Bio je to vikend obilježavanja duhovnog i tjelesnog majčinstva. A tajna majčinstva najviše je skrivena u tajni utjelovljenja. Kao što se mala iskra života (tjelesnog i duhovnog) utjelovi u začetom i rođenom novom biću koje nastaje i koje se rađa, tako se i onaj teoretski izraz „majčinska ljubav“ u konkretnosti utjelovljuje kroz bezbrojne svakodnevne žrtve, odricanja, služenja, sve bezbrojne iskaze nježnosti i brige.
Misterij naše katoličke vjere jest upravo utjelovljenje! Nije li se oko utjelovljenja dogodio i prvi sukob između Lucifera, njegovih anđela i Boga, jer nisu mogli podnijeti da će se svemogući Bog obući u propadljivo čovječje tijelo? Nije li veličina Blažene Djevice Marije upravo u snazi njezine vjere i povjerenja po kojima se Isus u njoj utjelovio, a zatim se ta ljubav i povjerenje kroz sve godine njezina života s Isusom također utjelovljavala iz dana u dan u njezinom otvorenom prihvaćanju i traženju Božje volje za sebe i svog Sina? Nije li Isusova snaga bila upravo u njegovim riječima koje nisu bile prazne i teoretske poput riječi farizeja, nego im je snaga bila u njihovom utjelovljenju u sam Isusov život?
Mislim da se svatko od nas susreo sa riječima Biblije ili Evanđelja. Kroz njih nam Bog progovara svaki dan. Pa ipak, koliko smo riječi i evanđeoskih savjeta u svom životu utjelovili? To što mi ne živimo Evanđelje, nije znak da Evanđelje ne valja, nego da smo mi slabi i grešni i daleko od življenja naše vjere. Baš zato Isus i pita: Kad Sin čovječji ponovno dođe, hoće li naći vjere na zemlji?
Budući da su riječi Biblije pisane u Duhu Svetom, ovom naraštaju postaje teško izdešifrirati njihovu poruku i smisao jer se taj isti Duh sve više gubi iz naših srdaca. To je isto kao sa jezikom. Ako si izgubio duh nekog stranog jezika, teško će ti biti ispravno prevesti značenje nekog teksta njime napisanim. Svaki tekst ima svoj duh u kojem je stvoren i u kojem se iščitava. Nažalost, u našim srcima sve više prevladava duh svijeta ili demonski duh, tako da sveti redci i sveti tekstovi za nas postaju sve više nečitljivi, zahtjevni, isključivi, netolerantni, zatucani… Mogli bi nadodati još puno pridjeva kojima ovaj današnji moderni, liberalni i politički korektan govor naziva sve ono što je vezano za Božje.
U svojoj beskrajnoj ljubavi za nas, naš Bog Otac šalje nam ovdje u Međugorje našu Nebesku majku da nas još jedanput brižno i pažljivo, pa ako treba i svakodnevno opominje i usmjerava na putove vjere i svetosti.
U duhovnom životu, milost nikad ne donosi mir! Milost razdrmava duhovne učmalosti, otvara pukotine, pomaže da sve „skrivene namisli srca“ isplivaju na svjetlo dana. Tako je bilo i prošlog vikenda. Osobno mišljenje pape Franje u vezi Međugorja sve nas je pogodilo. Ljudi su ostali uzdrmani i razočarani! Zapravo, trebali bi se veseliti! Sam Isus kaže da je jao nama kad nas svijet hvali i prihvaća, jer to znači da mu idemo niz dlaku i da ništa novog i radikalnog u ljubavi ne donosimo. Svijet voli svoje, one koji su od svijeta, a sve što je Božje gleda da razapne! Ta sam nam je Isus ostavio primjer! Ako želimo biti Isusovi, naš put ne vodi prema slavi i uspjehu ovozemaljskom! Ako želimo slijediti isusa neminovno ćemo biti razapeti od ovoga svijeta. Ako želimo slijediti Mariju, ona nam poručuje ono što je rekla i malim Fatimskim vidiocima, u subotu proglašenim svetima: da treba našu patnju i žrtvu kao zadovoljštinu za grijehe i uvrede koje se nanose njezinom Sinu. Dakle, put koji nam naša katolička vjera pokazuje nije široki put tolerancije, nesudaranja, prihvaćanja, nesukobljavanja; naš put je uski put koji vodi jedino preko Isusa Krista koji kaže da se nitko neće spasiti osim po Njemu.
Svatko od nas doživio je neki Božji poticaj. U našoj glavi i duši često puta znamo tako jasno što nam je činiti: možda postiti, moliti, oprostiti… Ali kako je teško te poticaje oživjeti i staviti u naš život! Eto tajne utjelovljenja. Ono je tako teško. Ono ide kroz muku i krv. Gospa nam kroz vidioce i kroz svoje poruke šalje poticaje. Biti vidioc dar je za svijet - poput televizora ili radija koji prenosi poruku.
Taj vidioc je poput mene ili poput tebe pozvan poruku utjeloviti. Taj vidioc je poput mene i poput tebe isto tako običan, smrtan, grešan čovjek koji možda danas ima snage živjeti Božji poticaj, a sutra možda nema. Vidioc nije supermen! Vidioc je samo kanal. Od nas slušatelja, od Duha kojim poruku slušamo, zavisi kako ćemo je primiti i živjeti. Kako utjeloviti! Tko ima uši neka čuje! Ne mogu dakle svi čuti, samo oni koji su očistili svoje duhovne kanale za Duha Svetoga!
Površno je Međugorje suditi prema vidiocima. Stablo se ne sudi po granama, nego po plodovima! A tko smo mi da Bogu postavljamo granice. Vidimo koliko tehnologija napreduje, koliko sve nezamislivo postaje ostvarivo. Pa zašto i Bog današnjem naraštaju ne bi progovarao drugačije i posebnije nego ljudima prošlih naraštaja. Sigurno ni mi nećemo danas očekivati da indijanci jedni drugima šalju poruke dimnim signalima, kad smo u eri SMS-ova! Mislim da tako i Bog – ima nove načine komunikacije za nova vremena i današnjeg „gluhog“ čovjeka! Završavam razmišljanjem fra Ante Vučkovića : „Jedna od najvećih prepreka da dođemo bliže Bogu je to što mi imamo mjeru za Boga, to što mi mislimo da znamo kakav je Bog. To što mi očekujemo da On bude onakav kakav mi mislimo da treba biti. I to je posvuda. Pogledajte Međugorje. Svako malo čujete: ʽPa nije moguće da se Gospa ukazala toliko puta! Pa neće to biti tako… Pa to njoj ne priliči.ʼ Tada u meni odmah iskače ovo pitanje: ʽKako ti znaš što njoj priliči? Čime ti to mjeriš? Jesmo li mi došli dotle, da ti imaš mjeru u koju Bog i Gospa moraju stati, inače je ne priznaješ? Nisi li ti onda Bogu bog?ʼ” (Mladifest, 2014. )
