Koncelebrirao je apostolski nuncij nadbiskup Francisco-Javier Lozano, uz šezdesetak svećenika, među kojima su, uz poglavare i studente Zavoda, bili rektori i predstavnici drugih papinskih zavoda i rimskih dikasterija te hrvatski svećenici i redovnici koji su na studiju ili službi u Rimu.
Kardinal je u propovijedi istaknuo tri velike pouke iz života bl. Alojzija Stepinca koje su odlučujuće za današnjicu. Prva se pouka odnosi na jedinstvo unutar Crkve. Već je ranokršćanski teolog Origen primijetio kako spomen na svete mučenike jača vezu zajedništva među vjernicima. Na tom tragu kardinal vidi i blaženoga Alojzija kada, kao zagrebački nadbiskup, piše svojim svećenicima prigodom nove, 1938. godine: „Poznajem poteškoće našega pastoralnog klera. Njegove poteškoće bit će i moje poteškoće. Zajedno ćemo trpjeti i zajedno se radovati, da budemo jedno srce i jedna duša.“
Navodeći te blaženikove riječi kardinal Comastri je dodao da smo pozvani danas svjedočiti svoju vjeru u društvu koje je postalo pogansko, poput onoga u prvim stoljećima. S pravom nas kardinal Stepinac podsjeća kako je primjer ljubavi koja rađa jedinstvo najveća i najučinkovitija propovijed koju možemo ponuditi svijetu kakav je ovaj današnji, pun nasilja i suparništva.“
Druga pouka životnoga puta blaženog Alojzija Stepinca upućuje na euharistiju kao središte svećeničke egzistencije. Kardinal Comastri je tako istaknuo savjet koji je blaženi Alojzije uputio prijatelju svećeniku: „Svećenika koji se bude trudio živjeti sveto, upravo će misa sa svojim bogatstvom dizati iz dana u dan i činiti ga sve jačim, dok ga ne učini na neki način svemogućim, kao župnika arškoga, koji je udovoljavao ne samo svojim vjernicima nego i tisućama drugih koji su svake godine dolazili u Ars da ga čuju i vide.“
Pritom je kardinal istaknuo da je to bilo i osobno iskustvo blaženoga Alojzija te primijetio da nas zbog toga ne začuđuje kardinalov odgovor krašićkom župniku koji mu je, po savjetu liječnika, preporučio da nabavi televizor, radi malo razbibrige: ‘Ne treba mi to sredstvo za razonodu ili za odmor. Dostatan mi je Krist u euharistiji. Drugo mi nije potrebno.'
Treća pouka iz Alojzijeva života tiče se molitve kao preduvjeta za plodonosno kršćansko djelovanje u svijetu. Služeći se jednom usporedbom sv. Male Terezije, kardinal je objasnio kako su svetci ostvarili ono o čemu je antički učenjak Arhimed samo teoretizirao, jer se ograničio na čisto materijalno područje: svetci su pokrenuli i pokreću svijet jer su našli uporišnu točku – Boga, i jer imaju „polugu“ – molitvu.
To je bila također misao i trajni nauk kardinala Stepinca: i danas, u vrtlogu silnih inicijativa, trebamo iznova otkriti kako je molitva u središtu, jer u protivnom bismo mogli zaboraviti jasno Isusovo upozorenje: Bez mene ne možete učiniti ništa - upozorio je kardinal te dodao - Smatram da je život kardinala Stepinca izvanredno aktualan upravo po tome što nas podsjeća kako je nužno ponovno otkriti molitvu kao dušu apostolata koje se ne možemo odreći: uostalom, on je upravo moleći pobijedio zloću svojih progonitelja. Kardinal Comastri je propovijed zaključio poticajem da prihvatimo ono što nam je blaženi Alojzije Stepinac ostavio u zalog, a to je – poziv na svetost.
