Može biti veći, manji, skuplji, jeftiniji, novi, stariji – čak nije ni važno… Ono što privlači pažnju jest kvaliteta programa koji odašilje. Ono što je važno jest kakav PROGRAMSKI SADRŽAJ iz njega izlazi. Ako je program dobar, nastavit ćemo slušati i opet ćemo ga upaliti. Ono što ostaje zapisano u povijest radio stanice, nisu prijemnici, nego program radija. Ono po čemu pamtimo neku radio-postaju, nisu prijemnici, nego njihov program. Isto je i s čovjekom. Ima nas velikih i malih, starih i mladih, ružnijih i ljepših, jeftinijih i skupljih… ali ono po čemu istinski vrijedimo jest program koji šaljemo: „jedinstvenu melodiju osobe“ (Jean Vanier) koju prenosimo. Najvažnije u nama, kao i ono što će ostati „snimljeno“ za vječnost jest „program našeg srca“! Paradoks je da što god više „umrtvljujemo“ naše tijelo, naš radio-prijemnik, što god ga više „dijelimo drugima“, to je naš program sve bolji i kvalitetniji. I jednom, u nebu, ocjenjivat će nas po programu koji smo puštali, i na bazi njegove kvalitete dobit ćemo „nova tijela - nova radija“ – mono ili stereo ili super stereo…
Program srca!!! Gospa dakle zna koliko je to važno. Nije li zato Međugorje „škola ljubavi“ – škola u kojoj se uči ljubiti srcem, moliti srcem, raditi srcem, slaviti Misu srcem… U kojoj se uči napraviti najbolji mogući program srca – a to je program žrtvovane ljubavi!
Gospa uvijek iznenadi
Hodočašće za osobe s invaliditetom pokazalo je koliko je „program srca“ jači od izgleda krhkih kutija „radio-prijemnika“ njegovih sudionika. Materijalnom oku nevidljiva blaga čistih, jednostavnih srca potvrdila je i vidjelica Marija Pavlović Lunetti. Naime, svjedočeći prije par godina na susretu s vodičima župe, između ostalog rekla je kako je Gospa uvijek iznenadi, uvijek je nauči nešto novo. I za primjer navela je jedno ukazanje koje je imala prije par mjeseci u sjemeništu u Veroni. Molitvi i ukazanju prisustvovali su sjemeništarci i njihove obitelji. U jednom trenutku nakon što se Gospa pojavila i kratko s Marijom porazgovorila, nijemo se zaputila mimo nje među publiku. Marija se zbunjeno okretala u pravcu Gospe, dok su je ljudi u čudu gledali zašto se vrti i mijenja smjer klečanja. Gospa je „otišla“ do mladića s mentalnim hendikepom, inače mlađeg brata jednog sjemeništarca, koji je sjedio s roditeljima u publici. Položila mu je ruke na glavu i molila. Marija je čula i kako bolesni mladić moli: „Gospo, pozdravljam te i pozivam te u svoje srce! Posvećujem ti sebe, posvećujem ti svoju obitelj…“ Nakon par trenutaka Gospa se „vratila na svoje mjesto“ i ukazanje se završilo. Ljudi zbunjeni vidjeličinim ponašanjem, ispitivali su je što se dogodilo. Marija im je objašnjavala i ispričala kako je čula Gospinu i mladićevu molitvu. Začuđena majka mentalno hendikepiranog mladića reagirala je zatečeno kako ona, stojeći pored njega, svojim ušima nije ništa čula. Mladić svojim tjelesnim ustima nije izgovarao nikakve riječi.
To je taj program srca, najčešće nevidljiv tjelesnim očima i ušima. Program koji nas otvara za Vječnost i ostaje upisan za Vječnost. Otkriva se samo duhovnim očima i ušima. Gospa nas ovdje uči kako ući u taj „duhovni svijet“ kako otkriti snagu malenosti, djetinjstva, ljudi koji su blaga, čista i ponizna srca jer njihovo je Kraljevstvo Nebesko.
Sotonski pokušaj reprogramiranja Božjeg programa u čovjeku
Sotona kroz društvo i svijet, kroz naglašeno seksualiziranje, seksualni odgoj, gender pedagogiju danas želi na sve moguće načine uprljati sva naša osjetila, posebno oči i uši, kako bi što teže prepoznali vječnu i jedinstvenu melodiju koju svako Božje stvorenje nosi u svom srcu. I ne samo to, prljajući naše misli i naša osjetila, čini da se i program naših srca mijenja i postaje prljav, perverzan, nedostojan vječne harmonije. U svijetu smo u kojem se polako gubi kompas, gubi osjećaj za čisto, prirodno, istinito, za ono iskonsko i vječno u svemu koje proizlazi samo iz dubinskog susreta s ljubavlju, boli ili Božanskim u čovjeku. Čistoća vodi ka svetosti, uzvišenosti, duhovnosti… Prljavština samo u još veće perverzije…
Evo samo jednog primjera: od čistog muškog i ženskog identiteta koji se prvenstveno ostvaruju u odnosu prema svom Tvorcu, u odnosu žrtvovane ljubavi prema Bogu i međusobno, iz koje se onda rađa život, svijet danas uči našu djecu kako oni sami mogu i trebaju odrediti svoj identitet, čak identitete ili neidentitete. Pa onda mogu biti: lezbijka, gej, biseksualac, biseksualka, transrodna osoba, transeksualac, transeksualka, interseksualna osoba, interseksualac, interseksualka, queer, gender queer, boi… Uče ih da imaju „pravo na samodefiniranje - pravo osobe da sama definira svoj identitet (svoje identitete) i sebe kao osobu, te pravo na samoidentifikaciju - pravo osobe da sama identificira svoj identitet (svoje identitete), te da se ne identificira…) Uče ih da sve proizlazi iz seksualnosti… a ne da je obrnuto… da seksualnost proizlazi iz potrebe za drugim, drugačijim od mene, iz potrebe za darivanjem mene tom drugom i drugačijem, iz prirodnog koda rađanja novog života…
To je samo mali isječak iz svega onog bolesnog i prljavog što se danas svima nama prezentira kao normalno i humano. I u krivoj interpretaciji milosrđa, nas se poziva da sve to prihvatimo i odobrimo… Polako i neprimjetno svijet nas reprogramira po nekim paklenim i prljavim programima. Nije ni čudo da nas Gospa u zadnjoj poruci od 25. srpnja 2019. ponovno upozorava i upućuje: „Dječice, doći će kušnje i vi nećete biti jaki i grijeh će vladati, ali ako ste moji pobijedit ćete, jer vaše će utočište biti srce moga Sina Isusa. Zato, dječice, vratite se molitvi dok vam molitva ne postane život u danu i noći.“
