Uđeš u neku svoju rutinu i uzimaš stvari zdravo za gotovo, kao da tako treba biti. Kao da je sasvim normalno da se ujutro budiš u svom krevetu, da topla voda lije iz slavine, da su oko tebe tvoja djeca, da imaš svoju kuću, da čuješ, vidiš, jedeš, hodaš… Nekako ne obraćaš na te stvari pažnju jer ih smatraš normalnima, da se podrazumijevaju. I onda dođe neka nesreća, neka bolest, neki udes… i kad odjedanput sve to izgubiš, shvatiš koliko jer sve zapravo Božji dar, koliko je sav život oko tebe tako krhak, koliko si ti maleni kotačić u mašineriji života… Ta spoznaja te može ubiti ili te može ojačati! Ako vjeruješ – onda ćeš otkriti da su tako istinite ove riječi apostola Jakova: Pravom radošću smatrajte braćo moja kada upadnete u razne kušnje, znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću. (Jak 1, 2-3)
O ovoj svojoj kušnji željela bih ovaj put posvjedočiti vama! Obećala sam to Gospodinu: naime bilo je upitno kako ćemo se i kada vratiti kući, pa sam u molitvi zavapila: Bože ako ti daš da do srijede dođemo kući, ja ću o svojoj bolničkoj pustolovini u Osijeku svjedočiti i usmeno i pismeno, pa evo nas!
Filipa je udario auto!
Prije više mjeseci zakazali smo promociju moje knjige PUT SRCA u Đakovu (Gradska knjižnica) i u Osijeku (Centar za djecu s poteškoćama Ivan Štark). Kušnje su počele već prije puta. Moji zdravstveni problemi sa želucem zbog kojih sam 2 dana prije puta završila na infuziji, kćerkica koja je imala stomačnu virozu i mi smo mislili natukla prst, ali ipak smo krenuli put Đakova tog četvrtka jutro. Pitala sam se ako je toliko otpora trebam li odustati, ali više sam osjećala poriv da baš usprkos otpora trebam ići – jer obično ako zlo stavlja pred tebe neke kušnje prije nečega, to radi zato jer zna da te čekaju velike milosti ukoliko kreneš.
Put je bio super, stigli smo ranije, podružili se sa djecom iz terapijske radionice sv. Josipa, otišli smo u gradsku knjižnicu i predstavljanje je bilo uistinu bogato. Završetak, i tri moje svjesne odluke: pozvati brata da večera s nama u samostanu, praviti mu društvo u šetnji i pozvati djecu da ide s nama. Hodala sam na začelju sa s. Rastislavom, djeca koja su otrčala naprijed, škripa kočnica i panični zov kćerkica: mama, Filipa je udarilo auto! Srušio mi se svijet kada sam ga vidjela ispruženog na cesti, zaustavljena vozila na raskršću, panika, zovi policiju, zovi hitnu, vozač u panici, ne smijemo ga pomjerati! Koliko je moje dijete ranjeno? Ljudi neizmjerno ljubazni, brzo dolazi policija, hitna, mobiliziraju ga, voze u bolnicu u Osijek. Sjedim s njima u kabini hitne, čini mi se da sanjam, da će to samo oni nešto previti i da ćemo se brzo vratiti kući, u normalu. I onda spoznaja, prema položaju i lokaciji boli, ukoliko nema i nekih unutarnjih ozljeda, vjerojatno je slomljen kuk. A to znači operacija, a to znači ležanje u bolnici, a to znači dugi oporavak, a to znači… tko zna kad ću se probuditi iz ove more! Osjećala sam kako mi počinje nedostajati zraka, kako mi se počinje mutiti pred očima i kako napadaj panike u meni počinje rasti. Potpuno bespomoćna uspjela sam zavapiti; o Bože pomozi, ja ne mogu ovo sama, budi tu!
Moj vapaj Bogu
Sve važne stvari u životu su zapravo pitanje trenutka. Sigurno se svatko od vas našao pred nekom sličnom situacijom koja mu je promijenila život. Najčešća reakcija bijega je povratak u prošlost i analiziranje trenutka nesreće: da nisam pozvala brata, da nisam odlučila hodati, da nisam pozvala djecu koja su već bila ušla u auto… iznova i iznova vrti se film, iznova i iznova osjećaj krivnje počinje gušiti! I onda Božje svjetlo: Tako je kako je. Prošlost ne možeš promijeniti. Bože vjerujem da se sve događa s nekim razlogom. Ako ovo sad ima neki razlog Bože ja ga ne vidim, ali vjerujem da ti znaš. Ti svi svemoguć, a to znači da ti možeš sve na DOBRO izvesti onima koji te ljube. Svako je zlo za neko dobro. Pomozi mi to vjerovati Bože. Ti Bože znaš najbolje što meni treba. Ja želim pobjeći od ove nesreće, od bolnice, od odvojenosti od djece, od oporavka kod kuće… Ali ako ti misliš da je to za moje dobro, pomozi mi prihvatiti! Predajem ti se Bože, Budi sa mnom. Ti vidiš moje strahove , ti vidiš da sam slaba, ti vidiš moje krhotine. U svojoj panici posvijestila sam si sebe, cijelo moje biće je bilo poput razbijene posude. Krhotine straha. Ako želiš da ja ovo prođem Bože, moraš me polijepiti. Koliko je više lijepila između mojih krhotina, toliko je više tebe Bože u mom biću. Uronivši u svoju raspadnutost predanu Bogu, našla sam snagu i našla sam mir!
Čudesan bolnički prijem
Brzo smo došli do Osiječke bolnice. Čudo je bilo da je sve išlo nekako brzo, iako su nam rekli da se za prijem zna čekati satima. Svi su bili tako ljubazni posebno kad su vidjeli da se radi o djetetu s autizmom. Nekako su Filipove okice, strpljivo podnošenje boli – sve očarale. Dežurni liječnici su bili tako susretljivi, objašnjavali su mi stanje – slomljen kuk, jako nezgodan lom u zoni rasta koji nisu nikada vidjeli, ne znaju kako operirati a da se namjesti, da se krvne žilice uspostave, da se kost prokrvi i nastavi rasti. Smještaju nas na dječju kirurgiju. Čine iznimku i smještaju i mene majku uz dijete s poteškoćama u izolacijsku sobu. Kroz sve dane mogla sam samo Bogu na tome zahvaljivati jer mi je bilo strašno slušati ostalu dječicu, operiranu u bolovima kako jauču i zovu svoje majke! Ako ikad netko želi učiniti neko dobro djelo, neku humanitarnu akciju, koncert – mislim da bi to trebalo za izgradnju dječjih odjela uz kojima uz djecu mogu boraviti i njihove majke. Sva ova djeca u boli i bolesti, šoku i strahu tražila su samo mamu. Utjehu, ruku, sigurnost – da nisu sama i ostavljena u mraku. Traumu bolnice samo prisutnost majke može ublažiti!
Što reći o danima u bolnici! Mogu reći da su mi naprosto proletjeli. Čuda su se nastavila događati. Ljudi su zvali, članovi Vjere i svjetla nudili pomoć, vodili su me doma na tuširanje, dobili smo i stan u Osijeku čija se ljubazna stanarka preselila svojim roditeljima – uglavnom bilo je tako lijepo osjetiti kako nismo sami. Kao članovi zajednice Vjera i svjetlo bili smo dio jedne velike obitelji Vjere i svijetla, ali i šire – bili smo sa svima onima koji su bili na predstavljanju knjige i u Đakovu i u Osijeku braća i sestre u Kristu. Vidjela sam još jednom kako je istinita ona tvrdnja da su duhovne veze jače od krvnih veza.
Pitajući se je li ova operacija bila najbolja odluka (mogućnost čekanja implantata ili na kraju ipak ugrađeni pravokutni šarafi???) kao odgovor u vjeri mi je došlo da slučajnosti poput toga da je bio PETAK /3 sata/ spomendan sv. Pavla od križa/ doktor koji operira se zove dr. KRISTEK – možda ipak nisu samo slučajnosti nego ZNAK da je tako trebalo biti! Uglavnom sve skupa je doprinijelo tome da je tako brzo bio operiran! Oporavak je mogao početi!
Medicinsko zanimanje je zapravo poziv
U ponedjeljak su nas prebacili na ORTOPEDIJU (baš tada se oslobodio jedan apartman). Navečer toga dana, ležeći otuširana u miru apartmana zahvaljivala sam Bogu na tolikom blagoslovu. Dok su oko mene ostali bolesnici bili poput sardina u višekrevetnim bolesničkim sobama bez wc-a, dok su ležali u svojim bolima zavijeni u žamor glasova, zbrke na hodniku, struganja kotača kolica… ja i Filip smo blaženi ležali u miru naša besplatno darovana 4 zida. Bez ikakve veze, intervencije – osim one božanske, potpomognute stoga što je Filip dijete iz autističnog spektra.
Ovdje je red da pohvalim sve medicinsko osoblje koje doista radi čuda. Ima ih premali broj, rade nemoguće smjene, a čak i onaj slobodni dan nekad moraju potrošiti na obavezne sate edukacije čijim pohađanjem sakupljaju te neke obavezne bodove. Prema nama su stvarno uvijek bili ljubazni, uviđavni, raspoloživi, uslužni. Pri pogledu na Filipa svi bi se raznježili i svatko mu je uputio neku toplu riječ. Trče po hodnicima, pokušavaju pomoći, peru, previjaju, brišu i podove i bolesna tijela… Puno sam razmišljala koliko ih malo blagoslivljamo i koliko malo molimo i za njihova zvanja, jer ovo što oni rade doista nije posao, nego poziv! Poziv na služenje trpećem Kristu u čovjeku bolesniku. Bili oni svjesni toga ili ne, sudjeluju u velikoj misnoj žrtvi sebedarja. Dok smo Filip i ja svaku večer molili krunicu, prikazivala sam Bogu sve patnje, boli i služenje koje se događalo u mnogobrojnim sobama i prostorijama bolnice. Bolnica mi se ukazala poput ogromnog kaleža ljudske patnje, boli, suza, molitava, nadanja koje ako su sjedinjene s Isusovom mukom mogu imati veliku suotkupiteljsku moć. Kako su bolnice važne. Učinile su mi se poput velikih „generatora“ koji po žrtvama bolesnika, po prikazanju njihovih patnji, zajedno sa patnjama osoba s poteškoćama i drugih nevinih patnji prikazanih Bogu, izlijevaju Božju milost na svijet i zbog njih se ova naša zemlja još uvijek kreće.
Bolnički dani u znaku knjige
Prijatelji su se pobrinuli i da dobijem knjige kako bi mi vrijeme brzo prošlo. I sasvim slučajno??? U glavi mi je odzvonio ovaj naslov! Već davno sam čula za američku autoricu FRANCINE RIVERS i njezinu najpoznatiju knjigu Trilogiju: ZNAK LAVA. U našim knjižnicama je nema za posuditi, a za kupiti ih je malo preskupo, iako moram priznati da sam bila u kušnji, budući da sam pročitala dvije ostale njezine knjige koje su prevedene na hrvatski: Iskupljenje i Nespomenuta i koje su me više nego oduševile. Francine je i prije obraćenja bila spisateljica ljubavnih i kriminalističkih romana, a nakon što se obratila posvetila je tri godine svog života proučavanju Svetog Pisma. Zato su sad njezina djela poput žive Božje Riječi. Citati iz Biblije nalaze se u dijalozima, razmišljanjima, molitvama… Duh knjiga i radnja knjiga govori o poslanju čovjeka kršćanina da vodi rat protiv grijeha (Rim 6) i rat ne protiv krvi i tijela, nego protiv Poglavarstva, protiv Vlasti, protiv Vrhovnika ovoga mračnog svijeta: protiv zlih duhova koji borave u nebeskim prostorima. (Ef 6, 10-12). Naravno sve kroz zanimljivu radnju, ljubavnu priču, povijesna događanja…
Laitmotiv njezinih knjiga je bezuvjetna molitva, prihvaćanje, praštanje… kako bi se duše ljudi, njezinih glavnih likova, izbavile iz vlasti zloga i grijeha i upoznale bezuvjetnu ljubav Božju. Čitajući njezina djela, osjećaš se uronjen u Duha Svetoga, čitajući retke u kojima se junaci u molitvi bore za svijetlo, za snagu praštanja i ljubavi, i sam počinješ tako moliti – počinješ osjećati bliskost Božje blizine, jednostavnost Božjeg djelovanja. Bilo mi je tako prekrasno otkrivati koliko je uzaludno nešto nastojati činiti vlastitim snagama, odnosno da je naš zadatak predavati se u Božju volju, klanjati se u molitvi i puštati da Bog ide ispred nas i vodi naše bitke. Mogu reći da su stvarno ovi dani u bolnici bili tako milosni i bogati, okrepljujući i nadahnjujući. S Bogom sve dobija drugi smisao. I kada imaš Boga možeš biti zatvoren u najtješnjoj samici, a u duši živjeti širine. Baš sam se tako i ja osjećala… široka, široka u duši, grleći u molitvi cijeli svijet!
Bog sve izvodi na dobro
I za kraj što reći? Zahvalna sam Bogu za ovo iskustvo! Meni je bilo dar! Promatrala sam svog sina Filipa – dijete iz autističnog spektra koje je 13 dana ležalo u bolnici, na krevetu, mirno bez TV, koje je strpljivo podnosilo boli, nježnim glasićem komunicirajući sa svima koji bi provirili u sobu: „Gledaj teta, slomio sam nogicu!“ Nije jaukao, nije dramio, nije plakao, samo je stiskao svoju plišanu igračku, malo janje koje je dobio još kao beba, kad još nismo znali da će on sam biti prava, živa Božja ovčica. Ja sam mogla samo Bogu prinosti njegove žrtve i njegove boli. On je taj koji je nosio muku. I preda mnom ostaje misterij njegovog života i poslanja, kao i misterij života i poslanja sve djece s teškoćama i invaliditetom!!! Gledajući očima svijeta, njihovi se životi čine suvišni i isprazni. Jedino gledajući očima vjere, može se vidjeti njihova važnost – svaki od njih je poput Isusa, Nevinog Jaganjca, koji se prinosi kao žrtva za grijehe i opačine svijeta. Gledajući moga sina, u njemu sam vidjela i svu one bezbrojne patnike i bolesnike i mogla sma čuti kako nad svakim od njih Bog Otac izgovara istu onu Riječ kao i nad Isusom: „Ovo je Sin moj ljubljeni, u njemu mi sva milina!“ Amen!
