Molitva nije samo zahtjev upućen Gospodinu, nego ona ima i dimenziju hvale – tom je vidiku papa Franjo posvetio katehezu na današnjoj općoj audijenciji održanoj u biblioteci Apostolske palače. Papa je razmišljao o teškom trenutku u Isusovu životu i o njegovu poslanju, te dao nekoliko primjera. Ivan Krstitelj iz zatvora dvoji je li upravo Isus Mesija, a u gradovima u kojima je Isus učinio mnogo čuda, vlada netrpeljivost prema njemu. Ali, upravo u trenutku razočaranja – primijetio je Papa – Matej u Evanđelju govori o doista iznenađujućoj činjenici; Isus, naime, ne upućuje Ocu jadikovke, nego himan klicanja, slavi Oca jer se objavio malenima (Mt 11, 25).
Zašto Isus u najvećoj krizi blagoslivlja Oca, slavi ga? – upitao je Papa te primijetio – Prvi je razlog taj što se osjeća sinom Svevišnjega, sinom onoga koji je Gospodar neba i zemlje. Osim toga, Isus slavi Oca zato što daje prvenstvo malenima. To je ono što On sâm doživljava propovijedajući u gradovima. 'Mudri' i 'umni' ostaju sumnjičavi i zatvoreni, prave računice, dok se 'maleni' otvaraju i prihvaćaju poruku. To mora biti Očeva volja, i Isus se zbog toga raduje.
I mi se trebamo radovati i slaviti Boga zato što ponizne i jednostavne osobe prihvaćaju evanđelje. U budućnosti svijeta i u nadama Crkve ima „malenih“, onih koji se ne smatraju boljima od drugih, koji su svjesni vlastitih granica i svojih grijeha, koji ne žele vladati nad drugima, onih koji se, u Bogu Ocu, svi priznaju braćom – istaknuo je Papa.
Isusovo nam ponašanje pomaže drugačije gledati i naše osobne poraze ili mračne trenutke. Isus ne traži nešto od Oca nego Ga slavi. Čini se proturječje, ali u tomu je istina – dodao je papa Franjo te upitao komu služi slava. Bogu sigurno ne treba kako bi povećao svoju veličinu. Molitva pohvale potrebna je nama – istaknuo je te dodao – Katekizam Katoličke Crkve o njoj kaže sljedeće: „To je sudjelovanje u blaženstvu čistih srdaca koja Boga ljube u vjeri prije nego što ga vide u Slavi“.
Paradoksalno, valja ju moliti kada nas život ispuni srećom, ali ponajviše u teškim, mračnim trenutcima, kada je pred nama uspon – primijetio je Papa. I to je vrijeme za hvalu, jer učimo da se kroz taj uspon, kroz taj teški, naporan put, kroz te zahtjevne prolaze dolazi do novog vidika, otvorenijega obzora. Slavljenje Boga je poput udisanja čistoga kisika; pročišćava ti dušu, daje ti da gledaš daleko, ne ostavlja te zatočenim u teškom i mračnom trenutku teškoćā.
Spomenuvši potom svetoga Franju i njegovu molitvu, „Pjesmu stvorova“, koju je spjevao u trenutku preminuća, Papa je istaknuo veliku pouku koju ona sadrži. Asiški ju siromašak nije spjevao u trenutku radosti, zdravlja nego, naprotiv, usred patnje. Franjo je u tom trenutku bio već gotovo slijep i osjećao je u duši teret samoće koju nikada prije nije iskusio. Svijet se nije promijenio od početka njegova propovijedanja; još je uvijek bilo onih koji se uništavaju svađama; a k tomu, primjećivao je korake smrti koji su bili sve bliži. Mogao je to biti trenutak krajnjega razočaranja i osjećaja vlastitog neuspjeha. Ali, Franjo u tom trenutku žalosti moli, i kako moli? 'Laudato si', Hvaljen budi, moj Gospodine'; moli slaveći Boga – istaknuo je Papa.
Primjeri svetaca, kršćana, kao i Isusa, koji slave Boga u teškim trenutcima, otvaraju nam vrata prema mnogo većem putu koji vodi do Gospodina, i uvijek nas pročišćavaju. Svetci i svetice nam pokazuju da se uvijek može slaviti Boga, jer Bog je vjerni Prijatelj. To je temelj pohvale – Bog je vjerni prijatelj, a njegova ljubav nikada ne zataji. On je uvijek uz nas, uvijek nas čeka – rekao je papa Franjo te na kraju potaknuo – Imajmo hrabrosti u teškim i mračnim trenutcima reći: Blagoslovljen si, Gospodine.
