Ti si, o Gospode, ufanje moje, Gospodine, uzdanje od moje mladosti!
Na te se oslanjam od utrobe; ti si mi zaštitnik od majčina krila: u te se svagda uzdam.
Trpljenja mnoga i velika bacio si na me: ali ti ćeš me opet oživiti i opet me podići iz dubine zemlje. Povećaj dostojanstvo moje i opet me utješi.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Lijepa molitva starca koju nalazimo u Psalmu 71 potiče nas na razmišljanje o snažnom naponu koji prebiva u staračkoj dobi, kad se sjećanje na prevladane nevolje i primljene blagoslove stavlja na kušnju vjere i nade.
Kušnja se pokazuje već u slabosti koja prati prolazak kroz krhkost i ranjivost starosti. A psalmist – starac koji se obraća Gospodinu – izričito spominje činjenicu da taj proces postaje povod za stanje napuštenosti, prevarenosti, prepredenosti i oholosti, koji ponekad navaljuju na starije. Oblik kukavičluka za koji smo se specijalizirali u našem društvu.
Ne manjka onih koji iskorištavaju stariju dob, varaju ih, zastrašuju na tisuću načina. Često čitamo u novinama ili slušamo u vijestima o starijim osobama koje su beskrupulozno nasamarene, koje su prevarili oni koji bi se htjeli domoći njihove ušteđevine; ili koji su ostavljeni nezaštićeni i napušteni, prepušteni nebrizi bližnjih ili pak vrijeđani oblicima prijezira i zastrašeni kako bi se odrekli svojih prava. Takve se okrutnosti događaju i u obiteljima. Često se u današnjem društvu događa da starce stavljamo na margine.
Smještamo ih u domove za starije i više ih ne posjećujemo, možda 2-3 puta godišnje i zaboravimo ih, ostavimo ih po strani.
Cijelo društvo mora požuriti kako bi se pobrinulo za svoje starije, sve brojnije i sve napuštenije. Kad čujemo za starije osobe koje su lišene autonomije, sigurnosti, pa i doma, shvaćamo da ambivalentnost današnjeg društva prema starijima nije problem povremenih hitnih situacija, već značajka kulture odbačenosti koja truje svijet u kojem živimo. Starac iz psalma povjerava svoj očaj Bogu: „Jer govore o meni moji dušmani, i koji me vrebaju složno se svjetuju: ‘Bog ga je napustio; progonite ga i uhvatite jer nema tko da ga spasi!’“ (rr. 10-11).
Posljedice su kobne. Starost ne samo da gubi dostojanstvo nego se čak i sumnja zaslužuje li nastaviti živjeti. Dakle, svi smo u iskušenju da sakrijemo svoju ranjivost, bolest, svoje godine, svoju starost, jer bojimo se da su oni predvorje našeg gubitka dostojanstva. Zapitajmo se: je li ljudski poticati taj osjećaj? Zašto je moderna civilizacija, tako napredna i učinkovita, toliko neugodna spram bolesti i starosti? I zašto je politika, koja se toliko zalaže za definiranje granica dostojanstvenog opstanka, istodobno neosjetljiva na dostojanstvo osjećajnog suživota sa starima i bolesnima?
Starac iz psalma, koji svoju starost doživljava kao poraz, ponovno otkriva pouzdanje u Gospodina. Osjeća potrebu za pomoći. I obraća se Bogu. Sveti Augustin, komentirajući ovaj psalam, opominje starca: „Ne boj se da ćeš biti napušten u svojoj starosti. [...] Zašto se bojiš da će te [Gospodin] napustiti, da će te odbaciti u vrijeme starosti, kada će tvoja snaga izostati? Doista, njegova će snaga biti u tebi upravo tada, kada tvoja zakaže“ (PL 36, 881-882). I starac psalmist zaziva: „U pravdi me svojoj spasi i izbavi, prikloni uho k meni i spasi me! Budi mi hrid utočišta i čvrsta utvrda spasenja: jer ti si stijena i utvrda moja.“ (rr. 2-3).
Zaziv svjedoči o Božjoj vjernosti i dovodi u pitanje njegovu sposobnost da uzdrma neosjetljivošću iskrivljenu savjest prema usporedbi o smrtnom životu, koja se mora sačuvati u svojoj cjelovitosti. Još se ovako moli: „O Bože, ne stoj daleko od mene, Bože moj, pohitaj mi u pomoć! Neka se postide i propadnu koji traže moj život; nek’ se sramotom i stidom pokriju koji mi žele nesreću.“ (rr. 12-13).
Doista, sramota bi trebala pasti na one koji iskorištavaju slabost bolesti i starosti. Molitva obnavlja u srcu starca obećanje vjernosti i Božjeg blagoslova. Stariji ponovno otkrivaju molitvu i svjedoče o njezinoj snazi. Isus u Evanđeljima nikad ne odbija molitvu onih kojima treba pomoći. Starije osobe, zbog svoje slabosti, mogu naučiti one koji žive druge životne dobi da se svi trebamo prepustiti Gospodinu, zazvati Njegovu pomoć. U tom smislu, svi moramo učiti od starijih: da, postoji dar u tome da se starost shvati kao prepuštanje sebe brizi drugih, počevši od Boga.
Zatim postoji 'učiteljstvo krhkosti'. Ne skrivajmo to. Tog se 'učiteljstva' starost može vjerodostojno prisjećati tijekom cijeloga ljudskog života. Ovo učiteljstvo otvara odlučujući horizont za reformu naše vlastite civilizacije. Reforma koja je sada neophodna za dobrobit svačijeg suživota. Marginalizacija starosti – konceptualna i praktična – kvari sve životne dobi, a ne samo starost. Jesam li zaboravio svoje starije, majku, oca, baku, djeda? Sjeti se da ćeš i ti jednog dana biti starac / starica. Ponašaj se prema njima onako kako bi ti htio da se jednog dana mladi ponašaju prema tebi kad budeš stariji. Neka Gospodin udijeli starcima koji su dio Crkve velikodušnost ovog poziva i ovog izazova. Za dobrobit svih.
