Otajstvo Božića je otajstvo Boga „koji dolazi na svijet putem poniznosti“ u vremenu koje „izgleda da je zaboravilo poniznost, ili se čini da ju je jednostavno potisnulo u oblik moralizma, oduzevši joj prodornu snagu kojom je urešena“, rekao je Papa u svome obraćanju. Prema Papi poniznost doista može pomoći da se “izrazi cjelokupno otajstvo Božića”.
Kako bi pomogao shvatiti da je poniznost rezultat promjene koju sâm Duh Sveti čini u nama kroz život koji živimo, Papa je kao primjer dao slučaj Naamana Sirca, o kojemu govori Stari zavjet, u Drugoj knjizi o kraljevima. Bio je hrabri vojskovođa, ugledan i poštovan čovjek, ali je živio sa strašnom dramom gube koju je skrivao ispod svojega moćnog oklopa. To je kontradikcija koju često nalazimo u našem životu – objasnio je Papa – katkada su veliki darovi oklop koji prekriva velike slabosti.
Naaman shvaća bitnu istinu: ne može se život provesti skrivajući se pod oklopom, iza neke uloge ili društvenoga priznanja. U životu svakog čovjeka dolazi do trenutka kada ne želi više živjeti pod zaštitom slave ovoga svijeta, nego u punini iskrenoga života, bez potrebe za oklopom i maskama – napomenuo je Papa. Naaman stoga, popuštajući uvjeravanjima svojih slugu, te gestom poniznosti silazi, skida svoj oklop, pere se u Jordanu i ozdravlja. Velika je to lekcija! – istaknuo je Papa – Poniznost razotkrivanja vlastite čovječnosti, prema Gospodinovim riječima, postiže ozdravljenje za Naamana. Priča o Naamanu nas podsjeća da je Božić vrijeme u kojemu svatko od nas treba imati hrabrosti skinuti svoj oklop, ne koristiti se više svojom ulogom, društvenim priznanjem, blještavilom slave ovoga svijeta, te poprimiti njegovu poniznost.
Svi smo gubavci kojima je potrebno ozdravljenje. Božić je živi spomen na tu svijest – rekao je Papa. U svom obraćanju podsjetio je na već nekoliko puta spomenutu opasnu napast „duhovne svjetovnosti“, koju je teško razotkriti, „jer je pokrivena svime što nas inače umiruje: našom ulogom, liturgijom, naukom, pobožnošću“.
Pritom je podsjetio na ono što je napisao u apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium, o „hvalisavosti onih koji se zadovoljavaju time da imaju neku sitnu moć i više vole biti generali poraženih vojski radije no jednostavni vojnici jedne eskadre koja se nastavlja boriti. Koliko samo puta sanjamo o velikim, do u tančine razrađenim i dobro isplaniranim apostolskim planovima, baš onakvim koji su karakteristični za poražene generale! Ali to je nijekanje naše povijesti kao Crkve, koja je slavna upravo zato jer je povijest satkana od žrtava, nade, svakodnevne borbe, života utrošenog u služenje, postojanosti u napornom radu“. Crkvi ne trebaju, ponovio je Papa, „duhovni učitelji i pastoralni stručnjaci koji daju upute držeći se po strani“, koji gaje svoju „bezgraničnu maštu“ i gube „doticaj sa stvarnošću patnje našeg vjerničkog puka“.
Poniznost je sposobnost – dodao je – da znamo kako živjeti naše čovještvo bez očaja, s realizmom, radošću i nadom; čovještvo koje Gospodin ljubi i blagoslivlja. Poniznost je shvaćanje da se ne trebamo sramiti svoje slabosti. Isus nas uči gledati svoju bijedu jednakom ljubavlju i nježnošću kojom se gleda malo, slabo dijete kojemu je sve potrebno.
U nastavku je Papa istaknuo da je „opreka poniznosti oholost“, koju prorok Malahija opisuje kao slamu, bez korijena i klica. „Tako ohol čovjek, zatvoren u svome malom svijetu, nema više ni prošlosti ni budućnosti, nema više ni korijena ni izdanaka“, dok ponizan živi „stalno vođen dvama glagolima: sjećati se i biti plodni, te tako doživjeti radosnu otvorenost plodnosti“. Sjećanje je „unutarnja gesta kojom neprestano u svome srcu obnavljamo ono što nam je prethodilo, što je prošlo kroz našu povijest, što nas je dovelo tu gdje jesmo“. Ali kako “sjećanje ne bi postalo tamnicom prošlosti”, moramo biti plodni.
Svi smo pozvani na poniznost jer smo pozvani sjećati se i rađati, pozvani smo pronaći pravi odnos s korijenjem i izdancima. Bez njih smo bolesni i osuđeni na nestanak. Isus, koji dolazi na svijet putem poniznosti, otvara nam put, pokazuje nam put, pokazuje nam cilj.
Papa je nadalje istaknuo da „ako je istina da se bez poniznosti ne može susresti s Bogom i ne može doživjeti spasenje“, jednako je tako točno da se bez nje „ne može susresti ni bližnjega, brata i sestru koji žive pored nas“. Papa je to doveo u vezu sa sinodskim hodom koje je započeo 17. listopada. I u ovom slučaju, prema Papi „samo nas poniznost može dovesti u pravo stanje da se možemo susresti i slušati, razgovarati i razlučiti“. Da bismo doživjeli iskustvo Duha koji nas sjedinjuje kao Sinove jednoga Boga, Oca sviju, ne smijemo ostati zatvoreni u svojim uvjerenjima. Klerikalizam koji je kao iskušenje svakodnevno prisutan među nama potiče nas misliti na Boga koji govori samo jednima, dok drugi moraju samo slušati i izvršavati. Sinoda je iskustvo koje nam daje osjetiti da smo svi članovi većeg naroda: Božjeg vjernog svetog naroda. „Ako Crkva ide putem sinodalnosti, moramo biti prvi koji će se obratiti na drugačiji stil rada, suradnje, zajedništva. A to je moguće samo putem poniznosti“, istaknuo je Papa.
Papa je potom podsjetio na tri ključne riječi istaknute na otvaranju sinode: sudjelovanje, zajedništvo i poslanje, a to su tri načina na koja valja ostvariti u praksi put poniznosti. ‘Sudjelovanje’ se treba izraziti kroz suodgovornost. Bilo bi važno – napomenuo je – da se svatko, unatoč različitim dužnostima i službama, osjeća sudionikom, odgovornim za posao.
Potom ‘zajedništvo’, koje se rađa iz odnosa s Kristom. Mnogi od nas rade zajedno, ali ono što jača zajedništvo jest mogućnost da zajedno molimo, zajedno slušamo Riječ, gradimo odnose koji nadilaze jednostavan rad i jačaju vez dobra pomažući si uzajamno. Bez toga bismo mogli biti samo stranci koji surađuju, suparnici koji pokušavaju postići bolje mjesto.
‘Poslanje’ je ono što nas spašava od okretanja samima sebi. Samo srce otvoreno za poslanje daje da sve što radimo bude uvijek obilježeno obnoviteljskom snagom Gospodinova poziva, i zanosom prema siromašnima, odnosno prema onima kojima nešto nedostaje, i to ne samo u materijalnom smislu, nego i duhovnom, osjećajnom i moralnom. Crkva je pozvana ići u susret svim siromaštvima, i pozvana je propovijedati evanđelje svima, jer smo svi na neki način siromašni. Ali Crkva im ide u susret jer nam oni trebaju: treba nam njihov glas, njihova prisutnost, njihova pitanja i kritike – napomenuo je Papa.
Sudjelovanje, zajedništvo i poslanje, obilježja su ponizne Crkve koja sluša Duha svetoga i stavlja svoje središte izvan sebe. Stoga je želja pape Franje cijeloj Rimskoj kuriji da dopusti da ju evangelizira poniznost Božića, jaslica, siromaštva u kojemu je Sin Božji ušao u svijet. Samo služeći i samo razmišljajući o svojem poslu kao služenju možemo doista biti korisni svima. Ovdje smo – ja kao prvi – da bismo naučili klečati i klanjati se Gospodinu u njegovoj poniznosti, a ne drugoj gospodi u njihovu ispraznom bogatstvu.
I mi smo, zaključio je Papa, „kao pastiri, i mi smo poput mudraca, i mi smo poput Isusa. Evo pouke Božića: poniznost je veliki uvjet vjere, duhovnog života i svetosti“. Neka nam je Gospodin podari, a ako ju još uvijek ne posjedujemo, neka potakne želju u nama, da ono što nemamo, barem možemo početi željeti. Želja je već Duh koji djeluje u svakomu od nas. Molimo ga za milost da možemo željeti i postati muškarci i žene velikih želja – rekao je na kraju papa Franjo.
