Nalazimo se u Došašću – vremenu u kojem se pripremamo za Božić. Što je Božić? Hrvatska riječ Božić zapravo je umanjenica riječi Bog, koja je potom preuzeta kao naziv blagdana te označava da se na taj dan rodio mali Bog − Isus. Zašto ovo pišem, zato što se nekako pravi smisao Božića sve više izostavlja. Namjerno se izostavlja reći da se na taj dan, na dan Božića ne slavi samo „darivanje“, „obitelj“, „zajedništvo“… nego ponajviše rođenje maloga Boga – Božića – Isusa. Dosta je pogledati TV, otvoriti društvene mreže i vidjeti da ovaj svijet ne slavi rođenje Boga života, koji se rađa u srcu koje je otvoreno za njegov život, nego slavi Sretne blagdane, Marry Holidays, Xmas, sniženja, sniženja sniženja, božićne ili adventske koncerte, sajmove, domjenke, humanitarne akcije…
Isusovo rođenje je povijesni događaj, ali i misterij koji se događa u svakom trenutku kad se začme, prihvati ili sačuva život. Naš Bog je Živi Bog, Bog života i Božić nas najviše podsjeća da smo mi ljudi zahvaljujući Isusovom rođenju, muci, smrti i uskrsnuću, pozvani na vječni život. Božić je svetkovina života! I sam datum slavljenja Božića - 25. prosinca – određen je zbog toga što se toga datuma u tada još uvijek većinski poganskom Rimu slavilo rođenje boga Sunca (Nativitas Solis Invicti - Rođenje nepobjedivoga Sunca) pa je Crkva željeći potisnuti taj poganski blagdan tada počela slaviti rođenje Isusa Krista koji je Božansko Sunce s visine.
Božić je slavlje Života
Isus je naše Sunce. Kao što je sunce izvor života (jer ništa ne raste u tami), tako je i Isus izvor života u našim dušama koje bi inače bez njega hodile u sjeni i tami smrtnoj (tj. u grijehu). Božić nas uči da smo mi kršćani, više nego itko drugi, pozvani slaviti život, štititi život, boriti se za život… jer po Isusovom rođenju postali smo baštinici vječnog života s Bogom i u Bogu.
Netko je jednom rekao kako je danas sve naopako: što se više netko brine o ljepoti svoga lica i tijela, kao da to više zaudara njegova duša. Što se više govori o zdravom životu, prehrani… to smo svi bolesniji. Pa tako i što se više i prije počinjemo pripremati za Božić, kititi i osvjetljavati, kupovati, trošiti i sjajiti… dok slušamo reklame koje nas pozivaju na „živite život!, život u veselju!, iskusite život!…“ – naravno kroz kupovanje njihovih proizvoda ili kroz neku „slobodu i transgresiju“; to kao da se više udaljavamo od same biti Božića: a to je BOŽJI ŽIVOT! Život koji nam je darovan besplatno za vječnost. Život koji trebamo čuvati jer je život – sam Bog!
Dok mi tako živimo u gradovima koji se natječu koji će biti blještaviji i kićeniji, u istim tim gradovima, nikad nije bilo više smrti, nasilja, siromaštva, prosvjeda, policijske kontrole… Dok se u našim kućama natječemo sa susjedima tko će imati veći bor, sjajnije i brojnije lampice, glasnije petarde… (sve je već davno prije okićeno kao u izlogu), na Badnjak nema djece koja će radosna s majkama, očevima, djedom i bakom, pjevati božićne pjesme dok se kiti jelka, moliti kod male štalice ispod bora za plodnu godinu, zdravlje, ljepotu ukućana. Imamo sjajne ukrase, ali kraj njih prolaze usamljeni ljudi puni straha i agresije. Imamo vanjska osvjetljenja najnovijih lasera, ali mogu li ona obasjati duše prepune tuge, ispraznosti i praznine? Imamo božićne akcije, proslave, koncerte, a nemamo ŽIVOT!
Rat protiv života
Život je danas zgaženiji i neprihvaćeniji više nego ikada. Ljudski život se uzima tako olako – dapače možemo pročitati kako i neki ugledni doktori „razmatraju“ da li život počinje začećem ili u trećem mjesecu ili kad se dijete rodi? Sjećam se dobro moje prve trudnoće i kako mi je liječnik na prvom ultrazvuku sa 2. tjedna trudnoće na color-dopleru pokazao maleno srce koje kuca. Ako se nešto miče, radi, funkcionira – onda je živo. Da nađu jednu živu stanicu na Marsu – sve novine bi pisale kako je na Marsu nađen život! I za ta se istraživanja daju milioni dolara. A dijete? Ono nije vrijedno, ili je vrijedno onda kad se može abortirati pa prodavati u kozmetičke ili farmaceutske svrhe ili u svrhu prodaje organa??? Što s pravom života da se rodi? Što s više od onih 20 000 zaleđenih embrija (koje njihove mame na forumima zovu „smrzlići“)i čije je pravo na život više-manje upitno? Što sa 80 % trudnoća koje su neželjene? Danas kad je kažnjivo reći da je abortus ubojstvo, ide se čak tako daleko da se, pozivajući se na pravo majke da se predomisli, legalizira i i postabortus (ubojstvo tek rođenog djeteta), a neki predlažu i djeteta starog par godina ako se njegovi roditelji predomisle u vezi toga da ga žele!!?? Što reći onda za ona psihološka i duhovna ubijanja djece: za roditelje koji svojoj djeci sa 9, 10 godina počinju ubrizgavati hormone kako bi im zaustavili pubertet s ciljem da kad napune 18 godina, sama odluče o tome što žele biti, muško ili žensko? Ili o rastavi braka, koju danas prakticira svaki 2 ili 3 brak? Marija Simma – gospođa koja je imala dar vidjeti i razgovarati s dušama u čistilištu svjedoči kako su duše koje su bile u čistilištu rekle da ne postoji GRIJEH RAZVODA, nego GRIJEH PSIHIČKOG I DUHOVNOG UBOJSTVA DJETETA!
Dok mi tako slavimo blagdane u jelu i pilu, darovima i klasičnim blagdanskim filmovima – slavljenik Život oko nas plače. Plače u milijunima ubijenih, odbačenih, gladnih, raskomadanih, izvitoperenih, nastranih, uskraćenih, usamljenih života djece i ljudi oko nas.
Osjećam njegov plač. Njegovu bol. Njegov vapaj da ga prepoznamo i zaštitimo. Kad god propustimo učiniti nešto dobro, već smo počinili grijeh ne čineći ništa – tako nas je učio fra Slavko.
Borba za život počinje u obitelji
Na nama koji znamo i koji to osjećamo, velika je odgovornost: Gospa nas naziva apostolima i poziva na zajedništvo. Na zajedničku molitvu. Što je Crkva nego zajednica vjernika. I budući tijelo (Crkva), sazdana je od puno malih zajednica, stanica (obitelji). Obitelj je Crkva u malom, prva crkva. Kao što ozdravljenje fizičkog tijela počinje od ozdravljenja pojedinih njegovih stanica, tako i ozdravljenje Crkve i društva započinje od ozdravljenja prve stanice – a to je obitelj! U vremenu smo kad trebamo početi ozdravljati i obnavljati se od temelja, od obitelji.
Pitaju me danas moje prijateljice kad mi kitimo bor, jer kod njih pod pritiskom djece to mora biti prije. Kod mene je i danas ostao običaj kako su me naučili moji roditelji: na Badnjak! I ne pomišljam ga pomaknuti. Do Badnjaka traje adventski hod, molitva i pokora. Na Badnjak postoje drugi običaji. Sve ima svoj red i značenje. Cilj mi je da svojim pričama, objašnjenjima djeci, primjerima i značenjem pomaknem svoju djecu da razmišljaju onako kako ja razmišljam, a ne da ona pomaknu mene onako kako vide sa preokićenih TV ekrana. Kao što im pričam o ružnim i nevaljanim reklamama poput one Monstea u kojoj zašto baš mora biti Čudovišni čaj za djecu s likovima koji na glavi imaju rogove??? Zašto nisu napravili Angelstea i likove anđelčiće koji pomažu djeci da budu bolja, da budu anđelčići, a ne da budu čudovišta??? I onda moja djeca sama kažu da to nije dobro, da to neće kupovati, da zlo želi da im ubije dušu…
Odgoj za život počinje od malena
Mi roditelji moramo preuzeti odgoj svoje djece. Moramo ih početi „pomicati“ prema Životu, jer inače otrčaše stranputicama smrti. I nitko drugi neće biti kriv, nego mi! Nismo s njima pričali, nismo s njima bili, nismo ih voljeli na prisutan konkretan način, nismo se žrtvovali naših komotnosti, jer nam je bilo lakše prepustiti se kolotečini mase! Mi smo našoj djeci primjer. Prvi je korak dakle pokazati djeci TKO JE ŽIVOT! Kako se taj ŽIVOT živi moleći, ljubeći, služeći… Nikad nemojte zaboraviti Isusove riječi: „Gdje su dvojica ili trojica sabrani u moje ime – ja sam tu!“ Eto to je Božić – kad se dvoje ili troje (obitelj) sabere u Isusovo ime – i onda je On tu! To je kao jedan mali plamićak života u mojoj obitelji, u tvojoj, u susjedovoj… a samo puno malih plamićaka čini veliki požar Života! Današnji svijet je toliko truo da ga jedino požar Života može obnoviti! I Gospa u zadnjoj poruci od 2. prosinca 2015. Mirjani kaže: „Sad Crkva trpi i treba apostole koji ljubeći zajedništvo, svjedočeći i dajući pokazuju puteve Božje; treba apostole koji živeći srcem Euharistiju čine velika djela; moje apostole ljubavi.“
Dakle, još veći i snažniji plamenovi nastaju kad se više obitelji udruži u molitvi – ljubeći zajedništvo, svjedočeći i dajući (svoje slobodno vrijeme, svoju ugodu, svoj mir, svoju sabranost…). Bog voli zajedništvo, naš Bog je Trojstveni Bog zajedništva. Po zajedništvu se na nas izlijevaju blagoslovi božjeg života. I Bog će vam dati potvrdu, kao što je bilo zadnji put kad je naša molitvena obiteljska skupina molila u našoj kući i kad sam u srcu osjetila glas: „Kad bi ti, Paula, znala kolika je meni radost kad se obitelji ovako okupe na molitvu; koliki blagoslov tada izlijevam na obitelj i kuću u kojoj se održava taj molitveni susret – ti bi svaki put tražila da molitva bude baš kod tebe!“
Eto nam puta najizvrsnijega: obnoviti obiteljsku molitvu i molitvu u molitvenim skupinama i tada se ne trebamo bojati za naš Božić. Ostat će u životu mog i tvog djeteta.
