I ponekad, moram priznati, njihovo ushićenje, riječi pune mira, iskustva punine, Božje ljubavi… više su nešto što eto teoretski znam da se događalo i događa ovdje u Međugorju. Ta Međugorje je po tome poznato. Već 37 godina ljudi ovdje dolaze jer ih Gospa privlači svojim konopima ljubavi, jer ih majčinski miluje kako bi im otopila srca ispod ledenih naslaga strahova, rana, grubosti života i svijeta.
Ovaj put i ja sam na strani svjedoka. Na drugoj strani mikrofona. Kao ona koja može posvjedočiti kako je vrijeme koje sam zajedno sa mojom obitelji provela na 7. Međunarodnom hodočašću za osobe s invaliditetom promijenilo i moje srce i odnose u mojoj obitelji. Kad doista postaneš svjestan da si na novi način i još više zavolio svoje darovano dijete s teškoćama, kad ga počneš gledati kao „medalju posebnosti“ koja je učinila da ste i ti i tvoja obitelj posebni, onda vidiš kako je u Međugorju doista jedna velika MILOST na djelu, kako nije prestalo vrijeme ČUDA!
Ponekad milost djeluje jako brzo. Dovoljan je samo trenutak, ako Bog prije to srce pripremi. Ponekad ga tek ovdje u Međugorju sprema kroz molitvene trenutke na Podbrdu, Križevcu, večernjem molitvenom programu… Naša je srca mijenjao kroz susrete s ljudima koji su isto tako kao i mi imali djecu s teškoćama ili osobe s invaliditetom ili sa volonterima koji su im srčano pomagali, odnosno, za njih bili njihove oči, ruke, noge… dok su svi oni „prezreni od svijeta“ za njih bili njihovo srce. Najviše i najfinije duhovne vibracije čiste ljubavi i žrtve, snaga zajedništva, prijateljstva i mira bile su tako jake sve ove dane da su se jednostavno utiskivale u tijela svih prisutnih, pa čak i u zemlju i kamen po kojima ovdje hodamo. Nije ni čudo što su se brojne duše otvarale, izlijevale u suzama i smijehu svoju bol ili radost.
Ako se pitamo u čemu je tajna Međugorja, u čemu je tajna obraćenja tolikih ljudi kroz sve ove godine Gospinih ukazanja, odgovor je tako lako smisliti. Samo zakorači po kamenu Podbrda ili Križevca, samo klekni na kameni pod ispred Presvetog u crkvi, samo otvori srce u ispovjedaonici – i osjetit ćeš tu snagu žrtve i molitve, tu snagu služenja i darivanja, tu snagu slavljenja i pjesme – koju Gospa u svom Bezgrešnom srcu akumulira i po čistoj žrtvi Isusovog Presvetog srca posvećuje i prinosi Bogu Ocu. Međugorje je već 37. godina „živi žrtvenik ljubavi“ koja posvećuje sve koji ovdje dođu pa i cijeli svijet.
Svjedočim kako je važno BITI u Međugorju. Kako je važno ovdje hodati, moliti, klanjati se, smijati, pjevati, jesti, razgovarati, biti na svetoj misi… Ako si imalo otvorena srca, ako imalo želiš dati Bogu prostora da uđe u tvoj život – On će to učiniti. Ovo nisu samo riječi koje ste već sto puta čuli. Ovo je živo svjedočanstvo majke koja ima dijete s autizmom. I to dijete je plakalo jer se ovaj put nismo bili popeli na Podbrdo kao što smo inače radili prošlih hodočašća. Filip je htio na brdo. Kad smo došli kući, uzeo je dječju plišanu igračku Gospe i rekao: „A ha, to je na brdu. Tamo se penjati!“ Dakle, moje dijete je razumilo da je na Podbrdu Gospa. Morali smo mu obećati da ćemo ga voditi neki drugi put. A kad smo prelistavali fotografije hodočašća, na sliku križa s Križevca, uperio je prstom i uzviknuo: „Mama vidi križić! Križevac!“ (onaj križić koji se po noći vidi osvijetljen i koji je on redovito pokazivao svima nama).
Što mi ovo govori i što vama pokušavam reći? To da naš Bog nije nijemi Bog. On nam govori preko svoje Majke, preko najmanjih, preko ljudi čistoga srca, preko djece. Ovdje u Međugorju se na poseban način osjeća „Božji govor“. I to čak djeca s intelektualnim i drugim teškoćama mogu osjetiti i razumjeti. Možda ne glavom, ali srcem sigurno da. A to zapravo i jest najvažnije. Nama „zdravima“ nekad treba puno više tog srca. Zato valjda i toliko dugo traje ova međugorska Gospina škola ljubavi.
Paula Tomić/medjugorje-info.com
