Anna od Isusa rođena je u Medini del Campo 25. studenoga 1545. kao jedina kći Diega de Lobere i Francesce de Torres. Otac joj je umro samo nekoliko mjeseci nakon rođenja, a majka dok je Ana imala samo 9 godina. U prvih 7 godina života djevojčica je bila gluhonijema, a ta mana je prestala kada je navršila 7. godinu života. Ostavši siroče i preselivši se s jedinim bratom u bakinu kuću s majčine strane, potpuno se povjerila Gospi. U dobi od 10 godina dala je zavjet čistoće, sljedeće godine dala je obećanje da će postati redovnica, da će ući u najstroži Red koji može naći i da nikada neće tražiti svoj užitak. U jednom trenutku baka joj je počela pričati o braku i na razne načine pokušavala je usmjeriti na taj životni poziv, ali ona je ustrajala u tome da se neće udati. Kad je navršila 15 godina, kako bi izbjegla to bakino nagovaranje, 1560. seli se u Plasenciju kod svoje bake s očeve strane s kojom je živjela u većem miru. Brat je postao isusovac. U Placenti je također pronašla duhovnika u osobi isusovca Pedra Rodrígueza i njemu je povjerila sve svoje težnje. Uslijedile su godine velike predanosti u življenju vrlina, pod strogim vodstvom o. Rodrígueza. Preko njega je upoznala Majku Tereziju od Isusa, koja je provodila reformu karmelskoga reda. Čim joj je Anna predstavljena, Majka Terezija ju je s radošću dočekala i odmah shvatila kakav joj je dragocjeni dar Bog poslao.
Dana 1. kolovoza 1670. godine Anna je primila habit u karmelićanskom samostanu u Ávili, stoga ju je i u prvim koracima redovničkog života osobno vodila Majka Terezija. Zavjetovala se 22. listopada 1671. u Salamanci, gdje je godinu dana dijelila ćeliju s utemeljiteljicom, a u tom je samostanu ostala iduće četiri godine. Dana 24. veljače 1575. Majka Terezija ju je povela sa sobom kao prioricu nove zaklade „Beas de Segura“. Ovdje je prvi put susrela o. Graciána i svetog Ivana od Križa, koji je godinu dana bio ispovjednik u samostanu. Tijekom ostatka života Majka Terezija uvijek je s Annom održavala kontakt preko pisama. Tako je sveta Terezija odgajala svoje časne sestre, hvaleći ih, hrabreći, a po potrebi i grdeći. Time je izvršila snažan utjecaj na osobnost svojih redovnica, pa su njezina učenja smatrana svetom ostavštinom. Ovo je Anna napisala:
„Poznato je da je sa mnom, čak i nedostojnom, [Majka] održavala blisku komunikaciju. Tijekom 20 godina koliko je živjela u samostanima bosonogih karmelićanki, bila sam vrlo bliska s njom tijekom 11 godina, a možda i više […], a u ovih skoro 11 godina koliko sam bila s njom, u nekim smo razdobljima živjele zajedno, a u nekim samostanima smo spavale u istoj ćeliji i putovale zajedno mnogo dana; a sve do posljednjeg tjedna svog života, nije propustila pisati mi.“
Integraciju njezine formacije kao bosonoge karmelićanke proveo je brat Ivan od Križa počevši s njezinim boravkom u Beas de Segura, a zatim u Granadi. Prema vlastitom mišljenju brata Ivana, upravo ga je Anna, dok je bila priorica u Granadi, nadahnula da sastavi Duhovnu pjesmu. Dok je Anna započela svoj molitveni život pod vodstvom o. Rodrígueza, nastavila ga je i u terezijanskoj školi pod izravnim podučavanjem svoja dva glavna učitelja, Terezije od Isusa i Ivana od Križa. Nije pisala o duhovnosti, a kad su je kasnije časne sestre zamolile da piše, odgovorila je: „Vidim se upisanu u Knjigu života, ne želim druge spise“. Godine 1586. Anna je dobila zadatak da osnuje samostan karmelićanki u Madridu. Jedan od prvih zadataka službenice Božje u novom sjedištu bilo je prikupiti, uime poglavara, rukopise Majke Terezije, koja je umrla 4 godine ranije (1582.) i predati ih bratu Luisu de Leónu, velikom humanistu, kako bi se mogao pobrinuti za njihovo izdanje. To je izdanje bilo spremno već 15. rujna 1587. U posvetnom pismu službenici Božjoj, stavljenoj prije izdanja Djela svete Terezije, autor nudi najbolji portret službenice Božje u to doba i najdetaljniju sliku života u samostanu koji je osnovala. Između ostalog je napisao:
„Ako sveticu nisam vidio dok je živjela na zemlji, sada je vidim […] i da su njezine kćeri one koje svojim navikama najviše sliče Majci i živući su portret njezinih spisa i njezinih knjiga.“
Na provincijskom kapitulu 1581. godine ustanovljena je vlastita provincija karmelićana i fra Girolamo Gracián izabran je za provincijala. Tom je prilikom Majku Tereziju predstavljala službenica Božja, nakon smrti Utemeljiteljice, praktički ju je službenica Božja zamijenila u raznim zakladama. Dakle, upravo je ona radila za zakladu u Malagi. Godine 1589., nakon isteka mandata priorice u Madridu, novi provincijal o. Nicolò Doria zabranio joj je ponovni izbor. Od 1591. do 1594. službenica Božja, zbog toga što je nabavila breve pape Siksta V. Salvatoris, bila je kažnjena i tri godine zatvorena u ćeliji, lišena aktivnog i pasivnog glasa, bez svakodnevne pričesti, koju je uživala do toga trenutka. Dana 14. prosinca 1591. brat Ivan od Križa umro je u dobi od 49 godina, a u veljači je o. Gracián izbačen iz Reda. Godine 1594., u svibnju, otac Nicolò je umro, a u rujnu se službenica Božja vratila u svoj samostan u Salamancu, gdje je od 1596. do 1599. bila priorica. Dana 20. kolovoza 1604. otišla je u Francusku kako bi osnovala nove zaklade, koje su se kasnije proširile u Parizu, Pontoiseu, Dijonu, Amiensu, Belgiji, Bruxellesu, Louvainu, Monsu, Antwerpenu te u Krakovu u Poljskoj. Godine 1614. otac Gracián umro je u dobi od 69 godina.
Bolest od koje je Anna dugo bolovala, vodena bolest, pogoršala se u veljači 1621. godine. Osjećajući da joj se bliži smrt, zatražila je i primila bolesničko pomazanje od brata Ilarija od sv. Augustina te je pri punoj svijesti umrla svetom smrću u samostanu u Bruxellesu, u 75. godini, u četvrtak ujutro 4. ožujka 1621., nakon što je osobno osnovala 9 samostana s više od 50 svojih kćeri. Veliko mnoštvo došlo je pokloniti se njezinu tijelu i sudjelovati u sprovodu. Nadvojvoda Albert od Belgije i carica Izabela s cijelim dvorom također su sudjelovali. Anna je pokopana u samostanskoj crkvi, gdje je njezino tijelo ostalo tamo sve dok car Josip II. nije pokrenuo progon redovničkih redova. Moravši u to vrijeme napustiti Belgiju, časne sestre karmelićanke, uz ovlaštenje nadbiskupa Malinesa, htjele su ponijeti i Annino tijelo sa sobom. Kad su otvorili grobnicu, pronašli su tijelo u lošem stanju, pa su preostale kosti i odjeću stavili u drugi kovčeg, koji su crkvene vlasti zapečatile, i odnijeli ga u svoj samostan u Parizu. Tijelo je vraćeno u Bruxelles kada su se časne sestre mogle vratiti u svoj samostan.
Velika poteškoća pojavila se u Anninu životu kada je trebalo sprovesti smjernice o ponašanju koje je ostavila sveta Terezija u svojoj reformi karmelićanskog reda redovnica i redovnika. Među točkama koje je sv. Terezija ostavila, a koje su stoga morale biti uključene u Konstitucije, bile su sljedeće: 1) s obzirom da ima mnogo ljudi u zajednicama, dopušta se da priorica, u istom samostanu, može biti ponovno birana pod uvjetom da dobije tri četvrtine glasova; 2) sloboda u izboru ispovjednika, to jest, osim redovitog ispovjednika, priorica može primiti i nekog drugog kulturnog i svetog svećenika, istog Reda ili drugih Redova ili svjetovnog klera, a ta se sloboda ne može oduzeti bilo sadašnjem provincijalu ni bilo kojem drugom višem poglavaru u budućnosti. Razlog Majke Terezije za ovu posljednju odredbu bio je taj da bi na taj način časne sestre mogle bolje pronaći prikladnog ispovjednika za svoje duhovne potrebe, a da ne budu prisiljene uvijek slijediti istog redovitog ispovjednika, čak i kada ih on nije mogao razumjeti i stoga dobro voditi na putu svetosti. Svetica reče: „napeta duša ne može dobro služiti Bogu i đavao je tako iskušava“. Taj njezin argument temeljio se na osobnom iskustvu i iskustvu drugih časnih sestara koje su joj se povjerile. Provincijski kapitul u Alcali 1581. odobrio je ono što je u tom smislu utvrđeno, a apostolski nuncij je to potvrdio podsjećajući da je Majka Terezija predložila dobivanje ovih mogućnosti iz Rima. No fra Nicolò Doria, novi provincijal 1585. i generalni vikar 1588., osjećao se dužnim ispraviti tekst koji se odnosi na časne sestre, utvrđujući da se nijedan reizbor ne smije provoditi bez prethodnog pristanka Vijeća, niti davanje te slobode za ispovjednike.
Inicijativa da se obrati Rimu, kako bi se dobila potvrda onoga što je Utemeljiteljica ustanovila, došla je od Anne kao priorice u Madridu i kao predstavnice ostalih kćeri svete Terezije. To poslanje povjereno je tajniku apostolskog nuncija dr. Bernabéu Del Marmoli Zapati, koji je sretno izvršio povjerenu mu misiju, unatoč činjenici da je o. Doria naporno radio, kako u Španjolskoj tako i u Rimu, da se to ne dogodi. Breve Salvatoris, koji je izdao papa Siksto V., nosi datum 5. lipnja 1590., a potvrđen je breveom Quoniam non ignoramus Grgura XIV. od 25. travnja 1591. Breve je dao punu zadovoljštinu bosonogim sestrama karmelićankama. Ali o. Doria nije odustajao i nastavio je borbu. Naposljetku je provincijal naredio kanonski pohod madridskom samostanu, a vizitator je, nakon jednomjesečnog posjeta, nametnuo jake pokore onima koji su surađivali u traženju Apostolskog brevea, smatrajući tu činjenicu ozbiljnom povredom zavjeta poslušnosti: priorica iz Madrida, sestra Marija od Rođenja, smijenjena je sa svoje službe; sestra Ana od Isusa morala je tri godine ostati zatvorena u ćeliji, te je bila lišena aktivnog i pasivnog glasa i svakodnevne pričesti koju je primala tijekom više od 20 godina, a na kraju trogodišnjeg razdoblja, morala je napustiti Madrid i otići u samostan u Salamancu. Prihvatila je vizitatorove odredbe bez prigovora i izvršila ih u duhu herojske poniznosti i poslušnosti. U procesu beatifikacije Majke Terezije, službenica Božja svjedočila je na suđenju kao priorica Salamance 9. svibnja 1594. Zapravo, premda je u očima poglavarica ostala buntovnica, sestre su je nastavile smatrati portretom utemeljiteljice i stoga su, čim se služba upraznila, ponovno je izabrali za prioricu 1596. godine. Odatle je započela svoje hodočašće prema zakladama u Francuskoj i ostatku Europe, usred mnogih nevolja i ozbiljnih poteškoća svake vrste.
Povijest kauze
Od trenutka Annine smrti, a s obzirom na glas svetosti, počele su se prikupljati informacije o njezinim krepostima i čudima. Godine 1632. cistercit ot. Ángel Manrique sastavio je izvrsnu biografiju, očito napisanu u stilu onoga vremena. Tijekom 1635. u Belgiji je završeno 5 redovnih procesa. Za druge gradove u kojima je živjela, u Španjolskoj i Francuskoj, tražena su izvješća pod prisegom, a u godinama 1625., 1633., 1621., 1636., tražena su i svjedočanstva od časnih sestara koje su živjele s njom. Stoga su svi redovni procesi marljivo proučavani unutar prvih 15 godina nakon Annine smrti. U kolovozu 1626. materijal je poslan u Rim, gdje je ostao zatvoren do 1680. U trenutku otvaranja dogodio se neočekivani događaj koji je bio potpuno izvan kauze: sudski postupak u Douaiju (Belgija), završio je sa sede vacante, pod predsjedanjem kapitularnog vikara, kanonika Gasparea de Laurentena, a u Rimu se nije mogao pronaći nitko tko bi prepoznao potpis spomenutog vikara. Zbog toga je suđenje vraćeno u Bruxelles. Pitanje se nije moglo riješiti odmah i, nakon dugog čekanja, tek je 1875., srećom, grob kanonika De Laurentena, koji je umro 11. listopada 1648., pronađen u katedrali u Tournaiu i s isklesanim grbom kanonikov potpis mogao se pratiti do nadgrobne ploče. Između 1878. i 1898. odvijali su se apostolski procesi i svi ostali postupci su provedeni kako bi se dovršio proces kauze. Dana 17. svibnja 1904. proglašen je Dekret super validatatem processuum. Potom se pristupilo izradi Positio od kojih su 1905. već bili gotovi Summarium i Informatio. Očekivali su Animadversiones od promicatelja vjere. Mnoge okolnosti, sve izvan kauze, sve su više sprječavale stvari da dođu do kraja. Prema mišljenju autora Generalnog uvoda, čini se da je takozvana „dorska tradicija“, kodificirana u kronikama karmelićanskog reda, čiji je utjecaj sezao sve do Drugoga vatikanskog sabora, imala negativan utjecaj na postupak kauze. Daljnje povijesne studije omogućile su ponovno otvaranje i dovršenje kauze.
S obzirom na beatifikaciju
Za proglašenje blaženom Anne od Isusa, Postulatura kauze iznijela je Dikasteriju na ispitivanje navodno čudesno ozdravljenje, koje se pripisuje njezinu zagovoru, č. s. Giovanne od Duha Svetoga, O.C.D. od „diseminirane demijelinizirajuće bolesti središnjeg živčanog sustava na disimunoj osnovi, hiperkineza i parapareza u donjim udovima, s mišićnom atrofijom uzrokovanom dugotrajnim ležanjem u krevetu“. Navedena sestra rođena je 1586. i ušla je u samostan karmelićanki u Bruxellesu 1608., gdje je upoznala Annu od Isusa. Dana 24. travnja 1613. sestru Giovannu je desetak dana mučila visoka temperatura i pokazivala je prve simptome paralize. Bolest se, usprkos određenom privremenom poboljšanju postignutom medicinskim liječenjem, pogoršala i do 1619. s. Giovanna bila je potpuno paralizirana u nogama i bila je prisiljena ležati. Liječnici, smatrajući bolest sada neizlječivom, više nisu propisivali nikakvu terapiju.
Dana 4. ožujka 1621., četiri sata nakon smrti Ane od Isusa, sestra Giovanna je zamolila svoje sestre da je dovedu pred njezino tijelo. U pokušaju da uz pomoć dviju sestara poljubi njezino tijelo, sestru Giovannu iznenada je uhvatila trema. Sestre su je, vjerujući da se razboljela, smjestile u invalidska kolica u kojima su je prevezle, no sestra Giovanna je odmah rekla da se osjeća ozdravljenom. Počela je hodati i kleknula je pred Anninim tijelom. Sestra Giovanna i njezine sestre pjevale su Te Deum za taj iznenadni oporavak. Od tog dana nadalje, ozdravljena je nastavila normalno hodati i obavljati aktivnosti svakodnevnog i društvenog života.
Iz svjedočanstava proizlazi da je Anna od Isusa jako žalila zbog bolesti sestre Giovanne od Duha Svetoga i nekoliko dana prije smrti izrazila je namjeru da se zauzme za njezino ozdravljenje nakon smrti.
Postoji uzročna veza između pobožnosti prema blaženici i ozdravljenja sestre Giovanne.
Positio super miro predstavlja predmetni slučaj u širem kontekstu trajnog glasa svetosti i čudesa kojeg Anna od Isusa uživa sve do danas.
