Kršćanski će svijet 20. svibnja obilježiti 1700. obljetnicu početka Prvog ekumenskog sabora održanog u Niceji 325. godine. Iz njega je proizišlo Nicejsko vjerovanje (ili Nicejski simbol vjere) koje je dopunjeno na Saboru u Carigradu 381. godine i koje je postalo iskaznica vjere u Isusa Krista koju ispovijeda Crkva.
Tim povodom Međunarodna teološka komisija (MTK) odlučila je posvetiti dokument od gotovo sedamdeset stranica saboru koji je sazvao car Konstantin u Maloj Aziji, kako bi podsjetila na njegovo temeljno značenje i istaknula izvanredna blaga tog vjerovanja, potičući ih ponovno u perspektivi nove etape evangelizacije koju je Crkva pozvana živjeti u sadašnjoj promjeni epohe. Razlog je i taj što se obljetnica obilježava tijekom Jubileja 2025. i podudara se sa zajedničkim slavljem Uskrsa za sve kršćane, na Istoku i na Zapadu.
Zato dokument objavljen u četvrtak 3. travnja, pod naslovom Isus Krist, Sin Božji, Spasitelj – 1700. obljetnica Nicejskog ekumenskog sabora (325.-2025.), nije jednostavan tekst akademske teologije, već je zamišljen kao sažetak koji može pratiti dublje proučavanje vjere i njezino svjedočenje u životu kršćanske zajednice. Štoviše, u Niceji su prvi put jedinstvo i poslanje Crkve izraženi na sveopćoj razini (otud i definicija ekumenskog sabora) u sinodskom obliku tog hoda koji joj je svojstven, postavši tako i uporišna točka i nadahnuće u sinodskom procesu u koji je danas uključena Katolička Crkva. Dokument je podijeljen na četiri poglavlja u znaku promicanja jedinstva kršćana i sinodalnosti u Crkvi
Prvo poglavlje, “Vjerovanje za spasenje: doksologija i teologija nicejske dogme” (br. 7-47), je najsadržajnije. Ističući ekumensko značenje Nicejskog vjerovanja, tekst izražava nadu u zajednički datum slavlja Uskrsa, koju je više puta očitovao i sâm papa Franjo. U vezi s tim, u br. 43 dokumenta ističe se kako je ova,2025. godina za sve kršćane “neprocjenjiva prilika da istaknu kako je ono što nam je zajedničko mnogo jače od onoga što nas dijeli: svi zajedno vjerujemo u trojstvenoga Boga, u Krista pravoga čovjeka i pravoga Boga, u spasenje u Isusu Kristu, prema Svetom pismu koje se čita u Crkvi i na poticaj Duha Svetoga. Zajedno, vjerujemo u Crkvu, krštenje, uskrsnuće mrtvih i vječni život.” Stoga – upozorava Međunarodna teološka komisija u tekstu pod br. 45 dokumenta – „razilaženje kršćana što se tiče najvažnijega blagdana njihova kalendara stvara pastoralne probleme unutar zajednica, toliko da dijeli obitelji i izaziva sablazan među nekršćanima, šteteći tako svjedočenju evanđelja“.
Prihvaćanje bogatstva Niceje nakon sedamnaest stoljeća vodi također do shvaćanja kako taj sabor jača i vodi svakodnevni kršćanski život. Zbog toga drugo poglavlje, naslovljeno “Nicejsko vjerovanje u životu vjernika” (br. 48-69), patrističkoga sadržaja, istražuje kako su liturgija i molitva oplođene u Crkvi nakon toga događaja koji je prekretnica u povijesti kršćanstva. „Vjerujemo kako krstimo; i molimo kako vjerujemo” – podsjeća se u dokumentu, potičući da se danas i uvijek crpi iz tog “izvora žive vode”, čiji je bogati dogmatski sadržaj bio odlučujući u utvrđivanju kršćanskoga nauka. U tom smislu dokument razmatra prihvaćanje Vjerovanja u liturgijskoj i sakramentalnoj praksi, u katehezi i propovijedanju, u molitvi i himnima iz IV. stoljeća.
Treće poglavlje, “Niceja kao teološki događaj i kao crkveni događaj” (br. 70-102), bavi se načinom na koji Vjerovanje i Sabor “svjedoče o samom događaju Isusa Krista, čiji ulazak u povijest nudi novi pristup Bogu i uvodi preobrazbu ljudske misli” te kako su oni također novost u načinu na koji se Crkva ustrojava i ostvaruje svoje poslanje.
Sazvao ga je car kako bi riješio lokalni spor koji se proširio na sve Crkve Istočnoga Rimskog Carstva i brojne Crkve Zapada – objašnjava se u dokumentu – prvi put su biskupi iz cijele Ekumene bili okupljeni na saboru. Njegova ispovijest vjere i njegove kanonske odluke proglašene su normativnima za cijelu Crkvu. Dotad nezabilježeno zajedništvo i jedinstvo koje je u Crkvi potaknuo događaj Isusa Krista postaju vidljivi i djelotvorni na nov način strukturom univerzalnog opsega, a navještaj Kristove radosne vijesti u svojoj neizmjernosti također dobiva sredstvo autoriteta bez presedana” (usp. br. 101).
Na kraju, u četvrtom i posljednjem poglavlju, pod naslovom “Čuvati vjeru dostupnu cijelom Božjem narodu” (103-120), ističu se “uvjeti vjerodostojnosti vjere ispovijedane u Niceji na stupnju fundamentalne teologije koja ističe narav i identitet Crkve, budući da je ona autentični tumač normativne istine vjere preko Učiteljstva i čuvar vjernika osobito najmanjih i najranjivijih”.
Prema Međunarodnoj teološkoj komisiji, vjera koju je Isus propovijedao jednostavnima nije simplicistička i kršćanstvo se nikada nije smatralo oblikom ezoterije za izabrane; naprotiv, Niceja, iako potaknuta Konstantinovom inicijativom, „prekretnica je na dugom putu prema libertas Ecclesiae, koja je posvuda jamstvo zaštite vjere najranjivijih pred političkom moći“. Godine 325. opće dobro Objave doista je stavljeno “na raspolaganje” svim vjernicima, kako potvrđuje katoličko učenje o nepogrešivosti “in credendo” krštenoga naroda. Biskupi, iako imaju posebnu ulogu u definiranju vjere, ne mogu je preuzeti ako nisu u crkvenom zajedništvu s čitavim svetim Božjim narodom, tako dragim papi Franji.
U zaključku dokumenta sadržan je hitan poziv da se svima naviješta Isus, naše spasenje danas, polazeći od vjere izražene u Niceji u mnogostrukom značenju. Prije svega, trajna aktualnost tog Sabora i simbola vjere koji je proizišao iz njega krije se u tome da nastavimo dopuštati da nas “zadivi Kristova neizmjernost, tako da svi mogu biti zadivljeni njime” i da “ponovno rasplamsamo vatru svoje ljubavi prema njemu” jer u Isusu istobitnom s Ocem… sâm se Bog zauvijek vezao za čovječanstvo. Kao drugo, naviještanje Isusa naše spasenje polazeći od vjere izražene u Niceji ne vodi do ignoriranja stvarnosti niti do udaljavanja “od patnji i potresa koji muče svijet i danas kao da ugrožavaju svaku nadu”, slušajući također kulturu i kulture.
To, nadalje, znači biti „posebno pažljivi prema najmanjoj braći i sestrama“. Novo svjetlo koje Krist baca na bratstvo među svim članovima ljudske obitelji, Sin istobitan s Ocem i dionik zajedničke ljudske naravi, obasjava posebno one koji su najpotrebniji nade milosti. Povezani smo radikalnom nerazorivom vezom sa svima onima koji pate i koji su odbačeni: svi smo pozvani djelovati da spasenje stigne do njih, osobito do njih, zato što „ti raspeti u povijesti Krist su među nama“, odnosno „oni kojima su najpotrebniji nada i milost“, ali istodobno, poznavajući patnje Raspetoga, oni su „apostoli, učitelji i evangelizatori bogatih i imućnih“.
To, napokon, znači naviještati, kao Crkva, odnosno “svjedočenjem bratstva”, obznanjujući svijetu divote zbog kojih je ona “jedna, sveta, katolička i apostolska” Crkva, “sveopći sakrament spasenja” i daje pristup novom životu: blago Svetoga pisma koje taj Simbol tumači, bogatstvo molitve, liturgije i sakramenata koji proizlaze iz krštenja ispovijedanog u Niceji, svjetlo Učiteljstva koje je u službi zajedničke vjere, uvijek pogleda uprta u Uskrsloga koji pobjeđuje smrt i grijeh, a ne u protivnike, jer u vazmenom otajstvu nema gubitnika, osim eshatološkoga gubitnika – Sotone razdjelitelja.
To znači obznaniti divne stvari po kojima je “jedna, sveta, katolička i apostolska” Crkva “univerzalni sakrament spasenja” i daje pristup novom životu: blago Svetog pisma koje Simbol tumači, bogatstvo molitve, liturgije i sakramenata koji proizlaze iz krštenja ispovijedanog u Niceji, svjetlo Učiteljstva koje je u službi zajedničke vjere.
Studijski dan o dokumentu Isus Krist, Sin Božji, Spasitelj – 1700. obljetnica Nicejskoga ekumenskog sabora (325. – 2025.) održat će se 20. svibnja na Papinskom sveučilištu Urbaniana uz prisutnost teologa koji su sudjelovali u izradi dokumenta te drugih stručnjaka iz tog područja.
