U razgovoru s Gordanom Krizman događaj je predstavio župnik Župe sv. Antuna Padovanskog fra Gabrijel Škibola.
Relikvije koje će o blagdanu sv. Leopolda biti izložene u vašoj župnoj crkvi već su od ranije u Istri. Kako je došlo do toga da će od sada biti dostupne za javno štovanje?
Relikvije su se do sada nalazile u privatnoj kapelici obitelji Krajcar u Pamićima kod Žminja, jedinoj crkvi u Istri posvećenoj Sv. Leopoldu Mandiću. Bruno Krajcar zaželio je da te relikvije budu izložene u našoj crkvi za javno štovanje na blagoslov gradu Puli, svim građanima i hodočasnicima, na čemu sam zahvalan. Poveznica su relikvije sv. Padre Pija koje su kod nas izložene. Znamo da je papa Franjo Padre Pija i sv. Leopolda u Godini milosrđa stavio za uzor. Ta dva Božja ugodnika uzor su nam u življenju sakramenta milosrđa – svete ispovijedi.
Ukratko, tko je bio sv. Leopold Mandić?
Hrvatski katolički svetac i ekumenist Leopold Bogdan Mandić rođen je 12. svibnja 1866. u Herceg Novom kao jedanaesto od 12-ero djece u obitelji Petra i Karoline (rođ. Carević) Mandić. Kako je bio slabašan i ne odveć dobrog zdravlja kršten je mjesec dana nakon rođenja kao Bogdan Ivan. Velik interes za duhovnost pokazuje već u djetinjstvu. Kako je kapucinski samostan u Herceg Novom tada potpadao pod venecijansku provinciju u dobi od 16 godina mladi Bogdan odlazi u kapucinsko sjemenište u Udinama (Italija).
Nakon dvije godine provedene u Udinama 1884. prelazi u samostan Bassano di Grappa kako bi stupio u novicijat. Tu 20. travnja postaje članom kapucinskog reda i uzima ime fra Leopold. Zavjetuje se u svibnju 1885. godine. Na teološki se studij upisuje na sveučilištu u Padovi da bi potom školovanje nastavio u Veneciji gdje i ostvaruje želju za stjecanje svećeničkog zvanja 20. rujna 1890. Kako mladu misu nije mogao služiti među svojima, u zamjenu im je poslao fotografiju. Kao mladomisnik izražava želju vratiti se u domovinu i raditi na jedinstvu Istočne i Zapadne Crkve. No, dodijeljene su mu druge službe.
Od 1890. do 1906. obnašao je razne redovničke dužnosti unutar venecijanske provincije. Tako je jedno vrijeme bio poglavar samostana u Zadru te neko vrijeme u Rijeci i Kopru. Od 1906. pa do svoje smrti redovničke je dužnosti obnašao u Padovi. Izuzev jedne godine koje je tijekom Prvoga svjetskog rata proveo u internaciji u južnoj Italiji (1917.) jer se nije htio odreći hrvatstva, te kratkog perioda tijekom kojeg će boraviti u Rijeci (1923.). U Padovi je bio odgojitelj studenata filozofije te predavač patristike. Više je godina iz Padove putovao u Veneciju gdje je mlade kapucine učio hrvatskom jeziku koji će im trebati u pastoralnom radu među hrvatskim vjernicima.
Posljednjih četrdeset godina života proveo je u Kapucinskom samostanu u Padovi ispovijedajući vjernike satima. Pohodili su ga tzv. mali ljudi, ali i ugledni građani: radnici i industrijalci, studenti i profesori, intelektulaci, vojnici i časnici. Ali i redovnice i redovnici, svećenici pa i biskupi. U potpunosti je bio predan ispovijedanju jer za njega je ispovjedaonica bila mjesto ekumenskog djelovanja gdje molitvom ustraje na cilju da svi budu jedno.
Iz rodnog Herceg Novog ponio je podjelu kršćana na rimokatolike i pravoslavne. Ta rana ga je pekla i žrtvovao se kako bi se ta rana zaliječila. Uz ljubav prema svojoj domovini Hrvatskoj gajio je i ljubav prema svim slavenskim narodima te prema svojoj novoj domovini Italiji i njezinu narodu. Radio je na građenju mostova među ljudima i narodima i bio je svojevrsna preteča ideje ujedinjene Europe.
Zlatnu je misu proslavio 22. rujna 1940. Nakon toga njegovo će se zdravlje ubrzano pogoršavati. Smrt ga je sustigla 30. srpnja 1942. kada se oblačio za misu, koju nikako nije propuštao. U jednom trenutku obuzela ga je samrtna slabost, a on je umirući izgovarao riječi molitve Zdravo Kraljice.
Njegov grob, koji se prvotno nalazio na gradskom groblju, postao je stjecište njegovih brojnih štovatelja. Kasnije njegovi posmrtni ostaci biti će preneseni u grobnu kapelicu u crkvi Sv. Antuna Padovanskog u Padovi. Postupak za proglašenje fra Leopolda Mandića blaženim pokrenut je 1946. Blaženim ga je proglasio papa Pavao VI. 2. svibnja 1976., a svetim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. 16. listopada 1983. Spomendan svetog Leopolda slavi se 12. svibnja.
Što sv. Leopold Mandić predstavlja u kolektivnoj svijesti današnjih vjernika?
Rekao bih kako vjernici prvenstveno povezuju sv. Leopolda sa sakramentom pomirenja. Zbog toga se u ikonografiji najčešće prikazuje s ljubičastom štolom, blagog izraza lica te uzdignutom desnicom kojom odrješuje grijehe penitenata. Nadam se kako će dolazak njegovih relikvija još više potaknuti vjernike da se u ispovijedi pomire s Bogom koji ih svakodnevno čeka. Papa Franjo je s pravom rekao kako se “Bog nikad ne umara opraštajući, mi smo ti koji se umorimo tražeći oprost”.
Unatoč tome što je Katolička Crkva univerzalna te je svaki svetac „naš“ svetac, smatram kako s pravom možemo biti ponosni da je sv. Leopold Mandić niknuo baš unutar našega, hrvatskog naroda pa da ga s pravom još više smijemo smatrati „našim“ svecem.
Svetog Leopolda ne možemo promatrati izvan konteksta franjevačkog reda. Vjerujem da vjernici u njemu vide utjelovljenje svih vrlina koje bi jedan franjevac trebao imati, a to su malenost, skromnost, poniznost te spremnost na služenje braći ljudima.
U vašoj crkvi već imate važnu relikviju per tactum Padre Pija. Sada dolazi i sv. Leopold, a sve to u crkvi veoma omiljenog sveca sv. Antuna Padovanskog. Vi poznajete svoje vjernike, kakav je doživljaj ljudi povijesnih svetaca u usporedbi s ovima, recimo bliže našim vremenima?
Smatram kako se vjernicima lakše povezati sa svecima koji su živjeli bliže našim vremenima pošto se stvarnost njihovih života može lakše povezati sa današnjicom u kojoj živimo. Ponekad nam se sveci iz prošlih stoljeća čine nedostupnima zbog herojskih djela i čudesa koja su činili. Njih kao da stavljamo na izlog te im se molimo da posreduju kod Boga za nas, poput recimo sv. Antuna Padovanskog, dok su nam sveci današnjice poput Padre Pija, sv. Leopolda, sv. Ivana Pavla II. te Majke Terezije dostupniji te se uz molitvu za njihov zagovor ipak više usudimo njih uzeti za primjere koje bi mogli nasljedovati u životu kako bi se što više i lakše suobličili sa Kristom. Tome zasigurno pomaže i suvremeni proces kanonizacije tijekom kojega se nastoji prikazati svetac u svoj svojoj složenosti. Sveci nisu ljudi bez svojih problema i poteškoća kao što je to srednjovjekovna hagiografija često nastojala prikazati. Možda i u tome leži problem zašto su oni nedostupniji današnjem čovjeku koji ipak traži neki uzor kako da prebrodi oluje današnjega vremena.
Što za Vas osobno znači dolazak relikvije sv. Leopolda u župnu crkvu gdje ste župnik?
Jako sam radostan zbog toga. Drago mi je da ćemo u našoj crkvi imati relikvije dvojice zaštitnika Godine milosrđa koju je papa Franjo proglasio 2015. godine. Nadam se kako će vjernici zbog posebne prisutnosti te dvojice velikana Božjega milosrđa, Padre Pija i sv. Leopolda Mandića, otvorenije i skrušenije pristupati sakramentu pokore. Meni će osobno biti lakše pošto znam da ću biti pod njihovim vodstvom i zaštitom, tijekom podjele sakramenta pomirenja pošto osoba često očekuje i neki savjet ili riječ utjehe. Nadam se kako će naša crkva postati ispovjedaonica grada te da ćemo mi svećenici koji tu djelujemo po njihovu zagovoru moći posredovati Božje milosrđe.
