Zavjetnom crkvicom posvećenom svetom Ivanu Trogirskom na čuvenom, donedavno nepristupačnom lokalitetu Punta Planka u općini Rogoznica, uskoro će opet – nakon više od četrdeset godina! – odjeknuti misno slavlje.
Bogoslužje će predvoditi župnik rogozničke župe uznesenja Blažene Djevice Marije don Filip Rodić, no nije nam mogao sa sigurnošću navesti datum održavanja zbog gustih pastoralnih obaveza. Ipak, župnik nam je oprezno najavio taj, za lokalno stanovništvo izuzetno velik, događaj u majušnoj crkvici izgrađenoj davne 1324. godine, po svoj prilici jedne od nedjelja u rujnu...
Drevno sakralno zdanje inače ima više nego burnu povijest, a važno je reći da je u onoj recentnoj, to jest u desetljećima otkad se u njemu nisu održavala bogoslužja, bilo potpuno zapušteno. No, prije nego što približimo tehničke okolnosti kojima su uopće stvoreni preduvjeti za ponovno održavanje misnog slavlja, podsjetimo na onu davniju – nazovimo je tako – prapovijest.
Naime, prema vjerovanju, crkvicu sa svim obilježjima elegantne i hermetične, pročišćene romanike, izgradili su pomorci u čast svecu koji im je, po vjerovanju, nakon jedne oluje i brodoloma, hodajući po valovima, spasio život skupa s tadašnjim kraljem Kolomanom, koji je također umalo stradao u brodskoj havariji.
Sveti Ivan Trogirski inače je bio čašćen i voljen biskup iz 11. stoljeća i pripisuju mu se mnoga čudesna djela, pa su se njegovu zagovoru utekli i mornari koji su se za pomorske nesreće zatekli na području Šibenske biskupije.
No, budući naraštaji nisu imali previše sluha za tu malenu, svetu oazu; nevelik Božji dom, izgrađen također na rubu čudesa, u nemogućim uvjetima i s mora (jer prilaznog kopnenog puta do tog pomorskog stjecišta nije bilo), ribari i pomorci koji su u nj znali navratiti onečistili su, devastirali, te su unutar crkvice čak ložili vatru!
U takvu stanju majušnu je crkvu zatekla i jedna stanovnica uvale Stivašnica u Ražnju, inače mikrolokalitetu općine Rogoznica koje u svojim njedrima nosi i glasovitu Puntu Planku kao najisturenije mjesto istočnog Jadrana, s kojega se dubina sunovraćuje do čak stotinu metara.
Prije tridesetak godina, naime, Gorica Mančić (60), "hrvatska Makedonka", doselila se u pitoresknu uvalu kako bi tu živjela, te je kroz draču, škrape i gromače povremeno odlazila u pohod zavjetnoj crkvici, uvijek s gorčinom zbog stupnja zapuštenosti, izgleda nedostojnog hrama Božjeg. A onda se dogodilo nešto što je njoj promijenilo život, te ujedno maloj drevnoj crkvici iz 14. stoljeća – udahnulo život...
– Godine 1994., u jeku Domovinskog rata, u mojoj rodnoj Bitoli preminula mi je majka Kostadina, a samo četrdeset dana za njom i moj neprežaljeni otac Siljan. Ja sam tada bila medicinska sestra u mornarici, u Vojnom sanitetu, i jedva sam uspjela, zahvaljujući vojnoj knjižici kao medicinska sudionica Domovinskog rata, izići iz zemlje i uopće otići na pogreb.
Dani i mjeseci nakon što sam pokopala svoje, za smrt premlade roditelje, donijeli su mi nepodnošljivu bol – sa suzama u očima prisjeća se naša sugovornica, priznavši nam da je – premda je po formalnoj vjeroispovijesti pravoslavna vjernica – često odlazila tražiti utjehu u najbliži joj Božji dom, u malenu crkvicu na Punta Planki.
– Puno sam suza tamo prolila u nemogućnosti da odem na groblje u Bitoli, gdje su moji roditelji, vjerujem, pronašli vječni mir. U crkvici svetog Ivana Trogirskog nalazila sam spas i molila za Božji zagovor našeg jedinog Spasitelja – i nalazila sam ga.
Moje su želje uslišane, malo-pomalo vratila sam u srce mir i onda sam smatrala da se nekako moram odužiti za to. Počela sam čistiti unutrašnjost crkvice, odlazila sam s kćerkama u Međugorje po lijepe, male posvećene ukrase za crkveni interijer, a na provizorni oltar donijela sam čipkani stolnjak pokojne majke – ganuto će Gorica, koja je vlastitom dobrom voljom uspjela mobilizirati i brojne mještane da se uključe u akciju uređenja; tu su puno od pomoći bili Marin Matić i Stipe Mijić, koji je nedavno postavio i lijepa, nova vrata na ulaz u maleno zdanje.
Puno je familija koje se na području Ražnja i uvale Stivašnica vesele što će u crkvu ponovno ući i održati misu nakon, rekosmo, više od četrdeset godina, Božji namjesnik; tu su obitelji Gojanović, Drlje, Rajčić, Jurić, Erceg, Bošnjak, Saratlija, Anić, Mijić, Čarić, Bučević, Miljković, Pavić, Nikolić, Bobanac, Danilov...
Oni su planirali rekonstrukciju misnog slavlja nastaviti pučkom feštom kakvu mjesto ne pamti. Razlog za to, međutim, nije samo rečeno uređenje crkvice i dolazak župnika, nego i uređen prilazni put, koji su pak mjestu omogućili načelnica općine Rogoznica Sandra Jakelić i predsjednik Turističke zajednice Marijo Mladinić.
Krčenje tog, zapravo, povijesnog putića do zavjetne kapelice – jer ranije ga uopće nije bilo! – nije bio jeftin pothvat. Tih 600-tinjak metara od zadnjih kuća u Stivašnici do crkvice na Punti Planki stajao je Općinu oko 200 tisuća kuna. No, predsjednik TZ-a Rogoznice uvjeren je da će tom investicijom kapelicu posvećenu trogirskom biskupu pretvoriti u pristupačnije mjesto hodočašća za namjernike iz cijeloga svijeta, a u prilog tomu ide i diskretna intervencija...
– Postavili smo ploču s natpisom i kodom za više informacija ispred crkve; to je, uz krčenje grubog prilaznog putića, ujedno jedini zahvat koji smo poduzeli u eksterijeru. Treba zadržati takav iskonski, pročišćeni oblik, koji će samo podcrtati ljepotu krajobraza ovog mjesta dotaknutog Božjom milosti – naglasio je Mladinić.
A prije dolaska don Filipa iz Rogoznice, kojega mještani željno iščekuju, Gorica Mančić donijela je u kapelicu svetog Ivana Trogirskog knjige u koje su, kao da se svećeniku ispovijedaju, ljudi sami upisivali želje i zahvale – bez posrednika! Tako se u tim autentičnim sačuvanim listinama, pohranjenima ispod oltarnog "merla" pokojne majke neformalne remetinke Gorice, mogu pročitati zapisi na svim jezicima turista i vjernika koji su dolazili u crkvicu na Punta Planki, stari više od desetljeća.
Neki su umrljani suzama, a svaki je, bez obzira na jezik, pismo ili rukopis, natopljen željama, molitvama, zahvalom. Potonje su najviše pisali oni koji su se u crkvicu na najoštrijoj punti istočnog Jadrana ponovno vraćali i vraćali...
Piše Lenka Gospodnetić
