Šestorica su se školovala u rimskoj Bogosloviji, dvojica u dijecezanskom Zavodu Redemptoris Mater, a jedan u Sjemeništu Gospe od božanske ljubavi. U tim su ustanovama Rimske biskupije završili formaciju devetorica đakona koje će papa Franjo zarediti u nedjelju, 25. travnja. Toga dana u devet sati, na oltaru ispovijedi u vatikanskoj bazilici, bit će pred papom Franjom ta devetorica mladića koji dolaze iz različitih zemalja.
Biskupijski je vikarijat u posebnom priopćenju dao nekoliko informacija o životu i povijesti poziva svakoga od njih. Georg Marius Bogdan, iz Rumunjske, nadahnut životom svetoga Ivana Boska, od djetinjstva je imao želju biti svećenik.
I 32-godišnji Salvatore Marco Montone nadahnuo se utemeljiteljem salezijanaca te, govoreći o svojem krštenju, ispripovijedao kako ga je, budući da je bilo ponestalo bijelih košuljica, svećenik tada prekrio štolom. Osim toga, provevši djetinjstvo u oratoriju kod salezijanaca, poziv je osjetio jedne noći, tijekom euharistijskoga klanjanja u crkvi, dok je kroz iskustvo rada s biskupijskim Caritasom shvatio, papi Franji tako dragi, pojam „poljske bolnice“. Na neki sam način bio ruke Crkve u Rimu koje su se ispružile prema najsiromašnijima – istaknuo je Salvatore Marco.
Diego Armando Barrera Parra, 27-godišnji Kolumbijac, volonter od djetinjstva, radio je u jednom zatvoru za maloljetnike i u zakladi za ovisnike o drogi. Tamo je rođena njegova želja da pomogne i služi drugomu zauvijek.
Najmlađi među tom devetoricom đakona jest Manuel Secci, 26-godišnji Rimljanin, koji je odrastao u jednoj rimskoj župi, u kojoj su – kako je istaknuo – osjećaj zajedništva i lijepa iskustva potaknule njegov poziv.
Salvatore Lucchesi, 43-godišnji Sicilijanac, takozvano je „kasno zvanje“ čovjeka koji je osjetio poziv u adolescentnoj dobi, a koji je poslije, preselivši se u Rim zbog studija, otkrio u znaku potpune besplatne milosti. Gospodin je bio tamo i nije ništa tražio od mene – rekao je Salvatore.
Brazilac je pak 29-godišnji Mateus Enrique Ataide da Cruz, koji sedam godina živi u Rimu gdje je pohađao Sjemenište Gospe od božanske ljubavi. Kada je imao 15 godina pomagao je jednom starijem čovjeku rabiti osobno računalo, te je, „prema ugovoru“, zajedno s njim morao moliti Krunicu. To što je u prvo vrijeme doživljavao kao teret, kao nešto nametnuto, poslije je – kako sâm kaže – za njega postalo potreba.
Riccardo Cendamo, 40-godišnjak koji je sanjao da će biti redatelj – i što je nekoliko godina i radio – shvatio je da to nije za njega pravi put. Slično se dogodilo i Samuelu Piermariniju, 28-godišnjem nogometašu pred kojim je bila lijepa budućnost i angažman u velikom rimskom klubu. Na korak od ugovora rekao je treneru da se ne osjeća spremnim za to. Njegov se život u tom trenutku radikalno promijenio te sada, misleći na ređenje kaže: 'Jedva čekam!'
