Današnje Evanđelje vodi nas u Jeruzalem, na najsvetije mjesto: u Hram. Ondje, oko Isusa, neki ljudi govore o veličanstvenosti te velebne građevine, „kako ga resi divno kamenje“ (Lk 21,5). Ali Gospodin kaže: „Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen“ (r. 6). Zatim postaje još oštriji, objašnjavajući kako se u povijesti gotovo sve ruši: kaže, bit će revolucija i ratova, potresa i gladi, kuga i progona (usp. rr. 9-17). Kao da kaže: ne smijemo se previše pouzdavati u zemaljske stvarnosti koje prolaze. To su mudre riječi, koje nam ipak mogu ostaviti pomalo gorak okus u ustima: već ionako mnoge stvari naopako, zašto Gospodin također drži takve negativne govore? Njegova namjera zapravo nije negativna, nego je nešto drugo: pružiti nam dragocjeno učenje, to jest izlaz iz sve te nesigurnosti. A koji je to izlaz? Kako možemo izići iz te stvarnosti koja prolazi i prolazi i neće je više biti?
On se krije u riječima koje nas možda iznenađuju. Krist to otkriva u posljednjoj rečenici Evanđelja, kad kaže: „Svojom ćete se postojanošću spasiti“ (r. 19). Postojanost. Što je to? Ta riječ znači biti „vrlo strogi“; ali strogi u kojem smislu? Sami sa sobom, smatrajući se nedoraslima? Ne. Postati kruti i nefleksibilni s drugima? Niti to. Isus traži da budemo „strogi“, vjerni, postojani u onome što je njemu važno, u onome što je bitno. Jer ono što je stvarno važno često se ne podudara s onim što privlači naš interes: često, poput onih ljudi u hramu, dajemo prednost djelima svojih ruku, našim uspjesima, našim vjerskim i građanskim tradicijama, našim svetim i društvenim simbolima. To je u redu, ali dajemo im preveliku prednost. To su važne stvari, ali prolaze. Isus, međutim, kaže da se usredotočimo na ono što je trajno, kako bismo izbjegli to da posvetimo svoj život izgrađivanju nečega što će kasnije biti uništeno, poput tog hrama, i da zaboravimo graditi ono što se ne ruši, graditi na njegovoj riječi, na ljubavi, na dobru. Valja biti ustrajni, strogi i odlučni u izgradnji na onomu što ne prolazi.
Evo dakle što je postojanost: to znači izgrađivati dobro svaki dan. Ustrajati znači ostati postojani u dobru, pogotovo kad vas stvarnost oko vas tjera da činite nešto drugo. Navedimo neke primjere: znam da je molitva važna, ali i ja, kao i svi drugi, uvijek imam mnogo posla, pa odgađam: “Ne, sad sam zauzet, ne mogu, učinit ću to kasnije”. Ili, vidim mnogo prepredenjaka koji iskorištavaju situacije, koji „zaobilaze“ pravila, pa ih se i ja prestajem pridržavati, prestajem ustrajavati u pravdi i zakonitosti: "Ali ako to rade ovi lukavci, učinit ću to i ja". Pazite na to! Još jedan: vršim službu u Crkvi, za zajednicu, za siromahe, ali vidim da mnogi ljudi u slobodno vrijeme misle samo na zabavu i dođe mi da odustanem i činim kao oni. Jer ne vidim rezultate ili mi je dosadno ili me to ne veseli.
Ustrajati, naprotiv, znači ostati u dobru. Zapitajmo se: kakva je moja postojanost? Jesam li stalan ili živim vjeru, pravdu i milosrđe ovisno o trenutku: ako mi se da molim, ako mi odgovara korektan sam, raspoloživ i uslužan, dok, ako sam nezadovoljan, ako mi nitko ne zahvaljuje, prestanem s tim? Ukratko, ovise li moja molitva i služba o okolnostima ili o srcu postojanom u Gospodinu? Ako ustrajemo – podsjeća nas Isus – nemamo se čega bojati, čak ni u tužnim i ružnim događajima života, pa ni zla koje vidimo oko sebe, jer ostajemo utemeljeni na dobru. Dostojevski je napisao: „Ne bojte se grijeha ljudi, volite čovjeka čak i s njegovim grijehom, jer taj odraz Božje ljubavi je vrhunac ljubavi na zemlji“ (Braća Karamazovi, II, 6.3g). Postojanost je odraz u svijetu Božje ljubavi, jer Božja je ljubav vjerna, ustrajna, ne mijenja se nikad.
Neka Gospa, službenica Gospodnja ustrajna u molitvi (usp. Dj 1, 12), ojača našu postojanost.
