To je oporuka koju nam je Krist ostavio, temeljni kriterij razlučivanja jesmo li doista njegovi učenici ili nismo: zapovijed ljubavi. Zastanimo na dvama elementima ove zapovijedi: Isusova ljubav za nas – kao što sam ja ljubio vas – i ljubav koju on traži od nas da ju živimo – tako i vi ljubite jedni druge.
Prije svega kao što sam ja ljubio vas. Kako nas je Isus ljubio? Sve do kraja, do potpunoga dara samog sebe. Potresno je to što izgovara ove riječi u mračnoj noći, u dvorani u kojoj se osjeća emocionalni naboj i zabrinutost: emocije jer se Učitelj oprašta od svojih učenika, zabrinutost jer najavljuje da će ga upravo jedan od njih izdati. Možemo samo zamisliti koju je bol Isus nosio u sebi, kako li se mrak pojačavao u srcima apostola i koje li gorčine kad je vidio Judu da, nakon što je uzeo zalogaj kojeg je Učitelj umočio za njega, izlazi iz prostorije kako bi zakoračio u noć izdaje. I upravo u vrijeme izdaje, Isus potvrđuje ljubav prema svojima. Jer u tminama i olujama života ovo je najbitnije: Bog nas ljubi.
Braćo, sestre, neka ovaj navještaj bude u središtu našeg ispovijedanja i iskazivanja naše vjere: „nismo mi ljubili Boga, već je On ljubio nas“ ( Iv 4,10). Nemojmo to nikada zaboraviti. U središtu nisu naše vještine i naše zasluge, već bezuvjetna i besplatna Božja ljubav, koju nismo zaslužili. Nauk i djela nisu na prvome mjestu da bi bili kršćani, već divljenje što otkrivamo da smo ljubljeni, prije bilo kojeg našeg odgovora. Dok nas svijet želi često uvjeriti da vrijedimo samo ukoliko proizvodimo neke rezultate, Evanđelje nas podsjeća na istinu našega života: mi smo ljubljeni. Ovako je napisao jedan suvremeni duhovnik: „prije nego što nas je ikoje ljudsko biće vidjelo, gledale su nas Božje oči pune ljubavi. Prije nego nas je itko čuo kako plačemo ili se smijemo, slušao nas je naš Bog, koji se pretvara u uho za nas. Prije nego nam je itko progovorio na ovome svijetu, glas vječne ljubavi već nam je govorila“ (H.H. Nouwen, Osjećati se ljubljenima, Brescia 1997, 50.)
Ova istina od nas traži korjeniti obrat glede ideje koju često imamo o svetosti. Ponekad, ako previše ustrajemo na tome da činimo dobra djela, rađa se ideal koji se previše temelji na nama, na osobnom junaštvu, na sposobnosti odricnja, žrtvovanja kako bi bili nagrađeni. Tako smo od svetosti napravili nepropusnu metu, odvojili smo ju od svakodnevnog života umjesto da ju tražimo i prihvaćamo u svakidašnjici, u prašini ulice, u nedaćama konkretnoga života i kako je to govorila sv. Terezija Avilska svojim sestrama, „među kuhinjskim loncima“. Biti Isusovim učenicima i hodati na putu svetosti je prije svega dopustiti da nas preobrazi snaga Božje ljubavi. Nemojmo zaboraviti da je Bog ispred našega ja, da je Duh ispred tijela, a milost ispred djela.
Ljubav koju primamo od Gospodina je snaga koja preobražava naš život: širi nam srce i priprema nas da ljubimo. Zato Isus kaže – i evo druge misli – „kao što sam ja vas ljubio, tako ljubite i vi jedni druge“. Riječ tako nije samo poziv da se nasljeduje Isusova ljubav; to znači da možemo ljubiti samo zato što je On nas ljubio, jer našim srcima daruje svoga vlastitog Duha, Duha svetosti, ljubav koja liječi i preobražava. Zato možemo birati vršiti djela ljubavi u svakoj prilici i sa svakim bratom i sestrom koju susrećemo.
I konkretno, što znači živjeti tu ljubav? Prije nego nam je ostavio tu zapovijed, Isus je opravo noge učenicima; nakon što ju je izgovorio predao se na drvo križa. Ljubiti znači ovo: služiti i dati život. Služiti, tj. ne davati prednost vlastitim interesima; očistiti se od otrova pohlepe i nadmetanja; boriti se protiv raka ravnodušnosti i crva oholosti, međusobno dijeliti karizme i darove koje nam je Bog dao. Konkretno, pitati se „ što ja činim za druge?“ te živjeti svakoga dana u duhu služenja, s ljubavlju i bez buke, da ništa ne očekujemo zauzvrat.
A zatim, dati život, što ne znači samo ponuditi nešto, kao primjerice neka vlastita dobra drugima, već darovati sebe. To znači izaći iz egoizma kako bi se od života učinilo dar, prepoznati potrebe onih koji su pored nas, trošiti se za one u potrebi, možda i samo za malo pažnje, vremena, ili telefonskim pozivom. Svetost nije sačinjena od malobrojnih junačkih djela, već od mnogo svakodnevne ljubavi. „ Jesi li redovnica ili redovnik? Budi svet živeći radosno svoje predanje. Jesi li oženjen? Budi svet ljubeći i skrbeći za svojeg muža ili svoju ženu, kao što je to Krist učinio za Crkvu. Jesi li radnik? Budi svet vršeći pošteno i kompetentno svoj posao služeći svojoj braći. Jesi li roditelj, baka ili djed? Budi svet učeći strpljivo djecu da slijede Isusa. Imaš li vlast? Budi svet boreći se u korist općeg dobra i odričući se od osobnih interesa.“ (Gaudete et exsultate, 14).
Opsluživati Evanđelje i braću, dajući vlastiti život bez računice, bez ikoje svjetske slave, u poniznoj skrovitosti, poput Isusa. To je put koji je prihvatio Charsle de Foucauld, koji je tijekom Božića ostao ganut tijekom posjeta Nazaretu. Počeo je zamišljati Isusa kako hoda među ljudima, koji je pred sobom imao težak posao, koji je živio u tihoj obitelji jednoga sela. Tako je shvatio srž svojega poziva: slijediti i oponašati Isusa u skrovitom životu u Nazaretu, birati poput Njega put malenosti i poniznosti, izbjegavati želju za viđenošću, dijeliti sve sa siromasima. U tišini pustinjačkog života, u klanjanju i služenju braći, shvatio je u čemu se sastoji put svetosti; naime – kako je zapisao – „mi smo pozvani staviti na prvo mjesto djela, čiji su učinci vidljivi i opipljivi“, ali „Bog stavlja na prvo mjesto ljubav i zatim žrtvu nadahnutu ljubavlju i poslušnošću koje proizlaze iz ljubavi“ (Pismo Mariji de Bondy,1915).
Braćo i sestre, na to smo i mi pozvani. Naši životni suputnici koji će danas biti proglašeni svetica, tako su živjeli svetost: prihvaćajući s oduševljenjem svoj poziv – svećenika, redovnice, laika – razdali su se za Evanđelje, otkrili su radost koja nema premca i postali su sjajni odsjaj Gospodina u povijesti. Pokušajmo i mi, jer je svaki od nas pozvan na svetost, na jedinstvenu i neponovljivu svetost. Da, Gospodin ima plan ljubavi za svakoga, ima san za tvoj život. Prihvati ga. I nosi ga dalje radosno.
