Austin Appelbee bio je s majkom i mlađom braćom i sestrama na veslanju na dasci i u kajaku uz obalu zapadne Australije kada su se vremenski uvjeti naglo pogoršali. Valovi su ih odnijeli prema pučini, a bez motora i vesala obitelj je sve više tonula u opasnost. U očajničkom trenutku majka je donijela tešku odluku i poslala sina da potraži pomoć.
Dječak je najprije pokušao doći do kopna kajakom, ali se on počeo puniti vodom pa je morao nastaviti plivajući. U grubom moru skinuo je i prsluk za spašavanje jer ga je usporavao, svjestan da jedino tako može stići na obalu.
Gotovo četiri sata probijao se kroz valove, izmjenjujući različite stilove plivanja, sve dok napokon nije dotaknuo kopno i od iscrpljenosti se srušio na pijesak. Ipak, odmah je potražio pomoć kako bi spasio obitelj koja je u međuvremenu plutala gotovo 14 kilometara od polazišta, prenosi aleteia.
Snaga koja nadilazi ljudske granice
Ono što ga je održalo nije bila samo tjelesna izdržljivost. Dječak je posvjedočio da su ga tijekom najtežih trenutaka nosile molitva, kršćanske pjesme i sretne misli. Kasnije je još jednostavnije rekao: „Nisam mislio da sam to učinio ja – to je bio Bog cijelo vrijeme.“
Nakon što je stigao do obale i pozvao pomoć, pokrenuta je velika akcija spašavanja u kojoj su njegova majka, brat i sestra pronađeni promrzli, ali živi, nakon gotovo deset sati provedenih na moru.
Obična vjera u izvanrednom trenutku
Ova priča snažno podsjeća da se vjera ne očituje samo u velikim riječima, nego u tihoj ustrajnosti kada se čini da nema izlaza. Molitva ovdje nije bila naučena formula, nego spontani vapaj srca u trenutku straha.
Austin se nakon svega vratio kući, ozlijeđen i iscrpljen, ali i dalje tvrdeći da nije heroj. Ipak, njegova odlučnost i hrabrost spasili su živote njegove obitelji, a mnogima donijeli snažno svjedočanstvo vjere koja daje snagu i onda kada ljudske mogućnosti prestaju.
