Osjećamo zahvalnost i radost jer smo mogli susresti drugačije, čuti njihovu priču i jedni drugima pružiti ruku u istoj nadi da dijalog i međusobno poštivanje u različitosti jamče mir. Isto smo skupa mogli zaključiti da nam je potreban dug put da bi do toga došlo.
Nakon povratka iz Kapadocije uslijedio je niz predavanja i susreta s drugim kršćanskim zajednicama i Crkvama, te posjete Sunitskoj islamskoj zajednici, Alavitima, Židovskoj općini te na koncu molitva i susret sa Dervišima.
Osobitu pažnju u ovom trećem dijelu posvetili smo protestantskoj zajednici koja je tom prigodom proslavila 500 obljetnicu reformacije. Njihova je prisutnost u Istanbulu i općenito u Turskoj tek simbolična.
Biskup Armenske pravoslavne Crve u Istanbulu predstavio nam je stanje i izazove Armenske Istočne Crkve u Turskoj, koja je među ostalima najbrojnija kršćanska zajednica u ovim krajevima. Armenci su narod koji je na području Male Azije prvi prihvatio kršćanstvo. No, ne tako daleka povijest bilježi tragičnu sudbinu ovog naroda koji je prije stotinjak godina u sukobu s Turskom izgubio 1,5 milijuna svojih vjernika. Genocid koji turska nikada nije priznala.
Susret s Njegovom svetosti Ekumenskim patrijarhom Bartolomejom I, poglavarom pravoslavne Crkve Carigrada, sjeverne Grčke i monaške države Atosa, bio je prava ekumensa poslastica. Ono što smo u drugom dijelu izvještaja o tečaju napisali o suživotu različitih Crkava na području Anatolije, to nam je i osobno svojom otvorenošću posvjedočio sam Patrijarh Bartolomej. Patrijarh nam je uz svu svoju nadu u budućnost predstavio i poteškoće u dijalogu, kako sa zapadnim Crkvama, tako i sa Pravoslavnim. No na koncu, izuzetno pozitivno i otvoreno.
Nakon susreta s različitim Crkvama i posjeta njihovim hramovima, uslijedio je niz predavanja i posjeta muslimanskim zajednicama. Posebnu nam je pozornost privukla Alawitska zajednica, nama na ovim područjima malo poznata. U turskoj ih ima oko 20 mijuna i jedna su od progonjenijih skupina na bliskom Istoku, a ni u Turskoj, premda ih ima podosta, ne uživaju jednaka prava kao većinska Sunitska skupina. Riječ je o islamskoj zajednici koja svoju vjeru temelji na tri svete knjige Toru, Novi Zavjet i Kuran. Stoga ih neki smatraju sinkretistima i nemuslimanima. Skupina je to izuzetno otvorenih pogleda na dijalog. Možda su zbog toga i toliko diskriminirani od strane radikalnih islamističkoh skupina.
Sigurno će vam na ovim fotografijama osobitu pozornost privući derviši koji plešu . Na kraju smo imali priliku pristupiti molitvi za mir koju su predvodila braća franjevci i derviši. Derviši ili Sufi, zabranjena su skupina u Turskoj. Sljedbenici su mističnog učenja o islamu, a njihov je utemelitelj Rumi, mistik, filozof, teolog islama 13. stoljeća. Misao mu je bliska liku i dijelu sv. Franje Asiškog, premda sigurno jedan za drugog nisu čuli, što je osobito prepoznato između ove dvije zajednice u zadnji 15-tak godina u Istanbulu. Ovi koje vidimo na fotografijama su zapravo "folklorna skupina", barem u javnosti. Stoga je zadnji susret unutar našeg tečaja, kao i neki drugi, bio polu legalan ili ilegalan... Tom nas je prilikom ugostila francuska ambasada koja na svom prostoru ima crkvu župe za vjernike francuskog jezika u Istanbulu. Teško je bilo u ovoj političkoj situaciji Turske shvatiti baš sve.
Na koncu, puštamo da nam se dojmovi slegnu. Bilo je doista vrijedno i lijepo susresti druge i drugačije koji u svojoj različitosti nemaju straha od drugoga, a pritom se ne boje da će izgubiti nešto od sebi svojstvenog. Međureligijski dijalog je hod upoznavanja radi boljeg poštivanja i suživota, i vjerojatno je to dovoljno za budućnost. No, Ekumenizam je dijalog i hod prema jedinstvu u različitosti. Ekumenizam je nešto više, a priložena iskustva su nam pokazala da će do njega doći, ako ne prije, a onda kad nam se egzistencija svede na puki opstanak. A to pak nije riješenje, no Bog ima svoje metode, piše na stranici Franjevački samostan Marijina Pohođenja Pazin.
