Moje drugo hodočašće Gospi u Međugorje uz nagovor prijateljice. Gospa me opet pozvala! Kako li je divna , ne umara se zvati kako kaže djecu svoju. Zahvaljujem joj što mi je pokazala dubinu Božje ljubavi. Zahvaljujem joj na mnogim milostima koje tamo dobih. Zahvaljujem joj što nas toliko beskrajno voli i neumorno poziva na život s Bogom. Zahvaljujem joj što je tako uporna i ispunjena velikom ljubavi. Hvala ti Gospe što nam poput malene djece pokazuješ sve što nam treba u ovom svijetu lažnoga sjaja. O Međugorju, o tome malenom mjestu koji Ona grije svojim plaštem ljubavi, mogla bih pričati jako puno ali izabrat ću jedan događaj.
Jedno klanjanje. Prije otprlike godinu dana, malo manje zapravo. Nakon cijelonoćnog putovanja iz Zagreba, sa zajednicom Srce Isusovo, jutarnjeg Križnog puta na Križevcu ( divota!) , ispovijedi i odmora, navečer bijahu na redu Sv. Misa i klanjanje pred našim Gospodinom. Iako sam umjesto klanjanja poželjela biti na nekom drugom mjestu spletom okolnosti završila sam baš na klanjanju. Ništa nije slučajno, kako kaže jedna moja prijateljica, a i nije. Inače večernje klanjanje u dvorištu Međugorja poseban je doživljaj.
Uz pjesme svih jezika i divne glazbe, svi se nađemo ispred Njega, Najvećega. Eto tako i ja. Ja koja sam bila umorna, koja sam poželjela malo prozujati drugim gradskim ulicama, koja sam u glavi već imala film kako neću dugo izdržati klečeći i ja kojoj ovo klanjanje neće biti ništa drugačije od prethodnih, ne baš tako čestih klanjanja ili bar sam tako mislila. Oh kako sam se prevarila! Zatim sam klekla, a onda je došao On. Samo jedan , a nas toliko. Svi smo Ga željni, svi traženi. U dubini kakve mi dopustimo da nas dotakne svojom ljubavlju. Pošto sam kako kažem bila već umorna, odlučih Mu u tom trenutku dati sve, kad sam već tamo. Pričati o svemu, neka sve vodi, sve uzme ,sve je iovako Njegovo.
„ Dođite k meni svi vi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti!“ i zaista je. Prožeo me tolikom ljubavlju i šapnuo mi da se ničega ne bojim , jer on je sa mnom, ne, on je UVIJEK sa mnom. „ Ne boj se, uvijek sam s tobom!“ prozuji u mojoj glavi. I suze, toliko suza. Onih koji liječe dušu. Neopisivo ovako samim riječima. I gle odjednom je kraj, pjesma se polako stišava, ljudi se podižu. A ja, onako iznenađena , podignem se nakon sat i više i zamišljam kako da Mu toliko zahvalim. Gle Ga kako je divan , a gle naše Majke kako nas je pozvala da shvatimo koliko je divan. Hvala što nisam bila negdje drugdje nego baš tamo gdje sam trebala. Hvala što je to samo mali dio od onoga što si mi još dala da znam.
Eto, ako ikad naiđete ( ne može biti slučajno , hehe ) u Međugorije ,a poželite biti negdje drugdje nego na klanjanju u to vrijeme , ipak izaberite Njega, jer On vas zove, ispunja, odmara, raduje, ljubi i sve ono što ne može nitko drugi u toj količini. I ne zaboravite, ne bojte se ničega jer On je sa nama, sa svima nama i to UVIJEK koliko god to možda ponekada bilo teško za shvatiti ali zaista je. I hvala mu! Najveća.
P.S I tako dok su bila svjedočenja u busu,u meni je gorjelo da prenesem što doživih , možda su nekome baš tada trebale Njegove riječi, upućene svima nama. No eto ja nisam otišla pa zato odlučih napisati dio da ispunim zadatak koji mislim da sam bila trebala reći.
Nek vas sve blagoslovi Gospodin i neka vas čuva!
Jedna dvadesetjednogodišnjakinja, tada godinu mlađa.
Svjedočanstvo je zaprimljeno na Medjugorje- info.com
