Za njih to što bješe prije,
k’o moderno više nije,
a da znaju naši stari,
kako su se molit znali.
Čim ujutro zora svane,
i kako se tko ustane,
s nekoliko Očenaša
pozdravlja se Gospa naša.
A u podne svi će živi,
i na putu i na njivi,
prikrižit se i par riječi,
zahvalnosti Bogu reći.
I navečer u šest sati,
Gospa će se pozdravljati,
prvo kaže najstariji,
Anđeo Gospodnji navijestio Mariji,
a ostali svi sa sjetom,
i ona zače po duhu svetom!
Pa nedjelja kada dođe,
Mlado, staro crkvi pođe,
nitko misu ne preskače,
molitve im puno znače!
A sada je takvo stanje,
i moli se puno manje,
i rijetko se vidi sada,
da navečer poslije rada,
okupi se kuća cijela,
i Gospina slave djela!
Sada mogu svi da vide,
u crkvu se manje ide,
a kafići i kafane,
jedva u njih čovjek stane!
Sve je puno gdje se pije,
i dosadno tu im nije,
a u crkvu jednom tjedno,
uz obitelj ić’ zajedno!
Izgovor je tada svima,
odmah neki pos’o ima.
A što naša baka reče,
zar je problem bar na večer,
reći dragi Bože hvala,
što me čuvaš od svih zala!
Ti mi budi u pomoći,
i čuvaj me danju, noći!
Tad bih svima bilo bolje,
Svi bi bili bolje volje,
općenito bolje stanje,
bolesti bi bilo manje!
Zato neka kuća svaka,
uzme primjer svojih baka,
pa ujutro svakog dana,
nek' se krene s molitvama!
A kad bude dvan'est sati,
Bogu slavu isto dati,
i navečer u šest sati,
našu Gospu pozdravljati!
A u crkvu obavezno,
svaki puta doć’ uredno
pa će naši stari s nama,
jedno bit’ u molitvama!
I molitve naših baka,
znat će opet kuća svaka,
pa će Bog nas nagraditi,
i svatko će sretan biti!
(Mijo Vidaković autor pjesme)
Pronašli smo neke od starih i pomalo zaboravljenih molitva naših baka koje bi htjeli spasiti od zaborava i ostaviti ih idućim generacijama. Blago koje se krije u njima još uvijek diše i odzvanja u uspomenama i sjećanjima svakoga od nas. Ako njih zaboravimo i prepustimo prošlosti tko će 'pisati' našu budućnost i porijeklo, obnoviti nam svete izvore vjere, produbiti nam molitvu...
Tko će nam znati reći tko je ispred nas ako nećemo znati tko je bio iza nas i koja molitva je Bogu draga ako ne znamo tko je molio prije nas. Očuvajmo svoje blago, otvorimo svoj stare škrinje i neka zasjaji to blago onima koji idu ispred nas. Uhvatimo se za ruke naših starih, a ako ih već nema na ovome svijetu, zagrlimo ih molitvom nekih davnih vremena i oživimo ih u vremenu koje je pred nama.
Iđen spati, Boga zvati
I Divicu Božju mati,
Koja će nam dobro dati.
Bog se diže na nebesa,
Nebesa se otvoriše,
Troja zvona zazvoniše,
Anđeli se pokloniše,
A ude svari pobigoše,
Leteć noge polomiše.
I vrime se približaše,
Isus majku zovijaše:
''Dođi vamo, Ti Divice,
Moja čista golubice,
Pa ti steci rajsku diku,
Pa uživaj za vik viku.
Misecon si obuvena,
Žarkin suncen obučena,
Sjajnin zvizdan sva si sjajna.
Ti si sjajna, ti si lipa,
Ti si Gospa privelika.''
Umijmo se u tom zdencu,
Di to stoji ta Divica,
Slavne ruke di umiva,
Grišne duše di oprašta.
Slavnin ustin progovara:
'' Prosti Sinko, prosti Diko,
Za majčino slavno mliko.
Ti oprosti tomu puku
Za majčinu sklavnu ruku! ''
Isus Majci progovara:
''O Marijo, Majko slavna,
Kako ću im ja oprostiti.
Oni jidu, oni piju,
Bogu vale ne zadaju,
Siromaja ne poznaju.''
Danas petak narečeni-
Isusov je dan mučeni.
O, Isuse muka tvoja,
spašena je duša moja!
O prislavna Božja mati
dostojna si milost dati
da ja ljubim Sinka tvoga
svoga Boga pridobroga.
Zatim Tebe koja jesi
za njim prva na nebesim.
On je Vrilo od milosti
ti si Ruka od slatkost.
Njemu 'vala, njemu dika,
Tebi slava privelika!
Kad se Isus porađaše,
Gore mu se sve klanjaše.
Gore mu se sve klanjaše,
Do tri gore ne tijaše.
Ne ti gora kupinova:
Ona vr’a ne imala;
Ona vr’a ne imala,
U zemlju se zavirala.
Ne ti gora bršćanova;
Ona vr’a ne imala;
Ona vr’a ne imala,
Uz drvlje se propinjala!
Ne ti gora trepetljika;
Ona vazda trepećala;
Ona vazda trepećala,
Ćuva vitra ne imala!
Ti me Gospe obeseli,
moja duša tebi cvili,
da se ukaže Isus mili,
Isus mili rumen gora,
rumen gora, sjajna zora,
sjajna zora, sjajno blago,
da si Isuse sunce drago.
Moja duša nije živa,
ako s tobom ne uživa.
Živovati, umirati
i na vike vikovati Amen.
Pivčići pivaše,
i Divicu buđaše.
Ustaj Divo Marijo,
Sin ti se je rodijo
i po polju ‘odijo,
zlatnu krunu nosijo.
Džudije ga sritoše,
zlatnu krunu skidoše,
a trnovu staviše.
Doklen trnci dopiraše,
do tud kapi kapijaše,
tuda ruže cvatijaše.
Bog je posla' tri anđela
da te ruže berijaše,
u kitice kitijaše,
u vinčiće vinijaše
i prid Boga donosiše.
