Dirljiva su to svjedočanstva i samih nositelja, a i onih koji su nošeni. Jedno takvo iskustvo donosimo u nastavku, napisala ga je Kristina, Kiki, Terihaj iz Slavonskog Broda:
„Danas osjećam veliku potrebu podijeliti nešto što me duboko dotaknulo. Nalazim se u Međugorju, na međunarodnom susretu osoba s invaliditetom. Mjesto gdje se Nebo spušta na zemlju, gdje se duše liječe, gdje molitva postaje dah, a ljubav – konkretna. Ovdje svatko nosi svoj križ, ali ga ne nosi sam. I to je najveće čudo koje ovdje svakodnevno svjedočimo.
Jedan od najupečatljivijih trenutaka za mene je svake godine isti – uspon na Podbrdo, Brdo ukazanja. Za mnoge ljude to je fizički zahtjevan put. Za nas, osobe s invaliditetom, gotovo nemoguć. Ipak, mi idemo. Ne svojim nogama, nego nogama onih koji su možda u nekom drugom trenutku svoga života hodali putem tame.
Nositelji nas na brdo su dečki iz zajednice Cenacolo. Mladići koji su se borili s ovisnostima – o drogi, alkoholu, kocki, životu bez smisla. Možda bismo ih, da ih sretnemo na ulici, izbjegli pogledom. Možda bismo ih, ne znajući njihovu priču, osudili. Ali danas... danas su oni naši junaci. Naši anđeli.
Oni koji su nekad padali, danas nas podižu. Oni koji su lutali, danas nas vode. Njihove ruke su naše ruke. Njihova snaga je naša snaga. Njihova srca, očišćena pokajanjem i milošću, kucaju za druge.
Posebno me dirnuo jedan mladić – Fran, iz Slavonskog Broda. Ispod mene, dok me nosio uz kamenito brdo, osjetila sam više od fizičke podrške. Osjetila sam srce koje kuca s ljubavlju, s vjerom, s nadom. Srce koje zna što znači biti na dnu, ali i što znači vjerovati da postoji izlaz. Da postoji novi početak.
Draga majko, draga bako, draga sestro – možda si nekada plakala zbog njega. Možda si se pitala gdje je, hoće li preživjeti, hoće li ikada pronaći put. Danas ti mogu reći – tvoj sin, tvoj unuk, tvoj brat – bio je moje noge. Bio je moje krilo. Bio je moj uspon.
Fran, hvala ti. Ne samo što si me nosio, nego što si pokazao da se čovjek može promijeniti. Da Bog ne odustaje. Da iz rana nastaju svjedočanstva. Hvala ti što si se vratio, i što sada svojim životom pomažeš drugima da pronađu put.
Danas sam ponovno naučila da Bog nikad ne piše ravno po ravnim crtama. On piše ravno po krivim. I On zna zašto ponekad moramo pasti – da bismo znali što znači uzdignuti drugoga.
Neka ovaj trenutak ostane urezan u mome srcu kao podsjetnik da su najveći darovi često zamotani u najneočekivanije omote. I da nikada, baš nikada ne smijemo prestati vjerovati u obnovu, u milost i u snagu ljubavi.“
