David Belton, reporter BBC-a iz Ruande u vrijeme genocida, napisao je za knjigu "Svetac našeg doba" poglavlje s naslovom "Moje sjećanje na Vjeku Ćurića".
Za Vjeku Ćurića prvi put sam čuo na letu za Burundi početkom svibnja 1994. godine. Nitko nije spomenuo njegovo ime kad se ispod glasa razgovaralo dok smo u žurbi grabili prtljagu i ispadali iz aviona u vrelinu Bujumbure. Tada još – dok smo samopouzdano, povlašteno, u blaženom neznanju o tome što slijedi paradirali ugodno rashlađenim hotelom – Vjeko nije imao ime.
Riječima humanitarnog radnika koji nam je pričao o njemu, bio je tek „neki bosanski svećenik koji dovodi konvoje s hranom u Ruandu“. Uz pomoć tog svećenika – tko god on bio – zaključili smo, moja ekipa s BBCja ući će u Ruandu preko južne granice. Proučili smo kartu: iz Bujumbure na sjever, u Ruandu, vodi makadamska cesta; taj svećenik vodi konvoje na sjever; unajmit ćemo automobil u gradu i priključiti se njegovu konvoju. I tako ući u Ruandu. Ništa lakše.
Čovjek s gustim crnim brkovima
Čovjek koji je uletio kroz staklena vrata hotela nije mogao biti nitko drugi nego Ćurić. Niska rasta, žilav, s gustim crnim brkovima – odgovarao je opisu koji mi je dao humanitarac. Bio je u trapericama i košulji bez okovratnika – drveni križ oko njegova vrata letio je amo-tamo dok je s nekim čovjekom gnjevno razgovarao na francuskom. Stajao sam nedaleko od njega i čekao.
Uhvatio je moj pogled dok se rukovao sa sugovornikom i zaputio se prema recepciji. Sustigao sam ga, predstavio se i zaustio da objasnim zašto ga trebamo. Dok smo hodali, govorio sam na svom lošem francuskom. Mučio sam se sa svakom riječi. Stao je. Dobro, rekao je. On je, pak, govorio lošim engleskim. Možete sa mnom. Idete svojim autom. Krećemo u deset ujutro. Pažljivo me pogledao. Budite točni – inače ništa od puta, dodao je. Zatim se okrenuo i počeo brzo i tečno razgovarati sa ženom na recepciji. Ne više na francuskom, nego na, kako mi se činilo, nekom mjesnom dijalektu. Vjeran svom obećanju, uveo nas je u Ruandu. Pet dana skrivao nas je u Kivumuu.
Svakog jutra, čim bi svanulo, putem punim rupa izašli bismo na cestu za Gitaramu i uključili se u zastrašujući kaos Ruande u rasponu od masovnog ubijanja do paničnog bijega. Svake večeri vraćali smo se u utočište kod Ćurića, jeli vreli grah koji je skuhao Oswaldi i pili whiskey koji nam je Ćurić neštedimice lijevao u čaše.
U polumraku osvijetljenom samo voštanicom, Ćurić je ispredao priče o Ruandi koja mu je već četrnaest godina i dom i strast: kako se župljani iz petnih žila trude uzgojiti kukuruz i grah; kako misli uvesti nove plodorede; kako će sagraditi novu školu. Tračao je o korupciji mjesnih političara, pričao o mitovima i folkloru Tutsija, ocrtao ekonomsku propast susjeda Hutua nakon stjecanja nezavisnosti; najbolje, najpronicljivije i najtrezvenije nam rastumačio kako je u Ruandi došlo do etničkog nasilja. Bio je tvrdoglav, beskompromisan i strastven.
I danas, gotovo dvadeset pet godina poslije, neki trenuci tih pet dana ne izlaze mi iz glave. Sjećam ih se živo i detaljno kao da su bili jučer. Evo jednog takvog trenutka. Cesta se penjala do male visoravni. Usporili smo kad smo naišli na dugačak red ljudi. Bila je to vojna kontrolna točka. Pojavio se vojnik i stao nasred ceste, pokazujući nam rukama da stanemo. Stali smo. Pokazao sam mu naše dokumente. Drugi je vojnik došao do suvozača Stevea. Nagnuo se kroz prozor i pitao ga što to ima. Kameru, rekao mu je Steve, televizijsku kameru. Vojnik ga je pogledao. „Televizija?“
Posegnuo je unutra i pokušao dohvatiti kameru. Steve je ostao sjediti i pokretom glave pokazao vojniku da ne da kameru. „Ne dam je, to je moja kamera“, rekao mu je. Vojnik je još žustrije posegnuo za kamerom. Steve je čvrsto uhvatio. Tom i ja smo povikali: „Steve, pa on misli da je na televiziji, daj mu vražju kameru.“ No vojnik je odustao od kamere, ali je zato kroz prozor gurnuo pušku. Vojnik koji je držao naše dokumente naredio nam je da izađemo. „Dobro, evo ti kamera“, rekao je Steve. Dotad smo mi već bili izašli.
Pojavila su se još dva vojnika. Obojica su uperila oružje u nas. Tom je bolje govorio francuski od mene pa ih je stao uvjeravati da nas puste. Stajali smo nasred ceste. Ljudi su nas gledali dok su čekali da im drugi vojnici pregledaju dokumente. Pokraj ceste klečao je jedan čovjek u prljavoj smeđoj jakni. Sva njegova odjeća bila je nekako sivkasta – blatnjava, pretpostavio sam, od godina obrađivanja zemlje. Drhtao je. Začuo sam Tomov glas iza leđa. „Nous sommes jounalistes avec le BBC. Vous comprenez? Nous avons l’assurance de votre government de travailler ici“.
Tom se trudio iz petnih žila. Čovjek koji je klečao okrenuo se prema nama i pogledao me. Možda je čuo ono „BBC“. Izgledao je uplašeno, oči su mu bile crne i širom otvorene. Zapitao sam se je li možda naš slušatelj. Na obrazu mu je bilo sasušene krvi. Tek tada sam shvatio da je pretučen. Po hlačama je imao krvave mrlje, a lijevo koljeno lebdjelo je nad tlom kao da je bilo odsječeno ili gadno ozlijeđeno pa ga od boli ne može ni spustiti. Vojnik koji je oteo kameru imao je velike ruke kojima je sada prebirao po gumbima i prekidačima kamere. Steve je stajao s Montyjem.
Tom nije zatvarao usta, ali nismo znali razumije li vojnik francuski jer je stalno prevrtao taj jedan dokument koji smo dobili još u Bujumburi kao da nije razumio što na njemu piše. „Pasoši“, rekao je Tom. „Moramo im pokazati pasoše.“ Posegnuo je u džep. Moj je bio u autu. Otvorio sam stražnja vrata i dohvatio torbu. Čovjek koji je klečao sad je već drhtao kao prut. Oko njega se širio smrad izmeta.
Uto je na kontrolnu točku stigla skupina muškaraca. Svi s mačetama. Razgovarali su s jednim vojnikom. Čovjeka uz cestu oblile su suze. Nije plakao ni molio, nego jecao, suze su mu se slijevale niz obraze. U grudima kao da mi se širio mjehur zraka i sve sam teže disao. Čuo sam Toma iza mene kako govori – točnije, kako sada već vrišti. Banda je došla do čovjeka koji je klečao i podigla ga. Odvukli su ga do šumarka banana, tridesetak metara dalje. Držali su ga između sebe, glave duboko pognute. Pogledao sam Sama koji je samo odmahnuo glavom. Steveu i Montyju sam rekao: „Ne gledajte, ubit će ga.“ Ali nisi mogao ne gledati. Banda je zašla u šumarak. Gurali su ga ispred sebe i počeli sjeći mačetama. Njega je djelomice zaklanjalo dugo lišće banana – pokrete mačeta grmlje i šikara. Čovjek nije pustio ni glasa, nisu se čuli ni udarci mačetama.
Pojavio se poznati bijeli džip
Pomislio sam, mi smo sljedeći. I nas će ubiti. Njima je svejedno. Nisam prvi put u Africi. Znam kako je ovdje. Tako me stegnulo u prsima da su me zaboljela rebra. Muškarci su izašli iz šumarka i produžili cestom. Okrenuo sam se i pogledao Toma. Što da mu kažem. Tom više nije razgovarao s vojnikom. Sve je bilo okrenuto naglavce. Znali su tko smo, držali su naše pasoše, mogli su nas ili pustiti ili ubiti. Bio sam siguran da će nas ubiti. Tom me pogledao, znao sam da misli isto što i ja. I on je već dovoljno dugo živio u Africi da zna kako ponekad ispadne i ovako.
Na kontrolnoj točki pojavio se poznati bijeli džip. Ćurić je izašao iz auta i krenuo prema našoj grupici. Nije se obazirao na nas, nego se obratio vojniku koji je držao naše pasoše. Vojnik nije ni pogledao Ćurića, ali on je i dalje verglao svoje. Ako ga uspijem dotaknuti, neće me odvesti u šumarak. To mi se vrzmalo po glavi. Ćurić je samo govorio. Vojnik je Tomu dao naše pasoše. Ćurić se okrenuo prema meni i rekao: „Uđi u auto.“
Čuo sam kako Steve i Monty ulaze za mnom. Tom je zatvorio vrata. Zvuk ljudi izvana najednom se prigušio. U autu nije bilo zraka i kad je Tom rekao: „Samo idi za Vjekom“, glas mu je bio hrapav i bezbojan. Već za petnaest minuta skrenuli smo na put prema crkvi u Kivumuu. Ćurić je okrenuo džip i prošao pored nas.
„Vraćam se kamo sam krenuo“, rekao je. Govorilo se da je stigao novi konvoj s hranom. Nije htio da padne u pogrešne ruke. Gledali smo džip kako polako klizi nizbrdo. Zatim smo izašli iz auta i otišli svaki u svoju sobu. Te večeri Ćurić nam je savjetovao da odemo. Čuo je da su članovi ekstremističke Vlade Hutua, skriveni u obližnjoj Gitarami, postali sumnjičavi kad su čuli za našu kameru te nas planiraju uhititi pod optužbom za izdaju. Putujemo sutradan ujutro s Ćurićem koji vozi konvoj humanitarne pomoći natrag u Burundi. Ćurić je sjedio zgrbljen nad treperavim svjetlom uljanice na stolu. Iza vrata čuo sam Oswaldija kako pere suđe. Za večeru smo imali grah i pečene patlidžane.
Riječi su samo kuljale iz njega. Nedavno je, na cesti za Mbazi, stao jer je pred njim bila hrpa tijela. Dan prije na cesti nije bilo nikoga. Morao je džipom migoljiti između stotina tijela nabacanih na cestu. Prozor mu je bio otvoren i čuo je plač djeteta. Popeo se preko tijela i našao dijete pod mrtvom majkom, živo i zdravo. Okrenuo je auto i odvezao se u Burundi s djetetom u krilu i tek kad je zaspalo, prebacio je preko njega kaput i s njim tako skrivenim prešao granicu. Sutradan ga je, negdje blizu granice, iz džipa izvukla Interahamwa uz optužbu da špijunira za inkotanyije.
Odveli su ga do rijeke da ga ondje ubiju, ali rekao im je da je svećenik i da će odgovarati Bogu ako ga ubiju. Smijao se dok je pričao kako su otišli, a on sjeo uz rijeku i povratio. Tjedan dana prije toga skrio je troje ljudi pod kamion i prokrijumčario ih iz zemlje. Opasnost je bila golema. Na kontrolnim točkama zna biti previše male djece, dovoljno male da vide što je ispod kamiona. Jednom je upalilo, ali bilo je preopasno pokušati opet. Iz ladice je izvukao karte i pokazao nam kako RPF napreduje na jugu i zapadu.
Pogledao sam ga, onako temperamentnog, nezaustavljivog. Pomislio sam, u cijelom ovom kaosu i tami ti znaš što ti je činiti. Put, nešto dulji od 100 kilometara trajao je šest sati. Ćurić je dogovarao naš prolazak na najmanje trideset kontrolnih točaka koje su držali vojnici ili naoružani pripadnici paravojske Interahamwe. Kad smo se dokopali Bujumbure, Ćurić se silno razveselio – bio je skoro euforičan. Poslije nam je rekao da je ispod kamiona prošvercao još šest ruandskih Tutsija; sada su na sigurnome u obližnjem samostanu.
Pitao sam ga možemo li to pričati kad budemo pričali o našim doživljajima. Nasmijao se. „Koliko još ima Tutsija koje treba izvući“, pitao me je. Oprostili smo se – hvatali smo let za Nairobi, gdje ćemo složiti prilog i poslati ga u Veliku Britaniju.
Nikad više nisam vidio Vjeku. Nastojao sam zaboraviti Ruandu. No za četiri godine došao je glas da su Ćurića ubili u atentatu. Pa sam se vratio u zemlju koja me je opsjedala. Morao sam doznati više o tom čovjeku pa sam napisao knjigu i doznao kako je prije genocida strgnuo cipele s nogu i obrađivao zemlju bosonog kao njegovi župljani poljodjelci, kako je za vrijeme pokolja spasio tisuće Tutsija i Hutua, a poslije njega, usred straha i prijetnji, osnažen svojom vjerom i uvjerenjima, otvoreno govorio protiv svojih neprijatelja znajući da će ga to stajati života.
Otputovao sam u Osovu upoznati Anu i Petra Ćurića. Petar je bio nepokretan i na samrti, ali rekao je Ani da mu doda rakiju da nazdravimo. Ana mi je pričala kakav je Vjeko bio kao dječak: „Tako dobro dijete, uvijek se suprotstavljao nasilnicima“ i kako je po zidovima sobe povješao slike Afrike. Oblile su je suze. Sjetila se kako ga je zagrlila kad ih je zadnji put posjetio – dvije godine prije ubojstva. „Ne puštam te!“ povikala je i čvrsto ga obgrlila. Nježno ju je odmaknuo i pokazao joj slike siročadi iz svoje župe. „Rekao mi je da je njima potreban“, ispričala mi je Ana. „Rekla sam mu: ‘Pa i meni si potreban.’ Ali vidjela sam da je u mislima već tamo. Bio je sa mnom u sobi, ali glavom tisućama kilometara daleko.“
Oswaldi i ja u Kivumuu pričamo o Ćuriću. Nitko ga nije bolje poznavao od njegova odanoga kuhara. Tek mi Oswaldi kaže da se pred kraj života Ćurić ipak bojao za svoju glavu. „Svi drugi kažu mi da se nikad ničega nije bojao“, kažem mu. Oswaldi se smiješi. „Točno, bio je hrabar“, kaže. „Ali bojao se jer je vidio kako će se stvari razvijati. Imao je omiljenu izreku, odavno ju je naučio: ‘Agasozi kagusabye amaraso ntuyakarenza’.“
Kasno navečer vraćam se u svoju izbicu. Dolina je u mraku. Možda je i nema. Mračno je, a osim prigušenog pjevanja svećenika u molitvi, ništa se i ne čuje. Oswaldi mi je rekao što izreka znači: „Kad su brda žedna vaše krvi, ne možete im je uskratiti.“
(David Belton, reporter BBC-a iz Ruande u vrijeme genocida)
• • •
Nakon pokolja u Ruandi, prvoga za koji je svijet – doduše, prekasno – utvrdio da je bio klasičan primjer genocida, u javnost su počele isplivavati nevjerojatne priče o malim i nepoznatim ljudima čije su životne priče postale simbol nade i vjere u bolje sutra. Rijetki su oni koji, na primjer, nisu pogledali holivudski spektakl Hotel Rwanda s Donom Cheadleom u ulozi Paula Rusesabagine, menadžera Hotela des Mille Collines. Naime, Rusesabagina je, služeći se podmićivanjem i potplaćivanjem visokih dužnosnika milicije Interhamwe i ruandske vojske, od svog hotela napravio oazu mira i sigurnosti u paklu ruandske svakodnevice te tako od sigurne smrti spasio 1268 ljudi, ponajviše Tutsija, koji su tamo pronašli svoje utočište. Međutim, nakon što je film doživio veliki uspjeh diljem svijeta, u Ruandi se razvila velika polemika između glavnog aktera priče Rusesabagine i predsjednika Ruande Paula Kagamea, koji je Paulu zamjerio što nastoji profitirati na jadu žrtava i prekrajanju povijesti.
Individualna herojstva u Ruandi
Na odjeku Schindlerove liste, svjetske filmske uspješnice Stevena Spielberga, o njemačkom industrijalcu koji je u vrijeme Drugog svjetskog rata spasio 1100 Židova od nacista, počela je utrka diljem svijeta o potrebi uručivanja svih počasti Rusesabagini za ono što je napravio. Tako je u SAD-u dobio predsjedničku Medalju slobode za herojstvo koje je pokazao tijekom najcrnjih dana rata u Ruandi.
Kod kuće, pak, u Ruandi, izazvao je zgražanje kad je u intervjuima nakon promocije filma počeo govoriti i o zločinima Tutsija nad Hutuima te da se njih u njegovoj domovini jednostavno nije vidjelo. Domaći mediji počeli su iznositi prljavo rublje o njegovoj ulozi u Hotelu Rwanda, a zaključak se svodio otprilike na tvrdnju da Paul Rusesabagina nije Schindler! U orkestriranom napadu na njega išlo se dotle da ga se optuživalo čak da je nesretnicima koji su tamo tražili spas prijetio kako će ih izbaciti iz hotela ne plate li onoliko koliko je on plaćao za mito generalima.
Predsjednik Kagame je nakon premijere komentirao da Paul Rusesabagina nije „odgovarajući simbol herojstva“, a Paul mu je odgovorio da je ljubomoran što nije u središtu pozornosti te kako, bez obzira na sve što je učinio, ne može sebe smatrati jedinim istinskim herojem! Nekako u vrijeme kad se počelo govoriti o filmu, u izdanju humanitarne udruge African Rights objavljena je knjiga Rwanda: Tribute to Courage, kao svojevrsna „kolekcija individualnih herojstava u Ruandi“ nastala na temelju sjećanja preživjelih i svjedoka genocida.
U knjizi nema ni riječi o Paulu Rusesabagini, ali, tvrdi Rakiya Omaar, čelnica udruge, tu su sabrane priče o ljudima koji su riskirali svoje živote da bi spasili druge, „dirljive su to priče o strahu i zahvalnosti, pobjedi čovječnosti u paklu pokolja“. Nevladina organizacija African Rights nada se kako će one dovesti do javnog priznanja svim Ruanđanima i strancima – jednakima po svojoj hrabrosti.
Premda se ne može točno reći koliko je ljudi spašavalo živote, golemi danak u krvi nakon 100 dana genocida daje naslutiti da su oni bili iznimke, a da je većina šutke pristala uz pokolj. Njihovo hrabro i principijelno držanje time zavrjeđuje još više divljenja. Priče u knjizi Rwanda: Tribute to Courage podsjećaju ne samo na zaboravljene junake Ruande, nego i na mnoge druge Afrikance koji se, čvrsto i dosljedno, bore protiv ugnjetavanja, kršenja ljudskih prava, siromaštva, sukoba, gladi i bolesti.
Njihove su pobjede najčešće nijeme. Ti ljudi obično prolaze bez ikakvih priznanja. Stoga su u udruzi African Rights odlučili ustoličiti godišnje priznanje za hrabrost koje su imenovali po jednom od ruandskih heroja, Paulu Kamanziju, trgovcu iz Muhazija. Pišući o njemu, u knjizi navode da je bio jedan od onih rijetkih pojedinaca čiji je odnos prema prijateljima daleko nadmašio njihova očekivanja.
Zbog toga što su simpatizirali ideje zatiranja svega što je tutsijevsko, Paul, koji je pripadnik plemena Hutu, prekinuo je sve kontakte sa svojom obitelji. Učinio je to jer nije mogao živjeti zajedno s nekim tko je bio izravno uključen u pokolje ili pak nije ništa pokušao učiniti da ih spriječi. Bio je toliko bijesan i užasnut genocidom i izvršiteljima tog zla da se na svaki način htio distancirati od njih. Čak je i smrt smatrao prihvatljivijom od života s nekim tko je odgovoran za pokolj tolikog broja nevinih ljudi. Tako beskompromisan stav na kraju ga je stajao života. Kad je krenuo pokolj u njegovu mjestu, informirao je sve Tutsije o namjerama Interhamwe pokušavajući svakome od njih pronaći sklonište. Neki su se sklonili u njegovoj trgovini. Tražio je pomoć od oca, ali otac ga je odbio.
Stoga je Paul izabrao ostati sa svojim prijateljima Tutsijima kao izbjeglica u općinskom uredu. Kad su članovi milicije, predsjedničke garde i policajci krenuli u obračun s izbjeglim Tutsijima, Paul se borio protiv njih, rame uz rame sa svojim prijateljima Tutsijima. Pogodili su ga metkom iz puške dok je bježao iz mjesta.
Katolički svećenici spašavali župljane
Neke obitelji dale su naraštaje junaka. To vrijedi za Frodoualda Karuhijea, čija je priča također ispričana o spomenutoj knjizi. Njegov otac spasio je život jednom Tutsiju 1973. godine u Gitarami, kad su školovani Tutsiji ondje bili izloženi orkestriranom pogromu dok je sam Frodouald spasio kćer istog tog čovjeka od pokolja 1994. godine. Frodouald je, inače, spasio 14 Tutsija skrivajući ih u dubokim rovovima koje je iskopao na svom imanju, a koji su, prekriveni granama i lišćem banana, bili nevidljivi golom oku. Tutsiji su tamo živjeli više od mjesec dana.
U knjizi je i priča o starijoj udovici i tradicionalnoj iscjeliteljici Suli Karuhimbi, koja je skrivala svoje susjede. Svoj ugled „vještice“ koristila je kako bi plašila članove Interhamwe uvjeravajući ih da će na njih uputiti zle duhove ako dotaknu ikoga od njezinih susjeda. Tu je i Thérèse Nyirabayovu, primalja iz Kigalija, koja je odlučila pružiti utočište Tutsijima.
Tada je bila u dobi od 67 godina, nije bila fizički toliko snažna koliko je čvrst bio njezin moralni stup da djeluje u skladu sa svojim uvjerenjima kako treba „spasiti bližnjega u opasnosti“. Thérèse je bila toliko poštovana u zajednici da se čak ni oni koljači iz Interhamwe nisu usudili napasti njezin dom, unatoč saznanju da tamo skriva Tutsije! Podržavalo ju je njezino četvero djece koji su učinili sve kako bi sačuvali živote 18 ljudi koji su se kod njih skrivali. Nosili su potajice i hranu izbjeglicama koji su spas potražili u obližnjoj crkvi Svete obitelji.
Pretraživali su joj kuću na koju je jednom bačena i bomba, više puta ispitivali, ali ona nije odustajala od svoje misije. Mnogo je i priča o katoličkim svećenicima koji su riskirali živote spašavajući svoje župljane. No, češći od junaka u obiteljima bili su unutarnji sukobi i razdori, jer su se neki članovi obitelji svesrdno priključili pokoljima dok su ih drugi nastojali spriječiti.
Mnogo je, na primjer, svjedočanstava o hrabrosti jednog svećenika, oca Baudouina Busunyua čiji je otac Michel Busunyu bio vođa Interahamwe u Karengeri pokraj Cyangugua. Otac Busunyu svojim se djelima oštro razlikuje i od nekih drugih svećenika u Ruandi u to vrijeme. Premda su mnogi, kad je kriza počela, očekivali da će ih zaštititi ova ili ona crkva, nisu im svi svećenici tu zaštitu dali, a za neke se zna da su surađivali s genocidnim ubojicama. Svećenici su najvjerojatnije mogli i imali čime pomoći izbjeglicama koji su hrpimice bježali u župe diljem zemlje.
Neki od njih spominju se i u ovoj knjizi. Iza njihovih djela nije stajala samo vjera i kršćanska dužnost. Bili su to pojedinci koji su se odlučili boriti u neprijateljskom okruženju... Borba protiv genocida – kao i protiv stajališta koja su dovela do pokolja – bila je usamljenički, krajnje opasan čin. Premda nisu svi počinitelji genocida rado napadali svećenike, bilo je i onih koji su ih uzimali na nišan jednako kao Tutsije ili njihove potencijalne simpatizere, podvrgavali mučenju i zlostavljanju ili ih ubijali. Neki svećenici i redovnice pokazali su toliku hrabrost da mnogi preživjeli smatraju kako ih treba proglasiti mučenicima ili svecima.
Navodi se to u toj knjizi koju mnogi smatraju najrelevantnijim pisanim izvorom o zlodjelima, ali i herojstvima tijekom tromjesečnoga genocida u Ruandi 1994. godine. Kao i mnogi svećenici koji se spominju, organizaciji African Rights poznati su i mnogi drugi, među njima i Jean Marie-Vianney Uwizeyeyezu, svećenik pred ređenjem, koji je u katoličkoj župi Muganza u Kivuu, Gikongoro, pomagao izbjeglicama i tješio ih prije nego što je 15. travnja većina njih poklana. Potom je preživjele pratio do župe Cyahinda u Butareu, u nadi da će im pronaći utočište.
U Cyanguguu, redovnice iz župe Shangi u Gafunzou te tri europska katolička svećenika iz župe Nyabitimbo u Karengeri žive u srcima muškaraca, žena i djece kojima su bili jedini izvor utjehe i pomoći. U Kigaliju, dobar dio preživjelih život duguje velikodušnosti i žilavosti kalkutskih časnih sestara iz Rugengea. Autori knjige stoga su napisali: Muškarci i žene kojima smo posvetili ovu knjigu opravdali su vjeru očajnika koji su im se obratili za pomoć. Pokazali su im ljubav, suosjećanje i čestitost, očuvali ljudske vrijednosti kao i živote pred razaranjem koje je donio genocid.
Ruanda treba odati priznanje njihovoj ostavštini, iskazati joj počast i nastaviti njezinim tragom. Izazovi koje donosi nastojanje da se stvori nacija izmirena sa sobom traže da se ista takva hrabrost iskaže na svim područjima javnog i privatnog života.
Značajno poglavlje o fra Vjeki Ćuriću
Značajno poglavlje u knjizi zauzela su svjedočanstva ljudi kojima je pomogao – fra Vjeko Ćurić. Tako u knjizi piše: Kad je ubijanje počelo u Kivumuu, ljudi su se za pomoć obratili fra Vjeki Ćuriću. Taj svećenik iz bivše Jugoslavije, stalno nastanjen u Africi, živio je u Nyamabuyeu, Gitarama, više od deset godina i sve to vrijeme nastojao razviti to područje. Njegova pastva u župi Kivumu dobro ga je poznavala i voljela; odlukom da ostane u Ruandi tijekom genocida, ušao je u srca mještana.
Kad se većina ostalih stalno nastanjenih stranaca evakuirala, fra Vjeko je ostao uz mještane Kivumua u najgorim trenucima njihova života. Raseljenima je nabavljao svakodnevne potrepštine i osiguravao liječenje, pomagao onima koji su htjeli pobjeći. Fra Vjeko se nije libio glasno i jasno osuditi nasilje i za cijelo vrijeme trajanja genocida usrdno je propovijedao vrijednosti mira i jedinstva. U nekoliko navrata prijetila mu je milicija Interahamwe. Nakon genocida pokazao je koliko je nepristran, pomažući i Hutuima i Tutsijima da obnove svoje zajednice.
Domovi i zgrade u čijem je financiranju obnove sudjelovao fra Vjeko i danas stoje u Kivumuu, ali svećenika, na žalost, više ondje nema. U atentatu u Kigaliju 31. siječnja 1998. ubili su ga nepoznati atentatori. Zbog gubitka fra Vjeke mještani Kivumua i drugih sela i mjesta u Ruandi bili su potreseni i u svakom smislu osiromašeni. On je bio velikodušan i suosjećajan čovjek koji je ostavio trag u životu ljudi oko sebe i obogatio ih kao ljude.
Žestini nasilja koje je u travnju 1994. godine eksplodiralo u Ruandi nitko nije mogao izbjeći. Mnogi Ruanđani koji su se protivili genocidu smatrali su da ne mogu napraviti ništa kako bi ga spriječili ili ih je strah naprosto paralizirao. No bilo je i onih koji su, oboružani neiscrpnom hrabrošću i humanošću, učinili sve što je bilo u njihovoj moći da spase što više života. Pojedinci diljem zemlje riskirali su smrt kako bi svoje sunarodnjake zaštitili od mučenja i ubojstva; njihove primjere treba bilježiti i pamtiti.
Muškarci i žene koji su se nepokolebljivo suprotstavili plimi nezapamćenih zvjerstava junaci su toga genocida i njihovim djelima treba odati priznanje. Oni su tračak svjetla nad zemljom koja još stoji u sjeni svoje strašne prošlosti. Između travnja i lipnja 1994. godine ekstremisti su ubili i do milijun Tutsija te na stotine umjerenih Hutua. Još su ih više ranili i osiromašili, osudivši ih tako na život u samoći. Pokrovitelj nasilja bila je Vlada, a provodili su ga vojska, žandarmerija i hutuovska milicija Interahamwe. Ubojicama se pridružio velik broj civila.
Obični ljudi, muškarci, žene i djeca, počinili su zvjerstva nad rođacima, prijateljima i susjedima, razorivši tako društveno tkivo i veze među ljudima. Ti su zločini ostavili golem teret pravosuđu te na ljudima vječne ožiljke boli, straha i nepovjerenja. Većina preživjelih osjeća da su ih grubo izdali i od toga se nikad neće oporaviti. No i uza svu bol koju u sebi trpe, nisu zaboravili djela onih koji su im omogućili da prežive.
• • •
Don Sebastijan je nekoliko mjeseci nakon napuštanja Ruande, u listopadu 1994. godine, pošao na studij komunikacija na Papinsko salezijansko sveučilište u Rim. S fra Vjekom je sve vrijeme ostao u telefonskom kontaktu, a u siječnju 1995. godine, kad je fra Vjeko na nekoliko dana došao u Rim, napokon su se i sreli. Susret s njim bio je više nego dirljiv. Kad su mi s recepcije Sveučilišta javili da je fra Vjeko došao, na brzinu sam izletio iz sobe i spustio se do njega. Ugledavši ga u holu, prišao sam mu, čvrsto smo se zagrlili i tako, ništa ne govoreći, ostali stajati neko vrijeme.
Suze su mi tekle niz lice. Nisam ih se sramio. U takvim trenucima šutnja i čvrsti zagrljaj govore više od bilo koje riječi! Fra Vjeko je tada u Ruandi, među silnim obavezama, preuzeo i dužnost obnašanja službe biskupijskog ekonoma. Upravo se zbog financijskih potreba svoje biskupije i pojavio u Rimu. Trebao je riješiti neke stvari u Vatikanskoj banci. Jednom sam ga tamo pratio praveći mu društvo.
Dok je on bio na jednom šalteru, potrajalo je to, a meni dosadilo čekati ga. Onako iz dosade sam mu prišao iza leđa i pritisnuo mu kažiprst u kičmu, ono, kao da sam mu prislonio pištolj na leđa. On se polako okrenuo prema meni, bio je prestravljen, nisam mogao vjerovati kako ga je ta moja neuspješna šala uplašila! Kad me ugledao iza leđa, samo mi je rekao: ‘Nemoj mi tako nešto više nikada učiniti!’ Tu sam prvi put mogao vidjeti koliko je on u stvari u sebi nosio strahove iz rata i zbog svega onoga što je vidio tijekom pokolja u Ruandi.
• • •
Nakon susreta s fra Vjekom u Rimu, don Sebastijan se „žestoko bacio“ na polaganje ispita na Papinskom salezijanskom sveučilištu. Kad je završio s tim obavezama, do početka sljedećeg semestra odlučio je nekoliko dana otići na odmor izvan Rima. Na povratku, na vratima sobe čekala ga je zakvačena faks-poruka iz Ruande. Fra Vjeko je poslao kratku poruku: ‘Kristijan je živ, u Kigaliju je! Još ga nisam vidio, ali je živ!’
Don Sebastijan je pročitao poruku, ušao u sobu i plakao kao malo dijete. Nije mogao vjerovati da je Kristijan, kojega je volio kao vlastita sina, živ i da se uspio vratiti u Ruandu. Kristijanov otac Vincent bio je prvi čovjek kojeg je don Sebastijan upoznao nakon dolaska u Ruandu potkraj 1984. godine. Dočekao ga je u zračnoj luci u Kigaliju te ga je dan poslije došao posjetiti u misiju Kicukiro. Vincent je tada imao 17 godina i školovao se za zidara u salezijanskom Omladinskom centru u Gatengi u Kigaliju. Don Sebastijan i Vincent su vremenom postali veliki prijatelji. Vincent je bio nevjerojatan mladić, vrlo komunikativan, veseo, odgovoran za ministrante u župi...
Oženio se potkraj 1990. godine, u svojoj 23. godini, sa Solange Ingabire. Ja sam im blagoslovio vjenčanje. Ubrzo nakon vjenčanja rodio im se prvi sinčić Kristijan, kojeg sam ja krstio početkom travnja 1991. godine, samo nekoliko dana prije mojeg prvog ‘zauvijek’ odlaska iz Ruande.
Don Sebastijan se nakon dvije godine ipak vratio, i to 31. siječnja 1993. godine, na dan kada mu se i inače u životu puno puta nešto vrlo bitno dogodilo. U zračnoj luci u Kigaliju dočekali su ga don Danko Litrić, Vincentova supruga Solange te Kristijan i njegov mlađi brat Yves, koji se rodio u vrijeme don Sebastijanova odsustva iz Ruande. Vincent je bio zauzet neodgodivim obavezama i nije ga mogao dočekati u zračnoj luci, ali navečer se s Kristijanom dovezao autom u don Sebastijanovu župu Musha. Kristijan me se pomalo plašio, držao se samo tate. Međutim, s vremenom, Kristijan i ja smo postali vrlo bliski i svaki put kad bih im došao u posjet u njihov dom bio je pravi spektakl.
Kad bi čuli buku mojeg starog auta, Kristijan i Yves istrčali bi na dvorište pred mene, priljubili bi se uza zid kuće i čekali dok ne parkiram. A onda, kada bih izašao, oni bi mi potrčali u zagrljaj, dobivši pritom uvijek pokoji bombon. Jednom sam došao, već se mračilo, Kristijana je u lavoru kupala njihova sluškinja. Bio je gol i već nasapunan, no čim je čuo sirenu mojeg auta na ulazu u dvorište, izletio je iz lavora i onako gol, mokar i nasapunan dotrčao mi u zagrljaj. Trajalo je tako 13 mjeseci, sve do početka genocida 1994. godine.
Obavljao i službu biskupijskog ekonoma
U kaosu koji je nastupio početkom pokolja u Ruandi Kristijanov otac Vincent je svog starijeg sina povjerio svom prijatelju, vojniku iz plemena Hutu. Pri povlačenju vojske prema DR Kongu, Kristijan je otišao s njima i za njega se dugo ništa nije čulo. Kristijanovi roditelji, Vincent i Solange, te mlađi brat Yves ostali su u Kigaliju i bili masakrirani 28. travnja 1994. te bačeni u septičku jamu s pedesetak drugih ubijenih. Njihova tijela pronađena su i kasnije pokopana u Memorijalnom centru u Kigaliju 2000. godine.
Kristijan je otišao s tom obitelji Hutu-vojnika u DR Kongo i za njega se nešto načulo tek nakon nekoliko mjeseci. Tada su njegov djed, tetke i stričevi, koji su preživjeli genocid, čuli kako postoji mogućnost da je Kristijan živ i da se nalazi negdje u izbjegličkim logorima u DR Kongu, blizu granice s Ruandom. Poslali su tamo u izviđanje jednog prijatelja Hutua, ali od Kristijana nije bilo ni traga ni glasa.
Tek u veljači 1995. godine Kristijana je u Ruandu iz DR Konga, točnije iz grada Uvira, dovela žena onoga vojnika koji ga je bio odveo sa svojom obitelji i koji je u međuvremenu poginuo. Dovela je Kristijana djedu u Kicukiro (četvrt Kigalija). Za tu je vijest fra Vjeko čuo od Kristijanove tetke, koja je u to vrijeme studirala u Kabgayiju, u blizini fra Vjekova ureda.
Nekoliko dana kasnije, fra Vjeko je već bio u Kigaliju kod Kristijanova djeda odnijevši mu nešto pomoći i od tada ih je redovito posjećivao. Na taj se način Kristijan veoma približio fra Vjeki, vjerujući pomalo da je to onaj njegov prijatelj Padiri (don Sebastijan!) kojega tako dugo nije vidio.
Nakon primljene vijesti da je Kristijan živ, počeo sam intenzivno razmišljati kako doći do Ruande i ponovo se s njim susresti. Jasno, želja mi je bila posjetiti i fra Vjeku te još neke prijatelje koji su preživjeli katastrofu. Bližio se kraj akademske godine, a preko praznika se od nas studenata tražilo da negdje idemo studirati engleski jezik. Svatko je sebi trebao pronaći mjesto gdje bi mogao provesti gotovo dva mjeseca i to vrijeme iskoristiti za učenje jezika.
Bio sam poslao molbu salezijancima na Maltu, ali dugo nisam od njih dobio odgovor pa se dosjetih mogućnosti da pođem salezijancima u Nairobi u Keniju, a odatle je nekako lakše skoknuti i do Ruande i fra Vjeke. Iz Nairobija mi je vrlo brzo stigao pozitivan odgovor i već početkom srpnja 1995. stigoh tamo, upisah tečaj engleskog, čekajući prigodu za skok u Ruandu.
Tako je i bilo. Početkom kolovoza 1995. godine don Sebastijan je dobio dva tjedna odmora. Budući da je sve vrijeme bio u kontaktu s fra Vjekom, odmah je kupio avionsku kartu i već poslijepodne prvog slobodnog dana oko 13 sati sletio u Kigali. Tamo me je dočekao mladić imenom Francois, kojeg je poslao fra Vjeko. U to je vrijeme fra Vjeko obavljao i službu biskupijskog ekonoma i bio je jako zauzet te nije mogao osobno doći po mene.
Francois me je najprije odvezao u Kabgayi, u fra Vjekin ured. Susret je bio više nego dirljiv. Nisam mogao vjerovati svojim očima da sam ponovo u Ruandi, da sam opet kod fra Vjeke. Budući da je fra Vjeko morao nastaviti s poslom u uredu, mene je poslao u franjevački samostan Kivumu, rekavši da me tamo čeka soba, a on će doći doma predvečer, pa ćemo onda imati više vremena za razgovor.
Tako je i bilo. Došao je navečer. Tu je bio i njegov prijatelj Aimable Gatete, kojega je Vjeko izvukao iz pakla genocida u travnju 1994. Inače, Aimable je bio vjenčani kum Kristijanovim roditeljima te kršteni kum mojeg dragog malog prijatelja Kristijana. Sa sobom sam bio donio slavonskoga kulena i rakije šljivovice, tako da smo uspjeli malo i zameziti. Ostali smo u razgovoru do kasno u noć. Fra Vjeko je sutradan rano ujutro otišao na posao u ured u Kabgayi, a don Sebastijan se do njega uputio poslije mise i doručka.
Sve je već bilo isplanirano. Dao mi je auto na korištenje, pa sam mislio odmah poći u Kigali potražiti mojeg malog Kristijana, njegova djeda, stričeve, tetke... I baš kad sam namjeravao krenuti, u fra Vjekin ured u Kabgayiju upada jedan stari svećenik, sav zbunjen, preplašen. Dolazi iz župe Kamonyi. Fra Vjeko ga pita što mu se dogodilo i zašto je preplašen, a on kaže: ‘Sinoć su nam ubili župnika!’
Župnik ustrijeljen u bananama
Vraćao se oko osam sati autom u župu i nekih 200 metara prije ulaza u dvorište zaustavili su ga naoružani vojnici, prisilili ga da ostavi auto i pođe s njima u nepoznatom smjeru. Dopustili su mu tek da dođe do kapije samostana, pokuca i baci ključeve auta u dvorište doviknuvši unutra da mora još nekamo otići. Ujutro su ga našli ustrijeljenoga u bananama, dva i pol kilometra dalje od župe.
Situacija se i za mene odmah promijenila. Trebalo je pomoći fra Vjeki u mnogim stvarima. Najprije smo odmah otišli na mjesto ubojstva svećenika, zvao se Pio. Zatim smo otišli u župu, kamo je pokojnikovo tijelo već bilo preneseno. Svećenik je ustrijeljen u potiljak, a metak mu je izašao pored nosa i odnio pola lica. Slika je bila jeziva. Časne sestre su mu nekako zavile ranu i glavu da se taj užas ne bi vidio. Uspio sam to čak i fotografirati. Onda smo se vratili u Kabgayi. Fra Vjeko je bio potpuno zauzet organizacijom pokopa. Moj posjet Kigaliju i Kristijanu istog je trena otpao.
Dan poslije bio je sprovod ubijenog svećenika. Prvo je bila misa u Kabgayiju. Katedrala je bila prepuna vjernika. Svi preživjeli biskupi Ruande bili su tamo, apostolski nuncij u Ruandi, a misu je predvodio upravitelj Biskupije Andre Sibomana. Govorio je vrlo otvoreno, bez straha, upirući prstom za ubojstvo svećenika u tadašnju vlast, točnije u vojsku. Znam da je tada proročki rekao: ‘I ovo nije kraj... Nastavit će oni još tako. Samo je pitanje tko je od nas ovdje prisutnih sljedeći za odstrjel.’
I to sam fotografirao. Sjećam se jedne fotografije, ali ne znam gdje mi je, da sam uhvatio fra Vjeku, prije posljednjeg pozdrava ubijenom svećeniku, kako stoji u podnožju njegova mrtvačkog sanduka, držeći desnu ruku na njemu, pognute glave, zamišljen.
Nakon sprovoda, nastala je panika u biskupiji. Naime, pronio se glas da su u masi na sprovodu vojni agenti u civilu kojima je bio cilj uhvatiti i u zatvor odvesti izvjesnu gospođicu Jeanne, inače rodom iz Kivumua. Bila je to djevojka koja je radila u Biskupiji još prije genocida, vrlo bliska suradnica ubijenog biskupa monsinjora Thadeea Nsengiyumva. Optuživali su je da je i ona bila umiješana u genocid, a ako ne, barem je znala za mnoge stvari koje su se pripremale, a o tome nikoga nije obavijestila.
Jeanne se krila u Biskupiji više od godinu dana. Bila je sva u strahu, očekivala je da će svakog časa biti uhićena. Fra Vjeko ju je pokušavao tješiti i hrabriti, ali bez puno uspjeha. Jeanne nije mogla doći k sebi, suze su joj tekle potocima niz lice. A onda se fra Vjeko dosjetio nečega... Pa tu je apostolski nuncij! Objasnio mu je na brzinu o čemu je riječ i zamolio ga da sa sobom u nuncijaturu povede i Jeanne i da je tamo sakrije barem neko vrijeme. Nuncij je pristao i sa sobom poveo Jeanne.
Nekoliko mjeseci kasnije, u organizaciji fra Vjeke i don Andrea Sibomane, Jeanne je uspjela, pod lažnim identitetom, pobjeći iz Ruande u Švicarsku, gdje i danas živi. Don Sebastijan je tako, dan poslije sprovoda, napokon otišao s fra Vjekom posjetiti malenoga Kristijana u Kigali. Fra Vjeko me je pripremio kako će to izgledati kad se on autom pojavi na ulazu u dvorište.
Naime, svaki put kad bi došao u posjet Kristijanu, na ulazu bi zasvirao, a Kristijan bi se trčeći odnekud pojavio raširenih ruku, leteći fra Vjeki u zagrljaj. Isto onako kako je nekad mene dočekivao dok mu je obitelj bila živa. Fra Vjeko se prignuo, uzeo ga u ruke i podigao. Kristijan se priljubio Vjeki na prsa, vireći glavicom iza fra Vjekine glave, uperivši duboki pogled prema meni, šuteći. U meni su se probudile emocije i tolika sjećanja na one lijepe i drage susrete s Kristijanom i njegovom obitelji prije genocida. Srce mi je htjelo puknuti dok sam ih promatrao tako zagrljene, Kristijana i Vjeku.
Fra Vjeko ga je napokon spustio na zemlju, pokušavajući mu reći da pozdravi i mene, da sam i ja svećenik, njegov prijatelj. No, Kristijan mi se plašio prići. Jedva je nekako došao s Vjekom do mene i dotaknuo me s puno nepovjerenja. Uistinu mi je tada bilo teško.
Kristijana smo tu večer poveli u Kivumu. Na večeru nam je pristigao i don Andre Sibomana. Jeli smo velike pečene ribe tilapije. Kristijan se ubrzo privikao na mene. Pomogao sam mu čistiti ribu i nahraniti ga (imao je tada tek četiri i pol godine). Kad je trebalo ići spavati, morao sam ga položiti u krevet, poljubivši ga u čelo. Usnuo je kao anđeo. I od tada su don Sebastijan i Kristijan svaki dan bili skupa!
Jednom ga je don Sebastijan odveo s još nekoliko djece, njegovih rođaka i rođakinja, na kupanje na bazen u jedan hotel u Kigaliju. Svi su bili siročad! I onda, kad ga je na kraju morao napokon odvesti djedu u Kigali, don Sebastijanu je bilo vrlo teško, srce mu se skoro raspuklo od tuge. Vozeći ga, Kristijan je stajao naprijed, nije sjedio, nego stajao, sav tužan. Osjećao je da se moramo rastati. Bilo mi ga je teško tako promatrati.
Napokon sam ga pitao zašto je tako tužan, a on je zaplakao iz svega glasa, rekavši da je bolestan! A nije bio bolestan... Ostadoh kod fra Vjeke tada dva tjedna. A onda rastanak i s Vjekom i s Kristijanom... Vratih se u Ruandu tek tri godine poslije. Kristijan je bio već pošao u školu... No, to je već druga priča.
• • •
Kad je nakon tri mjeseca i gotovo milijun ubijenih ljudi, uglavnom Tutsija, pokolj završio, u tišini, daleko od medija, krenula je osveta. Fra Vjeko je na povratku iz Burundija u svom samostanskom i školskom kompleksu zatekao tijela 144 ubijena župljana, uglavnom Hutua, a samo u njegovoj sobi, nabacano na gomilu, ležalo je 36 tijela!
Soba je još bila krvavih zidova
Godinu kasnije, u kolovozu 1995. godine, kad mu je u dvotjedni posjet došao prijatelj don Sebastijan Marković, soba je još bila krvavih zidova... Vjeko je tada još uvijek bio onaj isti Vjeko kao i posljednji put kad sam ga vidio neposredno prije početka genocida. Ono što mi je bilo zanimljivo kad sam poslije pokolja prvi put došao njemu u posjet u Kivumu – nije me smjestio u sobu u kojoj bih običavao spavati kad bih ostao kod njega. Sad se on tamo smjestio.
Upitao sam ga zašto me preselio na drugo mjesto, a on me samo uhvatio za ruku i poveo do svoje sobe, koja je, inače, krajnja u nizu soba, odmah pored golemog spremišta za vodu. Otvorio ju je i baterijskom lampom osvijetlio unutrašnjost. Bilo je to nešto prestrašno, zidovi su bili puni skorene krvi. Vjeko mi je onda rekao da je RPF u njegovoj sobi ubijao one koje su zatekli u selu i onda pritom još tamo i ostavio razbacanih 36 tijela.
‘Eto, ja sam sad u tvojoj sobi dok se moja potpuno ne raščisti i sredi!’ Onda me odveo do stabla eukaliptusa u blizini samostana pokazavši mi čavle pribijene uz drvo i rekao: ‘Hutue su objesili o ovo stablo!’ Htio mi je pokazati i gdje su zakopana tijela, ali više nisam imao snage sve to gledati...
Prema don Sebastijanovim riječima, pokolj u samostanu dogodio se pred kraj rata u Ruandi. Mnogi su Hutui, povlačeći se pred pobunjeničkom vojskom Tutsija, spas pokušali naći u fra Vjekinu samostanu u Kivumuu. U to vrijeme fra Vjeko je bio na jugu zemlje, spašavao što se spasiti može svakodnevno riskirajući život.
Međutim, kad je na povratku vidio što se dogodilo, nije ni pomislio odustati od svoje misije spašavanja potrebitih. Štoviše, vjerovao je da je baš tada njegova uloga bila značajnija nego ikad prije te da nema te prepreke koju postave ispred njega, a da je on ne može preskočiti. Ruku na srce, Vjeko se nagledao tih pokolja pa mu je taj bio tek jedan u nizu. Što je drugo i mogao učiniti nego nastaviti raditi ono što radio do tada?!
Za don Sebastijana tijela ostavljena u fra Vjekinu samostanu bila su poruka, neka vrsta upozorenja da se primiri i prestane pomagati Hutuima koji su u novonastaloj situaciji, u potpuno zamijenjenim ulogama s Tutsijima u odnosu na početak rata, počeli tražiti fra Vjekinu pomoć. Don Sebastijan nikad neće zaboraviti kad je tijekom tog dvotjednog boravka u Ruandi jednog dana sjedio u fra Vjekinu uredu Caritasa u Kabgayiju i svjedočio upadu dvojice RPF-ovaca. Za ruku su držali nekog mladića, Hutua, kojeg su optuživali da je svojim motociklom, a mladić je bio taksist, prevozio koljače na mjesta pokolja i onda ih vozio natrag.
Fra Vjeko je sjedio za svojim stolom. Tražili su od njega telefon kako bi mogli telefonirati svojim nadređenima i dobiti upute što i kako dalje s tim mladićem. Fra Vjeko im je dopustio korištenje telefona, koji je bio u samom kutu prostorije. Ja sam stajao blizu ulaznih vrata. Uhvaćeni mladić je ostao stajati ispred fra Vjekina stola.
Dok su vojnici uspostavljali telefonsku liniju i bili zauzeti razgovorom s nadređenima, pokušavajući tiho govoriti na telefon, fra Vjeko je iskoristio situaciju i njihovu okrenutost leđima, otvorio ladicu stola i na brzinu izvadio novčanicu od pet tisuća ruandskih franaka gurnuvši je u ruke ‘osumnjičeniku’. Jasno da je sve bilo vrlo riskantno, ali izgledalo je kao igra mačke i miša! I Vjeko i ja bili smo prezadovoljni zbog uspjele akcije, a na račun toga smo se kasnije vrlo dobro zabavljali.
Don Sebastijan se sjeća fra Vjekina kratkotrajnog izbivanja iz Ruande u jesen 1995. godine. U Kanadi je fra Vjeko trebao gostovati u emisiji jedne televizijske kuće u kojoj se problematizirala situacija u Ruandi. Bilo je to za njega vrlo riskantno, jer on je bio među rijetkima koji su odlično poznavali Ruandu i prije i poslije, ali i za vrijeme genocida. I nije se ustručavao otvoreno o svemu pričati!
Jasno, takva i slična svjedočenja nisu ostala nezapažena kod novih ruandskih vlasti. Nije im se sviđalo to što fra Vjeko govori. Don Sebastijan Marković je, na samo njima dvojici prepoznatljiv način, bio svojevrsna „žrtva“ fra Vjekina putovanja u Kanadu. Naime, fra Vjeko je, odmah nakon dolaska u Kanadu, telefonski nazvao svog prijatelja don Sebastijana. Bilo je to oko dva sata poslije ponoći po europskom vremenu. Zvoni mi telefon u sobi. Javim se, a s druge strane fra Vjeko.
Preživljavao je uz dozu humora
Bilo mi ga je drago čuti, ali mu također rekoh kako nije baš prikladno da me zove tako rano, dok još spavam. Kod nas je noć, rekoh mu, a on mi odgovori da je u Kanadi – večer. No, obećao mi je da se to više neće ponoviti. Sutradan, međutim, oko četiri sata ujutro opet zvoni telefon u mojoj sobi. S druge strane ponovo fra Vjeko. ‘O, dragi Vjeko, pa rekoh da me ne zoveš tako rano...’ ‘Da’, reče on, ‘rekao sam de te neću više zvati tako rano kao jučer, stoga te danas zovem dva sata kasnije!’
Uvijek je imao smisao za šalu i lagani humor, zaključuje don Sebastijan Marković. Nezaboravnim će don Sebastijan nazvati i fra Vjekin opis neuspješnog pokušaja ubojstva koje su na njega htjeli izvršiti 1996. godine. Sjećam se da mi je u Rimu ispričao kako su 1997. godine na njega izletjeli napadači, koji su se prethodno sakrili u samostanskim sobama. Jedan je imao pušku, dvojica duge noževe. Rekli su mu da su ga došli ubiti i da im se okrene leđima. Prvo su ga prisilili da klekne pred kućni zid, a onda, nakon što su se međusobno nešto dogovarali, pokušali ga natjerati da s uzdignutim rukama stane uza zid pokraj vrata blagovaonice.
‘Ja sam već imao ruke iza potiljka i tražili su da kleknem. Nisam im htio okrenuti leđa i rekao sam im, ako hoće, neka pucaju, ali ja ću ih gledati u oči. Na kraju su me ipak natjerali da im okrenem leđa. Kad sam kleknuo, vidio sam otvorena vrata blagovaonice i odlučio pokušati pobjeći.’ Dok se okretao, fra Vjeko je utrčao u blagovaonicu i nogom zatvorio vrata. Zapucali su na njega i dva metka su probila drvena vrata te okrznula stolac.
Fra Vjeko je iz blagovaonice istrčao u kuhinju pa u hodnik i kroz sporedna kućna vrata istrčava van u mrak. U trku je skinuo svoju bijelu košulju da ga ne vide. Kroz visoku travu je puzao oko 50 metara dok nije došao do nekog drveta, popeo se na njega i na njemu dočekao jutro. Dok se penjao, iz džepa mu je ispao novčanik. Pomislio je da će ga zbog toga sad uhvatiti, gotov je. U stvari, u prvi mah je pomislio da su napadači bili ispod njega te da su mu oni istrgnuli novčanik dok se penjao...
Čuo ih je kako ga traže, a jedan od njih je rekao: ‘Sad će on doći sa svojom puškom!’ Nakon nekog vremena na obližnjoj njivi, između samostana i crkve, vidio je veliku kolonu ljudi s časnim sestrama. Prvo je pomislio da su sad i njih uhvatili. Onda je s drveta povikao na njih: ‘Ruke u vis! Pucat ću!’ Svi su se uplašili. Tek kad se spustio sa stabla i došao među njih čuo je da su oni u stvari, nakon što je prestala pucnjava, smogli snage da se okupe i krenu vidjeti u samostan što se s njim dogodilo. A ja ih onako isprepadao!
• • •
Bilo je nekoliko pokušaja atentata na njega. Jednom se vraćao kasno iz Kigalija u Kivumu s mladim francuskim novinarom. Kada su došli blizu kuće, rekao mu je da širom otvori prozor. Zašto? pitao je mladić. Ovdje se često puca, da mi ne porazbijaju stakla, odgovorio je. Preživljavao je uz dozu humora.
(Fra Tomo Anđić u Katoličkom tjedniku)
NASTAVLJA SE...
Izvor: misija.slobodnadalmacija.hr
