To je bolest koja malo po malo zahvaća organizam i oduzima život; od nje se umire polako. Ta žena, učiteljica, strpljivo je svaki dan molila krunicu. Jedanput je čula glas koji je pita: Zašto ne moliš Isusa da po zagovoru Međugorske Gospe ozdraviš?
Molila je: Gospe, Kraljice Mira, ja vjerujem da se ti ukazuješ vidiocima u Međugorju, ja vjerujem da si tamo došla i radi mene. Ja ne mogu otići u to mjesto, bolesna sam i u kolicima, pa te molim da zamoliš svoga sina Isusa neka me ozdravi tamo gdje sam bolesna, a moje čitavo tijelo je bolesno, oduzima se, tek rukama pomalo mogu migati. Isuse, ti si rekao ako povjerujemo, bit ćemo kadri i brda premještati. Gospe, moli za mene da vjerujem onako kako Isus želi, daj da imam barem to malo gorušičino zrno vjere i da me Isus ozdravi tamo gdje sam bolesna.
Iza toga sam, nastavlja svoje svjedočanstvo gospođa Klaus, osjetila kroz svoje tijelo struju, poput elektriciteta, osjećala sam bol pomiješanu s radošću. Ozdravila sam. To je ozdravljenje pomoglo da se tridesetero čeljadi iz njene obitelji obrati. Neki nisu bili ni kršteni, neki, odrasli, nisu primili sakramente, ali su nakon toga svi postali gorljivi vjernici! Za prvu obljetnicu ozdravljenja Rita Klaus došla je u Međugorje, i poslije toga još puno puta. Svako ozdravljenje je poziv da mi povjerujemo, da ja povjerujem. Nisu potrebna čudesa našoj vjeri, nisu potrebna ukazanja našoj vjeri, ali to je jedna milost, dar da se ljudi, još spremniji i radosniji, mogu žrtvovati da što više ljudi povjeruje. To je razlog zašto se Gospa ukazuje, zašto se čudesa događaju. Ona imaju svoju vrijednost i svoju poruku. Ipak, treba naglasiti da je važnije duhovno ozdravljenje. Kad čovjek koji je živio u nemiru nađe mir, kad se netko pomiri s nekim s kime je godinama bio u svađi, daleko je veće čudo nego tjelesno ozdravljenje.
