-Prošli tjedan ste obilježili 25 godina službe u Crkvi. Kakav je bio put od svećenika Dubrovačke biskupije do mostarsko-duvanjskog biskupa?
Najprije zahvaljujem Vama na ovom susretu i razgovoru i pozdravljam sve čitatelje vašega portala. Iako se u različitim medijima i na različitim portalima može pronaći životni put, ukratko ću reći da je on bio zanimljiv, izazovan, pun pitanja, ponekad nedoumica i straha, ali uvijek ispunjen sviješću da Gospodin u svom promislu vodi taj put i prati svaki korak: i na službi u Dubrovniku, i na studiju u Austriji, i u tajništvu Hrvatske biskupske konferencije u Zagrebu, i na Hvaru, pa evo i u Mostaru. U uskrsnom bdijenju liturgija kliče Uskrslom Isusu Kristu: Njegova su vremena i vjekovi! Njemu slava u vijeke vjekova!
-Prošlo je godinu dana od kako ste preuzeli službu u Mostaru. Jeste li se navikli na ovaj grad, regiju Hercegovinu? Kakav je dojam?
Čini se da Gospodin svakome daje obilje milosti za spremnost na poslanje koje mu priprema. Iz svojega „abrahamskog“ iskustva, što se tiče napuštanja rodnoga doma i zavičaja, naučio sam da je naša domovina doista jedna jedina, ona na nebesima. Ovdje smo svi hodočasnici. Ne bih bio iskren kad bih rekao da razlike nema i u mentalitetu, i u ponašanju, i u odnosu prema Crkvi i poimanju Crkve i u društveno-političkom životu, ali nastojim kako najbolje znam i umijem vršiti svoje poslanje koje mi je Bog po Crkvi povjerio danas na ovom prostoru. Dakako, volio bih kad ne bi bilo nekih otvorenih pitanja s kojima se u službi moram susretati, ali kakav bi to život bio bez izazova?
-Nedavno su svećenici preuzeli službe u novim župama. Bilo je i javnih apela da neki svećenici ostanu u trenutnim župama. Je li u konačnici sve prošlo mirno?
Biskupu je uvijek radost kad od vjernika čuje da je svećenik na župi pravi pastir i pravi svjedok Božje ljubavi i Radosne vijesti. Međutim, biskup po svojoj službi mora voditi brigu za cijelu biskupiju i za sve svoje vjernike. Svaki vjernik gleda na stvarnost iz vlastite situacije, a biskup mora gledati na cjelinu, na potrebe određene zajednice vjernika i voditi računa i o različitim darovima i sposobnostima svojihsvećenika. Zamislite sliku svećenika i želje oko 190 tisuća vjernika katolika u naše dvije biskupije?!? Vjerojatno bi trebalo i oko 190 tisuća svećenika, jer svaki vjernik ima svoju sliku svećenika i svoje želje i htijenja. Temelji crkvenosti i crkvenoga života prikazani su u raznim crkvenim dokumentima i određeni točnim odredbama koje vrijede za cijelu Katoličku crkvu. Svećenicima je to dobro poznato, manje, nažalost, našim vjernicima laicima. U crkvenim dokumentima i odredbama jasno je opisano koja su prava i obveze vjernika, koja svećenika, a koja biskupa, odnosno onih koji vode crkvene zajednice. To je, uostalom, naš znak raspoznavanja među drugima i po tome se mi zovemo i jesmo Crkva Kristova. Da nema toga i tih temeljnih oznaka crkvenoga života, kao što su navještaj, liturgija, zajedništvo, euharistija, bili bismo malo veći koncern ili poduzeće ili udruga poput drugih civilnih udruga. Dogode se nekada nesporazumi, potaknuti različitim motivima, nekad, nažalost, potaknuti i od samih crkvenih službenika. Često se ispostavi i da su u zajednicama najglasniji oni, koji nemaju prevelike veze sa zajednicom vjernika i ne razumiju bît Crkve i njezino poslanje, kao ni vlastitu obvezu i zadaće unutar te Kristove zajednice. Braći svećenicima sam zahvalan na njihovoj otvorenosti za suradnju, jer, kako reče jedan teolog, drugog puta nema. Svatko je od nas pozvan na najbolji mogući način vršiti svoje poslanje i ispunjavati svoje zadaće u zajednici, redu ili biskupiji.
-Na radost vjernika sve češće možemo u medijima vidjeti vijesti o mladim ljudima koji su se odlučili odazvati svećeničkom/redovničkom pozivu. Koliko nam nedostaje svećenika? Osjeti li se nedostatak?
Naša biskupija je, Bogu hvala, ove godine bogatija za 10 novih svećenika: 4 dijecezanska i 6 redovničkih. Kad govorimo o nedostatku svećenika, pada mi napamet jedna anegdota. Jedan je kolega biskup pitao drugog kolegu biskupa kako stoji s brojem svećenika. Ovaj mu je odgovorio: Imam 5 viška, 8 manjka. Ne volim razmišljati u kategoriji brojeva. Bog i danas poziva. Važnije od broja je da svećenici budu dobri, odgovorni i požrtvovni svećenici. U ovom trenutku, a ne znam dokad, možemo biti zadovoljni brojem svećenika. S obzirom na odlazak mladih ljudi i obitelji, na sve manje djece u obiteljima, u budućnosti ćemo se sigurno i mi suočiti s pitanjem duhovnih zvanja.
-Često vas možemo vidjeti u Međugorju. Što ono znači za vas?
Međugorje je župa Mostarsko-duvanjske biskupije i kao biskup odgovoran sam za tu župnu zajednicu, unutar trenutnog okvira koji je postavila Sveta Stolica imenovavši apostolskog vizitatora s posebnom zadaćom za župu Međugorje.
-Kako vidite Međugorje u budućnosti?
Nisam prorok, ni proročki sin. Važno je živjeti odgovorno svoju sadašnjost.
-Kada je Dragan Čović prije četiri godine posjetio Vatikan i sastao se sa papom Franjom, napisao je na društvenim mrežama 'Vidimo se sljedeći put u Mostaru'. Kakve su šanse za dolazak Svetog Oca u Hercegovinu. Razgovara li se još o tome?
U ovome trenutku ne.
-Kažu da je politika upletena u svaku poru bh. društva. Dotiču li Crkvu u BiH politički problemi?
Crkva živi u određenom vremenu i na određenom prostoru i dio je društva i svih društveno-političkih zbivanja. Iz dosadašnjeg iskustva sam shvatio, barem na ovim prostorima, da se odluke donose negdje drugdje, za drugim stolovima, a kad nastanu problemi, onda se pošto-poto želi uključiti vodstva i predstavnike vjerskih zajednica u rješavanje problema. Crkva ne pretendira sudjelovati aktivno u izbornim procesima i aktivnom vođenju politike u jednom društvu. Ali, činjenica je da Crkva sa svojim socijalnim naukom, drugim iskustvima angažiranosti u društvenom životu ima što ponuditi u rješavanju određenih problema s kojima se danas u društvu susrećemo.
-Kako gledate na političko stanje u državi i položaj Hrvata?
Jedan mi je prijatelj rekao da u nekim afričkim zemljama za neriješena stanja koriste riječ: Balkan. Što se situacije u našoj zemlji tiče, odgovorit ću jednom riječju: konfuzno! Sve to pridonosi tome da ljudi gube povjerenje u političke strukture i političke predstavnike, a predstavnici međunarodne politike se još uvijek traže i ne znaju što bi s nama. Budući da sam po prirodi optimist, a kršćanin drugo i ne može biti, vjerujem u boljitak. A za to trebamo biti i bolji ljudi.
-Što je sa projektom izgradnje Katedrale u središtu Mostara?
Ne radi se o izgradnji katedrale, jer u jednoj biskupiji samo je jedna katedralna crkva i to je biskupovo sjedište. U konkretnom slučaju radi se o crkvi Kristova uskrsnuća koja bi trebala biti župna crkva za vjernike župe sv. Ivana, koja broji oko 20.000 vjernika katolika i koji nemaju adekvatne prostore kako bi slobodno ispovijedali svoju vjeru i slavili liturgiju. Koliko mi je u ovome trenutku poznato, urbanističku suglasnost i uvjete građenja za crkvu Kristova uskrsnuća Biskupija je dobila još 1994. godine od tadašnje mjerodavne općine. I od tada mûk. Svakoga bi začudila činjenica da je prošlo toliko godina, da su u međuvremenu izgrađeni mnogi objekti i objekti drugih vjerskih zajednica, a od te se crkve vide samo temelji, koji ne daju baš lijepu urbanističku sliku i dojam našega grada. Teško mi je vjerovati da netko ima nešto protiv izgradnje katoličke crkve i da netko tu izgradnju uvjetuje.
-Traži li se rješenje za župe u kojima još djeluju svećenici koji su izbačeni iz svećeničke službe od strane vašeg prethodnika? Ima li pomaka po tome pitanju?
Želim kratko pojasniti prvi dio Vašega pitanja. Svećenici koji mimo svih kanonskih propisa djeluju u nekim župama nisu izbačeni iz svećeničke službe od strane mojega prethodnika. Oni su otpušteni iz franjevačkog reda, znači više ne pripadaju Franjevačkom redu, a izricanjem kanonskih kazni zabranjeno im je vršenje svećeničke službe. Cijela situacija je u rukama Kongregacije za nauk vjere, koja vodi taj slučaj. Osobno mi je žao vjernika u tim župama koji su u neredu, pa nanovo moraju primati sakramente za koje su mislili da su ih već primili. U cijeloj ovoj priči postoje i elementi odgovornosti prema krivičnom zakonu Federacije BiH, kao što je recimo, na primjer, lažno predstavljanje, samovlašće ili ometanje vjerskih obreda. Ali, tu smo gdje jesmo i u zemlji u kojoj jesmo.
-Mnogo vjernika sa ovih prostora ide na hodočašća u npr. Šurkovce kod fra Ive Pavića. Bilo je ranije nekih inicijativa da on održi duhovne vježbe u Hercegovini, ali nikada do toga nije došlo. Koliko mi je poznato, mjesni biskup mora dati odobrenje. Ako do vas dođe takav zahtjev, hoće li biti odobren?
Ne znam koji je to broj „mnogo“ vjernika, ali činjenica je da nekima odgovara način duhovnosti koji promoviraju neki svećenici. Blažena Djevica Marija nas uči da se vjera živi u skrovitosti, a svjedoči životom, te da Božja snaga leži u poniznosti. Crkveni život je bogat i ima mnogo sastavnica. Julijana iz Norwicha, engleska srednjovjekovna teologinja, benediktinka i mističarka, koju se smatra jednom od najvećih žena srednjovjekovne Crkve, znala je govoriti da ljudi koji vole Boga ne trebaju viđenja i posebna nadnaravna iskustva, te da mnogi kršćani koji nikada nisu imali posebna iskustva vole Boga više od nje. Svećenici, dijecezanski i redovnički, djeluju u različitim župama po biskupovu nalogu i s različitim karizmama, koje treba uvažavati i usmjeravati. Kao pastiru ovih biskupija na području Hercegovine stalo mi je da vjernici budu odgojeni i žive od vjere koja je djelotvorna u ljubavi i kojoj su strani razni spektakli.
