preobražava u Božje.

Ostavljamo ono staro, staroga sebe sa zemaljskim željama, a odlazimo novi, Gospini vitezovi otvoreni za vršenje Božje volje.

SVJEDOČANSTVA: NOSITI U SRCU ŠIRINU NEBA

„NEBO JE U NAŠIM SRCIMA!“ bio je naslov zadnje pjesme koja je otpjevana malo prije podneva, prije molitve Anđeo Gospodnji kojom je završio jutarnji molitveni program. Ovaj naslov možda najbolje ocrtava ono što su sva tri jutarnja svjedočanstva donijela svojim slušateljima: širinu Neba, Kraljevstva Božjega koje se preko konkretno dotaknutih srca Marijinom majčinskom ljubavlju djelatno brinu o onima koji su u potrebi.

Prvi su svoje svjedočanstvo dali članovi Udruge Marijini obroci koji su plod Međugorja a koji danas brinu o preko tri milijuna djece koja u školi svakodnevno primaju obrok.

Drugo svjedočanstvo bilo je svjedočanstvo Giovanni Battista Bae Seok-jina iz Južne Koreje koji je predstavio molitvenu skupinu mladih pod imenom „Ubi Caritas“ te govorio o tome kako je Međugorje donijelo konkretne promjene u njihov život.
Njihovo svjedočanstvo je završeno pjesmom „Ubi Caritas”, koju su skladali Roland Patzleiner i Agostino Ricotta. Vesela i jednostavna pjesma, svojom plesnom koreografijom punom tipičnih gesta ljubavi iz Južne Koreje, brzo je zarazila sve prisutne na platou vanjskog oltara koji su unatoč žarkom suncu podneva razigrano plesali kao da 40 stupnjeva Celzijusa nije ništa.
Treće svjedočanstvo imala je Udruga „Marijine ruke“ iz Međugorja. O njihovom desetogodišnjem djelovanju govorio je jedan od njihovih pedesetak volontera, Karlo Šego.

POPODNEVNI PROGRAM: SVJEDOČANSTVA I PROPOVIJED O SLOBODI ZA LJUBAV

Popodnevni program sastojao se od dva svjedočanstva koja su ponovno pokazala koliko Božja ljubav proširuje srce i čini ga osjetljivim za one koji su „bili žedni, gladni, u zatvoru, silovani, izgubili djecu, oteti...“ i zato će baštiniti Kraljevsko Nebesko. Pokazala su i kako Bog gradi baš na našim slabostima i kako sve naše rane pretvara u prilike za naše poslanje i služenje Njemu.
Prvo svjedočanstvo imao je slovak Michal Libant, koji je 20 godina radio u najstrožem zatvoru u Slovačkoj, u Leopoldovu. On je posvjedočio o važnosti rada i molitve sa zatvorenicima. Koliko su te izgubljene duše potrebite svjedočanstva Božje ljubavi i molitve. Iznio je i primjere brojnih članova zatvorske zajednice Dismas koji su se uspješno snašli u životu izvan zatvorskih zidina nakon povratka u vanjski svijet zahvaljujući molitvenoj podršci i iskustvu vjere.

Drugo svjedočanstvo imala je Lenita Medianeira Medina Schimitt, poznatija po umjetničkom imenu Lenita Medina, glumica iz Brazila. Posvjedočila je kako joj njen svjetski uspješan život nije donosio unutarnje ispunjenje koje je našla jedino s Marijom u Međugorju, vrativši se na Izvor – jer ju je majka u trenutku rođenja posvetila Gospi. Daljnje poteškoće koje je proživjela: pokušaj samoubojstva, šestero djece u Nebu, kidnapiranje od strane bandita te silovanje od liječnika... pomoću predanja Bogu i s vjerom u Božju snagu koaj se očituje u našoj slabosti, pomogli su joj da sada svoj život posveti onima koji proživljavaju iste situacije – ne zato jer im ona može pomoći, nego jer ih može razumjeti i voditi h k Bogu.

Kazala je: „Ovdje u Međugorju osjećam se kao kod svoje kuće. Ovdje sam živjela župni program. Ovdje sam doista doživjela Međugorje. Ovdje sam iskusila tišinu. A netko kao ja naviknut na ubrzani ritam televizije, snimanja, putovanja i brojnih obveza, u toj tišini suočila sam se sa samom sobom. Jer kada utihnemo, tek možemo početi čuti vlastitu buku u nama. I tek sam tada uspjela otvorila svoje srce i počela gledati svoju životnu priču Božjim očima. Poznavala sam učenja Crkve, ali ovdje su učenja Crkve prestala biti samo riječi. Postala su život. Ovdje je započela moja metanoja – moje duboko obraćenje. Ovdje sam shvatila da postoji golema razlika između vjerovati u Boga i predati svoj život Bogu. Gledajući unazad, shvatila sam nešto vrlo bolno. Željela sam da Bog bude uz mene, ali sam istovremeno željela zadržati kontrolu nad svojim životom stalno stavljajući svoje planove ispred Božje volje. I ovdje počela shvaćati da vječni život započinje na dan našega krštenja. Počinje onoga trenutka kada odlučimo istinski živjeti u Kristu. Shvatila sam i to da Bog može naše rane pretvoriti u poslanje. Danas pomažem ženama koje su izgubile djecu, koje ne mogu zatrudnjeti, žene koje su pobacile, koje su ranjene, napuštene ili zlostavljane, silovane. Slušam bračne parove koji prolaze kroz krize. Hodam uz obitelji obilježene samoubojstvom. Pratim mlade koji su umorni, ranjeni, izgubljenog identiteta, ponekad i bez želje za životom. To ne činim zato što sam jaka, već zato što poznajem bol. I zato što znam da patnja, zlo i nepravda mogu postati mjesto susreta s Bogom. Mjesto sazrijevanja u vjeri.“

VEČERNJI PROGRAM

Fra Jozo Grbeš: NAŠ TEMELJ TREBAJU BITI SLOBODA I LJUBAV

U 18,00 sati uslijedila je molitva svete krunice koju su i ovoga puta predmolili mladi na više svjetskih jezika.

Svetu misu je predmolio fra Jozo Grbeš, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije uz koncelebraciju fra Miljenka Šteke i fra Zvonimira Pavičića te ostalih 673 svećenika.

Fra Jozo je u svojoj propovjedi dotaknuo dva temelja o kojima je Isus govorio u Evanđelju, a to su SLOBODA i LJUBAV: „Sve što postoji ima svoje temelje. Bez tih temelja ne može ništa stajati, ne može ništa opstati. Na temeljima stoje i stvari i čovjek. Čitajući svete tekstove Evanđelja, vidimo da je Isus najviše gvorio o dvije stvarnosti o kojima bih i ja večeras razmatrao s vama, a to su SLOBODA I LJUBAV!“ – započeo je svoju propovijed fra Jozo, a cijelu cjelu propovjed možete pročitati OVDJE!

Iza svete mise fra Zvonimir je ponovno pozvao mlade da meditiraju na temu Mladifesta: „Ad fontem“ te najavio program za sutra, utorak 4. 8. 2026.

PROGRAM:
9.00 - Molitva
Kateheza: fra Ante Vučković
Svjedočanstva
12.00 - Anđeo Gospodnji
16.00 - Svjedočanstva
18.00 - Krunica
19.00 – Euharistija, predslavi mons. Aldo Cavalli
20.30 - Predstava zajednice Cenacolo

Iza svete mise bila je MOLITVA PRED KRIŽEM I MEDITACIJA SA SVIJEĆAMA. Bit ove molitve je da svatko tko je prisutan ne pali sam svoju svijeću, nego čeka da do njega dođe svjetlo koje je poteklo od Uskrsne svijeće, a zatim to svjetlo i sam daje drugima. Tako se vježbamo biti „primatelji i darivatelji“ Svjetla. Isusovo svjetlo se dakle širi preko mene i preko tebe.

Paula Tomić/medjugorje-info.com

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Iustin ima 28 godina, završio je glazbeni konzervatorij, master i sad je profesor lijepog pjevanja. Uvijek je bio vjernik, jer je odrastao u domu koje su vodila časne sestre u jednom samostanu budući da su ga roditelji napustili kada je bio samo 2 tjedna star. Časne sestre su se pobrinule za njegov odgoj i obrazovanje. Tako je već odmalena sudjelovao u liturgiji i pjevao. Ali naravno život je donio svoje uspone i padove. Ne sudi svoje roditelje, jer vjeruje kako je Bog imao plan za njegov život.

Pjevanje u zboru je za njega jedno prelijepo iskustvo, posebno jer tako može Bogu vratiti ovaj dar pjevanja. U svemu gleda naći priliku za rast, posebno u Međugorju pokušava promijeniti stvari koje još nisu dobre unutar njega.

Njegova poruka mladima je: „Nastavite imati nadu jer nade nedostaje. Nada dolazi zajedno s mirom i ljubavlju, ali najviše iz opraštanja. Danas živimo u teškim vremenima kada mir nije više najvažniji jer mislim da rat puno više puta počinje iz te nesposobnosti da se oprosti. I ako mi uspijemo opraštati, onda uspijevamo biti i bliže Bogu. Zato, trudite se, dragi mladi, biti neprestano instrumenti opraštanja u ljubavi, a najviše u prihvaćanju onog drugog koji vam je blizu.“

U nedjelju, 2. kolovoza je imao radost dirigirati zborom mladih iz skupina rumunjskih hodočasnika koji su došli u Međugorje na Festival Mladih. Pjevali su tokom svete mise koja je bila organizirana na rumunjskom jeziku za sve hodočasnike iz Rumunjske u Majčinom selu, a koju je predvodio mons. Virgil Bercea, biskup Eparhije Oradea Mare Rumunske grkokatoličke crkve od 1997. godine zajedno s brojnim svećenicima i u prisutnosti nekoliko stotina rumunjskih hodočasnika.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Duhovni boj
Riječi ove drevne molitvice odjekuju stoljećima u Crkvi. Danas, u vremenu političke korektnosti, apsolutne tolerancije i krajnje uključivosti, obično ne govorimo o neprijateljima. Svi smo „prijatelji“. Ipak, kršćani su stoljećima svjesni da postoje neprijatelji presvete Djevice, a to su neprijatelji njezina Sina, a onda i naši neprijatelji. Prvenstveno je to Sotona i vojska njegovih zloduha koji se bore protiv Boga, njegove Majke i njezina potomstva. Neprijatelj je i grijeh i sve vrste napasti. Neprijatelj su i svi iskrivljeni i lažni nauci.

Postojanje neprijatelja Djevice i naša molitva za jakost, podrazumijevaju da se nalazimo usred duhovnoga boja. Taj duhovni boj traje od Edenskoga vrta. Otada Gospodin nudi ljudima spasenje, a Đavao ih nastoji odvući u propast. Duhovni se taj boj vidi u povijesti Izabranog naroda, a vrhunac mu je na Kalvariji. Iako je naš Gospodin na križu izvojevao pobjedu, svatko od nas treba slobodno prihvatiti tu pobjedu. To prihvaćanje se događa u našem životu. Možemo izabrati.

I tu se očituje duhovni boj u koji smo i mi uključeni. Sveti Augustin to opisuje ovako: „Dvije ljubavi stvorile su dva grada: ljubav prema sebi, dovedena do prezira Boga – zemaljski grad; ljubav prema Bogu, dovedena do prezira sebe – nebeski grad“ (Augustin, O državi Božjoj). Mi svojim životnim izborima, biramo grad u kojem ćemo živjeti.

Kao što vidimo u ovoj molitvici, važnu, neizostavnu ulogu u ovom boju ima presveta Djevica Marija. Naime, đavao se bori protiv nje, a i protiv nas kad smo na njezinoj strani. Njezina strana, prava je strana, to je strana Isusa Krista, to je Božja strana, ispravna strana povijesti, Božji grad. Hvaleći nju, rastemo u kreposti, u jakosti koja nam omogućuje učinkovitost u tom duhovnom boju.

Marija – Kovčeg saveza

Kršćani su se kroz stoljeća uvjerili u neizostavnost Djevice, u njezinu moć i stoga se nisu libili pridavati joj mnoge naslove. Lauretanske litanije koje svaki dan molimo svjedoče nam mnoštvo naziva presvete Djevice. Jedan od tih naziva je Foederis arca – Škrinja zavjetna (Kovčeg saveza) i upravo nam taj naziv može pomoći razumjeti Marijinu ulogu u duhovnom boju. Knjiga Jesus and Jewish Roots of Mary američkog bibličara Branta Pitrea izvor je ovoga što ću sad govoriti o Škrinji zavjetnoj.

Podsjetimo se nekih osnovnih informacija o starozavjetnom Kovčegu saveza. Kad su Izraelci, nakon izlaska iz Egipta, putovali pustinjom prema obećanoj zemlji, Gospodin im je dao detaljne upute kako će mu napraviti šator i u šatoru svetište u kojemu će on prebivati među njima i govoriti s njima. U svetište su trebali smjestiti kovčeg napravljen od drveta koje se smatralo neraspadljivim. Trebali su ga optočiti zlatom iznutra i izvana. U kovčeg se trebalo staviti ploče deset zapovijedi, posudu mane (kruha iz pustinje) i Aronov štap koji je bio procvjetao. Kad sve bude gotovo, svetište i Kovčeg su mjesto gdje će se spustiti oblak Božje prisutnosti. Kovčeg su Izraelci nosili sa sobom kroz pustinju sve do Obećane zemlje. Ipak, ne završava tu sva priča s Kovčegom. Kovčeg je kroz razdoblja boravio u različitim dijelovima Zemlje, čak je na trenutak bio otet, ali su ga Filistejci brzo vratili.

U vrijeme Kraljevstva, Pismo kaže da je David otišao s narodom donijeti Kovčeg u Jeruzalem. Umjesto da ga nose na motkama kako je propisano, oni su ga stavili na volovska kola pa je Uzija nesmotreno stradao. David se pobojao pa ostavio Kovčeg na drugom mjestu. Kad je čuo da je kuća gdje je ostavio Kovčeg bila blagoslovljena, doveo je Kovčeg u Jeruzalem i od radosti pred njim plesao. Ipak, nakon smrti Salomona koji je naslijedio Davida, Božja slava je napustila Jeruzalem, a Kovčeg je nestao. Predaja kaže da je prorok Jeremija sakrio Kovčeg na brdu Nebo, na nepoznatu mjestu dok Gospodin ne obznani svoje milosrđe. Dakle kad se ponovno pojavi oblak slave Gospodnje, znat će se gdje je Kovčeg.

U Isusovo vrijeme, Židovi su čekali Mesiju, ali su očekivali i pojavu Kovčega saveza i objavu Božje slave. Kad uzmemo Novi zavjeti i krenemo ga čitati tim židovskim očima, uvidjet ćemo da se jasno pokazuje da je Marija taj Kovčeg saveza. Pogledajmo te poveznice. U knjizi Izlaska (40, 34-35) se opisuje da su slava Gospodnja i oblak prekrili Kovčeg i osjenili ga. U Lukinu evanđelju (1, 35) stoji da je Duh Sveti sišao na Mariju i osjenio je. U grčkom tekstu je ista riječ za osjeniti. U Drugoj Samuelovoj (6, 2) David je pohitao u Judejsko gorje donijeti Kovčeg Božji. U Luke (1, 39) Marija je pohitala u Judejsko gorje posjetiti Elizabetu.

David priznaje svoju nedostojnost: „Kako bi mogao meni doći Kovčeg Gospodnji“ (2Sam 6, 9). Elizabeta čini isto: „Otkuda meni da mi dođe Majka Gospodina mojega“ (Lk 1, 39). David je igrao pred Kovčegom saveza i klicao (2Sam 6, 15-16), Ivan je igrao kad je došla Marija, a Elizabeta klicala (Lk 1, 41-42). Kovčeg je u Obed-Edomovoj kući ostao tri mjeseca (2Sam 6, 11). Marija je ostala u gorju s Elizabetom tri mjeseca (Lk 1, 56). Dalje, u Knjizi Otkrivenja 11, 19 do 12, 2 opisuje se nebeski Hram. Kaže se da se pokazao Kovčeg saveza i odmah nastavlja s opisom Žene zaodjenute suncem. Rečenica za rečenicom. (U našim Biblijama te se rečenice nalaze u različitim poglavljima, ali Ivan nije dijelio poglavlja, to je kasnije dodano.) Iako sami biblijski tekst ne kaže da je ta žena Marija, tradicija Crkve, od ranih dana u ovoj ženi vidi Mariju.

Ako ovo nije bio dosta, pogledajmo na još nešto. Kovčeg je mjesto Božjeg prebivanja među ljudima. Marija je Majka Boga Isusa Krista. U Kovčegu se nalazilo Deset zapovijedi – Božja riječ, a Marija je nosila Isusa – vječnu Očevu Riječ. U Kovčegu je bila posuda s manom – kruhom s neba u pustinji, a Marija je nosila Isusa – Kruh Živi koji je s neba sišao. U kovčegu se nalazio Aronov svećenički štap koji je procvjetao, a Marija je nosila nebeskoga Velikog Svećenika Isusa Krista. Rekli smo da je kovčeg bio od drveta koje se smatralo neraspadljvim, a za Mariju Crkva naučava da je bez raspadanja uznesena na Nebo. Kovčeg je sav bio optočen zlatom koje je upućivalo na svetost, a za Mariju Crkva uči da je vazda djevca, presveta i bezgrješna, bez ikakve ljage. Kovčeg saveza je nakon izlaska iz pustinje svoje mjesto našao u Obećanoj zemlji i tu je došao i narod koji ga je nosio uza se. Marija je vječna Škrinja zavjetna uznesena u nebeski Jeruzalem, našu vječnu domovinu gdje se i mi nadamo jednoga dana stići.

Konačno i Crkva u Katekizmu kaže: „Marija, u koju dolazi da se nastani Gospodin (…) je (…) Kovčeg zavjetni, mjesto gdje prebiva Slava Gospodnja, Šator Božji s ljudima“ (KKC 2676).

U Starom zavjetu možemo čitati kako je Kovčeg bio mjesto Božje prisutnosti, ali izvor njihove pobjede. Kad god su Izraelci išli u neki boj noseći Kovčeg, pobjeđivali su, kad nisu, gubili su. Zato iz svega ovoga možemo mirno sa sigurnošću zaključiti da je Marija ključ pobjede u ovom duhovnom boju. Tko sa sobom nosi Škrinju zavjetnu, zasigurno pobjeđuje. Tko zanemari taj zlatni kovčeg, propada.

Viteški duh sv. Franje

Ove godine slavimo 800 godina od preminuća svetoga Franje Asiškoga. Franjo je za nas franjevce izvor, naš fons na koji idemo zahvatiti svježu vodu našega zvanja i našega načina života. On nam je primjer kako se bori u ovom duhovnom boju. Ovih dana ste ponešto čuli i još ćete slušati o svetom Franji. Istaknimo sada jedan zanimljiv detalj iz njegovoga životopisa.

Sveti Franjo se rodio na kraju 12. stoljeća. U tom vremenu su istaknuto mjesto u društvu imali vitezovi. Upravo je sveti Franjo nekada maštao o tome da postane slavan vitez. Jedne prigode, u snu ga je netko pozvao njegovim imenom i poveo ga u neku divnu palaču. Sva je bila puna vojničkog oružja i štitova po zidovima. Franju je pogled na to sjajno oružje radovao, ali je i pitao čije je to. Glas mu je rekao da to pripada njemu i njegovim vojnicima. Nakon toga sna, odlučio se odvažiti i krenuti putem viteštva. Pridružio se nekom velikašu iz Asiza na putu u Apuliju kako bi tamo postao vitezom nekog kneza Gentila.

Ipak, u drugom snu u Spoletu, neki glas ga je upitao kamo ide i koji su planovi. Kad mu je Franjo sve ispričao, glas ga je pitao:

Tko ti može učiniti više, gospodar ili sluga? On odgovori: Gospodar. Glas na to reče: „Zašto dakle poradi sluge napuštaš gospodara, a poradi podložnika napuštaš kneza?“ Franjo upita: „Što hoćeš da učinim, Gospodine?“ Glas odgovori: „Vrati se u svoj zavičaj i bit će ti rečeno što ti je činiti. Drugačije, naime, trebaš shvatiti snoviđenje koje si vidio.“ (usp. Legenda trojice drugova, 5-6)

Viteštvo je bilo pojava srednjega vijeka. Izvorno su to bili muškarci koji su se posebno posvećivali vojničkom životu u službi svoga gospodara kao konjanici. Vremenom je Crkva utjecala na oblikovanje viteštva u kršćanski ideal. Redovito su imali i jasna pravila po kojima su živjeli i ta pravila su bila prožeta kršćanskim idealima časnoga života, vjernosti Bogu, pravednosti, hrabrosti, askeze, brige za slabe, zaštitnika Crkve, spreman položiti život za istinu. Služio je svome gospodaru, ali se posebno isticalo i da čuva čast i služi svojoj gospodarici. Tako se s vremenom vitezove počelo promatrati kao Kristove vojnike koji na poseban način štuju i Mariju.

Kad sam čitao jednu knjigu o počecima cistercitskog redovništva – Tri buntovna redovnika – tamo se pojavljuje ta slika viteštva. Sveti Robert iz Molesmesa, jedan od osnivača samostana Citeaux, bio je iz obitelji vitezova i očekivalo se da će i on ići tim putem. Posebno jer je bio jake tjelesne građe pa su gotovo bili sigurni u njegovu svijetlu vitešku budućnost. Ipak se on odlučio za monaški život i to nazivao „uzvišenijim viteštvom“. Vidio je monaški život kao život borbe, discipline, viteštva, ali u potpunom služenju Gospodinu, ali i svojoj Gospodarici. Upravo je ova cistercitska tradicija najzaslužnija i za promicanje naziva Domina Nostra, Notre Dame, Our Lady, Madonna, Gospa. Marija je Gospodarica kojoj monah služi kao vitez.

Onaj san koji je sveti Franjo imao, upravo ga je pozivao na to „uzvišenije viteštvo“ – redovnički život potpuno stavljen u službu Gospodina, potpuno posvećen Gospi. Tko je imalo nešto čuo o svetom Franji, zna da je taj čovjek bio ljubitelj Isusa, njegova Gospodina. Neprestanom molitvom, potpunim siromaštvom, služenjem Crkvi, živio je svoj život potpuno za Gospodina. Neki njegovi životopisi ga upravo nazivaju Vojnik Kristov, ili vitez Kristov. Mnoge su viteške kreposti: discipline, askeze, pravednosti, brige za slabe, bile prisutne na njemu.

U njegovo vrijeme Crkva se nalazila u mnogim problemima, moralnoj krizi, nedosljednosti klerika, a Franjin pokret je bio obnova koja je na prostorima koji su teritorijalno pripadali Crkvi, obnovila Kristovo Kraljevstvo. Broj braće je brzo rastao, propovijedali su obraćenje, obnavljali i popravljali Crkvu. Franjin viteški pokret na koji ga je Gospodin pozvao pridružio je svoje snage duhovnom boju i borio se za Krista Kralja oružjem pokore, molitve, sakramenata i propovijedanja Riječi Božje.

Uz sve to, u Franjinom životu je bila posebno istaknuta jedna viteška značajka. Svom snagom je ljubio, častio, štovao svoju gospodaricu – Presvetu Djevicu Mariju. Njegov životopis kaže: „Isusovu je Majku obasipao neizrecivom ljubavlju zato što nam je dala brata, uzvišenoga Gospodina. Njoj je molio posebne pohvale, upravljao prošnje, prikazivao osjećaje, koliko to i kako ljudski jezik ne može ni izraziti“ (2Cel, 150). Obnovio je i posebno ljubio crkvicu svete Marije Anđeoske. Na La Verni je dao da se izgradi crkvica posvećena Gospi istih dimenzija. Uvijek je i u svemu kao vitez, služio i branio čast svoje Gospe.

Franjo je živio kao Gospin vitez koji se boji u ovom duhovnom boju. Uvijek je nastojao biti na strani presvete Djevice i zato je i pobijedio. U svome Pozdravu blaženoj Djevici, Franjo je kao njezin vitez, prvo naziva Domina – Gospodarica, a onda dalje govori: zdravo palačo njegova, šatore njegov, dome njegov, odjećo njegova. Te nas slike neodoljivo podsjećaju na onu sliku Kovčega saveza koji je mjesto Božje prisutnosti. Franjo je znao da je Marija Kovčeg saveza i bio je svjestan da samo noseći sa sobom taj kovčeg saveza, može izvojevati pobjedu u duhovnom boju.

Ta posebna Gospina prisutnost vidi se u svim dijelovima njegova života. Franjo je u toj maloj crkvi Marije Anđeoske čuo riječi evanđelja da proda sve i pođe za Isusom. Tamo je primao braću i to mjesto odredio kao srce bratstva. Pod njezinom zaštitom je i izabrao kakav će habit braća nositi. Tamo je primio i svetu Klaru da se pridruži tom pokretu manje braće. Tu je sazivao braću na kapitule da pod Gospinim okriljem donose odluke o budućnosti Reda. Odatle je slao prve misionare na sve četiri strane svijeta. I rane Kristove je primio pod njezinom zaštitom na La Verni u blizini crkve Marije Anđeoske. Kod Marije Anđeoske je posljednji put primio sestru Jakobu, prvu svjetovnu franjevku. Konačno, tamo je, u Gospinu zagrljaju, ispustio svoj duh i prešao Gospodinu. Upravo ove godine slavimo 800 godina od toga slavnoga prelaska iz ovozemnog u vječni život. Poput Izraelaca, išao je pustinjom zemaljskom, da bi predvođen Marijom Škrinjom Zavjetnom ušao u Obećanu zemlju – nebeski Jeruzalem, grad Božji, sjedište Krista Kralja.

Prije toga svoga konačnog prijelaza, Gospu „je postavio da bude odvjetnicom Reda i (…) pod njezina krila smjestio svoje sinove, koje je imao ostaviti, da ih ona do svršetka grije i zaštićuje“ (2Cel, 150). A i posebno je braći preporučio da uvijek čuvaju mjesto Marije Anđeoske i da se ne daju iz njega istjerati, a tim riječima ih je zapravo povjerio Gospi, i potakao da se bore za Kristovo Kraljevstvo s Marijom kao vitezovi.

Braća su na taj Franjin poticaj odgovorila poslušno i borila se na Marijinoj strani. To se moglo vidjeti u spremnosti fratara da se uvijek stave na raspolaganje Crkvi i tako s Marijom šire Kristovo Kraljevstvo. Borili su se na njezinoj strani i kad nisu svi bili za njezinu Bezgrješnost. Naime, jedno vrijeme je među teolozima prošireno teološko mišljenje da je Marija začeta grešna, ali kasnije očišćena. Fratri, posebno bl. Ivan Duns Škot, ustrajno su branili istinu da je Marija bezgrješno začeta. Borili su se na njezinoj strani kad su gradili crkve njezinu slavnom Uznesenju na čast. Iako je dogma proglašena tek u prošlom stoljeću, fratri su promicali i istinu o Marijinom Uznesenju na Nebo. Borili su se na njezinoj strani, čuvajući sveta mjesta gdje je fizički boravila i stara i nova Škrinja zavjetna – t.j. čuvali su i danas čuvaju sveta mjesta u Svetoj Zemlji. Fratri su se istakli i kao veliki misionari, a mnogi su svoju misiju posvjedočili prolijevanjem svoje krvi za svoga Gospodina i Gospodaricu.

Dakle, Franjino služenje Gospi i viteški napori za širenje Kristova Kraljevstva s Marijom, vjerno su nastavila i njegova braća. Pobožnost Gospi su nosili kao Kovčeg saveza i tako pobjeđivali.

Viteštvo Cristero mučenika

To se pokazalo istinitim i u 16. stoljeću kada su fratri našega Reda postali navjestitelji Evanđelja u novom svijetu. Kad je otkrivena Amerika, franjevci su imali najznačajniju ulogu u širenju Kristova Kraljevstva i pobožnosti prema Gospi na tom novom kontinentu. Ovaj misionarski pothvat posebno ističem zato što želim da pažnju malo usmjerimo upravo na Amerike, točnije na Meksiko. Kad su prvi misionari stupili tamo, kažu da su imali malo uspjeha u propovijedanju i malo krštenja. Godine 1531. Gospa se ukazala na brdu Tepeyac. Nakon toga Gospina ukazanja i dara čudesne slike Djevice Gvadalupske, dogodila se eksplozija obraćenja i krštenja. Opet se Marija pokazala kao Škrinja zavjetna koja donosi pobjede za Kristovo Kraljevstvo. Otada je katolička vjera bila živa i plodonosna u toj zemlji.

Ipak, zemaljski grad ne miruje pa uvijek nastoji umanjiti i uništiti Kristovo Kraljevstvo. Takvo nešto se dogodilo prije točno 100 godina u Meksiku. Nekoliko godina prije, u Meksiku se dogodila liberalna revolucija koja je zagovara izrazitu sekularizaciju društva. Jedan od njihovih ciljeva je bio potpuno onemogućiti utjecaj Katoličke Crkve u Meksiku. Tako je ustav iz 1917. sadržavao izrazito antiklerikalne zakone koji bi ostvarili taj cilj. No ti se zakoni ispočetka nisu provodili, ali je dolaskom predsjednika Callesa to promijenjeno. On je počeo provoditi restrikcije vjerskoga života, zabranjivati javne manifestacije, čak i nošenje habita i kleričke odjeće na javnim mjestima. Narod, duboko ukorijenjen u katoličanstvo, bunio se pa su pokrenuli peticiju i bojkote, ali sve to nije imalo ploda nego je potaklo vladu na još strože mjere. Sve je kulminiralo 1926. Dana 1. kolovoza, biskupi su u znak protesta zatvorili crkve i obustavili javna bogoslužja. Narod je uskoro iscrpio sva mirna rješenja, razgovore, peticije, prosvjede i ustao na oružje.

Tako nastaje Cristiada ili Cristero rat u kojemu su se obični ljudi, radnici, seljaci, svećenici, žene, mladi, čak i djeca, borili za prava Crkve i vjernika. Zapravo borili su se za očuvanje Kristova Kraljevstva po Blaženoj Djevici Mariji. Njihov pozdrav je bio Viva Cristo Rey! Živio Krist Kralj. U borbe su redovito marširali predvođeni zastavom Gospe Gvadalupske. Rat je bivao sve krvaviji. Federalna vojska je ubijala svećenike koji bi služili misu, neke su ubili jer nisu htjeli odati sadržaj ispovijedi Cristerosa. Kad bi zarobili neke od njih, mučili su ih i tjerali da se odreknu Krista, a oni su redovito posljednjih uzdahom uzvikivali Viva Cristo Rey! Viva la Virgen de Guadalupe! Mnoga svjedočanstva nam govore da su redovito molili svetu krunicu zajedno prije borbi. Ispovijedali su se, slavili svete mise, pričešćivali se. Obdržavali su postove i činili dodatne pokore kako bi pobijedilo Kristovo Kraljevstvo i proslavila se Presveta Djevica. Mnogi su položili živote, mnogi su i službeno beatificirani ili kanonizirani svetci Katoličke Crkve.

Jedan primjer Cristero viteza je sveti Jose Luis Sanchez del Rio. Bio je četrnaestogodišnjak koji se pridružio Cristerosima. Jer je bio mlad, ispočetka je pomagao u kampu, a kasnije je išao i u borbe. Upravo bi on nosio zastavu na kojoj pisalo Viva Cristo Rey y Nuestra Señora de Gudalaupe! U veljači 1928. dao je svoga konja generalu čijeg su konja bili ubili, a on sam je ostao u borbama i federalna vojska ga je zarobila. Mučen je i nagovaran da se odrekne Krista. Gledao je i vješanje drugog mladića i ohrabrivao ga. Njemu su ogulili kožu sa stopala i natjerali ga da tako hoda gradom sve do svoga groba. Putem su ga udarali i mučili. On je samo govorio: Viva Cristo Rey! Viva la Virgen de Guadalupe! Kad je došao do groba, još su mu jednom ponudili da se odrekne Isusa, a on je ustrajao: Viva Cristo Rey! Viva la Virgen de Guadalupe! Izboli su ga noževima, a onda upucali. Prije smrti je pisao majci svjestan da će ga ubiti i rekao joj da je sretan jer umire vjeran našemu Gospodinu. Svoju braću je ohrabrio da slijede njegov primjer.

Napori Cristero vitezova, njihova mučenička smrt i jaka vjera, sačuvali su vjeru u narodu. Oni su svojim životom posvjedočili za Krista Kralja i za njegovu Majku Mariju. Iako bi se njihove mnoge smrti mogle gledati kao gubitak, zahvaljujući njima, danas u Meksiku možemo javno slaviti svetu misu, možemo vidjeti tilmu Gospe Guadalupske, a i imamo svete vitezove čijem se zagovoru možemo uteći u našoj zemaljskoj borbi.

Duhovni boj u današnjici

Svjesni smo da duhovni boj i danas traje. I danas đavao nastoji srušiti Kristovo Kraljevstvo. I danas zemaljski grad želi uništiti Božji grad. Štoviše, nama koji živimo u današnjici, čini se kao da je duhovni žešći nego ikad, a mi kao da gubimo. Uzmemo li za primjer Franjevački red, vidimo da je brojem sve manji, revnost nije na razini. Red koji je stoljećima propovijedao mir i dobro, kao da nije učinkovit u donošenju mira. I nije to samo naš Red, nego i cijela naša zemaljska hodočasnička Crkva kao da je oslabila, kao da joj nedostaje života. Pogledamo li prosjek kršćana katolika, vidjet ćemo da je najveća bolest naša danas mlakost, osrednjost. Samo dimimo, ne gorimo. Preživljavamo, ne živimo. Puno je pokazatelja koju upućuju na to: katolici ne idu na misu. Katolici se ne ispovijedaju. Katolici ne vjeruju u stvarnu prisutnost Isusovu u Euharistiji. Katolici ne mole. Katolici žive kao i svi drugi. Vode se modom svijeta. Oblače se nečedno kao i svi drugi. Idu za ugodom tijela kao svi drugi. Zanemaruju i niječu nauk Crkve o moralu, o braku, o životu. Mnogi katolici su postali praktični nevjernici. Suobličili su se svijetu.
I nisu to oni tamo, nego mi ovdje. Ja u svome životu vidim kako često prevladava svijet, a ne grad Božji. Ja vidim u sebi osrednjost kad treba uskratiti tijelu ono što želi. Vidim u sebi slabost kada treba javno posvjedočiti Isusa i Gospu. Vidim u sebi kako je lako uzeti mobitel u ruke i provesti sate, a teško uzeti krunicu i moliti nekoliko minuta. Vidim kako je lako imati bratstvo za stolom, u ispraznim pričama satima, a teško u imati bratstvo u svečanoj molitvi i davanju časti Bogu pjevajući, svečano slaveći svetu misu. Vidim u sebi kako druge sudim, a sebe ne popravljam. Vidim u sebi ogovaranje i prozivanje tuđe mlakosti, grijeha, a sam se nikako pomaknuti s mjesta. I sada, dok ovo govorim, iz istih razloga se osjećam nelagodno i kroz glavu mi prolaze misli: što će sad o meni misliti ovi i oni? Hoće li ovaj govor o borbi, o vitezovima, netko shvatiti kao poziv na nasilje? Kao neko vraćanje u prošlost koju smo nadišli? Šta će misliti ovaj ili onaj? A vrlo rijetko se upitam, što misli moj Gospodin, moja Gospodarica Bezgrješna Djevica. One Gospodinove riječi: „Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! li jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta. (…) Revan budi i obrati se!“ (Otk 3, 15-16.19) – kao da su meni upućene.
Možda se sve ovo može učiniti pesimistično. Možda se netko pita: zašto govoriti o borbi, o ratu, o vitezovima na mjestu mira? Zar ne trebamo biti samo za mir. Mir – shalom – pax et bonum – punina je života i blagoslova. Mir nije samo prestanak zveckanja oružja. Mir nije samo ne-ratovanje. Mir je život u Božjoj volji. Mir je stvarnost Kristova Kraljevstva. Mir je potpuno prebivanje u Gospodinovoj volji. A to ne ide automatski, barem ne na ovom svijetu gdje se đavao, svijet i tijelo bore protiv Božjega grada. Zato se od nas traži borba. Borba za mir. Pravi mir – samo možemo izboriti boreći se s Marijom kao njezini vitezovi šireći vlast Krista Kralja – prvo u svom srcu, a onda u srcima braće, a onda u svaki kutak ove zemlje. Mi, Crkva na zemlji iznova treba otkriti da se zovemo Ecclesia militans – Vojujuća Crkva – Crkva koja se bori.

Međugorska viteška oprema

Mnogi ljudi koji dolaze ovdje u Međugorje, redovito kažu kako se tu može osjetiti jedan poseban mir. Ovdje se moli za mir. Ovdje se prima mir. Odavde se nosi mir. Ali bude i onih koji dolaze i odlaze, a mir ostane u Međugorju. To je tako zato što taj mir nije psihološki mir, nije sociološki mir, nego duhovni mir prebivanja u Božjoj volji. A za taj mir Božji, mir njegove volje, nije dovoljno doći na neko mjesto i čekati Boga da dadne svoj mir, nego se treba boriti. Treba se prvo boriti sa sobom i dopustiti da mir uđe u naš život. Onda se trebamo boriti da taj mir ne ostane ovdje, nego da ga ponesemo u svoje obitelji, u svoje župe. Onda župe u kojima se bori za mir, nose mir u cijelu Crkvu, i u svijet. Mir se širi tamo gdje se širi Isusovo Kraljevstvo. Mir se širi tamo gdje se bore Gospodinovi i Gospini vitezovi.

Na ovome mjestu nas Gospa poučava toj borbi. Ovdje ona daje upute svojim vitezovima. Duhovnost Međugorja je upravo duhovnost Škrinje zavjetne i njezinih vitezova. Ovdje primamo viteško oružje: Krunicu, Sveto Pismo, Ispovijed, Post, Euharistiju.
Sveta Krunica je naše prvo oružje. Sveti naš otac Franjo je stalno preporučivao braći da se neprestano povjeravaju Gospinom zagovoru. Kroz povijest mnogi su redovnici o pojasu nosili krunicu. Pogledajte gdje je moja krunica. Na mjestu gdje vitez drži svoj mač. Cristerosi su stalno molili krunicu, nosili je u ruci i oko vrata. I dok su imali fizičko oružje u ruci, nisu iz ruku ispuštali duhovni mač jer su bili svjesni da je to duhovni boj u kojem sudjeluju. Moleći Krunicu, mi prebivamo u prisutnosti Marije, Škrinje Zavjetne. A Škrinja je mjesto Božje prisutnosti. Moleći Krunicu, otkrivamo svoj identitet viteza Bezgrješne.

Sveto Pismo je naš viteški kodeks. Sveti Franjo svoju braću uči da je naš život: živjeti Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista. U Meksiku, Cristerosi nisu uvijek uza se imali Sveto Pismo, ali su s Marijom u svom srcu pohranjivali sve riječi Pisma koje su slušali na svetoj misi i po njima su živjeli. Svakodnevno čitanje svetog Pisma nas približava Gospodinu. Njegove upute i savjeti nas oblikuju i poučavaju kako živjeti Evanđelje Gospodina Isusa. Razmatranje Pisma nas uči kako biti Gospodinov i Gospin vitez.
Ispovijed je oklop. Sveti Franjo se često ispovijedao i na mnogim mjestima poticao braću da često ispovijedaju svoje grijehe. Cristerosi su prije borbe satima stajali u redovima i čekali ispovijed. Grijeh nas čini golima. Nemamo zaštitu posvetne milosti. Bez milosti se borimo sami i izgledi su nam nikakvi. Ranjivi smo. Zato se trebamo često ispovijedati da budemo u stanju milosti i da se milost u nama umnožava. Česta ispovijed poput oklopa na vitezu onemogućuje da grijeh, posebno smrtni, dopre do nas.

Tako oklopljeni, ostajemo uvijek spremni za boj.

Post je naš štit. Sveti Franjo je mnogo postio. Postio nekoliko puta godišnje po četrdeset dana. Postio je sve petke. U učio je braću da poste. Cristerosi su i u izvanrednom stanju postili petke i činili mnoge druge pokore, a i samu svoju muku prinosili Gospodinu kao pokoru. Postom i svakom drugom pokorom, odvraćamo sebe od zemaljskih dobara, uskraćujemo svome tijelu ono što traži i time se dodatno jačamo u borbi protiv grijeha. Stoga, pravi vitez posti redovito. Kroti svoju sebičnu narav, ne ugađa sebi, nego pokorom želi ugoditi svome Gospodinu i Gospi.

Euharistija je hrana koja nam daje snagu. Sveti Franjo je posebno volio i štovao Euharistiju. Kad god bi u daljini vidio crkvu, bacio bi se na koljena i klanjao se Isusu. Častio je i ljubio svećenike jer je Isus po njihovim rukama silazio na oltar. Braću je opominjao da pomno paze i čuvaju svaku česticu Euharistije da ne bi slučajno bila oskvrnjena. Bio je svjestan da je to hrana za život, ali i sami Gospodin stvarno prisutan. Cristerosi su se prvenstveno i borili za svetu misu. Redovito su slavili mise i nakon ispovijedi pristupali pričesti. Brinuli se da se ne obeščasti sveta Euharistija. Svećenici među njima su polagali živote zato što su slavili svetu misu. Crkva živi od Euharistije. To je hrana za boj, zalog vječnoga života, sudjelovanje u Isusovoj kalvarijskoj žrtvi kojoj me izvojevao konačnu pobjedu. Svečanim slavljenjem i dostojnim pristupanjem svetoj Pričesti, mi se potpuno opredjeljujemo za pobjedničku stranu, za Marijinu stranu, za Božju stranu.

Tako nas naša Gospodarica osposobljuje za borbu. Tako nas Kraljica Mira uči kako biti vitezovi mira, vitezovi Krista Kralja i njezini vitezovi. I to vrijedi za sve nas.

Budimo vitezovi

Budući da je sveti Franjo bio redovnik i da je ono uzvišeno viteštvo prvenstveno redovnički život, pred vas, dragi mladi, želim staviti redovnički život. Čitao sam jednu knjigu koja današnju situaciju oko razlučivanja i otkrivanja poziva naziva – nepotrebni misterij. Uslijed mnogih svjedočanstava o pozivu, stvorili smo sliku kao da je poziv na redovnički život neko misteriozno i rijetko iskustvo koje samo mali broj ljubi dobije. Povijest Crkve nas uči da i nije baš tako. Kroz povijest je puno veći broj ljudi stupao u samostane. Puno više je bilo monaha, redovnica, fratara. Gospodin nije prestao pozivati, nego smo se mi prestali odazivati. A i naše kompliciranje oko razlučivanja stvorilo je nekakav oblak misterioznosti oko poziva. Gospodin, braćo i sestre, i između vas poziva, ne samo neke, nego mnoge. U mnogim srcima ima čežnje za redovničkim posvećenjem, mnoge je Bog obdario potrebnim darovima, ali mnogi su mlaki, slavi, neodlučni. Neka vas primjer svetog našeg oca Franje i svetih Cristerosa potakne na vitešku odlučnost. Prigrlite Mariju i hrabro naprijed.

Svi vi koji ćete osnovati obitelj ili ste ih već osnovali, i taj životni stalež živite viteški. Uvijek pustite da vas Marija vodi, naoružajte se njezinim oružjem i gradite svete obitelji, obitelji u kojima se odgajaju djeca svetci, mnogo svetaca, djeca poput svetoj Josea, Gospini vitezovi.

Braćo i sestre, svi danas probudimo u sebi ovaj viteški duh i s Marijom se hrabro borimo za Kristovo Kraljevstvo.
Neka danas i svaki dan našega života odjekuje ova molitva s naših usana:
V. Dignare me laudare te Virgo sacrata.
R. Da mihi virtutem contra hostes tuos.
Viva Cristo Rey!

fr. Alojzije, Međugorje, 2.8.2026.