U pismu upućenom mjesnom biskupu, mons. Claudiju Maniagu, kardinal Pietro Parolin je u ime Svetoga Oca istaknuo jubilejski kontekst i ozračje ovogodišnjeg susreta. „Kad se trsimo živjeti svaki liturgijski događaj 's očima upravljenim prema Isusu i njegovom milosrdnom licu, možemo prihvatiti ljubav Presvetoga Trojstva“ – podsjetio je na tekst bule Misericordiae vultus, navodeći k tome i riječi sv. Lava Velikog: „Ono što je od našeg otkupitelja bilo vidljivo [i opipljivo] prešlo je u sakramente“.
Ti iskazi pomažu vidjeti čitavu liturgiju kao mjesto susreta s milosrđem, gdje se uprisutnjuje veliko otajstvo pomirenja. Pojedinačna slavlja sakremanata posreduju jedinstveni dar božanskoga milosrđa prema različitim okolnostima života – stoji u poruci.
Dar milosrđa, međutim, na osobit je način vidljiv u sakramentu pokore i pomirenja. „Očevo milosrđe ne može se zatvoriti u samotnička ponašanja“, zato što ono „obnavlja osobe i omogućuje im da drugima pruže živo iskustvo tog istog dara“. Polazeći od svijesti da nam je oprošteno kako bismo praštali – napisano je – valja nam svjedočiti milosrđe u svakom okruženju. „To je zadatak na koji smo pozvani, osobito pred bijesom u koji su zatvorene premnoge osobe, koje su potrebite otkrivanja nutarnjeg mira“.
Obred sakramentalnog pomirenja se stoga treba poimati kao izričaj „Crkve u izlazu“, kao „vrata“ ne samo za ponovni ulazak nakon što smo se udaljili, nego kao i „prag“ otvoren raznim periferijama čovječanstva kojemu je potrebno suosjećanje. U ispovjedi se događa susret s Božjim milosrđem iz kojeg izlaze „novi ljudi“ koji navještaju radosnu vijest putem pomirenog i pomirujućeg života – napisano je u Papinoj poruci.
Na kraju je izražena želja da još više sazrije svijest o liturgiji kao „izvoru i vrhuncu“ crkvenoga i osobnoga života, koji je „pun milosrđa i suosjećanja zato što je trajno formiran u školi evanđelja“.
