Najčešće nam se ispit savjesti zadrži na onome što smo loše učinili, a možda ne obraćamo pažnju, i ne ispovijedamo ono što smo propustili učiniti.
I kao i uvijek, Dobri Bog uvijek daje svijetlo i odgovore na obasjane tame duše. Obasjava da bi nas osvijestio, osvještava da bi nas pokrenuo, pokreće nas da bi nas promijenio i izliječio.
Gospine poruke govore puno o «aktiviranju». U porukama od 25. srpnja i 25. kolovoza 2003. Gospa govori o tome kako je s nama i kako nas zagovara kod Boga. Ona dakle, ne stoji skrštenih ruku, pasivno promatrajući koliko se svatko od nas približava izvoru Ljubavi… Ona se bori za nas zagovarajući…
U prizoru iz evanđelja, na svadbi u Kani, opet se aktivirala: otišla je Isusu i upozorila ga da «vina nemaju» i slugama da «čine sve što im kaže». Kako bismo mi reagirali u toj situaciji? Vjerojatno nikako, s izgovorima: «ma nije to moja briga… svakako ne znam kome da se obratim… e pa drago mi je da su u nečemu falili…»
Gospa nas postiđuje svojim primjerom aktivnog sljedbenika svoga Sina. I on je mogao odabrati da mirno gleda kako se naš odnos s Bogom Stvoriteljem sve više narušava grijehom, kako sve više duša u toj izgubljenosti propada, ali je odabrao da se «ne drži svoje jednakosti s Bogom, nego da sam sebe oplijeni, postavši ljudima sličan…» kako bi nam preko svog primjera ljubavi od koje nema veće jer daje svoj život za svoje prijatelje, pokazao jedini put povratka u zajedništvo s Ocem. Zajedništvo bez kojeg bi bili izgubljeni, neostvareni – jer jedino za to zajedništvo u ljubavi smo stvoreni i bez kojeg će nemirno srce naše biti dokle god se ne vrati u taj odnos ljubavi i povjerenja.
Znajući to, znajući da dobrota Božja ne može podnijeti da drugi propada, da je drugomu loše – Isus nam daje primjer aktivnosti, zauzimanja i služenja i poziv: «Dao sam vam primjer da i vi tako činite!»
U vjerovanju ispovijedamo da smo apostolska crkva: dakle biti kršćanin u svojoj biti znači biti apostol: svjedok i navjestitelj novog načina života slobode od jarma grijeha i smrti. Zašto nam je ovo naše aktiviranje tako potrebno?
Zato što kroz naš trud, našu molitvu i zalaganje najviše rastemo i oblikujemo se mi sami kao osobe. Raste naša vjera, povjerenje, pozitivan odnos nade… a poslije je sam Bog onaj koji doista premješta planine! Samo su OSOBE sposobne ući u odnos s drugima i stvarati istinsko, socijalno zajedništvo koje se bazira na solidarnosti, suradnji, pomoći i odgovornosti. Svi mi želimo novo društvo i bolji svijet, ali često zaboravljamo da nam ga neće stvoriti nitko drugi, nego to moramo mi – na poseban način mi kršćani.
U to se uklapa i naš poziv i zadatak: biti SVET! Dok je iza nas tek nedavno proslavljena svetkovina Svih Svetih, lijepo je osvijestiti si tko su zapravo sveci? Pogledajmo ove tri definicije:
1. Svetac je onaj čovjek koji je svjestan toga da je grešan. Jer svijest o tvojoj grešnosti čini te poniznim i potrebitim spasenja i Spasitelja.
2. Svetac je normalan kršćanin; koji zna da je za ostvariti poziv na svetost potrebno neprestano koračati, boriti se, odlučivati, padati i dizati se…
3. «Biti svet je jednostavno: činiti male stvari s velikom ljubavlju!» (Majka Terezija)
Dakle, ako želimo pronaći smisao našeg života trebamo se aktivirati u hodu prema svetosti.
Paula Tomić/medjugorje-info.com