Čak je i jedna židovska liberalna feministica, Naomi Wolf, uspjela shvatiti ono što čini se, većina katolika još nije, a to je da se u svijetu događa upravo ono o čemu i Gospa govori – sotonistički, nadnaravni, okultni napad na čovjeka, obitelj i svijet.
Naomi Wolf kaže: „Gledam ovaj napad na nas u posljednje dvije godine sa svih razina i tako je globalnih razmjera, tako je dobro koordiniran, tako je demonski u svojoj mašti i tako je sveobuhvatan. Studirala sam politiku i povijest; ni u jednoj drugoj situaciji, pa čak ni u usponu nacističke Njemačke, nisam vidjela takvu nadnaravnu količinu koordinacije. Obično se ljudi svađaju, postoje razdori, postoje različite interesne grupacije, ljudi izdaju jedni druge; to je ljudska priroda. Ali ništa slično se nije dogodilo kao u ove posljednje dvije godine! Ne mogu ovo razumjeti bez pozivanja na neljudsku, nematerijalnu stvarnost. Drugim riječima, ja zapravo mislim da je ovo sotonistički napad na čovječanstvo. A ja nisam, znate, praznovjerna osoba. Nikada ne govorim o ovakvim stvarima u javnosti, ali mislim da se s tim moramo suočiti. Ovo su meta-ljudske moći s kojima se borimo.“
Bogu i Gospi su upravo zbog ove nadnaravne dimenzije rata potrebni sinovi i kćeri, koji su čvrsto ukorijenjeni u Jedinstvo Trojedinog Boga. Potrebni su im ZRELI KRŠĆANI.
BOG TREBA ZRELE KRŠĆANE
Učenik kojega je Isus ljubio, apostol Ivan, koji mu je bio naslonjen na prsa za vrijeme posljednje večere je primjer ZRELOG KRŠĆANINA koji je ostvario intiman i životvoran odnos s Isusom. I kad Isus kaže da će on zauvijek ostati s njime – to znači da Isus obećaje kako će u Crkvi uvijek biti zrelih kršćana. A to je ono što Gospa u Međugorju želi da mi postanemo: ne kršćani na papiru koji se okreću onako kako vjetrovi pušu, nego vjernici koji su iskusili živoga Boga, poznaju ga, bliski su s Njim, razgovaraju s Njim i puštaju da On u njima živi.
Isusovo poslanje na ovaj svijet je bilo osloboditi RIJEČ Božju od formalizma i slijepog držanja zakona koji su ju gušili. I dovesti je do svoje ljepote koja proizlazi iz nakane zbog koje ju je Bog poslao: POBJEDE ŽIVOTA I LJUBAVI.
Kao svaka Majka koja vidi kako joj se dijete susreće s poteškoćama, Gospa je odlučila doći i pomoći kako bi Bog ponovno obnovio svoj narod i vratio ga sebi. Jer Bog je jedini izvor života. Idoli su nositelji smrti i uništenja.
Isus nam u Blaženstvima pokazuje našu misiju: želi da budemo svjetlo svijeta, sol zemlje, grad postavljen na gori i svjetiljka koja gori u kući.
Bog nam je dao svoju Riječ kako bi mi imali život, kako ne bi izgubili smisao života. I da bi se to dogodilo Isus nam predlaže dva konkretna načina djelovanja: VRŠITI (u srcu) i DRUGE UČITI (životom).
Zar nije to isto ono što nas i Gospa ovdje u Međugorju uči: kako osloboditi našu vjeru od pukog obdržavanja tradicije i formalnosti, odnosno do toga da iskusimo i upoznamo pravog Živog Boga i njegovu ljubav.
I zar nam i Ona ne pokazuje ista dva puta: VRŠITI – kad kaže 'živite moje poruke' i DRUGE UČITI – kad nas poziva da 'budemo njezini svjedoci'.
BOG RADI S „ODBAČENIM KAMENJEM“
Kad Gospa kaže da smo joj važni, to ne znači da smo mi neki 'super ljudi'. Baš suprotno od toga. Najbolje to pokazuje Isusovo 'odgajanje' sv. Petra, onaj njihov poznati dijalog na Genezaretskom jezeru nakon Isusova uskrsnuća kad Isus tri puta pita Petra:
Petre ljubiš li me?
Gospodine ti znaš da ti želim dobro!
Petre ljubiš li me?
Gospodine ti znaš da ti želim dobro!
Petre, želiš li mi dobro?
Gospodine ti znaš sve, ti znaš da ti želim dobro!
Isus mu je na taj način osvijestio njegove slabosti i granice. Doveo ga je do toga da upozna vlastitu krhkost. I tek onda će on postati pravi vođa jer će moći razumjeti krhkost i slabosti drugih. Isus ne treba savršene ljude, on radi sa „kamenom koji odbaciše graditelji!“ Tek onda kad upoznamo vlastite slabosti i granice, možemo se predati da Bog preko nas čini. Onda Njemu pripada sva zasluga, a ne nama. Mi smo samo „sluge bekorisne“, ali u nama je Njegova snaga i život.
Prisjećam se jednog mudrog običaja starih svetih otaca o kojem piše otac Teofan Zatvornik: pozdravljajući se nisu pitali za zdravlje ili bilo što drugo, nego za molitvu govoreći: “Kako molitva?”
Molitvenu djelatnost oni su smatrali znakom duhovnog života, i zvali su to "dah(om) duha". Ako tijelo ima dah, ono živi; ako disanje prestane, život se završava. Tako je i s duhom. Ako ima molitve, duša živi; bez molitve nema duhovnog života.
Ne zaboravimo: Gilbert Keith Chesterton, jedan od najutjecajnijih kršćanskih mislioca i najznačajnijih pisaca 20. stoljeća, rekao je: „SAMO ŽIVA STVAR MOŽE PLIVATI U SUPROTNOM SMJERU!“
Piše: Paula Tomić/medjugorje-info.com
