Na Međunarodni dan osoba s invaliditetom obnavljamo pogled vjere koji u svakom bratu i sestri vidi prisutnost samog Krista, koji smatra da je svako djelo ljubavi prema jednom od najmanje braće učinjeno njemu samom (usp. Evanđelje po Mateju 25, 40). Ovom prigodom želim podsjetiti da danas promicanje pravâ na sudioništvo ima središnju ulogu u borbi protiv diskriminacije i promicanju kulture susreta i kvalitetnog života. U pogledu osoba s invaliditetom veliki je napredak postignut u području zdravstva i skrbi, ali i danas se primjećuje prisutnost kulture odbacivanja i mnogi od njih smatraju da su u svome životu i postojanju lišeni pripadnosti i sudioništva, javlja IKA.
Sve to iziskuje ne samo zaštitu prava osoba s invaliditetom i njihovih obitelji, nego nas i potiče da svijet učinimo humanijim uklanjajući sve što sprječava njihovo punopravno građanstvo, prepreke predrasudâ, i promičući pristupačnost mjestâ i kvalitete života gdje će se voditi računa o svim čovjekovim dimenzijama.
Potrebno je voditi brigu o osobama s invaliditetom i pratiti ih u svakom životnom stanju, služeći se pritom također današnjim tehnologijama, ali ne tako da ih se apsolutizira; potrebno je snagom i nježnošću preuzeti na sebe brigu za one koji žive na rubu društva, biti im suputnicima na njihovu životnom putu i “oplemeniti ih” dostojanstvom u cilju aktivnog sudjelovanja u građanskoj i crkvenoj zajednici. To je zahtjevan pa i naporan hod koji će sve više pridonositi oblikovanju savjestî sposobnih svakoga pojedinca prepoznati kao jedinstvenu i neponovljivu osobu.
Ne smijemo zaboraviti ni brojne “skrivene izgnanike” koji žive u našim domovima, našim obiteljima, našim društvima (usp. Angelus, 29. prosinca 2013.; Obraćanje Diplomatskom zboru, 12. siječnja 2015.). Tu mislim na osobe svih dobnih skupina, posebno starije koji se, također zbog invaliditeta, ponekad smatraju teretom drugima i da samo smetaju te su u opasnosti da budu odbačeni, da im se uskrate konkretne perspektive zaposlenja kako bi mogli sudjelovati u izgradnji vlastite budućnosti.
Pozvani smo u svakoj invalidnoj osobi, pa i u onoj sa složenim i ozbiljnim invaliditetom, prepoznati jedinstveni doprinos općem dobru kroz vlastitu originalnu biografiju. Pozvani smo jednako tako prepoznati dostojanstvo svakog pojedinca, itekako svjesni da to ne ovisi o funkcionalnosti pet osjetila (usp. Colloquio con i partecipanti al Convegno della CEI sulla disabilità, 11. lipnja 2016.). Tome obraćenju nas uči evanđelje.
Potrebno je razviti antitijela protiv kulture koja jedne živote smatra “prvom ligom”, a druge “drugom ligom”: to je socijalni grijeh! Treba imati hrabrosti dati glas onima koji su diskriminirani zbog stanja invalidnosti, jer ih se, nažalost, u nekim zemljama, i dan-danas teškom mukom prepoznaje kao osobe jednakog dostojanstva, kao braću i sestre u čovještvu.
Donošenje dobrih zakona i rušenje fizičkih barijera je važno, ali nedovoljno ako se ne promjeni također mentalitet, ako se ne prevlada raširenu kulturu koja nastavlja rađati nejednakosti, sprječavajući osobama s invaliditetom aktivno sudjelovanje u svakodnevnom životu.
Ovih su se godina poduzeli i provodili inkluzivni procesi, ali to još uvijek nije dovoljno, jer predrasude, osim fizičkih barijera, stvaraju također ograničenja pristupu obrazovanju za sve, zapošljavanju i sudioništvu. Osoba s invaliditetom, da bi se izgradila, ne treba samo živjeti nego također pripadati nekoj zajednici.
Potičem sve one koji rade s osobama s invaliditetom da nastave to važno služenje i zalaganje koje određuje stupanj civilizacije nekog naroda. Molim se ujedno da svaka osoba osjeti na sebi Božji očinski pogled koji afirmira njezino puno dostojanstvo i bezuvjetnu vrijednost njezina života.
Iz Vatikana, 3. prosinca 2019. godine
