Deras svjedoči kako mu je trebalo dosta vremena da vođama kaže kako odlazi u crkvu, no kad je to konačno učinio, oni ga nisu ni pokušali spriječiti. Isto tako nije mogao objasniti zašto je ustao s mjesta na kojem je sjedio, prišao glavnom ulazu crkve Panorama Citya u Los Angelesu i počeo nekontrolirano plakati. "Perdón, perdón, perdón...", molio je za oprost, dok je padao na koljena čovjek, kojem su njegovi članovi bande nadjenuli nadimak Sotona, piše LA Times.
"Bio sam ranjen, imao sam slomljene kosti, bio sam u zatvoru", ispričao je ovih dana, nakon što se već 20 godina posvetio Bogu i prihvatio ga. "Ali ništa od toga nije me natjeralo u plač. Osjećao sam se kao čovjek bez suza, ali taj dan nešto se moćno dogodilo", kaže on.
"Ostali bivši članovi bande govore slične priče. Crkva - osobito evanđeoska pentekostna crkva - primila ih je pod svoje okrilje i utješila ih, nižući im molitve kojima ih je istrgnula iz čvrstog zagrljaja kriminala. Zauzvrat, ulične bande takve su ljude puštale i poštovale njihovu odluku.
U nedavnom istraživanju Međunarodnog sveučilišta Florida od gotovo 1.200 članova bande u zatvorima El Salvadora, 58 posto je reklo da je crkva "najprikladnija organizacija za vodstvo rehabilitacijskih programa ". Njihove priče o iskustvu s religijom pokazuju jednu od mogućnosti kako bi se mogao smanjiti utjecaj MS-13 u SAD-u i drugim zemljama u kojima djeluje. Banda provodi strašan teror i potpisuju brojne zločine ali nakon trogodišnjeg proučavanja MS-13, zaključili smo da se banda želi zapravo prikazati više kao nekakva organizacija, nego li kao kriminalna skupina, što je dobar mamac nesigurnim i neiskusnim mladićima u ranjivim godinama.
Crkva i banda su čvrsto povezane društvene organizacije, mjesta gdje ljudi mogu pronaći alternativnu obitelj koja zahtijeva duboke emocionalne i vremenske obveze. Članovi crkve se međusobno oslovljavaju 'brate' i 'sestro', a kao i članovi bande, očekuje se da će se međusobno paziti, dajući im poslove, sklonište i hranu kada je to potrebno. Crkve su također izrazito patrijarhalne.
Mnoge evanđeoske crkve konkuriraju bandama ne samo na duhovnoj i emocionalnoj razini, nego i praktičnoj. Oni pružaju poslove i kontakte za posao, neformalne usluge skrbi o djeci i pristup zdravstvenoj zaštiti. Možda najvažnije, oni monopoliziraju vrijeme svojih članova. Crkvene usluge pružaju svake noći ili gotovo svake noći i to se podudara s vremenom kad se očekuju podudaraju se s vremenima kada članovi bandi lunjaju gradom. Taj prijelaz na religiju sugerira da trebamo posvetiti jednaku količinu energije i uvjeravanja kako bismo stvorili alternativu MS-13 obrascu ponašanja, onom koji mlade njeguje i odgaja, a ne marginalizira, ne zatvara ih i ne deportira.
Sigurni prostori za njih su vjerske institucije, ali također mogu uključivati škole bez bandi, gdje mladi koji žive na rubu, dobivaju emocionalnu, ali i praktičnu i financijsku potporu. Dok će provedba zakona ostati neophodna komponenta u borbi protiv bandi, predanost takvim strategijama prevencije je jedini način da se dugoročno ukloni utjecaj ulice. No, ti programi dobivaju sitniš u usporedbi s nedavnim inicijativama za provođenje zakona usmjerenih protiv uličnih bandi.
Najbolje o tome svjedoči Ernesto Deras koji je i sam bio pripadnik ulične bande i koji se integrirao u vjersku zajednicu. Trebalo je dosta vremena da vođama kaže kako odlazi u crkvu, no kad je to konačno učinio, oni ga nisu ni pokušali spriječiti, već su ga u toj odluci ohrabrili.
