To je valjda zato što se u njemu imaju priliku susresti ljudi iz tako različitih mjesta, sredina, kultura i životnih priča. U razgovoru s njima osjetiš se dijelom te svjetske širine i raznolikosti, koja je kilometrima tako daleko, ali jepo Gospinoj ljubavi tako blizu jer otkriješ kako i tamo, na drugom kraju svijeta, netko živi međugorske poruke i sanja o ovom našem kamenitom komadiću svemira.Ovih uskrsnih dana jedan takav svjetski razgovor vodila sam s jednim vrlo zanimljivim sugovornikom. On se zove MEDERIC BERNARDINO i dolazi s Tahitija (Polinezija). A dalje slijedi njegova priča:
„Zovem se Mederic i stalni sam đakon od 1984. godine. Oženjen sam, imam 4 djece i 12 unučadi. Prvi puta sam došao u Međugorje 1988. godine. Za Međugorje sam čuo već 1982. godine kada je poznati karizmatik otac Emilijano Tardif imao seminar na Tahitiju.Njegovo svjedočanstvo i iskustvo Međugorja koje nam je prenio jako me dotaknulo. Posebno me dirnulo to što se ovdje Gospa predstavila kao KRALJICA MIRA. Tada sam napisao jednu pjesmu koja je i dan danas popularna kod nas, a zove se: „Gospa nas zove da se molimo i postimo za mir“.
Kada sam došao u Međugorje po prvi put te 1988., tu nije bilo ničega od ovog što sada vidimo oko nas, nije bilo puno hotela, a i vidioci koje smo tada imali priliku susresti bili su još mladi. Budući da sam bio đakon, imao sam mogućnost prisustvovati ukazanjima koja su se tada događala u sakristiji crkve. To su stvari koje u životu nikad ne zaboravljaš, toliko su te dotaknule da to ostaje doživotno. Svirali smo gitaru i pjevali onako u kutu, kad je naišao neki francuski svećenik i zamolio nas da animiramo misu. I tako sam u tih sedam dana koje smo boravili u Međugorju, imao priliku četiri puta propovijedati na francuskoj misi. To naše hodočašće je bilo prvo hodočašće vjernika s područja Tahitija i Polinezijskih otoka.
Godine 1995. smo opet došli s jednom grupom i od tada nisam više prestajao dolaziti neprestano organizirajući hodočašća. Uključili su se i drugi organizatori koji su počeli organizirati svoja hodočašća. U međuvremenu sam postao Ravnatelj službe za sve đakone i sve vjeroučitelje na Tahitiju i tu službu obavljam i danas. A 1995. godine diplomirao sam i psihologiju.
Između 1988. i 1995. godine dogodilo se još nešto: osnovao sam jednu Zajednicu koja se zove „GOSPA OD APOSTOLA“ (osnovana 1990. god.) Budući da sam ovdje otkrio jednu Gospu drugačiju od one koju sam prije poznavao, osjećao sam se kao Gospin apostol. Biskup nam je dopustio da u dvorištu naše kuće sagradimo kapelicu u kojoj imamo Presveti oltarski sakrament i ta kapelica se zove Kapelica Gospe od Apostola. Karizma zajednice je posveta Gospi svaki dan. I nitko nemože biti član naše zajednice ukoliko nije stavio Gospu na prvo mjesto. Živimo također pet Gospinih kamenova: krunicu, klanjanje, ispovijed, euharistiju i imamo misije – apostolat zagovora. Putujem po svijetu i održavam seminare. Ali sve što govorim i radim dugujem Gospi. Zajednica ima 120 članova, a trenutno je u osnivanju druga kuća Zajednice u Kaledoniji gdje već ima oko stotinjak članova. Zajednica je priznata od strane lokalnog biskupa kao Udruženje vjernika, i u njoj je 1 svećenik, 8 đakona, i obitelji. Članovi žive u svojim kućama, a svakog ponedjeljka i srijede imamo molitveni sastanak i druženje, a također i često se viđamo i vikendima.
MISIJA DUHOVNOG OZDRAVLJENJA
Sve misije koje imamo vođene su od Gospe. Moja karizma je posebno za duhovno, unutarnje ozdravljenje i uvođenje vjernika u duhovni hod. Često puta imam predavanja za voditelje nekih udruga ili molitvenih zajednica kako bi ih učvrstio u načinu vođenja: kako bi ih naučio da postanu ljudi koji ne vode druge svojom snagama i svojim egom, nego ljudi koji vode druge s Bogom i koji postaju primjer onima koje vode (poput Mojsija i priroka).
MISIJA ZA OBITELJI
Druga misija koju sam dobio od mog biskupa je podrška obiteljima: ohrabrivati poslanje kršćanskih obitelji u današnjem svijetu. Temeljni problem obiteljskog života danas je taj što se izgubio Bog. Pomoć koja se obiteljima daje obično je ona protiv neke ovisnosti djece u obitelji, ili neslaganja… Po meni, to su krivi problemi. Ono što kažem obiteljima je kako nisu djeca bolesna, oni su samo proizvod bolesnog odnosa roditelja. Treba raditi na ponovnoj izgradnji bračne zajednice, iz koje se onda izgrađuje roditeljstvo. Roditeljska ljubav ne smije biti samo u riječima nego i u malim, svakodnevnim djelima međusobne ljubavi, tako da i djeca požele živjeti to isto u svojim životima. Potaknut time, na Tahitiju sam osnovao ŠKOLU ZA RODITELJE. U njoj pokušavamo naučiti bračne parove da najprije upoznaju sebe, svoju osobnost, koje probleme oni nose, a zatim da tome upoznaju svog bračnog partnera, i zajedno pokušaju sagledati i prepoznati probleme koje nosi njihova obitelj.
Roditelji trebaju vidjeti kako su oni jedinstveni za Boga – kako ih Bog ljubi jedinstvenom ljubavlju i da onda probaju tu ljubav dati jedno drugome, a onda i svojoj djeci. Učimo očeve kako da postanu očevi još onda dok njihove žene nose njihovu djecu u utrobi (pripremamo ih za očinstvo), kako da svome djetetu pokažu da ga vole. Učimo i bračne parove o tome kako se trebaju svađati. Kad se svađaju da nauče međusobno se ne optuživati, tipa: „Ti si to rekao/rekla…“ Nego da kažu: „Ja sam trpjela, zaboljelo me kad si ti to rekao, rekla…“ Odnosno, učimo ih razgovarati tako da se onaj drugi ne osjeća napadnut, nego da otkrije koliko jeonaj drugi trpio/patio zbog tog nečeg što je on pogrešno rekao ili učinio. Tako se umjesto zida obrane, događa samilost i suosjećanje koje jednog bračnog druga vraća drugome. Na takvim seminarima za obitelji, obično odvajam u grupe roditelje s jedne strane i mlade (djecu) s druge strane.
Upravo sam jedan takav seminar imao nedavno u Kaledoniji na kojem je bilo prisutno više tisuća ljudi. Tema je bila „Ja sam Put, Istina i Život“ – i kroz predavanja i molitvu radio sam posebno s mladima da se pomire sami sa sobom, s Bogom, a onda i sa svojim roditeljima. Kad se Bog vrati na pravo mjesto, na svoje prvo mjesto u obitelji, tada se sve vrati na svoje mjesto.
Napisao sam jednu pjesmu koja kaže: „Ako tvoje očinstvo umre, ako tvoje majčinstvo umre – ja umirem s tobom – kaže Bog Otac!“ Znači, ako čovjek nije više otac, ako žena nije više majka, ja Bog Otac neću više biti Bog u čovjekovu srcu. To je jako važno da razumijemo koliko su majčinstvo i očinstvo povezani s Bogom i ukoliko to želimo izbrisati iz identiteta ljudi različitim novim ideologijama, poput rodne ideologije, odnosno u ovoj postmodernoj kulturi koja želi izbrisati razlike između muškarca i žene, mi zapravo brišemo sliku i prisutnost Boga koji je u nama. Važno je da se čovjek prepozna kao otac i kao majka. Bog u svojoj četvrtoj zapovijedi nije rekao: poštuj svoje roditelje, nego poštuj svoga oca i svoju majku. Znači da postoji razlika između ove dvije osobe i ove dvije uloge u obitelji.
MEĐUGORJE U NAŠEM SRCU
Kad dolazimo u Međugorje obično dolazimo sa grupom hodočasnika, ali često puta dođemo privatno, samo moja supruga i ja. Druga stvar koja povezuje Međugorje i Polinezijske otoke je ta što je ovdje umro jedan svećenik iz Tahitija. To se dogodilo prije 4 godine. On je došao ovdje, imao jedno veliko iskustvo obraćenja, slavio je misu i nakon nje je umro. Znači, mi osjećamo da Međugorje nije daleko, jer je Međugorje u našem srcu. I pošto je ovdje Nebo otvoreno, mi čvrsto vjerujemo kako se Gospa spustila, uzela tog svećenika za ruku i odvela ga Gore. I to nekako osjećamo i u našim životima – da nas Gospa jednostavno drži za ruku i vodi kroz naše živote i naše poslanje.
Glasnik mira
