"Čuli smo danas ulomak Evanđelja, i u njemu ima mnogo toga. Stvarno bi se moglo sto i jedna propovijed od jednog ovog ulomka uraditi. Izgovorit, ću evo, pokušat ću nekoliko prijedloga, nekoliko stvari koje su bitne za život, da ih uvidimo i da vidimo gdje to možemo prenijeti u svoju svakodnevicu.
Najprije, sami blagdan Prikazanja Gospodinova, vjerujem negdje da nam je poznat, barem onima koji redovito mole krunicu, jer u četvrtom radosnom otajstvu uvijek se spominjemo baš ovoga blagdana, ovoga događaja, kada Marija i Josip prikazuju Isusa u hramu. Ali često u našim krunicama nemamo vremena za razmatranje. Često mi kažemo, samo najavimo u četvrtom radosnom otajstvu razmatrat ćemo o tome i tome i Oče naš, deset zdravo Marija što brže to bolje, ali krunica je meditacija Evanđelja. Krunica je da uđemo u Evanđelje, da posvijestimo sebi život Isusov i da stalno taj život Isusov nekako usuglasimo, uvedemo u svoj život, u ono što mi živimo, u naše obitelji. Ovaj odlomak govori o svima nama i možemo se pronaći na puno mjesta.
Sami dolazak u hram. Znamo da u našim obiteljima ima ljudi koji ne žele ići u hram, koji imaju neke rane od hrama, tj. od onih koji se nalaze u hramu. Hram bi trebao biti mjesto topline, mjesto susreta čovjeka i Boga, mjesto gdje čovjek doživljava iscjeljenje, gdje čovjek dobiva snagu, gdje dobiva svjetlo da nastavi dalje kročiti. Ali mi smo svjesni da hram nas nekad ranjava ili da nas ljudi koji su u hramu znaju razočarati, pa taman to bili mi svećenici, redovnici, redovnice, a bilo to puk koji se tu nalazi. Možemo dolaziti ovdje u hram, sastajati se, a onda u svom životu kad izađemo iz hrama, potpuno nešto drugo živjeti. To znači da do nas ne dopire ono što bi trebalo doći do nas, da nas ne mijenja Božja riječ koja želi ući i donijeti svjetlo u naš život. Zato je važno vidjeti kada dolazim u hram, evo što očekujem od Boga primiti, a i onda što Bog očekuje od mene u mom životu, i hoću li stvarno učiniti promjenu, hoće li se stvarno dogoditi to moje vlasti i to obraćenje.
Isto tako je uvijek opasnost da gledam druge ljude. Opasnost u Hercegovini, to je toliko dugo, to se ne da slušati. Tko je u prvoj klupi, tko je u zadnjoj, tko je oko crkve, tko je ovamo, tko je tamo, to je sve promašaj. Tada nema mjesta za Boga. Onda hram može biti borilište, može biti sukob, može biti rat i zato nastaju rane, zato od rane nastaje gorčina, nastaje srdžba i onda nakon toga nastaje jedna ravnodušnost, jedan odmak, ne želim s time imati ništa. To se ne događa samo po pitanju hrama, to se događa po pitanju puno drugih društvenih cjelina u našem životu.
Isus kada dolazi u hram, vode ga Marija i Josip, njegovi roditelji, 40 dana nakon njegova rođenja, da izvrše sve po zakonu, Ali tamo se događa nešto znamenito. Bog je, kroz to vrijeme dok Isus još nije rođen, podizao dvoje divnih ljudi, Šimuna i Anu. Šimun je kaže na njemu je bio Duh sveti i da mu je Duh sveti nekad u životu objavio, nećeš vidjeti smrti Šimune dok ne vidiš spasenje Izraelova. I kaže, ponukan od Duha, Šimun dolazi u hram. E to je ona misao i kojoj vam govori, kad odeš iz hrama, jesi li napunjen duhom sveti. Je li taj Duh sveti djeluje i dalje u tvojoj životnoj svakodnevici, i da te Duh sveti može ponukati, pokrenuti, da učiniš nešto dobro, da poslušaš. Tu se već u Šimunu vidi nešto tako znakovito, da on ono što živi u hramu, da živi i kod svoje kuće i da je poslušan Božjem glasu. Da živi jedan skriven, skrovit život i da dopušta, da Božji glas nadjača svaki drugi glas.
Mi svi živimo u jednoj buci, u jednoj užurbanosti, u mnoštvu informacija. I onda nekad kad Duh sveti da hoće djelovat, ne možeš Duše, dok još ne skrolam po mobitelu, dok još sve ne obavim, navečer ću ti odvojit vremena. To je dobro vidjeti, kolika je oko nas trenutno buka, ne samo oko nas, nego u nama.
Šimun je poslušan, dolazi i prima u naručje dijete Isusa, bebu koja ima četrdeset dana. I što je moć Duha svetoga? Da Šimun ima oči i srce koje prepoznaje spasenje svijeta. A u hramu imaš mnoštvo svećenika, u hramu imaš mnoštvo ljudi koji dolaze, u hramu imaš mnoštvo roditelja koji prikazuju isto tako svoje prvorođenče. Ali Šimun po Duhu svetom može prepoznati među tolikom djecom Spasitelja svijeta. To je tako nešto veliko i moćno, da će Šimun prepoznati bebu. Kasnije kada Isus bude činio tolika znamenja, toliki će se obrati, toliki će ozdraviti, a da farizeji, da svećenici u hramu neće prepoznati u njemu Spasitelja svijeta. Što to govori? To govori da nije samo dovoljno biti u hramu, nije dovoljno samo biti u ovoj blizini, nego se mora dogoditi blizina srca. To znači da može srce biti odvojeno, da je nekako tupo, da se naviklo.
Naše srce se može naviknuti i na hram, i na zvonjavu, može se naviknuti hodočasnike, može se naviknuti na tolike svećenike koji ovdje dolaze iz cijelog svijeta. I oni svi prolaze, i ti možeš u tome uopće ne vidjeti Boga, uopće ne vidjeti Božju prisutnost, Božju blizinu, da su svi zapravo došli tražiti Boga. A gdje te oči koji su se navikle mogu gledat? Možeš gledat samo zaradu, možeš gledat samo korist, možeš gledat kako se drugi je obogatio, kako se nije obogatio i vrtjet se samo u tome, u što je život otišao. I zato trebamo danas, molit Boga, da naše oči, naše srce ne bude ono koje se naviklo, nego da možemo vidjeti dublje, da možemo malo zakopati ispod onoga pojavnoga, između onoga vanjskoga.
Danas je Dan posvećenog života, dan redovnika i redovnica, dan svih onih osoba koje svoj život odlučile posvetiti Bogu, cijeli život svoj. To je velika odluka. Bog, evo, zadnjih nekoliko godina ovdje u Međugorju podigao i našeg naraštaja ovdje, vaše djece, oni koji su ovdje trčali, išli u školu, ministrirali i Bogu hvala na tome da su se odazvali. I danas nije dan da nešto plješćemo, bravo redovnice i redovnice, to je sve divno, ne. Nego je dan da molimo za njih,dan da kad vidiš redovnika i redovnicu, da ti ne bude važno što on sve radi, je li vidljiv ili nevidljiv. Nego da te ta redovnik i redovnica, ta osoba koja je posvetila svoj život Bogu, da po njoj možeš doći bliže Bogu. Da ti ta osoba, uvijek bude podsjetnik i alarm da ima Boga! Još uvijek ima Boga! Još uvijek ima ljudi koje Bog podiže! Nije nas ostavio Bog!
I zato trebam moliti da nas Bog ne ostavi, da Bog još uvijek podiže u našem narodu. Možda ti je to teško da pomisliš da baš iz tvoje obitelji Bog želi nekog podići. Gdje ćeš baš moga? Nego da kažeš Bože prikazujem ti svoje dijete, dajem ti ga. A da to dijete bude ono kako ode završava predivno, kad se vratili u Galileju, u svoj grad, Nazaret, kaže, dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti, mudrosti Božje, mudrosti onog što je u srcu Marije i Josipa. I onda je to bitno za vas roditelje koja mudrost dolazi u vaša srca, do vaših očiju, do vaših ušiju, što prenosite na vašu djecu, kakvu mudrost primaju, mudrost svijeta ili mudrost evanđelja. Ono što im dadnemo, onda ćemo znati je li milost Božja na njima ili je neka ljudska materijalna nebitna. Dao Bog da Evanđelje uvijek ima prostora u našem srcu, da poput i ove proročice Ane kaže da je služila Bogu postovima i molitvama. To je ono što Gospa je ovdje staro govori, ne biti negdje vidljiv nešto na vani, nego služite Bogu postom i molitvom i Bog će činiti velika znamenja", rekao je fra Ivan Hrkać.
