Supruga kao podrška u vjeri
Gospodine Pletikosa, u ovom ste razgovoru spomenuli koliko Vam je važna supruga Angela kao podrška u životu i vjeri, osobito u prijelomnom trenutku kada ste saznali za očevu bolest te utjehu i smisao pronašli u vjeri.
Mislim da žene imaju moć mijenjati nas muškarce na bolje, ali ponekad toga ni same nisu svjesne. Moja je supruga na mene imala najveći utjecaj potičući me na promjenu. Imala je dosta strpljenja i na tome sam joj zahvalan. Ona je prije mene uronila u vjeru i, otkako smo se oboje otvorili, naš brak se svakodnevno razvija i napreduje u svakom dobru.
Što smatrate važnim za očuvanje braka i uzajamni rast supružnika u njemu?
Nešto što bih izdvojio kao najvažnije u svakom braku je svakako komunikacija supružnika i međusobno prihvaćanje jedno drugoga u dobru i u zlu. Nažalost, danas se dosta ljudi “prihvaća” samo u dobru, a čim nešto krene po zlu, odmah se dižu ruke i odustaje se od braka. Brak je apsolutno velika zadaća i učinit ćemo sve da našoj djeci od samog početka usadimo ljubav prema Bogu kako bi mogli razlučivati dobro i zlo. Ljudi se godinama mijenjaju i razvijaju, te se moramo truditi prihvatiti jedni druge takvi kakvi jesmo, a sa svetim sakramentima i zajedničkom molitvom odričemo se sebe na način da nas dvoje postajemo jedno.
Nekoliko misli o djeci i odgoju
Spomenuli ste da rado čitate Ivanovo Otkrivenje. Jesmo li svjedoci tih “posljednjih vremena” o kojima ova knjiga govori? I vide li se posljedice sve prisutnijih negativnosti koje nas okružuju sa svih strana?
Postaje li ova naša generacija svjedokom Ivanovog Otkrivenja? Zaista ne znam, ali u medijskoj kulturi u kojoj naši umovi postaju sve pasivniji i usmjereniji prema slikama (televizija, mobiteli, računala, playstation) s pravom se možemo to zapitati. Posebno su djeca osjetljiva na tu snagu slika, jer se nalaze u fazi razvoja. Obitelji, roditelji i djeca preplavljeni su tim zabavnim sadržajima i misle kako žive u svijetu koji im otvara mnoge mogućnosti. Naravno, s porastom količine dostupnih sredstava opada njihova kvaliteta, te se stvara svjetska globalna civilizacija potpuno liberalnog svjetonazora. Djeca odrastaju uz elektronsku zabavu koja je gotovo zamijenila mjesto crkve, škole i raznih igara u prirodi te na igralištima, tako da prezaposleni roditelji imaju jako malo nadzora nad slobodnim vremenom svoje djece. Sjećam se osamdesetih godina i vremena mojega odrastanja kada sam se sa svojim vršnjacima neprestano igrao na splitskim igralištima. Ona su danas gotovo prazna. Bili smo izrazito maštoviti i kreativni u pronalascima novih igara, a danas su djeca zaokupljena gomilom skupih igračaka koje predstavljaju varijante televizijskih emisija koje gledaju.
Kakvom vidite ulogu roditelja u spomenutim okolnostima?
Kao što sam spomenuo govoreći o svojim roditeljima, danas bi roditelji trebali ispunjavati potrebe svoje djece, a ne njihove želje. Međusobno bi, pak, otac i majka trebali imati zajedničko mišljenje u rješavanju problema, jer ako djeca osjete razilaženje među njima, roditeljski autoritet pada. Njihova je zadaća učiti djecu razlikovanju dobra i zla. Ne bih želio nikome dijeliti životne lekcije, ovo su samo moja razmišljanja koja ću nastojati, uz pomoć supruge Angele, jednoga dana prenijeti i svojoj djeci.
Crkva i narod
Gospodine Pletikosa, kakvom smatrate ulogu Crkve i kako ocjenjujete njezino djelovanje u hrvatskom narodu?
Crkva je kroz našu povijest odigrala najbitniju ulogu u očuvanju našega identiteta i nacionalne svijesti. Mislim da je, iz iskustva pojedinca, najvažnija otvorenost Duhu i shvaćanje da je Isus onaj koji sve čini novo (usp. Otk 21,5) i koji je temelj Crkve. I mi kao narod, i Crkva u njemu, tijekom povijesti doživjeli smo iskustvo progona, križa. Činjenica je da mi kao narod sa svojim vjerskim i nacionalnim identitetom u novoj društvenoj revoluciji, koja se upravo munjevito odvija, postajemo smetnja. Crkvu se napada, optužuje za konzervativizam i staromodnost. No, smatram da se Crkva ne bi trebala nikome opravdavati, jer se zna od koga ti napadi dolaze. Ali, tko želi ići Kristovim putem, zna da će biti i optužen, odbačen, progonjen.
Spominjete našu nacionalnu svijest i identitet. Zasigurno njegovu snagu osjećate kada na nogometnom terenu predstavljate Hrvatsku i branite naše boje. Što je za Vas domoljublje?
Bez istinskih osjećaja za svoju domovinu čovjek je prazan. Nažalost, čini mi se da nam se u današnje vrijeme nameće prihvaćanje zapadnih zakona, kulture i običaja. To se provodi ne samo kod nas, nego po cijelome svijetu gdje se svjetski globalizam propagira kao spas. Mnogo je činjenica koje o tome govore, a najbolnija je ona kada se mi pred svijetom moramo “opravdavati” za Domovinski rat koji je bio najsvjetlija točka naše povijesti. Konstantno se iskrivljuje istina o Domovinskom ratu, pokojnom predsjedniku Franji Tuđmanu i našem vojnom vodstvu, te nam se nameće lažna krivnja. Nažalost, to uvijek dolazi od istih lica bez kojih ne može proći niti jedna televizijska emisija te niti jedne novine. Bivši komunisti pretvorili su se u zagovornike liberalnog društva i njegovih vrijednosti, a mene čudi šutnja hrvatskih intelektualaca koji kao da nemaju snage suprotstaviti im se. Dakle, opet je glavni problem u nama, tu u Hrvatskoj. No, kroz povijest smo bili i u težim vremenima.
Hrvati su bili jedinstveni u Domovinskom ratu, u obrani Hrvatske. Možemo li sačuvati nacionalno jedinstvo i u miru?
Naše nacionalno jedinstvo je uvijek prisutno, tako da se za nas kao narod ne bojim. Uvijek smo znali iskazati svoj nacionalni identitet kroz razne sportske utakmice; od nogometa, rukometa preko koncerata, dobrotvornih priredbi itd. Naravno, kad govorimo o nacionalnom jedinstvu, mislim na zajedništvo sa svim onim Hrvatima koji su razasuti po cijelome svijetu. Ne smijemo zaboraviti ulogu naše dijaspore u stvaranju samostalne Hrvatske. Također ne smijemo dopustiti da nam bilo tko oduzme znanje i razumijevanje naše povijesti, jer bi nam time oduzeo budućnost. Svesrdno se uzdam u Božju providnost da ćemo u budućnosti imati jedan politički mozak koji će nas povesti dalje, zašto ne i u Europsku uniju? Ali i u tu zajednicu moramo ući sa svojom tradicijom, vjerom, kulturom, identitetom i zakonima, te biti prepoznatljivi, a ne oni koji će u EU ući pokornički, puzajući na koljenima.
Raste zanimanje za djelovanje Katoličke Crkve u Rusiji
Hrvatska još uvijek osjeća posljedice gotovo pola stoljeća duge vladavine komunističke ideologije. Vaša nogometna karijera odvela Vas je u strane zemlje, Ukrajinu i Rusiju, koje su također bile pod takvim teretom. Kako stanovnici tih zemalja žive danas?
Govoreći o državama gdje sam igrao i gdje igram, u Ukrajini i Rusiji, mogu reći da je Sovjetski Savez u duše tih ljudi udario snažan pečat. Ipak, uspjeli su odbaciti okove komunizma, koji je ovdje bio sto puta gori nego kod nas. O tome dovoljno govori podatak da je tijekom sedamdeset godina vladanja straha i terora ubijeno 200 tisuća pravoslavnih svećenika. No, sada možemo govoriti o prijelaznom razdoblju ovih zemalja u kojem je sve postalo dostupno. Međutim, sloboda sa sobom donosi i izazove, kao i neke zamke u koje ljudi upadaju. Ostao sam šokiran podatkom koji sam čuo u jednoj televizijskoj emisiji u Rusiji da 68% svih trudnoća završi pobačajem. Tako ih je 2002. godine bilo milijun i 800 tisuća! Osim toga, veliki problem su alkoholizam i kocka. Sve su to posljedice njihove ne tako davne prošlosti. Ruska vlada svesrdno se trudi zaustaviti sve to, jer dolazi do velikoga demografskog poremećaja. Nedavno je tako zatvorila sve kockarnice, automat klubove i kladionice u Moskvi i njezinoj okolici. Katolička Crkva postaje sve respektabilnija i od Vlade i od Pravoslavne Crkve, jer se zaista zalaže za čovjeka pomažući onima koji su upali u spomenute zamke. Uz moskovsku katedralu, gdje idem na svetu euharistiju, stalno se otvaraju centri i savjetovališta za ljude kojima je potrebna pomoć. To nailazi na dobar odjek u javnosti. Mnogobrojni su misionari, većinom iz Poljske, koji dolaze u najzabačenije dijelove Rusije naviještati Božju riječ. U knjižarama ima puno objavljenih prevedenih knjiga pape Benedikta XVI. Njihov broj mi se čini većim i od knjiga Ivana Pavla II. koji se zalagao za izgradnju katedrale u Moskvi. Ljudi u Rusiji su me jako dobro prihvatili i na tome sam im zahvalan. Kao narod imaju jednu vrlo lijepu karakteristiku, kad te prihvate, zaista te smatraju svojim do kraja života bez obzira na to što se dogodilo.
Gospodine Pletikosa, kad spominjete kraj života, jeste li ikada razmišljali o njemu?
Kraja života se zaista ne bojim. Ponekad razmišljam kako će to izgledati kada stanem lice u lice s Bogom Ocem. Krist nas poziva: “Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa” (Mt 25,13). Dok živim ovaj zemaljski život, nastojat ću se osloboditi samoga sebe i prihvatiti se onakvim kakav zaista jesam. Znam da je težak put vratiti duši sjaj koji je primila po krštenju, ali nam Bog daje toliko primjera u našoj povijesti, poput sv. Pavla, u kojima je moguće i nakon učinjenih velikih grijeha predati srce Isusu otvarajući mu se i iskreno moleći za oprost. Ako čovjek u to povjeruje, ako upozna Isusa srcem i umom, onda postaje miran i prestaje se bojati smrti.
