"Slomili smo se, ali to su ljudi koje nikada neću napustiti": Sandra Sabattini imala je samo 13 godina kada je ovim riječima svojoj majci govorila o iskustvu služenja invalidima u zajednici Papa Ivan XXIII. Te je iste riječi citirao kardinal Marcello Semeraro, prefekt Kongregacije za kauze svetaca, predvodeći poslijepodne u Riminiju misu beatifikacije ove mlade žene, koja je umrla u 22. godini u prometnoj nesreći.
"Ljubiti znači nositi patnju drugoga", dodaje kardinal u propovijedi na misi na kojoj su sudjelovale brojne osobe, posebice mladi, ali i neki od prijatelja nove blaženice. Kardinal je također istaknuo da "želja da služi siromasima" nove blaženice nije samo dobrotvorni čin, već plod bezgranične ljubavi Božje u čije je more "bez dna i bez obala" Sandra "uronila svoje srce" .
Primjer kreativne i konkretne ljubavi
"Sandra je bila autentična umjetnica", dodao je kardinal Semeraro, jer je “vrlo dobro naučila jezik ljubavi, s njegovim bojama i glazbom”. Njezina svetost bila je "otvoriti se za dijeljenje s najmanjima, stavljajući cijelo svoje mlado zemaljsko postojanje, sazdano od entuzijazma, jednostavnosti i velike vjere, u službu Bogu". Prva sveta zaručnica koja je uzdignuta na čast oltara, blažena Sabattini "prihvaćala je i išla onima koji su je trebali bez osude jer je htjela prenijeti ljubav Gospodinovu". U tom je smislu, nastavlja kardinal, njezina ljubav bila "kreativna i konkretna", jer "voljeti nekoga znači osjećati ono što mu treba i nositi njegovu bol".
"Svaka minuta je prilika za ljubav"
Na koncu, prefekt Kongregacije za kauze svetaca završio je homiliju stihovima molitve koju je napisala sama Sandra 7. rujna 1982., dvije godine prije svoje smrti: "Gospodine, neka svaki moj postupak bude određen željom dobra osobama, svaka minuta je prilika da se uhvati ljubav".
Velika emocija nastala je u trenutku izricanja latinske formule kojom je Sandra proglašena blaženom: gromoglasni pljesak popratio je glavni trenutak obreda. Uslijedila je procesija relikvije nove blaženice koju je do oltara nosio Stefano Vitali, čovjek koji je doživio milost čuda. Bila je to jedna vlas koju je njezin tadašnji zaručnik Guido čuvao u kutiji slatkiša koju je ukrasila sama Sandra. (Naime, kada su otkopali Sandrin grob i otvorili lijes u želji da njezino tijelo prenesu u crkvu, nisu nađeni nikakvi ostaci istog. Pronađeni su samo nekoliko komada križa iznad lijesa i nekoliko komadića čarapa i čipke koji su bili u unutrašnjosti lijesa. Nije pronađena niti jedna mala kost.)
Djevojka s ‘Božjim osmijehom'
"Sandru nikada nisam upoznao osim kroz priče don Orestea koji je cijelo vrijeme govorio o njoj", rekao je, između ostaloga, Stefano Vitali u razgovoru za Vatican News, dodavši: "Lijepa stvar kod Sandre, koja je ista stvar koju je imao don Oreste, je to što je sve što je radila, radila s onim osmijehom koji ja zovem ‘Božjim osmijehom' i koji posjeduju samo ljudi s uvjerenjem da su dio Božjeg plana".
Sandrin dnevnik
Ujutro 29. travnja 1984., dok je odlazila na sastanak Zajednice Papa Giovanni u Igea Marini, Sandru je udario automobil. U komi je ostala tri dana te umrla 2. svibnja 1984.
Četiri dana prije nesreće Sandra je svojoj majci rekla da je u snu vidjela svoj sprovod i grob pun cvijeća. Na posljednjoj stranici svog dnevnika, dva dana prije nesreće, Sandra je ostavila svoj duhovni testament: „Ovaj život nije moj koji se ritmično razvija redovitim dahom koji nije moj, oživljen mirnim danom koji nije moj. Ne postoji ništa na ovom svijetu što je tvoje. Sandra, shvati to! Sve je to dar."
Ubrzo nakon njezine smrti, Don Benzi je imao priliku pročitati što je Sandra ostavila zapisano na razbacanim listovima, njezine kratke bilješke iz kojih je procurilo njezino duboko duhovno putovanje. Te su misli razvrstane i sakupljene u knjizi „Sandrin dnevnik“.
