Duhovna pustoš bila je tema osme kateheze pape Franje o razlučivanju na današnjoj općoj audijenciji održanoj na Trgu svetoga Petra. Sveti je Otac prije svega istaknuo da duhovna pustoš – kada u srcu vladaju tama i tuga – može biti prilika za rast, jer ako nema malo nezadovoljstva, malo zdrave tuge, ako ne posjedujemo zdravu sposobnost za život u samoći, da budemo sami sa sobom bez bježanja, mogli bismo uvijek ostati na površini stvari i nikada ne dostići središte svojega postojanja.
Duhovna pustoš izaziva „potres duše“; kada je čovjek tužan osjeća kao da je duša potresena; to nas drži budnima, potiče budnost i poniznost, i štiti nas od vjetra hirovitosti. To su prijeko potrebni uvjeti za napredovanje u životu općenito, a tako i u duhovnom životu. Potpuna, ali „sterilna“ mirnoća, bez osjećaja, kada postane mjerilo izborā i ponašanja, čini nas bezdušnima; ne možemo zanemariti osjećaje, ljudi smo i osjećaji su dio naše ljudskosti.
Nedoživljavanje osjećaja čini nas ravnodušnima prema tuđoj patnji i nesposobnima prihvatiti vlastitu – dodao je Papa – stvara se nešto poput „sterilne udaljenosti“.
To nije život, to je kao da živimo u laboratoriju, zatvoreni da ne bismo dobili mikroorganizme i bolesti.
Poziv na besplatnost
Nemir, naprotiv, – zdravi nemir, nemirno srce koje istražuje – može biti odlučujući poticaj za promjenu u životu. To je, primjerice, slučaj s Augustinom Hiponskim, Edith Stein, Giuseppeom Benedettom Cottolengom, Charlesom de Foucauldom – podsjetio je Papa te istaknuo da važni izbori imaju cijenu koju valja platiti srcem, cijenu odluke, cijenu ulaganja malo napora, ali koja je svima prihvatljiva. Cijena je to koju svi plaćamo kako bismo izišli iz stanja ravnodušnosti koja uvijek demoralizira. Osim toga, duhovna je pustoš također poticaj na besplatnost – dodao je rimski biskup – da ne djelujemo uvijek i samo s obzirom na emocionalno zadovoljstvo.
Duhovna nam pustoš pruža mogućnost da rastemo, da započnemo zreliji, ljepši odnos s Gospodinom i dragim nam osobama, odnos koji se ne svodi na puku razmjenu davanja i uzimanja.
Tu smo vrstu odnosa doživljavali kao djeca kada smo tražili od svojih roditelja da nam nešto daju: neku igračku, novac za sladoled, dopuštenje… dakle, bilo je to iz interesa, kao što su mnoge naše molitve – objasnio je Papa – u kojima od Gospodina tražimo nešto, neku pomoć, bez istinskoga zanimanja za njega. To se događalo i Isusu, koji je često bio okružen mnoštvom ljudi koji su ga tražili kako bi dobili nešto, ozdravljenje, materijalnu pomoć, ali ne jednostavno da budu s njim.
Biti s Isusom u trenutku duhovne pustoši
Naprotiv, – istaknuo je papa Franjo – biti s Kristom vrlo je lijep način ulaska u pravi, iskreni odnos s njegovom ljudskošću, s njegovim trpljenjem, pa i s njegovom jedinstvenom samoćom. S njim, koji je želio potpuno dijeliti svoj život s nama. Dobro je naučiti biti s Gospodinom, bez ikakve druge svrhe – dodao je. To je kao s ljudima koje volimo: želimo ih sve više upoznavati, jer nam je lijepo s njima.
Duhovni život nije tehnika koja nam je na raspolaganju, nije to program unutarnjega „blagostanja“ koji sami programiramo. Ne. Duhovni je život odnos sa Živim, s Bogom, koji se ne može svesti na naše kategorije. Duhovna je pustoš stoga najjasniji odgovor na prigovor da je iskustvo Boga neka vrsta sugestije, puka projekcija naših želja.
Jer, kada bi iskustvo Boga bilo projekcija naših želja – objasnio je Papa – uvijek bismo ju mi programirali, uvijek bismo bili sretni i zadovoljni. Međutim, oni koji mole shvaćaju da su ishodi nepredvidivi; naime, događa se da iskustva i odlomci iz Biblije koji su nas često oduševljavali, odjednom ne pobuđuju nikakav zanos te da, jednako neočekivano, iskustva, susreti i čitanja koje nismo nikada primjećivali ili koje bismo radije izbjegli – kao što je iskustvo križa – donose veliki mir. Zbog toga se ne treba bojati duhovne pustoši, štoviše, valja se ustrajno suočavati s njom, ne bježati. I u pustoši nastojati pronaći Kristovo srce, pronaći Gospodina. Odgovor uvijek dolazi.
Suočavati se s kušnjama uz pomoć Božje milosti
Pouka koju nam daje duhovna pustoš je – prema Papinim riječima – da se pred teškoćama nikada ne smijemo obeshrabriti, nego nam se valja odlučno suočiti s kušnjom, uz pomoć Božje milosti koja nas nikada neće iznevjeriti. Što se pak tiče onoga upornog glasa u nama koji nas želi odvratiti od molitve, naučimo ga razotkriti kao glas napasnika; i ne dopustimo da nas impresionira; štoviše, jednostavno činimo suprotno od onoga što nam on kaže – istaknuo je papa Franjo.
