Piše: Tina Matić Ilić, Izvor: Katolički tjednik
Uz Nedjelju ili svetkovinu Božanskog milosrđa, koja se ove godine slavi 11. travnja, posjetili smo novu redovničku zajednicu koja se smjestila u župi Uzašašća Gospodinova u Novom Travniku, i dvije sestre koje su došle iz Poljske kako bi slavile, naviještale i molile Božje milosrđe.
Dolazak nove nade
Pri dolasku nas je ispred župne crkve dočekala nasmijana s. Franciszka koja je na naše prvo pitanje o tome otkud ideja dolaska u BiH, kazala kako bi bilo bolje da to pitamo župnika, što smo i učinili.
Vlč. Marko Majstorović kazao je kako je, dok je još bio katedralni župnik u Sarajevu, 2015. bila pokrenuta pobožnost Božjem milosrđu i to na temelju dnevnika Sv. Faustine. Tada su u organizaciji pomogle sestre Milosrdnog Isusa iz Pule, tako da je on kao svećenik bio upoznat s tom zajednicom još i ranije.
S premještajem na župu u Novi Travnik također je pokrenuo proslavu Nedjelje Božanskog milosrđa. „Naša župa je posvećena Isusovu uzašašću, dakle Isusu, i mi smo smatrali prikladnim slaviti i ovu svetkovinu Božanskog milosrđa za koju se pripremamo velikom duhovnom obnovom župne zajednice“, rekao je i dodao kako je pri dolasku u ovaj grad Županije Srednje Bosne zatekao sestre Kćeri Božje ljubavi koje su dugi niz godina djelovale te jedno vrijeme i živjele u toj župi.
Kad je osnovana nova župa, one su se preselile i napravile samostan, a onda su povremeno dolazile djelovati u pastoralu. „Nakon što sam promatrao i vidio potrebe župe, uočio sam da taj način suradnje nije dovoljan te sam želio da sestre žive na području župe i djeluju. To smo ponudili sestrama Kćerima Božje ljubavi. U to vrijeme bio je potres u Zagrebu i one su rekle da to ne mogu prihvatiti te da ne mogu odgovoriti na potrebe naše župne zajednice. Onda sam ja pitao vrhbosanskog nadbiskupa Vinka kard. Puljića mogu li potražiti redovnice koje će živjeti na našoj župi i ovdje u pastoralu raditi. On mi je dao usmeno dopuštenje, nakon čega sam uputio pismo generalnoj majci sestara Milosrdnoga Isusa. Na to pismo ona je odgovorila pozitivno te da su sestre spremne doći, otvoriti kuću i zajednicu te djelovati. U tom pismu sam predstavio naše potrebe, a one su to prihvatile. Onda nam je korona poremetila neke termine njihova dolaska pa smo to odgađali“, ispričao je župnik Majstorović dodavši kako je sljedeći korak bio službeni poziv kard. Puljića koga su redovnice također prihvatile i uskoro stigle u Bosnu i Hercegovinu.
„Gledajući Poljsku i druge europske zemlje gdje je sve zatvoreno, gdje se ništa ne može, stvarno zahvaljujem Bogu što ovdje možemo širiti Božje milosrđe“, rekla je sugovornica
Narod koji prihvaća
Osim što je novotravnička župa željno iščekivala redovnice, s. Franciszku smo upitali kako je ona reagirala kada je čula da iz Poljske dolazi u BiH te što je sve ranije znala o našemu narodu. „Bilo mi je drago. Ja sam prije 10 godina radila u Hrvatskoj i hrvatski jezik i hrvatski narod su mi jako dragi. Narod iz BiH najviše poznajem iz Međugorja jer sam u zadnje vrijeme svake godine s mladima iz Poljske dolazila ovdje na Mladifest i uvijek mi je bilo jako drago. Kao narod ste dosta otvoreni, uvijek izlazite u susret svima koji dolaze ovdje. Mislim da ste narod koji prihvaća druge“, objasnila je sestra.
Kad smo ih upitali što je pak najteže u svemu tome, poglavarica samostana u BiH s. Damaris Wyrostek rekla je kako je to jezik te da poljski i hrvatski djeluju mnogo sličniji prije no što se počne s učenjem. Ipak, mi smo stekli dojam kako ona, unatoč svega nekoliko mjeseci boravka na hrvatskom govornom području, sve razumije!
I da, sestre od preseljenja koje se dogodilo krajem kolovoza 2020. borave u kući pored crkve. Planirano je da službena posveta samostana bude uz proslavu patrona župe u svibnju.
Kazale su nam kako su se dobro smjestile, ali da ih čekaju još neki radovi na njihovu novom domu – prije svega premještanje samostanske kapelice iz male prostorije na katu u prostor koji je sada u funkciji garaže i kotlovnice.
Bit života
U razgovoru smo otkrili kako je Družba sestara Milosrdnog Isusa utemeljena na poslanju Sv. Faustine. „S. Faustini se objavljivao Isus i rekao joj kako želi da se osnuje nova redovnička zajednica koja će slaviti, naviještati i moliti Božje milosrđe za svijet. Njezin ispovjednik izvršio je sve Isusove naredbe koje je Faustina dobila jer ona sama nije mogla ni naslikati sliku, ni proglasiti blagdan Božanskog milosrđa, ni učiti krunicu Božjeg milosrđa, ni osnovati novu redovničku zajednicu. Za sve ove zadaće pobrinuo se vlč. Mihael Sopoćko, sad blaženik. On je našao slikara koji je naslikao prvu sliku Milosrdnog Isusa iz Vilniusa“, pojasnila je s. Francizka početke zajednice koja je službeno osnovana 1941. u Vilniusu (Litva), a zajednički život započet je u Mysliborzu (Poljska) 25. kolovoza 1947.
„Družba sestara Milosrdnog Isusa pozvana je u Crkvi slaviti Boga, u Presvetom Trojstvu jedinoga, u otajstvu Njegova milosrđa, kroz osobito posvećenje i ukazivanje na Božje milosrđe koje se u punini objavilo u osobi Isusa Krista“, piše u Konstituciji kongregacije, a na to se sugovornica nadovezala mišlju kako je upravo to bit njihova života.
Slika mnogo govori
U kontekstu Družbe posebno zanimljiv segment je prva slika Milosrdnog Isusa koja je preko Faustine nastala po Isusovim željama. Kako nam je s. Franciszka objasnila, Spasitelj je poljskoj redovnici rekao da načini Njegovu sliku po onomu što točno vidi, a ne kako ona misli ili kako ona želi. Ona je dobila kistove, dobila platno, ali kako nije bila umjetnica, nije mogla prenijeti ono što je vidjela i što je nosila u srcu. Zadatak je ispunila tek kada je u Vilniusu susrela vlč. Sopoćka. „To je bio poseban susret jer je Faustina znala Sopoćka zbog objave koju je Isus njoj dao ranije. Sopoćku je rekla da ga zna, a on se začudio jer ju nikad u životu nije vidio. On je pitao Eugeniusza Kazimirowskog – slikara iznad čijeg je stana živio – želi li slikati sliku da mu pritom jedna časna govori kako da slika. I on je preuzeo zadaću na sebe i počeo je slikati. Dvaput tjedno Faustina je dolazila kod njega i ispravljala svaki detalj. Pazila je da slika bude onako kako ona vidi. Isus joj je rekao da je Njegov pogled na toj slici kao pogled s križa – onaj koji gleda odozgor, koji je razapet, koji gleda one koji su ga ubili i za koje je rekao 'Oprosti im, Oče, jer ne znaju što čine.' Dakle, On opravdava, želi podsjetiti na svoje milosrđe. Želi da preko slike osjetimo, iskusimo Njegovo milosrđe“, rekla nam je redovnica.
Od nje smo saznali i kako na slici Isus jednom rukom blagoslivlja i da to znači kako ljudima želi sve dobro. Drugom rukom otvara srce i iz njega teku krv i voda. Sestra je pojasnila kako je to izvor Božjeg milosrđa: to su sakramenti, to je Crkva, to je euharistija, to je ispovijed – krv koja daje život, voda koja pere.
Na slici On korača i bosonog je – to znači da ide prema čovjeku, on je kao pastir koji traži svoju zalutalu ovčicu. Isus je napravio korak i čeka čovjeka da i on učini isto. „On otvara srce i drago mi je kad gledam na to srce i kao da me pita 'Hoćeš li da ti više otvorim? – Ako hoćeš, ja mogu, samo da ti dođeš i da se skloniš u moje milosrđe.' I ove zrake su isto prelijepe, kao šator koji obuhvaća cijeloga čovjeka, šator u koji se možemo skloniti“, protumačila je Poljakinja simboliku umjetničkog djela.
„Sestre su ovdje pokazale vjeru, predanost, povjerenje – baš ono što piše na slici Milosrdnog Isusa - Isuse, uzdam se u tebe“, naglasio je župnik vlč. Marko
Najrazličitiji zadatci
Kako ranije nismo imali priliku susresti se s redovnicama ove družbe, a i cilj nam je pokazati svima na koji sve način one daju doprinos zajednici, upitali smo ih što to najčešće rade. „Naša karizma je slaviti, naviještati i moliti Božje milosrđe. To je osnovno i gdje god idemo, u svakom osnivanju zajednice, samostana gleda se jesmo li u mogućnosti vršiti našu karizmu. To činimo ili kroz pastoral ili uz bolesnike; imamo kuću za nezbrinute majke - brinemo se o ženama koje su trudne, kojima treba sklonište kako ne bi abortirale; radimo u vrtićima; radimo kao učiteljice u školama. Ali najvažnije za nas je da se širi Božje milosrđe – da tamo gdje jesmo naviještamo Isusa koji je milosrdan i koji daje sebe“, pojasnila je sestra Franciszka uz opasku kako u Novom Travniku djeluju kroz pastoral s djecom, mladima, ali i onim starijima.
Na pitanje je li pandemija koronavirusa utjecala na sve to, rekla je kako jest, ali da su ona i s. Damaris ipak sretne što su u tim okolnostima baš u BiH. „Ima mnogo ograničenja, puno je straha kod ljudi. Teško je narediti da ti netko dođe ili ne dođe u crkvu jer to svatko sam mora odlučiti i nitko neće za to preuzeti odgovornost. Meni je stvarno drago da smo čak za vrijeme korone tu došle i da možemo djelovati pastoralno u župi. To je za mene nešto stvarno veliko što nam Bog daje ovdje i što imamo mogućnost djelovanja. Gledajući Poljsku i druge europske zemlje gdje je sve zatvoreno, gdje se ništa ne može, stvarno zahvaljujem Bogu što ovdje možemo širiti Božje milosrđe“, rekla je sugovornica.
Zrakice šire milosrđe
Ono što nas je posebno iznenadilo i obradovalo pri posjetu Novom Travniku i sestrama Milosrdnog Isusa jest jedna od njihovih formacija, a to su „zrakice Milosrdnog Isusa“.
Biti „zrakica“ može svako dijete, a njihova najmlađa članica ima tek četiri godine. Zrakice sa sestrama pjevaju, imaju radionice i, najbitnije od svega – uče se činiti djela milosrđa. „Djeca žele Isusu položiti svoja mala obećanja kako žele postati zrakice. Mi smo njima objasnile da to oni ne moraju učiniti ove godine ako nisu sigurni u to, ali da svakako mogu dolaziti na susrete. Nakon svega toga sva djeca su rekla de žele položiti obećanja. U tim obećanjima mole i iznose želju da njihove ruke budu milosrdne, da drugima čine djela milosrđa, da njihove noge budu milosrdne i žure u susret drugima koji trebaju njihovu pomoć. Oni mole i krunicu Božanskog milosrđa, barem deseticu“, rekla je nasmijana redovnica Franciszka dodavši kako im je u cilju odgojiti djecu tako da svaki dan učine čin milosrđa – bilo to djelom, riječju ili molitvom.
Učiteljica i članica Župnog pastoralnog vijeća Branka Šiško kazala je kako su se svi obradovali dolasku sestara, a na poseban način djeca. „Sestre rade dosta s našom djecom otkako su došle, obnovile su župu, privukle su dosta djecu k crkvi i ona rado sudjeluju u svim župnim aktivnostima, rado idu na mise i ne mora ih se više nagovarati“, rekla je Branka koja je uvijek spremna pomoći župniku i sestrama tako da se na dan našeg dolaska u župi zatekla radeći na pripremanju haljina za duhovnu obnovu.
Nedjelja Božanskog milosrđa?
Naš povod posjetu Novom Travniku bila je Nedjelja Božanskog milosrđa tako da su nam redovnice rekle kakav status taj dan ima u njihovoj Družbi – za njih je to glavni blagdan i svaka ga zajednica nastoji proslaviti kako im okolnosti omogućavaju. „Trudimo se da ovaj blagdan bude proslavljen u cijeloj župnoj zajednici, da to bude svečani blagdan na kojemu što više ljudi može upoznati milosrđe i Milosrdnog Isusa. Kao što je Isus rekao da dovedemo sve duše jer On tada izlijeva cijelo more milosrđa“, rekla je s. Franciszka.
Ove godine, uoči proslave, župa Uzašašća Gospodinova organizirala je veliku duhovnu obnovu pri kojoj su slavljene svete mise, a predavanja na temu kršćanskoga braka i njegova očuvanja uz pomoć milosrđa držali su različiti svećenici.
Povjerenje
Župnik vlč. Marko podijelio je s nama svoja zapažanja glede dolaska i navikavanja sestara na novu sredinu. „Ono što je mene iznenadilo i što me je oduševilo kod sestara i njihove uprave je da oni tada nisu postavljali puno pitanja – ni što, ni kako, a bio je početak korone kada je situacija bila neizvjesna i kad su se javile određene poteškoće i problemi u svijetu. One su jednostavno imale pouzdanje u Milosrdnog Isusa, pouzdanje u Božju providnost. Njihova je želja širiti istinu o Milosrdnom Isusu, širiti pobožnost Božjeg milosrđa i zato nisu postavljale puno pitanja, niti su otežavale taj svoj dolazak, nego su jednostavno pokazale otvorenost, spremnost i želju doći među ovaj narod, među ove ljude. Sestre su ovdje pokazale vjeru, predanost, povjerenje – baš ono što piše na slici Milosrdnog Isusa – Isuse, uzdam se u tebe“, naglasio je vlč. Marko i dodao kako sigurno nije bilo lako doći i ostaviti svoju domovinu i sigurne poslove, ali da je njihova želja za širenjem poruke Božjeg milosrđa bila veća od konformizma i komoditeta u vlastitom domu i u vlastitoj zemlji.
„Dosad su se ovdje jako dobro snašle i ljudi su ih zavoljeli što me posebno raduje. Jako lijepo rade s djecom i ona ih vole. I zasad vidimo da je Božja ruka s nama i Božja providnost. U njihovu se djelovanju vidi da prihvaćaju ovu sredinu, da prihvaćaju ovu župu dobro, a narod im to i uzvraća. Zapravo, mi sada možemo kazati da, u pravom smislu riječi, ova župna zajednica ima sestre baš onako kako treba“, zaključio je zadovoljni župnik.
Živjeti uz i za Njega
Geslo ove družbe je Isuse, uzdam se u tebe, a to znači da redovnice sve što čine, čine s povjerenjem u Božju prisutnost i ljubav. Osim toga, u njihovoj zajednici je pri susretu ustaljen pozdrav Uzdajmo se u Gospodina jer, kako kažu, pouzdanje u Njega je ono čime mogu ispuniti svoj život i bez čega drugo nema smisla.
Kako su se naš posjet i razgovor privodili kraju, s. Franciszku, koja je zbog odlična vladanja jezikom bila naš „glavni“ sugovornik, upitali smo kako je to biti redovnica u Poljskoj, a kako u BiH. „Po meni nema nikakve razlike. Biti redovnicom znači živjeti svoje zavjete čistoće, siromaštva, poslušnosti – bez obzira u kojoj smo zemlji. To je naš način života. Živimo za Milosrdnog Isusa gdje god da smo i želimo naviještati Njegovo milosrđe. Ono što sam radila u Poljskoj, radim i ovdje“, rekla je kratko.
Na kraju smo bili znatiželjni glede njihovih planova za budućnost, a ona je uz najiskreniji osmijeh kazala kako je njezin plan za budućnost da ju „Isus primi u nebo“.
Svi smo se na to nasmijali i uskoro zaputili kući s mislima i u srcu noseći dojam kako je dolaskom sestara iz Poljske Novi Travnik na neki novi način postao obasjan zrakicama i zrakama Božjeg milosrđa.
Mala, ali plodonosna zajednica
S obzirom da u BiH i cijeloj ovdašnjoj regiji nema mnogo samostana sestara Milosrdnog Isusa, željeli smo znati koliko su one rasprostranjene, a dobar odgovor nam je dala s. Kwiatkowska. „Faustina je u svome dnevniku pisala kako naša družba neće biti brojna, da ćemo biti mala zajednica, ali kako ona piše – tako vrijedna. To ćemo vidjeti po plodovima poslije. Ima nas oko 150 vječno zavjetovanih sestara u 35 zajednica u Poljskoj i inozemstvu. U Poljskoj je 21 zajednica, a ostatak je diljem svijeta. Imamo misije u Sierra Leoneu, Južnoj Africi, Brazilu, Boliviji, Irskoj, Izraelu, Hrvatskoj, Njemačkoj, Slovačkoj, Kanadi, SAD-u“, kazala je i dodala kako su to najčešće samostani s po dvije ili tri sestre, ali da se nekolicina većih zajednica nalazi u Poljskoj i da su tu najčešće starije sestre.
