Vidjeli smo isti fenomen prošle godine u skromnijim dimenzijama s trijumfom Javiera Mileija u Argentini, koji niti nakon godinu dana na vlasti nije izgubio podršku, te u drugim zemljama diljem svijeta. Američki slučaj, htjeli mi to ili ne, paradigmatičan je. U nekoliko riječi, pokazano je cijelom svijetu da je promjena na dohvat ruke.
[Više nego uznemirujući detalj: epohalne promjene događaju se sve češće. Za njih više nisu potrebna stoljeća, već desetljeća, a brutalne su, ako ne i više, od klasičnih epohalnih promjena koje su se događale iz stoljeća u stoljeće. Može li to biti ubrzanje kraja koji se približava?]
Ta epohalna promjena obilježena je, dakle, nestankom onih koji su se pompozno proglašavali ‘četvrtom staležom’: tisak i novinari angažirani ideologijom ili debelim kuvertama gospodara svijeta uvelike su izgubili svoj utjecaj u korist društvenih mreža. Ali možemo istaknuti još nekoliko karakteristika: makar samo zbog njihajućeg kretanja povijesti, vjerujem da će doći do daljnjeg pomaka udesno – što mediji nazivaju ‘ekstremnom desnicom’. Mislim na pokret koji nije samo politički, nego je i kulturni te će afirmirati tradicionalne zapadne vrijednosti. Inače, ne mislim na ‘obnovu kršćanske kulture’ ili ponovno utemeljenje kršćanstva, već jednostavno na povratak temeljnim elementima ljudske razumnosti.
Najdublje i najvažnije promjene ipak će, po mom mišljenju, doći iz nečega za što još ne znamo prave dimenzije. Mislim na umjetnu inteligenciju. Za nekoliko godina vidjet ćemo nestanak tradicionalnih zanimanja, nestanak masovnosti na sveučilištima, a posljedično i nestanak načina usvajanja znanja i načina pristupa tržištu rada ili, drugim riječima, načina i uvjeta studiranja. Riječ je o revolucionarnoj promjeni koje još nismo u potpunosti svjesni i koja će nas zapanjiti više nego što mislimo.
Ali ovo, gdje pišem tekst, nije blog za politička ili društvena razmišljanja. Ono što me zanima u ovoj potpuno novoj panorami s kojom se suočavamo je kako Crkva reagira i kako se sprema reagirati. Pogledamo li u povijest, vidjet ćemo da je Crkva uvijek unaprijed reagirala na promjene vremena; da su mjere oduvijek bile „čuvanje primljenog“ (lat. serva quod habes), odnosno bile su to konzervativne reakcije. Nekada je to ispalo dobro, nekada više ili manje, a nekada lošije. To je tema o kojoj možemo raspravljati. Primjerice reforme koje su prošle dobro kao što je reforma sv. Benedikta iz Nursije uoči karolinške renesanse ili ona sv. Bernarda u predvečerju srednjovjekovnog sjaja. Zatim rekonfiguracija Crkva i svijeta u Trentu (Tridentski koncil) kao suočavanje s protestantskom reformacijom, u trenutku otkrića Amerika i učvršćivanja muslimanske moći na vratima Europe, prošla je vrlo dobro, iako s ozbiljnim nuspojavama. Prvi vatikanski koncil i enciklika Pascendi Dominici gregis protiv političkog i teološkog liberalizma su bili nažalost neuspješni. A zatim je uslijedio i Drugi vatikanski koncil protiv novonastalog poslijeratnog svijeta, koji je promijenio strategiju i umjesto da ‘zadrži ono što je dobio’, predao je Crkvu neprijatelju (lat. perde quod habes). I sve govori da će ono što će se dogoditi ovaj put biti još gore.
Prije svega, činjenica je da je promjena epoha papu Franju zatekla u dubokoj starosti i bez sredstava u novčaniku. Sve ih je već potrošio. Kao dobar isusovac, namirisao je promjene 70-ih godina i postao desničar za vrijeme argentinske vojne vlade, što mu je na kraju donijelo i biskupstvo; nanjušio je promjene 90-ih i postao progresivac te je vješto upravljao umjerenim progresivizmom koji mu je na kraju donio pontifikat. Kada je došao na tu poziciju, pokušao se postaviti kao vođa globalnog progresivizma – nije mu bila dovoljna vlast Crkve; želio je biti gospodar svijeta. I brzo je potrošio sve baklje i vatromete koje je uštedio. Ali bile su loše kvalitete; nije uspio i sada kada se svijet nepovratno okreće udesno, on je već star, umoran i previše zapeo za uvjerenja da bi isprobao neke od svojih tipičnih mačjih akrobacija i vratio se na desnu stranu. Više nije u pitanju promatranje reakcije pape Franje na promjenu epohe, nego reakcija i refleksi kardinala u nadolazećoj konklavi i sposobnost onoga tko bude izabran.
A prvi čimbenik s kojim će se novi papa morati pozabaviti upravo je način na koji promjena epohe već utječe na Crkvu i koja podrazumijeva radikalnu promjenu u odnosu na ono na što smo mi katolici navikli u posljednjih petnaest stoljeća… I ova stvarnost ne treba previše silogizama da bi se pokazala. Pogledajmo što se dogodilo na Sinodi o sinodalnosti; usprkos isforsiranoj propagandi, bila je krajnje beskorisna i irelevantna. Resursi svih vrsta – od intelektualnih do ekonomskih – godinama traćeni za ništa.
Naime, Crkva ne samo da je izgubila na težini i prisutnosti u srednjostrujaškim medijima – ona više nije vidljiva jer ne pobuđuje interes, a jedina relevantna prisutnost na društvenim mrežama pripada kritičarima bergoglijanske politike. Crkva je također izgubila prisutnost i utjecaj među političkom elitom. Zanemaruju ju i preziru oslabljene progresivne vlade, što je i bilo za očekivati (sjetimo se što se dogodilo prije mjesec dana u Belgiji), a i konzervativne je smatraju dijelom neprijateljskog saveza. Paradoksalno, čini se da Katolička Crkva ne pripada ‘silama nebeskim’!
To pokazuje, s druge strane, brutalnu nespretnost Bergoglia koji nije mogao predvidjeti promjenu. Upravo je Crkva mogla preuzeti ulogu od velike važnosti i postati snažan saveznik konzervativnih vlada koje su se počele uspostavljati, jer dijele dobar dio tradicionalnih ideala. Međutim, odlučila se staviti s druge strane ograde, besramno braneći Agendu 2030. Ujedinjenih naroda… Treba li spomenuti pontifikalne dokumente o globalnom zatopljenju i uzrocima klimatskih promjena te usvajanje svih postulata rodne ideologije: od LGBT+ ideologije do obrane neselektivne imigracije?
Netko naivan mogao bi reći da je upravo to proročko poslanje Crkve: suprotstaviti se diktatu svijeta, ali stvarnost je da je proročko poslanje naviještanje Evanđelja, a ne bezumno protivljenje. Ako vlade svijeta, iz bilo kojeg razloga, usvoje načela u skladu s načelima evanđelja, proročko poslanje Crkve bi ih trebalo podržati. S Bergogliom, kao izvrsnim produktom Drugog vatikanskog koncila, proročko poslanje Crkve postalo je pobrkano s obranom uzroka vlastitih odluka nakon Drugog svjetskog rata, što je na kraju degeneriralo u sadašnji progresivizam.
Bergoglio ima još malo vremena. Pitanje je, rekao sam, tko će ga naslijediti. A to ovisi o kardinalima elektorima koje je gotovo sve imenovao papa Franjo. Hoće li novi papa biti bergoglijanac? Hoće li bergoglijanstvo prestati postojati kada Bergoglio izdahne? Ima li onda nade? Nema razloga misliti da su kriteriji za izbor kardinala različiti od kriterija za izbor biskupa. Shvatimo tužnu ideju da je prosjek kardinala prosjek biskupa. Naime, s Bergogliovim nasljednikom Crkva će još brže tonuti u irelevantnost.
Vraćam se na Ratzingerovo proročanstvo: male skupine održavat će vatru. I ne mislim na skupine koje su raskinule sa strukturama Crkve… Ne bih se iznenadio da, kao rezultat neizbježne promjene epohe, ove male skupine održe vatru putem društvenih mreža.
