Naš Kralj s prijestolja križa širi ruke svima, ne upire prstom ni u koga, i „a brasa aduerte“ (raširenih ruku) ti govori da mu ništa nije strano u tebi, da te želi zagrliti, podići te i spasiti takvoga kakav jesi, s tvojim životom, tvojim jadima, tvojim grijesima. Ali, traži od nas da ga zovemo imenom, kao što je na Kalvariji učinio dobri razbojnik, u povjerenju s njim, ne kao gledatelji, nego kao „uključeni“, i da posredujemo u patnjama svijeta, prljajući ruke; ukratko, da se učinimo slugama kako bismo s njim kraljevali. Poruka je pape Franje iz propovijedi na misi koju je na današnju svetkovinu Krista Kralja svega stvorenoga slavio u katedrali u Astiju.
Služba akolita za mladoga sjemeništarca
U velikoj katedrali, u kojoj se okupilo više od 4000 ljudi, papa je uveo u službu akolita tamošnjega sjemeništarca Stefana Accornera, pozivajući sve da mole za njega, kako bi napredovao u svojemu zvanju i bio vjeran. Ali, potaknuo je također na molitvu za Crkvu u Astiju, da Gospodin pošalje svećeničkih zvanja. Molimo Gospodina da blagoslovi ovu zemlju, rekao je Papa.
Isus, Kralj koji visi s križa
Svojom nam je smrću Isus darovao život vječni, istaknuo je papa Franjo. I gledajući njega, na križu, vidimo da je on „kralj židovski“, kako je napisano na križu, drugačiji od svih ostalih. On nije jaki čovjek koji sjedi na prijestolju, nego upravo suprotno, on visi s križa.
Bog koji „silne zbaci s prijestolja“ (Lk 1, 52) djeluje kao sluga kojega su moćnici raspeli na križ; urešena samo čavlima i trnjem, lišen svega, ali bogat ljubavlju; s prijestolja križa on više ne poučava mnoštvo svojom riječju, ne podiže više ruku da bi poučavao. Čini više od toga: ni u koga ne upire prst, nego svima širi ruke. Tako se očituje naš Kralj: raširenih ruku, a brasa aduerte.
Dao se vrijeđati kako poniženi ne bi bili sami
Tek ulazeći u njegov zagrljaj, nastavio je Papa, shvaćamo da je Bog išao sve do paradoksa križa, upravo kako bi prigrlio sve u nama, čak i našu smrt, našu bol, naše siromaštvo, naše slabosti.
Učinio se slugom kako bi se svatko od nas osjećao djetetom; dao se vrijeđati i izrugivati, kako u svakom poniženju nitko od nas ne bi više bio sam; dao se ogoliti, da se nitko ne bi osjetio lišenim vlastitoga dostojanstva; uspeo se na kriđ, da u svkom raspelu u povijesti bude Božja prisutnost.
To je Kralj kojega slavimo. Ali, je li on Kralj mojega života?
Eto našega Kralja, istaknuo je papa Franjo, Kralja svemira jer je prešao najudaljenije granice čovječanstva, ušao u tamne procjepe mržnje i napuštenosti kako bi svjetlošću obasjao svaki život i prigrlio svaku stvarnost.
To je Kralj kojega slavimo! Ali, vjerujem li u njega, je li on Kralj mojega života?, upitao se Papa.
Gospodin nas „a brasa aduerte“ grli i ljubi
On ne promatra tvoj život samo na trenutak, ne upućuje ti samo letimičan pogled kao što mi često činimo s njim, već ostaje tu, a brasa aduerte (raširenih ruku), da ti u tišini kaže da ništa što je vezano uz tebe njemu nije tuđe, da te želi zagrliti, ponovno pridići i spasiti te takvoga kakav jesi, s tvojim životom, tvojim jadima, tvojim grijesima.
Ali, Gospodine, je li to istina? Tako me voliš s mojim jadima? Neka svatko u ovom trenutku razmisli o vlastitom siromaštvu: Ali, ti me voliš s tim duhovnim siromaštvom, s tim ograničenjima? On se smiješi i daje nam shvatiti da nas voli da i da je dao svoj život za mene.
On uvijek prašta; mi druge „prekrižimo“
On ti daje mogućnost da kraljuješ u životu, samo ako se prepustiš njegovoj krotkoj ljubavi koja se nudi ali se ne nameće, objasnio je Papa. Njegovoj ljubavi koja ti uvijek oprašta, koja te uvijek podiže na noge, koja ti uvijek vraća kraljevsko dostojanstvo.
Mi se mnogo puta umorimo od praštanja ljudima te ih prekrižimo, društveno ih pokopamo. On se nikada ne umara opraštati.
Spašeni od bliskoga, nježnoga i milosrdnoga Boga
Spasenje dolazi kad dopustimo da nas On voli, jer jedino se tkao oslobađamo ropstva svojega ega, straha od samoće, od mišljenja da je svaki pokušaj osušen na neuspjeh. Zbog toga, stanimo često pred raspelo i prepustimo se toj ljubavi, jer njegove brasa aduerte (raširene ruke) otvaraju raj i nama, kao 'dobrom razbojniku'. I nama Isus na križu govori svoje jedine riječi: „Bit ćeš sa mnom u raju“.
To nam Bog želi reći svaki put kad mu dopustimo da nas gleda. I tada shvaćamo da nemamo nepoznatoga boga koji je tamo gore na nebesima, moćnoga i dalekog, nego Boga koji je blizu. Blizina je Božji stil: blizina, nježnost i milosrđe. Nježan i suosjećajan, čije raširene ruke tješe i miluju. Evo našega Kralja!
Dva su moguće načina: kao gledatelji ili uključeni
Za nas stoga postoje dva puta, pojasnio je Papa. Pred Isusom na križu postoje oni koji su poput gledatelja i oni koji se uključuju. Prvi su većina; Lukino Evanđelje kaže da je „narod gledao“.
Nisu bili loši ljudi, mnogi su bili vjernici, ali pri pogledu na Raspetoga ostali su gledatelji; ne čine korak naprijed prema Isusu nego ga gledaju izdaleka, znatiželjni i ravnodušni, ne zanimajući se uistinu, ne pitajući se što mogu učiniti.
Ravnodušnost je također ne pogledati oči siromaha
Ravnodušnost je ružna bolest, istaknuo je papa Franjo. To me se ne tiče… ravnodušnost prema Isusu, a i ravnodušnost prema bolesnima, siromašnima, prema siromasima u svijetu. Volim pitati ljude… (…) Kada daješ milostinju siromasima, gledaš li ih u oči? Znaš li ih pogledati u oči? Kada daješ milostinju siromasima, baciš li novčić ili im dotakneš ruku? Jesi li sposoban dotaknuti ljudsku bijedu? Neka si svatko danas odgovori, potaknuo je Papa.
„Dobri razbojnik“ nas uči prisnosti s Bogom
Međutim, istaknuo je Sveti Otac, i blagotvorni val dobra koji obuhvaća „dobroga razbojnika“. Drugi se smiju Gospodinu, on mu govori i zove ga imenom. Moli Gospodina samo jednu stvar koja za nas postaje lijepa molitva koju trebamo izgovarati svakoga dana, na putu svetosti: Isuse, sjeti me se.
Tako zločinac postaje prvi svetac; na trenutak se približava Isusu, a Gospodin ga zauvijek drži uza se. Evanđelje govori o dobrom razbojniku kako bi nas pozvalo da nadvladamo zlo tako da prestanemo biti promatrači. Otkuda početi?, upitao je Papa.
Od prisnosti, od zazivanja Boga imenom, upravo onako kako je učinio dobri razbojnik, koji na kraju života pronalazi hrabro pouzdanje djece, koja se pouzdaju, traže, insistiraju. I u prisnosti priznaje svoje pogrješke, plače, ali ne nad sobom nego pred Gospodinom.
Prljati ruke
Danas naš Kralj s križa gleda na nas a brasa aduerte (raširenih ruku), Na nama je da odaberemo hoćemo li biti gledatelji ili uključeni. Gledajući današnje krize, manje vjere, nedostatak sudjelovanja… Što činimo? Ograničavamo li se na stvaranje teorija, na kritiziranjem ili zasučemo rukave, uzimamo život u svoje ruke, prelazimo s „ako“ isprika na „da“ molitve i služenja?
Svi mi mislimo da znamo što ne valja u društvu, u svijetu, pa i u Crkvi, „u Crkvi štošta ne valja“, ali činimo li nešto?
Prljamo li ruke kao naš Bog prikovan za drvo ili stojimo s rukama u džepovima i gledamo? Danas, dok Isus, gol na križu, skida svaki veo s Boga i uništava svaku lažnu sliku svojega kraljevanja, pogledajmo ga kako bismo smogli hrabrosti pogledati sebe, hoditi stazama povjerenja i zagovora, učiniti se slugama kako bismo s njim kraljevali. “Spomeni se Gospodine, sjeti se”
