U našoj kršćanskoj tradiciji to je vrijeme pokore i žrtve, tjelesnog mrtvljenja, a duhovnog sazrijevanja. Ljudi danas ne vole koncept žrtve, jer im se neprestano servira suprotni koncept – koncept UŽITKA! Budući da živjeti stvarni život i stvarne odnose iziskuje neprestano suočavanje sa vlastitim granicama i granicama okoline, a to nije ugodno – puno je lakše pobjeći u virtualni svijet gdje je sve moguće, lijepo, fotošopirano, lagano i komotno. Dosta je samo naučiti kako pritiskati dugmiće. Nismo ni svjesni kako smo svi skupa zarobljeni u nečemu što zapravo nije život, nego OVISNOST, koja na kraju vodi u pravu tjelesnu i duhovnu smrt.
Vrijeme KORIZME nam je darovano vrijeme u kojem se preko različitih odvikavanja, odricanja ili pokore zapravo trebamo „otpetljati“ od sveg onog zemljanog i ljudskog koje nam zamagljuje oči. Ovo darovano vrijeme služi tome da otkrijemo koliko smo još ljudska djeca, a Gospa nas poziva da postanemo djeca Božja. Da otkrijemo život bez „narkotika“ ovog svijeta!
Pogledajte što su nam mediji i tehnologija napravili – uvukli su nas u život komotnosti, brzine, dugmića, uspavali nam mozgove i navikli nas ulaziti na široka vrata, dobiti sve nabrzaka, jeftino, bez prevelike žrtve i truda. Svojim ponašanjem postajemo primjer i našoj djeci, jer ona doživljavaju kako je tati puno lakše izvaliti se na kauč i gledati utakmicu, nego je igrati s njim. Kako je mami puno lakše gledati neku seriju ili kako se pravi ručak na TV, nego ga praviti s njim. Dijete osjeća našu sebičnost i naš unutarnji stav „daj mi moj mir!“ i to će postati i njegov način života. Mi smo zapravo svi ovisnici. I to nam je otvrdnulo srca. Gospa kaže: „Zbog tvrdoće svoga srca ne mogu da osjete radost poniznosti, pobožnosti, mira i ljubavi, radost moga Sina.“ (usp. 2. 03. 2014.)
Jedini lijek, jedini put i jedini primjer pokazuje nam Isus upravo u ovom KORIZMENOM HODU - a to je ŽRTVA! Samo umiranje sebi, otvara nas drugom. A naša sreća je u drugome. Čovjekov poziv je „BITI ZA DRUGOGA!“ Samo činiti ono što nam je teško, u čemu nas je strah – čini da naučimo pobjeđivati svoju sebičnost, svoje požude, svoje navike i predrasude, otvara nam nove prostore spoznaje o sebi, samokontrolu i vodi nas ka svetosti. Čovjekov poziv je biti SVET. Naš duh se može smiriti samo u Bogu.
Ovisnici nisu sretni. Kad ih slušamo kako svjedoče o svom putu rehabilitacije kažu da su bili sjene, mrtvi kosturi, da više nisu živjeli nego preživljavali do slijedećeg „šuta“. Sami, uplašeni… Došli su se liječiti jer su željeli opet biti živi, biti radosni!
Zar i ljudi danas nisu takvi: mrtvo meso koje preživljava do sljedećeg „šuta“ koji je za nekog serija, utakmica, film, igrica, facebook… Malo ljudi stvarno živi, malo je radosno. Nasuprot tome Gospa nam govori da trebamo osjećati RADOST! Ne postoji neka apstraktna radost, neki osjećaj od niotkud. Radost je skup od puno malih osobnih radosti koje su plod učinjenih dobrih djela, žrtvica, pomaganja drugima, darivanja i sebedarivanja… Takav stav i život izgrađuju u nama to neko unutarnje zadovoljstvo, unutarnju radost koju nam svijet ne može oduzeti.
Kroz ovo KORIZMENO vrijeme koje je pred nama do Uskrsa, ali i do konačnog Uskrsa, probajmo prestati biti ovisnici. Probajmo izaći iz tog narkomanskog mentaliteta koji traži samo ugodu. Otvorimo se za žrtve i žrtvice i vidjet ćemo kako će se u nama rađati radost i život.
Paula Tomić/medjugorje-info.com
