On kaže: Bolovao sam od astme više od sedam godina, a bolest je postajala sve gora i gora. Nakon što sam prošao brojne medicinske preglede bez pronalaska bilo kakvog poboljšanja, osjećao sam se blizu smrti.
Jednog dana moja kćer i zet su mi rekli da organiziraju hodočašće u Međugorje i pozvali me da sudjelujem.
Prihvatio sam poziv i otišao.
Bilo je to 24. rujna 2015. Tog jutra na hodočašću osjetio sam kako se moram popeti na Križevac, moj sin i ja, sami. Krenuli smo rano ujutro, a kad sam stigao do četvrte postaje Križnog puta osjetio sam se umorno, disao sam s poteškoćama. Sin me pozvao da odustanem i vratim se dolje, ali ponovio sam mu da želim nastaviti, osjetio sam da moram ići gore ... Na sedmoj postaji opet sam bio vrlo umoran, a na jedanaestoj postaji više nisam mogao disati. Sin mi je postao jako nervozan! Praveći dugačke stanke, preumoran, uspio sam doći do podnožja bijelog križa na vrhu Križevca. Tamo sam pao na zemlju nekoliko minuta, nisam mogao ustati kad sam osjetio jak udar vjetra. Tada sam uspio sjesti i u tom sam se trenutku osjetio kao da mi nečije ruke dodiruju leđa. Odmah nakon toga uslijedio je novi nalet vjetra. Ostao sam u molitvi dvadeset minuta, a kad smo se odlučili spustiti, hodao sam bez poteškoća, tako brzo da me sin nije mogao pratiti!
Vrativši se kući, više nisam patio od astme!
U Međugorje sam se vraćao još šest puta, i dalje sam se bez problema penjao na Križevac.
