Radosna jednostavnost vjere
Elena je rođena 1990. u Madridu, u kršćanskoj obitelji. Bila je jednostavna, smirena i vedra djevojka, uvijek pažljiva prema drugima. Pjevala je, plesala i sanjala zajedno sa svojim sestrama te živjela uobičajenu mladost. Ipak, razdoblje priprave za sakrament potvrde duboko ju je obilježilo – tada je njezina vjera postala svjestan i osobni izbor.
Kao studentica ekonomije imala je dečka i planove za budućnost. Ono što ju je izdvajalo bila je njezina snažna ljubav prema euharistiji. Prema svjedočanstvu njezine sestre Belén, Krist je bio središte njezina života. Elena se najprije snažno uključila u župni život, a potom je u jednoj mladinskoj skupini produbila svoju privrženost stvarnoj Kristovoj prisutnosti.
Znala je da Crkva živi od euharistije i da bez svećenika nema sakramenata. Zato je gotovo svaku svoju poruku završavala molitvom za bogoslove i nova duhovna zvanja, a u jednom je zapisu izrazila želju da svoje trpljenje prikaže za svećenike i nova zvanja.
„Bez molitve ništa nije moguće“
Središte Elenine duhovnosti bila je molitva. Za nju je moliti bilo jednako nužno kao disati, jesti ili spavati. Gotovo je svakodnevno sudjelovala na svetoj misi te dugo ostajala u tišini pred Presvetim. Svakog petka sudjelovala je u euharistijskom klanjanju, a često bi svratila u crkvu i na putu kući s predavanja.
Često je ponavljala: „Najprije molitva. Bez molitve ništa nije moguće.“ Ta unutarnja povezanost s Bogom donosila je plod u konkretnim djelima. Kada je mladinska skupina počela gubiti snagu, Elena je tiho bdjela nad njom kako se ne bi ugasila. Kako bi potaknula zajedničku molitvu, svakoga je tjedna slala citat nekog sveca. Iako su je mnogi prepoznavali kao prirodnu voditeljicu, isticala se ponajprije primjerom, a posebnu je pažnju posvećivala najranjivijima kako nitko ne bi bio zapostavljen.
Elena je svoju vjeru živjela jednostavno, ali potpuno. Nije činila izvanredne stvari koje bi privlačile pozornost, nego je svakodnevicu ispunjavala ljubavlju, vjernošću i tihom predanošću Bogu. Upravo je ta „skrivena svetost“ ono što danas snažno govori mnogim mladima.
Bolest kao put predanja
U dobi od 20 godina Eleni je dijagnosticiran agresivan tumor. Vijest je primila s iznenađujućim mirom, svjesna da se njezin život nalazi u Božjim rukama. Nije gubila radost ni povjerenje, nego je bolest prihvatila kao priliku da još dublje živi svoje predanje Kristu. Tijekom liječenja nastavila je brinuti za druge, ohrabrivati prijatelje i svjedočiti nadu. Svoje je trpljenje svjesno prikazivala za svećenike, nova duhovna zvanja i potrebe Crkve. Oni koji su je susretali svjedočili su da je iz nje zračio neobičan mir.
Unatoč naporima liječnika, Elena je preminula 2014. godine, u 23. godini života. Iza sebe nije ostavila velika djela u ljudskom smislu, ali je ostavila snažan trag svetosti koji i danas nadahnjuje mnoge.
Svetost bliska našoj generaciji
Glas o njezinu životu počeo se spontano širiti među mladima, napose preko društvenih mreža i osobnih svjedočanstava. Mnogi u njezinoj jednostavnosti prepoznaju put svetosti moguć i u današnjem vremenu.
Pokretanje postupka beatifikacije znak je da Crkva u njezinu životu prepoznaje autentično svjedočanstvo evanđeoske svetosti. Ako proces bude nastavljen, Elena bi mogla postati jedna od svetica nove generacije - bliska mladima koji traže smisao, vjeru i radost u svakodnevici. Njezina poruka ostaje jednostavna, ali snažna: svetost nije rezervirana za izvanredne živote, nego se rađa iz vjernosti u malim stvarima, iz molitve i potpunog povjerenja u Boga.
