Petoricu je zaredio na naslov Splitsko-makarske nadbiskupije: Danijela Maršića (Župe sv. Ivana Apostola – Mostar), Ivana Mamića (Župa Sv. Križ Veli Varoš – Split), Igora Goleša (Župa Materinstva BDM – Split) i Ivana Šestu (Župa Gospe od Otoka – Solin), Renata Pudara (Župa Sv. Ivana Krstitelja – Grab), te fra Marka Pudara (Župa Sv. Ivana Krstitelja – Grab) na naslov Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja.
Pozdravljajući ređenike, njihove roditelje i rodbinu, župnike i prijatelje, sve brojne okupljene vjernike nadbiskup Kutleša je naglasio da “smo se okupili kao zajednica kako bismo molili Boga da nam udijeli dobre i svete đakone, a onda i svećenike”.
Budući da se slavi blagdan sv. Ivana Pavla II. nadbiskup je propovijed započeo riječima toga sveca iz njegove knjige Sjećanje i identitet te u tom svjetlu kazao: „Bog je, dragi ređenici, odlučio s vama i po vama pisati vašu osobnu povijest i povijest našeg naroda, ovog grada, ove nadbiskupije, kao i povijesti ljudi koje ćete za svoga života sresti. No, tome vašem ‘da’ prethodilo je puno koraka i puno drugih ljudi.“ Podsjetio je kako je Ivan Pavao II. imao tek devet godina kada je izgubio majku, potom i starijeg brata, te je ostao sam s ocem, duboko religioznim čovjekom. „Umjesto da se prepusti melankoliji i samosažaljenju ovaj se otac obitelji prepustio vjeri i tako odgojio sveca. Koliko je potrebno moliti za obitelji! Koliko su nam potrebni sveti očevi i majke! Danas, nažalost, možda ima malo ovakvih svetih primjera, ali zasigurno svoju ljubav i blizinu, pa i vjeru, Bog vam je dao kroz vaše roditelje, braću, sestre, prijatelje, učitelje, odgojitelje, profesore, tolike drage ljude koji su vas ovamo dopratili, a kojima ovdje sada zahvaljujem.“ Istaknuo je da je svetost poziv upućen svakome: „On ‘dade’ jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje da opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova“ (Ef 4, 7-16). Bog svakome u njegovu staležu, i u Crkvi, daje sredstva da mu vjera postane ljubavlju djelotvorna (usp. Gal 5,6), da ostvari svetost na koju je pozvan.
Današnje ređenje, primanje svetog reda đakonata, ima dvostruki učinak, podsjetio je mons. Kutleša te nastavio: „Bog će kroz đakonat posvećivati vas, a vi ćete svojim služenjem posvećivati svijet. U mjeri u kojoj budete sebe davali, tu ćete mjeru primiti. Ne idite za uspjehom, neka vam nikad uspjeh ne bude cilj – što ćete više prema njemu stremiti, to ćete ga lakše promašiti. Naime, za uspjehom se ne smije težiti – on mora iz našega života proizaći. Uspjeh proizlazi samo kao posljedica posvećenosti cilju, a cilj je Krist! Red đakonata na poseban je način obilježen trima temeljnim karakteristikama, trima oblicima služenja, a to su i tri načina kako vas Bog želi izgrađivati – posvećivati: kroz posluživanje Riječi Božje, kroz služenje svećeniku kod Euharistije i kroz brigu za siromahe.“
U nastavku propovijedi splitsko-makarski nadbiskup protumačio je glavne zadaće đakona. Prvo, đakon naviješta Evanđelje i pomaže svećeniku u službi propovijedanja. U obredu ređenja primaju Kristovo evanđelje uz riječi: „Primi Kristovo Evanđelje kojemu si postao navjestitelj. Nastoj vjerovati što pročitaš, učiti što uzvjeruješ, živjeti što učiš.“ Nadbiskup je protumačio što znače te riječi kazavši: „’Vjeruj što pročitaš’ ne znači primiti vjeru samo kao suho znanje. Vjera nije akademizam. Nije vam darovana po diplomi ili akademskom gradusu kojega ste stekli svojim formalnim obrazovanjem, inače bi bila samo razumska vratolomija, ideologija, fideizam, doktrina. Vjeru su nam prenijeli i svjedočili toliki ljudi našega života, zavoljeli ste je i prihvatili, povezali je sa životom, a Bog ju je zalio rosom svoga Duha. Ta promjena koju je vjera učinila dovela vas je do ovoga trenutka. Neka vas Božja Riječ vodi trajnom procesu obraćenja da vas ne zadesi sudbina iz današnjeg evanđelja: ‘ako se ne obratite, svi ćete tako propasti’ (Lk 13,1-9). Čitajte Riječ Božju, neka vam bude trajni ispit savjesti, povežite je sa konkretnim situacijama života, u njezinu svjetlu tražite odgovor na svako pitanje. Riječ Božja je plodna kada se čita ne samo glavom, već životom i srcem, u Duhu Svetom kojim je i napisana.“
‘Uči što uzvjeruješ.’ Nemo dat quod non habet! – Ne možeš dati što nemaš! Ako vjere nemate nećete je moći ni drugima dati. Crkva od vas traži da vaše svjedočanstvo vjere i života bude jasno i nedvosmisleno. Nauk treba biti besprijekoran. Život dosljedan, častan i pošten. U protivnom, dat ćete samo ono što imate. Ako imate pomutnju sijat ćete sumnju, ako imate aroganciju i oholost vaš život odisat će nepoštovanjem i prezirom, ako imate egoizam širit ćete oko sebe indiferentnost, ogorčenost i tvrdoću.
Nemojte svojim riječima i životom biti sijači sumnje i podjela u Tijelu Kristovu. Postoje vrijednosti koje nemaju cijenu, koje nadilaze mene i vas, i oko kojih nema trgovine. Istine vjere u kojima neoslabljenim sjajem blista poziv i dostojanstvo čovjeka, dostojanstvo života, moralne i ćudoredne vrijednosti. Božja riječ nije naša riječ, nego Riječ onoga koji nas posla! Riječ Božja ne prati trendove, nije ‘politički korektan’ govor, ne miluje uši slušatelja već uvodi u nemir, budi pozaspale savjesti i kadra je učiniti novim sve što prožme. Ne treba se bojati da će Božja Riječ i katolička vjera onemogućiti čovjeku da sebe do kraja ostvari. Upravo suprotno, Riječ Božja „snažnija od dvosjekla mača“ (Heb 4,12), uništava predrasude, licemjerje svijeta i čovjeka oslobađa od raznih oblika ropstava.
‘Živi ono što učiš.’ Najbolji način da vas odbace i prezru jest govor koji ne prati vaš život. Suvremeno društvo radikalno se mijenja i u kontinuiranom je pokretu. Društvene, tehnološke, znanstvene i političke okolnosti izmjenjuju se velikom brzinom. Svaka nova okolnost otvara nas velikom broju novih trendova i mogućnosti, ali svaka nova situacija je i rizik. Rizik da nas uguši i da uništi u nama ono najdragocjenije, a to je božanski život – od sinova svjetla postajemo sinovi tame. Ne treba se bojati nesigurnosti koje promjene donose i zatvoriti se u komoditet poznatoga. Bog nas šalje živjeti sa suvremenim čovjekom sve što on živi i prolazi, ali nas poziva uvijek ostati Božji čovjek, Božja prisutnosti u svijetu.“
Drugo, đakon je prvi suradnik svećenika u slavlju Euharistije. U tom je kontekstu mons. Kutleša proučio đakonima da im Crkva danas povjerava ono najdragocjenije što ima: Tijelo i Krv Kristovu, da njima hrane vjernike kako bi dobili snagu za život i jamstvo za vječnost. „Raspolažite svetim tajnama, ne samo dok traje đakonat već uvijek, s dubokim nutarnjim poklonstvom, osjećajem strahopoštovanja i pobožnosti, uvijek svjesni prevelikog dostojanstva na koje vas je Bog postavio. Blaženi Miroslav Bulešić molio je Gospodina da mu udjeli milost živjeti svoju misu. Znamo dobro kako ga je ta molitva odvela do mučeništva iz mržnje prema vjeri. Bog traži cijelog čovjeka, dušom i tijelom, razumom i srcem, sada i zauvijek. Biti vjeran trostrukom služenju (Riječi, Euharistiji i bratu čovjeku) moguće je jedino ako cijeli vaš život, vaše čovještvo bude svakodnevno na oltaru sjedinjeno s Njegovom žrtvom. Danas ste pred Kristom i njegovom Crkvom preuzeli obavezu i dar celibata radi Kraljevstva Božjeg. Stvorenje koje je prepoznalo Krista centrom, smislom vlastitog života želi ljubiti bez ograničenja, slobodno od vlastitih želja. Celibat nije disciplina, puka norma, on je izraz potpunog predanja čovjeka, izraz povjerenja i ljubavi. Molili ste i razmišljali, i rekli ste ‘da’ jasno i zrelo. Snagu za tu savršenu ljubav, predanje; snagu za život u celibatu pronaći ćete samo u Euharistiji. Zato zastanite u klanjanju pred svetohraništem, neka se vaše srce sjedini s Njegovim u ljubavi za svijet.“
Treće, đakon se treba brinuti za siromahe. „Služba đakona usko je vezana uz služenje potrebitima. I danas nadahnjuje predaja koja je vezana uz život i smrt sv. Lovre đakona. Kada su ga progonitelji tražili da donese i pokaže crkveno blago, misleći pritom na zlato, sv. Lovro je mučiteljima pokazao siromahe. Velika opasnost u današnjem svijetu s pregršt njegovih potrošačkih dobara koja guše čovjeka jesu pustoš i tjeskoba koji se rađaju iz samodopadnog i gramzljivog srca. Takvo srce nema prostora za bližnjega“, kazao je nadbiskup Kutleša te citirajući Evangelii Gaudium dodao: „Kada je duhovni život zaokupljen isključivo vlastitim interesima i brigama, u njemu nema više prostora za druge, nema mjesta za siromašne, Božji se glas više ne sluša, ne uživa se više slatka radost njegove ljubavi, ne osjeća se zanos za činjenje dobrih djela.“
Ljubav prema bližnjemu, nastavio je splitski metropolit, „ne može biti samo propovijedana i proklamirana. Briga za duhovne i materijalne potrebe bližnjih, sućut za trpljenje i boli, sposobnost darivanja znak su čovjeka koji se hrani i živi od Euharistije. Puno vam je darovano i puno će se od vas tražiti, dragi ređenici. Uz obvezu celibata, danas ste preuzeli i slatku obvezu svakodnevnog moljenja službe časova. Molitva je to Crkve koja je povjerena na poseban način nama, zaređenim službenicima i Bogu posvećenim osobama. Nužna je potreba moliti. Molitva će vam pomoći da pogled srca neprestano dižete Bogu, da vam srce ne zarobe sitni, površni interesi i strasti ovoga svijeta. Molitva će vam pomoći da držite u skladu sve vaše aktivnosti da vas ne zadesi sudbina neplodne smokve iz današnjeg evanđelja, da brinući se za zemaljsko ne izgubite vječno. Neka Vas uvijek prati zagovor BDM, sv. Ivana Pavla II, sv. Duje i svih Solinskih mučenika!“
Nakon što su pojedinačno nadbiskupu Kutleši obećali ponizno služenje Bogu, propovijedanje vjere, život u celibatu, molitvu i služenje časova te poslušnost dijecezanskom nadbiskupu, đakoni su se prostrli pred oltarom iskazujući tako poštovanje prema Bogu i svetom redu kojega primaju. Nadbiskup je polaganjem ruku i posvetnom molitvom kandidatima podijelio sakrament svetoga reda đakonata. Potom su novozaređeni đakoni obukli službenu liturgijsku odjeću: štolu, koja je znak dostojanstva i vlasti, i dalmatiku, simbol spasenja, radosti i pravednosti. Na kraju obreda, đakoni su primili evanđelistar iz nadbiskupovih ruku te s njim izmijenili cjelov mira, a potom su pristupili služenju kod oltara.
U koncelebraciji s nadbiskupom bili su: provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Marko Mrše, generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije don Franjo Frankopan Velić, pastoralni vikar mons. Nediljko Ante Ančić, vikar za kler don Zvonimir Mijić, župnik don Ante Čotić, rektor Centralnoga bogoslovnog sjemeništa u Splitu don Đuliano Trdić i drugi svećenici – odgojitelji, župnici i prijatelji ređenika, njih oko pedeset.
Đakonat je prvi stupanj svetoga reda, a onaj tko ga je primio pomaže svećeniku i biskupu u njihovim službama. Tijekom mise pjevali su združeni zborovi: mješoviti zbor Gospe od Otoka pod ravnanjem Danijele Petrušić i zbor bogoslova pod ravnanjem s. Lidije Matijević. Svečano misno slavlje završilo je nadbiskupovim blagoslovom, a slavlje se nastavilo u obiteljskom ozračju.
