Ništa mu nije problem. Na početku mi je to bilo čudno, dok nisam saslušala njegovu životnu priču i iz nje otkrila što ga to čini tako jedinstvenim. Bio je to naravno njegov suživot s osobama s invaliditetom.
Zajedno s jednim mojim prijateljem Danielom dovodim grupe hodočasnika u Međugorje. Postao sam voditelj hodočašća nakon što sam s njim 2007. godine otišao na bolesničko hodočašće u Lourdes. Ostao sam baš dirnut tim iskustvom. Iza toga isti prijatelji su me pozvali na hodočašće u Međugorje. Nakon dvije godine oni su izašli iz organizacije hodočašća, a ja sam se s ovim mojim prijateljem priključio. Prva tri hodočašća su prošla super, popunjeni autobusi, i višak novaca koji smo dijelili između sebe. Treće hodočašće nismo uspjeli sastaviti – svi prijavljeni su nam odustali. I ja i moj prijatelj smo se međusobno pogledali i prešutno smo shvatili da nešto ne radimo dobro: ne ostavljamo „desetinu Bogu“, odnosno za dobra djela. Shvatili smo kako ono dijeljenje viška novca nije bilo po Božju, nego da ćemo od sada višak novaca sa hodočašća koristiti kako bi jednom godišnje u listopadu organizirali besplatno hodočašće za osobe s invaliditetom, a uz simboličnu cijenu od 100E za njihove pratitelje.
Od tada smo organizirali sedam ovakvih hodočašća. Dok svi nekako odlaze na bolesnička hodočašća u Lourdes, mi smo se odlučili biti „protiv struje“ i dovoziti ih u Međugorje. Imamo par hotela s kojima surađujemo i koji imaju adekvatno opremljene prostore za osobe s invaliditetom i dosad smo dovezli invalide svih tipova bolesti i patologija.
Od mog prvog bolesničkog hodočašća u Lourdes 2007., nekako sam se osjetio privržen ovim osobama s invaliditetom i poželio sam im i nekako konkretnije biti bliže. Tako sam se odlučio za volontiranje u jednoj stambenoj zajednici u mom mjestu koja okuplja desetak osoba s down sindromom i autizmom. Koji su plodovi? Evo npr. tamo odlazim utorkom navečer, nakon naporna radnog vremena. Često puta nemam puno volje ni snage, ali kada uđem u tu njihovu strukturu i kad ti oni polete u susret i počnu te grliti sretni što te vide, to ti potpuno promjeni dojmove od toga dana i daje ti neki potpuno drugačiji pogled na život. Ove osobe su čiste, spontane, jednostavne, nemaju u sebi licemjerstva, zloće… Jedna potpuno druga „valna dužina“ od nas tzv. „normalnih osoba“. Takvo isto iskustvo je i sa ovih hodočašća. Jedno obogaćenje.
Pokušavam u to uvući i svoju obitelj, tako je prošle godine na ovo bolesničko hodočašće u listopadu kao volonter išao i moj sin koji ima 19 godina. Vratio se sa pozitivnim promjenama, odnosno susreo se sa svijetom patnje, bolesti: stvarnim životom, koji je drugačiji od njegovog sigurnog svijeta mobitela, TV ekrana i play stationa. Vidio je te teške životne situacije koje te jednostavno „prizemlje“.
Duhovnost Međugorja mi također u tome pomaže jer su Gospine poruke konkretne, netko je jednom rekao da su „pojednostavljeno Evanđelje“ i one ti daju ohrabrenje za životne izbore darivanja i nesebičnosti. Isto je tako i sa osobama s invaliditetom – i one ti mijenjaju životnu perspektivu, čine da se spustiš na njihovu razinu koja je zapravo puno viša nego naša, jer se njihova mjeri čistom ljubavlju i žrtvom.
