U ovom nizu katehezā više smo se puta podsjećali na to da je molitva jedna od najočitijih značajki Isusova života. Isus je molio, i to puno. Tijekom svog poslanja Isus u molitvu uranja, jer dijalog s Ocem žarka je jezgra, bit čitava Njegova postojanja.
Evanđelja svjedoče o tome kako je Isusova molitva postala još intenzivnija i žarča u trenutku Njegove muke i smrti. Ovi kulminacijski događaji Njegova života središte su kršćanskog propovijedanja. Ti posljednji sati koje je Isus proživio u Jeruzalemu, srce su Evanđelja, ne samo zato što evanđelisti za govor o tim događajima zadržavaju razmjerno više prostora, već i zato što događaji smrti i uskrsnuća, poput bljeska, bacaju svjetlost na ostatak događaja iz Isusova života. On nije bio filantrop koji se brinuo o ljudskoj patnji i bolestima: bio je i jest mnogo više. U Njemu ne postoji samo dobrota, već nešto više: u Njemu jest spasenje, i to ne povremeno spasenje, ono koje me spašava od bolesti ili trenutka očaja, već potpuno spasenje, mesijansko, ono koje daje nadu u konačnu pobjedu života nad smrću.
U danima svoje posljednje Pashe, vidimo Isusa u potpunosti uronjena u molitvu.
On u Getsemanskom vrtu moli na dramatičan način, kako smo čuli, obuzet smrtnom tjeskobom. A Isus se, upravo u tom trenutku, obraća Ocu zazivajući ga: 'Abba', 'Tata' (usp. Mk 14,36).
Ova aramejska riječ – na Isusovu jeziku – izražava intimu i povjerenje. I dok osjeća kako ga obuzima tama, Isus kroz nju prolazi tom jednostavnom riječju: 'Abba!'
Isus moli i na križu, u tami obavijen Božjom šutnjom, ali iz Njegovih usta još jednom izlazi riječ 'Otac'. To je najusrdnija molitva, jer na križu je Isus apsolutni, potpuni zagovornik: moli za druge, za sve, čak i za one koji ga osuđuju, a da nitko, osim siromašnog razbojnika, ne staje na Njegovu stranu. Svi su bili protiv Isusa, ili su pak bili ravnodušni. Samo ovaj razbojnik prepoznaje Isusa. „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“ (Lk 23,34). Usred drame, u groznoj boli duše i tijela, Isus moli riječima psalama; sa siromašnima svijeta, posebno s onima koje su svi zaboravili, izgovara tragične riječi Psalma 22: 'Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?' (r. 2). Isus je osjećao napuštenost i moli. Na križu se ostvaruje dar Oca koji daje ljubav kojom se ostvaruje naše spasenje. I zaziva ga: 'Bože moj!'; 'Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj' (Lk 23,46). Tijekom tri sata na križu, sve je molitva.
U presudnim satima muke i smrti, Isus moli. Uskrsnućem će Otac uslišati Njegovu molitvu. Isusova je molitva intenzivna, jedinstvena, i postaje primjer našoj molitvi. Isus je molio za sve; molio je za mene, za svakoga od vas. Svatko od nas može reći: 'Isus je na križu molio za mene.'
Isus svakomu može reći: 'Molio sam za tebe, na posljednjoj večeri i na drvu križa'. Ni u najbolnijim patnjama nikad nismo sami. Isusova molitva uvijek je s nama. I dok ovo slušamo, Otac moli za nas i nastavlja moliti, jer molitva nam pomaže da idemo dalje. On moli za nas.
To je nešto najljepše čega se trebamo sjećati završavajući ovaj ciklus katehezā posvećenih temi molitve: milosti za koju ne samo da molimo nego kojom smo, takoreći, 'izmoljeni', već smo uključeni u Isusov dijalog s Ocem, u zajedništvu Duha Svetoga. Isus moli za mene. Svatko od nas to treba staviti u svoje srce. Nemojmo to zaboraviti ni u najtežim trenutcima. Željeni smo u Kristu Isusu, pa čak i u trenutku muke, smrti i uskrsnuća – sve je za nas prikazano. Stoga, uz molitvu i život, samo trebamo poći naprijed, hrabro i s nadom, dajući slavu Bogu sa sviješću da On za nas moli Oca. Isus moli za mene.
