Htjela bih po prvi put podijeliti svoje svjedočanstvo koje sam doživjela zahvaljujući suzama s kipa Uskrslog Krista u Međugorju. Imam 37 godina. Majka sam i supruga. Živim mirnim životom nastojeći svaki dan biti bolji vjernik i znam da jos mnogo posla moram obaviti da bi bila bolja. Sa 30 godina oboljela sam od zloćudnog karcinoma, tijekom bolesti javio se i anksiozni poremećaj koji se manifestirao na mnogo načina. Bio je to jako težak period mojega zivota koji je potrajao... Napadi panike, anksioznost... Koliko god da sam se borila bili su jači od mene. Bezbroj puta smjestili bi me u krevet i tako sam "prezivljavala".
Karcinom, anksioznost su me poprilično iscrpili, bila sam toliko slaba da cesto nisam mogla ni skuhati rucak ni pobrinut se za svoje dijete. Otkako znam za sebe znam i za Međugorje. Kao dijete uvijek sam s roditeljima dolazila, kao supruga i majka sad sa svojom obitelji. Međugorje je moj mir, moj spokoj, u Međugorju doista uvijek iznova osjetim Gospinu blizinu.
I tako prije godinu dana prije svete mise sa obitelji odem do kipa Uskrsloga Krista. Gotovo svaki put odemo do kipa ali ovaj put imala sam baš izraženu želju da odem. Kupila sam platnene maramice i rekoh sebi skupit ću suze da imam i za podijelit maramice drugima. Kad smo došli bilo je nekoliko ljudi molili su se, dječica su skakutala okolo kipa, bilo je sve uobičajeno kao i uvijek. Moj suprug i sin sjeli su na klupu pomolit se a ja sam otisla do kipa. Zastala sam, obgrlila kip, bilo mi je jako teško. Pola minute nisam mogla ni rijeci izustit ni u sebi a onda sam krenula razgovarati s Isusom.
Nikad nisam molila da me Isus ozdravi već da mi pomogne nositi moj križ. Moje suze skupa s Isusovim slijevale su se niz kip... Da sam mogla ostala bih satima grleći kip. Na kraju skupila sam suze na tri maramice i povukla se na molitvu. Kasnije smo sudjelovali na sv. Misi i vratili se doma koji je udaljen nekih 70tak kilometara.
Nekoliko dana nakon toga moje zdravstveno stanje, točnije anksioznost se javila ponovno u vidu da moje noge snažno tresu, da se kočim i ja to ne mogu kontrolirati. To stanje pratilo me god dana uz lječničku pomoć, pogađanje terapije stanje bi nekad bilo bolje nekad gore ali nikada riješeno.
Taj dan kad sam se ukočila od anksioznosti i panike, kad su mi se noge po ne znam koji put krenule tresti bilo je jako teškoč Ponovno plac, suze, pitanja bezbroj... Ulazim polako u svoju sobu na krevet jer znam sta slijedi... Tableta za smirenje i neće stati dok ne krene djelovat i dok me ne "sruši". Sjedam na krevet i na noćnom ormariću stoje maramice iz Međugorja. Uzela sam maramicu i polozila je na svoju nogu. Moja noga se isti tren smirila. Muž je sjedio kraj mene i samo sam ga pogledala i rekla mu "je li vidiš što se događa.
Ja po prvi put nakon dugo vremena nisam popila tabletu da mi smiri tremor. Samo je stalo. Ja nisam bila ukočena. Ja sam po prvi put mogla hodat isti tren. Ja znam da je to bio moj Bog. Meni ne treba nitko nista reći. Ja sam osjetila blizinu mojega Isusa, Njegov mir. Ja znam da mi se moj Isus smilovao. Ja i dalje povremeno imam blagi osjećaj anksioznosti ali nikad vise nisam doživila napad tremora i nikad vise nisam došla u situaciju da moram popit tabletu za smirenje. Suze mojega Isusa su moj lijek. Draga braćo i sestre... Tražite i dat će vam se!
(Svjedočanstvo je poslala čitateljica portala medjugore-info.com)
